Salacious Tales

Nakon godina jebancije :), teške trudnoće i porođajnih muka, napokon je svjetlo dana ugledala zbirka erotskih SF/F/H priča Salacious Tales. Urednik je David M. Fitzpatrick, a zbirka sadrži čak pet priča hrvatskih autora - dvije Milene Benini, jednu Dalibora Perkovića, te dvije moje. Zbirku sam i ilustrirao, te zapravo glumio talent scouta u Hrvatskoj. Knjiga je sada dostupna na Amazonu:

http://www.amazon.com/Salacious-Tales-David-M-Fitzpatrick/dp/0983334625/ref=cm_cr_pr_product_top

Denis Peričić: Božja vučica

Denis Peričić

BOŽJA VUČICA

Za Aleksandra Žiljka

„Jambrek, di mi je vučina?“, je zavpila Jana

Začuteč kerv psoglavega khana;

„Daj da zopet postanem zverina,

da kak vučica povrnem nam sina“.

V jurti, v stepi, šaman videl je

Da za khana dete najti je

Od najvekšega značenja

I od nebeškega znamenja

V zemlo slabeg sonca je dojahal

Celo selo z mačem je razjahal;

Zel je sina od Jane i Jambreka

Ne znajoč da nakopal si je dreka.

Vučino si Jana je oblekla,

Ljudsko kožo pri tem si je slekla,

Da v zverinjo zopet se obrne

I da khanu požirak zavrne.

Jer to je od največega značenja

I bormeš od nebeškega znamenja;

Tak je khanu prišlo kaj je štel:

Smert; postal mertvi je i bel.

Psoglavemu skočila je za vrat,

Ne bu več joj mogel srat;

Ze zobmi mu ztrgala je gotu tu

A woman's got to do what a woman's got to do.

Aleksandar Žiljak napisal je pripoved „Božja vučica“ (v istoimeni knigi, Mentor, Zagreb, 2010.) prama legendi z varaždinskeg kraja.

A woman's got to do what a woman's got to do – Ženska mora napraviti ono kaj ženska mora napraviti.

NOVA 21 - najava

 
Dana 30. svibnja izlazi 21. broj njemačkog SF časopisa Nova, kojeg je jedan od urednika Michael Iwoleit, svojevremeno SFeraKonski gost. Časopis donosi i moju priču "Dani orgona", u prijevodu Tommija Bremma, pod naslovom "Die Orgon-Ära". Detaljnije ovdje:
http://nova-sf.de/wp/

Srneći but s lisičicama, uz njega teran

Tamo negdje na samom početku 1930-ih, William Buehler Seabrook, reporter New York Timesa, dokopao ga se preko nekog sorbonskog bolničara: komada izrezanog iz tijela čovjeka poginulog u nesreći. Skuhao ga je i pojeo. Opisao je da mu je okus poput teletine. Ne baš mlade, ali daleko od govedine. Odrezak mu je bio malo žilaviji od telećeg, malo vlaknast, ali sasvim jestiv. Po boji, teksturi, mirisu i okusu, Seabrook je zaključio kako je od svih mesa koja uobičajeno jedemo, ljudsko meso usporedivo baš s teletinom.

S druge strane, na polinežanskim otocima Marquises, onodobno prilično ozloglašenima po ljudožderstvu, za bijelce je postojao naziv “duge svinje”. Očito ne bez vraga, jer mnogi smatraju kako je okus ljudskog mesa baš poput svinjetine. Ono u čemu se svi slažu je da uopće ne podsjeća na piletinu.

Ja se držim negdje između. Ponekad ga pripremam kao teletinu, ponekad kao svinjetinu, već prema raspoloženju. A nerijetko i kao divljač.

Evo, primjerice, gospođica Nikolić, moja tajnica. Donosi mi pretipkane dokumente na potpis. Prelistavam, bacam pogled, potpisujem, sa smiješkom joj vraćam mapu. Uzvraća mi osmijehom, ni ne sluteći što mi je zapravo na pameti. Promatram je kako odlazi, kasno je poslijepodne i obavili smo sve što je za danas trebalo. Odmjeravam njene noge i stražnjicu što se zamamno njiše u ritmu njenih koraka. Njen but ... Hm, možda bih ga pripremao kao srneći, u počast njenim krupnim zelenim očima. Mislim da bi merlo sasvim pristajao uz njenu kestenjastu kosu i tamno grimiznu haljinu.

