Aelita - znanstvena fantastika u vrtlogu revolucije

Čini se da se između dva svjetska rata ono najzanimljivije u filmskoj znanstvenoj fantastici događalo s ove strane Velike bare. U tom periodu, u kome se u SAD pod (po svemu sudeći, na nesreću) Gernsbackovom uredničkom palicom začinjao SF kao literarni žanr kakvog danas poznajemo, u Evropi su snimljena četiri filma koji su pokazali što znanstvena fantastika kao žanr zapravo jeste i koliko duboko ona može, kad želi, zaći u neka temeljna pitanja postavljena pred čovječanstvo.
U Njemačkoj je Fritz Lang po scenarijima svoje supruge Thee von Harbou režirao Metropolis (1926) i Frau im Mond (1929), problematizirajući klasni sukob u budućem visokotehnološkom društvu, odnosno let na Mjesec. U Velikoj Britaniji, William Cameron Menzies kao režiser i Herbert George Wells kao scenarist anticipirali su novi svjetski rat i obnovu razrušene civilizacije u Things to Come (1936). Međutim, hrabra prethodnica ovim filmovima sovjetski je film Aelita iz 1924, kojeg je režirao Jakov Protazanov, po motivima istoimenog romana Alekseja Nikolajeviča Tolstoja iz prethodne godine.

Korijeni Aelite
Kad bismo vrlo, vrlo slobodno citirali Darka Suvina (Metamorphoses of Science Fiction, 11. poglavlje “Russian SF and its Utopian Tradition”), mogli bismo reći da tradicija ruske znanstvene fantastike (po Suvinovom shvaćanju tog žanra) proizlazi iz vjekovne čežnje - iskazane u narodnoj priči - za onim čega je u Rusiji oduvijek manjkalo: izobilja i pravednosti.
Ozbiljno utopijsko pisanje u Rusiji nalazimo od sredine 18. stoljeća, a Moreova Utopija prevedena je na ruski baš u godini Francuske revolucije. Nažalost, sama revolucija, sa svim implikacijama po ruski feudalni sustav, kao i Napoleonovi ratovi, te njegov kobni pohod na Rusiju, doveli su do represije nad utopijskim pisanjem koja će trajati do duboko u 19. stoljeće. Ruska znanstvena fantastika, čini se, dostiže suvremene zapadne anticipacijske domete u nedovršenoj Godini 4338. princa Vladimira Odoevskog, koja je 1840-ih kolala u rukopisnom obliku (prvi put tiskana je tek u SSSR-u), a u kojoj se mogu naći vrlo zanimljiva i za ono vrijeme napredna tehnička predviđanja, poput megalopolisa koji se proteže od Moskve do Petrograda, zračnih putovanja aerostatima, rudarskih ekspedicija na Mjesec, itd.
Politički utopijanizam i antropološku anticipaciju nalazimo u Što da se radi? iz 1862. Nikolaja Gavriloviča Černiševskog, vođe ruske radikalne inteligencije. Černiševski (1828-1889) je bio publicist i književnik, središnja ličnost ruske revolucionarno-demokratske književnosti 1860-ih. Znatan je dio života proveo u Sibiru, robijajući. Što da se radi? imao je bitan utjecaj na kasnije revolucionarne pokrete u Rusiji i inozemstvu. Ovaj je roman prokrijumčaren iz tamnice i zatim raspačavan u obliku rukom prepisivanih kopija (prvi put tiskan je 1905), a kasnije će imati utjecaja i na komunističke vođe poput Lenjina i Dimitrova. Fantastikom će se na ovaj ili onaj način baviti mnogi ruski pisci koje danas nikako ne povezujemo sa žanrom, poput primjerice Dostojevskog.
U periodu neposredno pred Oktobarsku revoluciju, među najzanimljivijim su nam znanstvenofantastičnim djelima ona Valerija Jakovljeviča Brjusova (1873-1924), pjesnika, istaknutog simbolista i autora teorijskih rasprava o pjesništvu (drama Zemlja iz 1904); potom Konstantina Eduardoviča Ciolkovskog (1857-1935), ruskog pionira svemirskih putovanja, koji je projektirao raketu s tekućim gorivom i osmislio višestepene rakete (Na Mjesecu, 1887; Sanjarenja o Zemlji i nebima, 1894; Izvan zemlje, 1918); te konačno filozofa Aleksandera Bogdanova-Malinovskog (1873-1928, djela Crvena zvijezda iz 1908. i Inženjer Menni iz 1913).