* * *

Radim si večeru. Bubrege, spremam ih kao teleće, na berišonski način. Narezao sam ih na ploške, neka se propeku na vrućem maslacu, na najjačoj vatri, ali tako da ostanu malo krvavi. Na maslacu prepržim kocke slanine, dodajem narezane gljive, ispržim i njih, a onda sve prelijem bordeleškim umakom. Nakon što se kuha nekoliko minuta, skidam posudu s vatre, sve izmiješam i istresem na tanjur, te posipam kosanim peršinom.

Bubrezi su fini, zdravi, vidjelo se to odmah čim su mi ih dostavili. Od petnaestgodišnje djevojčice, pouzdano imam sve njene podatke. Obično tražim da mi komadi budu od djevojaka i mladih žena. Možda mi se samo tako čini, ali njihovo mi je meso nekako ... mekše. Podatnije. Ne želim ulaziti u frojdovske interpretacije ... Ali, kao što rekoh, možda mi se samo čini. Jer, jednom sam radio file Stroganov, za koga sigurno znam da je meso došlo s bildera u naponu snage. I bio je izvrstan.

Skidam kuharsku kapu i pregaču. Svoje - nazovimo ih specijalitete - uvijek pripremam sam. Iznosim bubrege na stol, sjedam, teran je baš na pravoj temperaturi.

Mmmm ... Ispali su izvrsno. I teran je izvrstan, dobra godina. Uživam u njegovoj boji u čaši na stalku, potresem je da se razvije buke, polako ga udahnem. Tek onda otpijam maleni gutljaj i prepuštam se svim čarima Istre sažetim u čaši vina ...

Raspoloženje mi malo kvari činjenica da, kao što je oportuno pripremati ih sam, tako, nažalost, svoje specijalitete obično moram i kušati sam. Iako je antropofagija, mogli bismo to tako reći, uz nas otkako postojimo na kugli zemaljskoj (a kanibalizam se pripisuje i neandertalcu, da ne govorimo kako ga je Jane Goodall s užasom dokumentirala kod čimpanzi), ipak se na nju ne gleda s blagonaklonošću.

* * *

Počelo je kao gastronomska znatiželja. Nakon nekog vremena, čovjeku dosadi ono što se uobičajeno servira na stolovima. Svinjetina. Teletina, junetina, govedina. Janjetina, bravetina, ovčetina, jaretina. Konjsko meso. Sva zamisliva perad. Sve to u jednom trenutku postane već viđeno (možda je bolje reći: već kušano), bez obzira s kojim se marom i kulinarskom dosjetljivošću spravljalo i kojim vinima bilo popraćeno.

Pseće meso u kineskim restoranima nije me baš oduševilo. Niti mačke. Divljač? Probao sam uobičajenu - srnetinu i zeca i odojka divlje svinje, jelena i divokozu, i medvjeđe šape i kojekakvu pernatu divljač, fazane i trčke i prepelice i jarebice i šljuke i grivnjaše i patke. Čak i ptice pjevice, krijumčarene iz istočne Evrope u Italiju. Probao sam, na svojim putovanjima, i egzotičnu divljač. Klokana (naravno, uz probrana australska vina). Zebru i antilope, noja, čak i slona (mogu naći samo riječi hvale za južnoafrička vina, a šteta što se ovdje slabo cijene i ona kalifornijska i, primjerice, argentinska i čileanska). Kad sam bio na službenom putu u Sibiru, kušao sam i sobovo meso, čak i tuljana i morža na Grenlandu. Moram spomenuti i neke vrlo rijetke, za naš ukus i okus pomalo odvratne specijalitete. Kineske divovske šturove, na primjer. Pa onda sve ono što se na zapadnoafričkim tezgama nudi kao bush meat: majmune, cibetke, šumske antilope.

Jesam li što zaboravio? Moguće. Znači da vjerojatno nije bilo vrijedno pamćenja.

A onda mi je, čini mi se nakon što sam čitao neku knjigu o bjelačkom pokoravanju Srednje Amerike, palo na pamet jedno meso koje nisam kušao. Zabranjeno meso. Ono ljudsko.

* * *

Još jednom pažljivo čitam isprintani mail. Maja Vukšić. Predstavlja se kao novinarka, moli za intervju o mom životu i radu i sadašnjim i budućim projektima. Odlažem dopis na stol, gledam kroz prozor. Zagreb se prostire poda mnom, promatram ga u sutonu s vrha dvjestokatnog nebodera na južnoj obali Save. Tri kata na vrhu su moji. Ured i stan i laboratorij: više ne zalazim često u njega, ali služi mi kao dobro pokriće za moje narudžbe.

Natrag na Maju Vukšić. Gledam priloženu fotografiju: kratko šišana plava kosa uokviruje lijepo ovalno lice. Modre oči, pravilan nos, pune usne. Slobodna istraživačka novinarka, tako piše.

Problem je, ne uspijevam je nigdje naći. Ako je novinarka, njeni bi članci trebali biti posvuda. A nema je. Nešto mi u njenom dopisu smrdi po zagorjelom pečenju. S druge strane, polako postajem zaintrigiran. Obično držim novinare podalje, nedvosmisleno i nimalo ugodno ako gnjave, i to se zna. Novinari oko mene obilaze na vrhovima prstiju. Kad me netko poput djevojke što me gleda sa slike traži intervju, znači da ima petlje.

Utipkavam priloženi telefonski broj. Maja mi se javlja, predstavljam joj se. “Sutra”, kažem joj prije no što stigne izustiti i riječ. “Navečer. U osam. Budite točni, molim.” I prekidam vezu. Znam da zvuči grubo, ali takav mi je imidž, želim ga zasad zadržati.

Grabim Pellaprata s police, listam, tražim u debeloj knjižurini koju jedva držim u rukama. Srećom, ujutro mi stiže vrlo posebna porcija, naručio sam je prije nekoliko mjeseci i sutra konačno dolazi. A nekako osjećam da Maja zaslužuje da svoje kulinarsko umijeće dotjeram do maksimuma.

* * *

Još jednom kritički promatram stol. S obzirom na meni, odlučio sam se postaviti lovački stol. Bijeli stolnjak od grubog platna. Tanjuri sa smeđim rubovima što uokviruju motive divljači. Brižno posložen pribor za jelo, drški od rogova. Čaše za vino. Decentni ukras na sredini, vijenac od grančica smreke. Svjećnjaci, naravno, podrazumijeva se. Nego što ste mislili, da gošće dočekujem uz kazan u kome plivaju odsječene šake i potkoljenice i rebarca? Ili da im na licu mjesta na živo radim trepanaciju lubanje, da se dokopam mozga? Ta, molim vas!

Odabrao sam jednostavni meni. Počet ćemo krepkom juhom s parmezanskim prutićima. Za nju režem nekih 45 dekagrama mesa. U receptu, naravno, piše govedina. Ja režem od svojih zaliha, čuvam but što mi je jutros stigao za glavno jelo. Dakle, meso izrezano na komadiće izmiješam s narezanim porilukom i mrkvicom, dodam dva bjelanjka i nešto krbuljice. Stalno miješajući, dodajem hladnom bujonu i puštam da zavre. Potom kuham na blagoj vatri, da se juha pročisti. Konačno pažljivo procijedim. Pripremam i prutiće od parmezana, u juhu idu tek pri serviranju.

Spravljam i šparoge s tri umaka. Naručio sam ih svježe. Iz Istre, razumljivo, odakle drugdje? Stigle su mi dostavom jutros, ni pola sata nakon buta.

But pripremam kao srneći, s lisičicama. Jedva suzdržavam sline dok ga nadijevam slaninom (svinjskom, naravno!), solim i stavljam peći. Istovremeno na maslacu pržim kosani luk i slaninu narezanu na kocke, dodajem gljive, solim, pržim i miješam s kosanim peršinom. Kad je but pečen, malo prije osam sati, oblažem ga lisičicama, a posebno ću servirati krokete od krumpira i umak od papra. Uz sve to pristajati će cikorijina salata, te konačno, kao desert, ruska šarlota. Nju sam ipak nabavio sa strane, ali iz vrhunske slastičarne, molim. Samo najbolje za našu gošću!