Međutim, nagli će polet ruska znanstvena fantastika doživjeti u zanosu neposredno poslije Oktobarske revolucije 1917. Vrijeme je to kada će Wells putovati u Rusiju da se nađe s Lenjinom i kada će Lenjin odlaziti na javna predavanja o izgradnji svemirskih brodova! Umjetnost je htjela promijeniti ljude i svijet. Od znanosti i tehnike tražilo se da izvuče zemlju iz tisućljetne zaostalosti. Očekivala se pobjeda potlačenih radničkih i seljačkih masa u cijelome svijetu. Put u svemir kao da je sažimao sve te nade, sjedinjujući novog čovjeka i novu tehnologiju. Ciolkovski postaje znanstvenička zvijezda, pionir koji je teorijski uobličio kozmičku budućnost čovječanstva. A znanstvena je fantastika toj budućnosti pjevala epove.
To je vrijeme koje nam je, u mnoštvu naslova, iznjedrilo Mi Jevgenija Ivanoviča Zamjatina (1920-21, objavljen 1927) i dva romana Alekseja Tolstoja, Aelita iz 1923. i Hiperboloid inženjera Garina iz 1925-26, koji će doživjeti više izdanja, svaki put u prerađenoj verziji, koja je uvijek iznova odražavala promjenu službenog stava prema žanru.

Ljudi koji su stvorili Aelitu
Aleksej Nikolajevič Tolstoj (Nikolajevsk (danas Pugačjov), 1883 - Moskva, 1945) pripadnik je siromašnijeg ogranka grofovske obitelji Tolstoj, one iste iz koje potječe i znameniti Lav Nikolajevič. Njegova je majka bila dječja spisateljica Aleksandra Leonijevna Bostrom (rođena Turgenjeva), koja je od muža - grofa Nikolaja Aleksandroviča Tolstoja - pobjegla ljubavniku Alekseju Apolonoviču Bostromu kad je već dva mjeseca nosila Alekseja. Ova obiteljska melodrama imala je kao posljedicu da je mali Aleksej tek s trinaest godina saznao za svoje tolstojevsko nasljeđe, kad su se obje obitelji - zbog tadašnjih zakona koji su regulirali razvod - podosta namučile da mu vrate “pravo” prezime. Sam Aleksej, međutim, kroz cijeli će se život prema svom grofovskom podrijetlu odnositi s duhovitom distancom, iako mu je na račun njega poslije očeve smrti 1900. ostala pozamašna svotica.
Tolstoj debitira 1907. poezijom, u Prvom svjetskom ratu ratni je dopisnik, a 1917. napušta Rusiju pred Oktobarskom revolucijom, emigrirajući prvo u Pariz, a onda u Berlin. Međutim, 1923. Tolstoj se vraća, s rukopisom Aelite u prtljagi, i prihvaća sovjetski režim. Njegova podrška Komunističkoj partiji i, kasnije, Staljinu pribavlja mu nadimak Drug Grof, a iskazati će se kao jedan od najpopularnijih “inženjera ljudskih duša”. Osim spomenutih znanstvenofantastičnih romana (oba prevedena u nas), najznačajnija su mu djela Nikitino djetinjstvo (1921), trilogija Put na Kalvariju (1921-40, Staljinova nagrada 1943), Petar I (1929-34, Staljinova nagrada 1941) i Buratinove pustolovine iz 1936, te drama Ivan Grozni (1941-43). Tolstoj je 1939. postao punopravni član Sovjetske akademije znanosti, a više je njegovih djela ekranizirano, uključivo, 1966, i Hiperboloid inženjera Garina.
Ekranizaciju Aelite režirao je Jakov Aleksandrovič Protazanov (Moskva, 1881 - Moskva, 1945), još jedan emigrant-povratnik. Protazanov će se filmom početi baviti 1910, a u predrevolucionarnom periodu režirao je oko 80 filmova, istaknuvši se svojim suptilnim radom s glumcima, među kojima su bila i najveća imena tadašnjeg ruskog glumišta, poput Ivana Možukina. 1918. emigrira iz Rusije i radi u Francuskoj i Njemačkoj, ali se vraća 1923. Žanrovski gledano, Protazanov se prvenstveno bavio komedijom, melodramom i literarnim adaptacijama, ali zagrebao je i fantastiku, poput ekranizacije Pikove dame. Za scenariste, Protazanov je angažirao Fjodora Ocepa i dramatičara Alekseja Faika. Aelita je bila - za ono vrijeme i prilike - i vizuelno vrlo ambiciozna: konstruktivističku scenografiju potpisao je Sergej Kozlovski, a kostime je dizajnirala Aleksandra Ekster.