A gošća stiže upravo na vrijeme. Na ulaznim mi vratima zvoni. Skidam kapu i pregaču, oblačim večernje odijelo, vežem leptir-mašnu. Zadnji pogled u ogledalo, malo popravljam mašnu i pritiskam daljinski. Ulazna vrata klize u stranu i Maja Vukšić ulazi. Na trenutak zastajem, očaran njenom ljepotom, savršenim tijelom u crnoj haljini (malo dulja mala crna haljina: s Coco Chanel - moje dame - nikad ne možete promašiti!), inteligentnim licem, besprijekorno složenom kosom, pronicljivim očima što me odmjeravaju u predvorju. U ruci joj mala crna torbica. Maja ništa nije prepustila slučaju, djeluje mi skoro jednako pedantnom kao i ja.

“Uđite, uđite!”, pozivam je. Maja kao da je na trenutak neodlučna, a onda ulazi. “Stigli ste točno na večeru”, vodim je iz predvorja u blagovaonicu. Kad vidi već postavljeni stol, malo zastaje, ali osjećam u njenom držanju kako se u njoj budi glad. Vrijeme je večere, za njom je možda naporan dan.

“Zapravo”, primjećuje Maja dok joj pridržavam stolac, “došla sam napraviti intervju.”

“A kako bolje voditi intervju, nego za večerom?”, odvraćam i ona se sa smiješkom slaže, dok sjeda za stol.

* * *

Dok smo Maja i ja prošli moj uspon od studija, preko ranih stručnih radova, nekoliko godina u SAD-u, povratka u Zagreb i začetka mog današnjeg poslovnog carstva, već smo bili pošteno, da tako kažem, zagrizli u but.

Maja prati zalogaj gutljajem kraškog terana. Malo sam se premišljao koje crno vino da iznesem, ali sam se konačno ipak odlučio za teran. Možda su me nadahnule šparoge, možda nova klinika i laboratoriji koje sam pretprošle godine otvorio u unutrašnjosti Istre, tko zna. Tek, vidim da joj teran prija. Naravno, nije mi ni u kom slučaju namjera opiti je, za to bi bio dovoljan i obični direktor: ja ipak ne padam tako nisko.

Maja zastaje, kao da smišlja sljedeće pitanje. Moram priznati da je temeljito odradila domaću zadaću, pitanja su joj izravna i jezgrovita, ponekad i malo provokativna. Slobodan sam vjerovati da ni moji odgovori ne zaostaju. Maja snima razgovor na mali diktafon, čini se kako spada među one koji vole za svaku svrhu imati svoj uređaj. Kad razmislim, pametna doktrina ...

“Recite, koga zapravo jedemo?” Majine zelene oči ne silaze s moga lica. Krc! Odjednom se osjećam kao da sam na tankom ledu u proljeće, a taj je led upravo počeo popuštati. Njeno me iznenadno pitanje izbacuje iz smirene ravnoteže u kojoj mi protiče večer. Moja praktična šala kao da se okreće protiv mene. Nadam se da Maja nije primijetila moj trenutak uznemirenosti. Mozak mi radi u petoj brzini, smišljam što odgovoriti. A onda mi sviće ... Da, naravno!

“Čini li mi se, ili razgovaram s poznavateljicom?”, smiješim se uz lagani naklon. Jer, kako bi Maja znala što točno jede, ako nije nikad kušala? Bit će zanimljivo saznati kad i pod kakvim okolnostima. Otpijam gutljaj terana, promatram je netremice preko ruba čaše.

Maja ne odgovara odmah i koristim tu stanku da pređem u protunapad. “Vi niste novinarka, zar ne?”

Maja posiže za svojom crnom torbicom, vadi iz nje i rastvara policijsku značku. Polaže je na stol, trudim se da me ne opčini njen sjaj pod svjetlošću svijeća. “Ja sam se pobrinuo za lisičice. Znači da ste vi zaduženi za lisice?”

“To će dečki što čekaju vani.” Uzimam svoj ODP sa stola, prebacujem na sustav nadzora. Da, četvorica stoje pred vratima, dva u civilu, dva u uniformi. Morat ću malo porazgovarati s osiguranjem nebodera. Nije njihovo da zaustavljaju policiju, ali jeste da me obavijeste kad dolaze ...

“Imat ćete problem”, posižem za njenom značkom, “viša inspektorice Vukšić.”

“Oh?”, ona upitno podiže obrvu.

“Antropofagija - preferiram taj termin, kanibalizam je postao preširoko korišten, skoro vulgariziran - nije kazneno djelo. Mislim da je čak formalno ne spominju ni u popisima duševnih poremećaja.”

“Ali -”

“Da sam ubio čovjeka da dođem do mesa, mogli biste me progoniti za ubojstvo. Da sam odrezao komad mesa od živa čovjeka - može se i to, znate, amputirati dio po dio, Japanci su to znali raditi za vrijeme Drugog svjetskog rata - onda bi to bilo nanošenje teških tjelesnih povreda. Da sam se poslužio na lešu, bilo bi to remećenje mira pokojnika; mislim da se to tako kaže”, otpijam još jedan gutljaj terana, promatrajući Majinu reakciju. “Što je od toga bilo u vašem slučaju, ako se smije znati?”

“Ne razgovaramo ovdje o meni”, odgovara Maja, s jedva primjetnim tračkom nervoze. “Imate pravo, znamo da niste nikog ubili i da ne pljačkate groblja. Ali, ne čini li vam se da bi bilo zanimljivo pogledati -”

“Moja gospođice”, upadam joj u riječ. “Jeste li ikad pročitali ugovore koje pacijenti potpisuju s mojom klinikom? Ili bilo kojom na svijetu koja se bavi onim čim i ja? To je puno sitnog teksta, malo ga tko čita prije no što potpiše, a posebno kad o pristanku ovisi život, a zapravo se svodi na to da s pacijentovim matičnim stanicama mogu raditi manje-više što me volja, sve dok ne pokušavam izravno klonirati cijelu osobu.”

Maja pokušava doći do riječi, ali ne dam joj.

“Svi organi koje jedem uzgojeni su iz matičnih stanica, da vas sad ne gnjavim s terminologijom, pluripotentnim i multipotentnim i induciranim pluripotentnim stanicama, bojim se da biste me brzo izgubili. Ništa se ne morate stidjeti, i ja se sad već pomalo gubim u najnovijim istraživanjima. Zato plaćam ljude sa po pet doktorata, da sam više ne moram o tome misliti.” Vraćam se večeri, režem si zalogaj, meso baš ide s lisičicama. “Evo, jučer sam si bio spremio bubrege na berišonski. Pacijentica ima petnaest godina, vlastiti bi joj bubrezi potpuno otkazali u sljedećih dvanaest mjeseci, možda i prije. I zato smo joj napravili i usadili nove bubrege. A ja sam sebi naručio još jedan par.”

“I smatrate da etičko povjerenstvo -”

“Koje je hrpa starih prdonja što se uglavnom trude opravdati ispodprosječne mesare kad zabrljaju, pa operiraju slijepo crijevo, a odrežu nogu. Da je bilo po raznim etičkim povjerenstvima, ne bi bilo svega ovoga što je u zadnjih dvadeset godina preokrenulo medicinu naglavačke. Ljudi bi i dalje visjeli po dijalizama, boli se injekcijama inzulina, zaboravljali kako se zovu ili se tresli k’o suhi list na vjetru. Točka. Da se vratim na temu. Sebi sam naručio još jedan par. I nigdje u ugovoru i pristancima koje su potpisali njeni roditelji ne piše da mi je to zabranjeno. Štoviše, moramo čuvati njen, pojednostavljeno rečeno, genetski materijal. Ako dođe do komplikacija. A imam pravo s njime eksperimentirati kako god i koliko god hoću, bez ikakvih daljnjih odobrenja ili naknada pacijentu ili obitelji. Sve je to u sitnom tekstu, treba samo znati sastaviti ugovor u svoju korist. I svi tako radimo. U EU, u Kini, SAD-u, Rusiji, Japanu, Brazilu ...”

“Ali eksperiment?”

“Da, može se reći da provodim kulinarske eksperimente. Da ne govorimo”, naginjem se prema Maji, “da ako mogu uzgojiti i jesti ljudski but, onda to mogu i s goveđim ili telećim ili svinjskim. Pa više nema stočarstva. Nema efekta staklenika zbog goveđeg, oprostite mi na izrazu, prdeža. Nema sječe šuma za pašnjake. Nema moralnih zgražanja zbog klanja životinja, a niti klaoničkog otpada. Što mislite, koliko ćete još dugo jesti govedinu sa zaklane krave? A u čemu je onda razlika ako jedete ljudsko meso, dobiveno na isti način?”