Aelita će ostati jedan od najvećih uspjeha sovjetske znanstvene fantastike, kako u obliku romana, tako i kao film. Protazanovljevo ostvarenje, a posebno tehnički aspekti poput scenografije, imati će dalekosežni utjecaj na filmsku znanstvenu fantastiku: spomenimo samo Fritza Langa (Metropolis), ali i kasnije američke serijale iz 1930-ih, poput onih o Flashu Gordonu s Busterom Crabbeom u naslovnoj ulozi. U Hrvatskoj, Aelita će 1935. doživjeti i strip-adaptaciju pod naslovom Ljubavnica s Marsa, scenarista Krešimira Kovačića i crtača Andrije Maurovića.

Aelita: film o iznevjerenim nadanjima
Ono što može iznenaditi nekog tko prvi put, nepripremljen, gleda Aelitu zapravo je činjenica da je to po današnjim mjerilima rubno znanstvenofantastični film. Međutim, to je istovremeno film koji snažno progovara o mnogim iznevjerenim očekivanjima i neugodno precizno najavljuje smjer u kojem će uskoro krenuti tek rođeno sovjetsko društvo.
Kao što znamo, Tolstojeva Aelita čistokrvni je znanstvenofantastični roman. Usamljeni inženjer Los konstruira revolucionarnu raketnu letjelicu i odlučuje poći na Mars. Sa sobom vodi iskusnog vojnika revolucije, Guseva. Jednom kad stignu na Mars, Los i Gusev otkrivaju civilizaciju na zalasku, u kojoj vladaju klasna nejednakost i represija. Dok se Los zaljubljuje u Aelitu, marsovsku princezu, Gusev potiče potlačene radnike na revoluciju. Nažalost, snage reakcije ovaj su put jače, pa Los i Gusev jedva spašavaju živu glavu, dok Aelita ostaje na Crvenom planetu, kao nedostignuta žudnja romantičarskog glavnog junaka.
U interpretaciji Ocepa i Protazanova, Aelita je prije svega satirička melodrama o životu u postrevolucionarnoj Moskvi. Los je mladi idealistički inženjer, koji se zanosi planovima o gradnji svemirske letjelice, očito slijedeći vizije u tom trenutku popularnog Ciolkovskog. Sa svojom mladom ženom prisiljen je nositi se s teškoćama i oskudicom Moskve suočene s posljedicama revolucije i građanskog rata. (Film se događa 1921. godine, a ovdje je mjesto za kratki kurs historije: Carska Rusija sudjeluje u Prvom svjetskom ratu od 1914. Oktobarska revolucija izbija 25. listopada - 7. studenog po gregorijanskom kalendaru - 1917. Kontrarevolucija i strana intervencija dovode do građanskog rata koji traje od 1918. do 1921, s otprilike 7.5 milijuna mrtvih. K tome, 1920/21. zemlju pogađa glad.) Međutim, Los nalazi utočište od grube svakodnevnice u sanjarenju o dalekom Marsu i naprednoj civilizaciji koja tamo obitava.
Uskoro Los i njegova supruga bivaju uvučeni u vrzino kolo crnoberzijanskih spletkaroša, nespretnih uhoda i ostataka buržoazije koja se ne može odreći svojih starih navika. Tu je i Gusev, dobrodušni ali sirovi vojnik Crvene armije, povratnik iz rata, koji u miru više ne zna što bi sa sobom. Kako Los sve više gubi kontakt sa stvarnošću, njegove vizije Marsa i marsovske princeze koja čudesnim uređajem poskrivečke promatra život na Zemlji, pa i samog Losa, postaju sve jače i jače da bi konačno, nakon što u napadu ljubomore ustrijeli (tako barem vjeruje) ženu, kulminirale u letu na Mars, susretu s klasno raskoljenom marsovskom civilizacijom i, najzad, revolucijom!
Tolstojeva Aelita u Protazanovljevoj Aeliti stisnuta je na, otprilike, zadnju trećinu filma i, na prvi pogled razočaravajuće, svedena na san nezadovoljnog čovjeka. I premda tu kao ljubitelji znanstvene fantastike možda možemo ostati zatečeni, podrobnija analiza ukazuje da Aelita istovremeno progovara o sovjetskom društvu u trenutku u kojem je nastala, ali i, posredno, o velikoj društvenoj važnosti samog žanra kojim se bavimo.