Zavaljujem se u stolac, ne bez osjećaja nadmoći. Čaša mi je prazna, točim si još. Do vrha, malo nisam raspoložen da se strogo pridržavam vinske etikete. Možda onaj direktor i ne bi loše legao? “Vama?”, nudim Maji. Ona odmahuje glavom.

“Ukratko, gospođice, zakuhat ćete skandal, skupi sudski postupak koji ćete najvjerojatnije izgubiti, meni moguće troškove za odštete ... A da mi još uvijek niste odgovorili na pitanje.”

“Koje?”, Maja podiže glavu, pogledi nam se susreću.

“Otkud znate prepoznati ljudsko meso?”

“Proveli smo tri tjedna na moru”, progovara Maja, jedva čujno. Mislim da nema namjeru ulaziti u detalje brodoloma. U ovom trenutku nije ni važno. “Bilo nas je dvanaest u splavi ... Troje nije preživjelo. Tad mi je bilo četrnaest ...” Maja podiže pogled, očima kao da traži oprost. “I glad ... Glad je bila ...”

“Ne morate mi dalje objašnjavati”, uzimam bocu i punim joj čašu. Maja je uzima, ruka joj drhti, i ispija pola u jednom gutljaju. “To je daleko češći slučaj no što itko želi priznati.” Mogao bih joj pričati o preživjelima s kitolovca Essex ili splavi Méduse ili jahte Mignonette. Ali, suzdržavam se: to nisu lijepe priče za ugodnu večer.

“Vaši kolege. Znadu li?”, pokazujem prema ulaznim vratima, pred kojima sada dežuraju četvorica policajaca.

Maja se zacrveni. “Nadali smo se uloviti vas na djelu”, priznaje mi. Da, shvaćam što mi želi reći: za to je korisno imati nekoga tko točno zna što je u tanjuru. A u njenom pogledu kao da sijeva tračak nekog novog razumijevanja, kao da pucaju okovi predrasuda. Kao da se Maja - sad kad je srela nekog sa sličnim iskustvom - oslobađa stega tabua i lažnih normi. Tko zna, možda je i teran pripomogao.

“Niste ni vi odgovorili meni”, upitno me gleda Maja.

“Oh?”, otpijam gutljaj. Maja još uvijek nije sasvim odustala od mog privođenja, ali mislim da ćemo stići pojesti šarlotu. Stvarno šteta da se baci, iz iskustva znam da joj nema premca. Mislim da čak nema smisla niti da zovem odvjetnika do sutra ujutro. Uostalom, tko god poslao Maju po mene, morati će naučiti da ste - kad imate novca, puno, puno novca - u nekim stvarima daleko iznad običnih smrtnika. “A što to? Podsjetite me, malo sam zaboravio!”

“Čiji smo but zapravo večerali?”

“Ah, to”, vedrim se, ispunjen ponosom. Za moje goste samo najbolje, moram priznati da nisam pogriješio u izboru. Meso je bilo stvarno izvrsno. “Moj vlastiti.”

Oslobođenje Zagreba

Partizani, vratite se, sve vam je oprošteno!

Ray Harryhausen (1920 - 2013)

Preminuo je Ray Harryhausen, jedan od najvećih majstora specijalnih efekata koje je fantastična kinematografija poznavala. Učenik Willisa O'Briena (The Lost World, King Kong), Harryhausen je tehniku tzv. stop-motion animacije razno-raznih fantastičnih stvorenja doveo do savršenstva, ponajprije u filmovima koje je od cca. 1950. radio s producentom Charlesom Schneerom (tri filma o Sindbadu Moreplovcu, Jason i Argonauti, Prvi ljudi na Mjesecu, Tajanstveni otok, Dolina Gwangija, Sudar Titana). Njegova mitološka čudovišta i dinosauri oduzimali su dah generacijama gledatelja i bili su idejni, ako već ne tehnički, temelj na kojem je od kraja 1970-ih niknula suvremena FX tehnologija. Nažalost, filmovi u kojima je radio Harryhausen - koji je zapravo bio njihov koautor, iako ni jednog nije potpisao kao redatelj - ostaju po mnogočemu superiorniji onome što se na polju fantastike i SF-a snima zadnjih desetljeća. Kompjuterima usprkos.