Losovo nezadovoljstvo može se promatrati višestruko. Inženjer Los očito je pripadnik građanstva, kojemu je u Oktobarskoj revoluciji značajno izmaknut tepih pod nogama i koje se u novonastaloj situaciji dosta teško snalazilo. Ne radi se tu samo o gubitku materijalnog položaja i neimaštini, koja je još razumljiva - i dade se prevladati, nadajući se boljem sutra, kako to požrtvovno čini Losova žena - s obzirom na rat i glad, već i o daleko dubljem nezadovoljstvu čovjeka, građanskog intelektulaca, koji osjeća da unutar novonastalih društvenih silnica za ljude poput njega ima sve manje mjesta, da je na neki način istisnut, čak i kad se oduševljeno uključuje u veliki projekt obnove i izgradnje mlade sovjetske republike. (Nije slučajno i nije motivirano samo neimaštinom i gubitkom privilegija da Losov prijatelj i stručni kolega odlazi u emigraciju.) U takvoj situaciji, našem inženjeru Losu preostaje samo budan sanjariti.
Kao i Los, nezadovoljan je i Gusev. Borbeni i hrabri veseljak biva bačen u mirnodopsku kolotečinu na brzaka sklopljenog braka u kojoj se, nakon što je “četiri republike stvorio”, naprosto dosađuje. I on je, kročeći sasvim drugim stazama, stigao do istog vidikovca kao i inženjer Los: izgubio je smisao života.
A tko je to u toj novoj sovjetskoj republici zadovoljan? Sitni lopovi i muljatori, puni ljigavog šarma kojim zavode tuđe žene dok iz narodnih magazina pronevjeruju šećer i brašno. Sitni žbiri u kožnim kaputima i kačketima, sposobni poput kakvih prethodnika inspektora Cluzota (Dvoumio sam se, ali možda ima onih koji ne znaju: inspektor Cluzot lik je francuskog policajca, nabusitog i samouvjerenog, a nespretnog do granice pogibelji, kojeg je 1960-ih i ‘70-ih u nizu komedija režisera Blakea Edwardsa briljantno utjelovio Peter Sellers.), ali koji zapravo nagovještavaju neke druge žbire, na koje će uskoro biti vrlo opasno uperiti satiričku oštricu. Sitni buržuji, istinska malograđanska reakcija, koji skrivaju bunde i braceljetke pod odrpanim kaputima dok gaze snijegom na skrivene balove i pijanke. Iljf i Petrovljevu, ostapbenderovsku (OK, još jednom za one koji možda ne znaju: Ilja A. Iljf i E. Petrov autori su dva humoristička romana, Dvanaest stolica i Zlatno tele, u kojima kroz lik sitnog prevaranta Ostapa Bendera ismijavaju deformacije Staljinovog SSSR-a između dva svjetska rata.) viziju Sovjetskog Saveza anticipirali su već Ocep i Protazanov na marginama nominalno znanstvenofantastičnog filma. (Da ne govorimo kako se u svemu ovome prepoznaju nama bliže domovinskoratne-pretvorbeno-privatizacijske stvarnosti!) Aelita prije svega progovara, i to u trenutku kad je to bilo aktualno, o iznevjerenim očekivanjima sovjetskog građanina, bez obzira na njegovo klasno podrijetlo.
Ako je revolucija iznevjerila (ili je iznevjerena) na moskovskim ulicama, ne piše joj se ništa bolje ni na Marsu! Kad konačno naši junaci stignu na Crveni planet i tu potaknu sveopću pobunu, dočekat će ih bolna izdaja. Aelita, princeza koja se vatreno pridružuje revoluciji, uskoro otkriva svoje pravo lice: revolucija joj je tek sredstvo da sama zagospodari Marsom. Aelita, dakle, progovara i o samom oktobarskorevolucionarnom činu, oslanjajući se i na povijesno iskustvo Francuske revolucije iz 1789. kojom je zbačen kralj, tek da bi završila carstvom. Da, možda u tom trenutku to još nije bilo vidljivo, ali Aelita je, gledana iz današnje perspektive, ispala očito upozorenje na Staljina! Jer, činjenica je, Staljin se - iako mu ne možemo osporiti ogromne zasluge i osobnu hrabrost u Drugom svjetskom ratu, jednom kad mu je došlo iz guzice u glavu da mu je zemlja napadnuta - konačno pokazao najvećim neprijateljem ideja Velikog Oktobra, kako u samom Sovjetskom Savezu, tako i šire, kako u vrijeme svoje vladavine, tako i do dana današnjega. Staljin je taj koji je, gonjen paranojom, a u ime svog opstanka na vlasti, iznevjerio sve one koji su sanjali o boljem i pravednijem svijetu.
To se nagovješta i na samom kraju Aelite. Nakon što se Los trgne iz svog sanjarenja, nalazi se opet suočen sa stvarnošću. Pravda ipak pobjeđuje, lopov završava tamo gdje treba, a naš inženjer s olakšanjem shvaća da je u ljubomornom ludilu promašio svoju ženu. U tom trenutku, film kao da se na prvi pogled odriče svojeg znanstvenofantastičnog izvora: Los uzima svoje nacrte, para ih i baca u vatru. U zagrljaju svoje supruge, okanjuje se snova i staje nogama čvrsto na tlo, da iskuje svoju bolju budućnost.
Ovakav završetak također se može interpretirati na više načina. Na prvi pogled, možda nam autori žele poručiti da se okanemo maštanja o nedostižnim svjetovima. To je stav s kojim se nikako ne bismo mogli složiti, jer bismo time zapravo pristali na duhovnu stagnaciju, dugoročno pogubnu za čovjeka kao vrstu. Ne znači da se za račun maštanja smijemo odreći stvarnosti. Svakodnevni problemi su tu i treba ih rješavati. Ali, dopustiti da se pri tome ostane bez mašte znači iskopati si oči za svaku viziju nekog drugog i, nadajmo se, boljeg sutra. U krajnjoj liniji, tako se unaprijed odričemo oruđa za nošenje s budućim, danas nepredviđenim problemima koje nosi neka sutrašnja, još nespoznatljiva stvarnost.
S druge strane, takav je kraj filma možda zapravo samo satirički komentar tadašnjeg sovjetskog trenutka. Svakodnevni problemi novostvorene države potapaju ideale u blatnjavu rasputicu borbe za preživljavanje, kako pojedinca tako i novostvorenog socijalističkog društva. Revolucionarno maštanje o pravednijem svijetu, o raketama i zvijezdama guši se, s jedne strane, u jadu naroda izmučenog ratom i bijedom (nekoliko upečatljivih scena sirotinje, razabacanih filmom), a s druge u memljivosti malograđanštine koju zanimaju samo brzi probitak i užici. U tom kontekstu, maštanje, pa i ono znanstvenofantastično, može samo štetiti: našem inženjeru preostaje tek da potraži sreću u građanskoj viziji obiteljske idile i pregalaštvu u postizanju “bližih ciljeva”.
Možda su autori Aelite to naslutili, možda nisu, ali sovjetsko će društvo itekako osjetiti posljedice takvog pristupa. Jer, odustati od hrabrog maštanja u tom je trenutku u mladoj zemlji sovjeta značilo prepustiti se staljinističkom sivilu. Nacrti veličanstvene budućnosti rasparani su i bačeni u vatru, ideje Oktobra zgužvane su, revolucija je postala tek sredstvo za održanje jednog čovjeka na vlasti. Aelita je o tome progovorila, stapajući društvenu satiru i znanstvenu fantastiku, u trenutku kad se to događalo, u trenutku kad se još možda i moglo nešto učiniti da se takav razvoj događaja spriječi.
Stvari su, nažalost, išle drugim, tragičnim tokom, čije posljedice istitravaju cijelim globusom do dana današnjega, 60 godina od Staljinove smrti. Što se znanstvene fantastike tiče, ona će u SSSR-u već koncem 1920-ih biti na udaru kritike kao štetna: broj novoobjavljenih naslova drastično se smanjuje, a pisce i znanstvenike guta mrak. Tek 1935. žanru se priznaje pravo postojanja (u doslovnom, fizičkom smislu!), ali u domeni omladinske i znanstvenopopularizacijske literature, što je stav koji će se itekako osjećati i drugdje gdjegod je bilo sovjetskog utjecaja, primjerice, u Hrvatskoj sve do 1970-ih, a, ako je suditi po eseju Lavie Tidhara (“SF, globalizacija i NR Kina”, UBIQ 3, studeni 2008, s engleskog prevela Tatjana Jambrišak), u NR Kini praktično do danas! Nad žanrom se smiješi sveprisutni Staljinov brk, postaje sterilan, svodi se na dosadnu tehničku anticipaciju ili nešto manje dosadni verneovski motiv arktičkih istraživanja, s likovima koji se najčešće vrte u trokutu junački vođa ekspedicije/šef projekta - iskvareni intelektualni sumnjičavac - strani špijun/saboter. Novi polet sovjetska će znanstvena fantastika doživjeti tek koncem 1950-ih, nakon Hruščovljeva “destaljinizacijskog” referata na XX. kongresu, ali to je već neka druga, nešto vedrija, priča.