SFeraKon 2013

Evo, najava za ovogodišnji SFeraKon 2013:

http://mojzagreb.info/zagreb/hrvatska/manifestacija-uskoro-sferakon-35.-dani-znanstvene-fantastike

35. Dani znanstvene fantastike – SFeraKon 2013 – održat će se od 10. do 12. svibnja 2013. godine u prostorijama Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER-a). SFeraKon je najstarija i najuglednija konvencija fantastike i znanstvene-fantastike u ovom dijelu Europe, a konvenciju je pokrenulo društvo SFera, zagrebačko društvo za znanstvenu fantastiku. Posebni gosti konvencije su američka spisateljica Danielle Anne Trussoni, autorica romana "Angeologija", koja će na ovogodišnjem SFeraKonu predstaviti svoje novo djelo "Angelopolis", te Esad T. Ribić, renomirani domaći crtač stripa i ilustrator, najpoznatiji širokoj publici po stripovima Four Horsemen, Loki i Silver Surfer,  te naslovnicama romana fantasy pisca Georgea R. R. Martina.

Posjetitelje SF konvencije očakuju još i brojne radionice - između ostalog, Tengwara (vilenjačke kaligrafije), radionica runa, radionice verižnjače, te radionica fantastične ilustracije koju će voditi fantasy ilustrator Milivoj Ćeran. Organizatori najavljuju da će posjetitelji moći prvi put na SFeraKonu prisustvovati transformaciji običnog čovjeka u kiborga. Akademska slikarica Jasmina Bator, specijalizirana za restauraciju i konzervaciju umjetnina, uživo će pred publikom, u subotu, 11. svibnja, prikazati ovu SF bodypaint transformaciju.
Među inim predavanjima, treba izdvojiti ono našeg najpoznatijeg astronoma, Korada Korlevića, "Teraformiranje Marsa". Korado Korlević je jedanaesti je najproduktivniji tragač za asteroidima svih vremena – od 1996. do 2001. otkrio je čak 947 asteroida te bio suotkrivač još njih 110. O teraformiranju Marsa razmišlja se već posljednjih 40-ak godina i nakon Mjeseca, Mars je sljedeće nebesko tijelo koje su zacrtale razne svemirske agencije za misije s ljudskom posadom. Već postoje projekti za teraformiranje Marsa i osnivanje trajnih naselja – jedna od organizacija koja se time bavi je i The Mars Society.

U sklopu konvencije tradicionalno će biti dodjeljene nagrade Sfera, jedine nacionalne nagrade za najbolja znanstveno-fantastična djela. Nagrada Sfera dodjeljuje se od 1981. godine, a utemeljilo ju je zagrebačko društvo za znanstvenu fantastiku SFera u svrhu popularizacije žanra i poticanja domaćih autora. Nagrade Sfera dobitnicima bit će dodijeljene u subotu 11. svibnja  u 20h na svečanoj skupštini društva SFera, u sklopu konvencije SFerakon, na FER-u.

Dobitnici ovogodišnjih nagrada su:

za minijaturu - Vesna Kurilić „Priča supružnika“;
za kratku priču – Aleksandar Žiljak, „Srneći but s lisičicama, uz njega teran“;
za priču David Kelečić, „Imago ultima“;
za roman - Aleksandar Žiljak, „Irbis“;
za roman za djecu –  Norma Šermet-Mikulčić, „Adrijanin vrt“;
za crno-bijelu ilustraciju – Korina Hunjak, za „Loki“ (iz Eridana, br.13);
za ilustraciju u boji – Mario Rosanda, ilustracija naslovnice „Priče o vinu“,
u kategoriji teorije – Petra Mrduljaš, „Prstenovi koji se šire: Junačka potraga u djelima J. R. R. Tolkiena"
  
Dada Zečić Pivac (www.mojzagreb.info)
 
Čestitke nagrađenima!

Svjetovi Emme Wasson

Emma stoji na plaži, valovi joj oplakuju stopala. Nebo i more gore u zalazu dvaju sunaca. Hodam prema njoj, udaljena je pedesetak metara. Sitni pijesak posut je ljušturama što ih je izbacilo more. Pijesak je topao.

Prelijeću nas dva mlaznjaka, zavijanje motora para suton. Mlaznjaci su živi, bakterije u tijelima proizvode im metan, gorivo za njihove jednostavne atodide. Žive na liticama daleko na pučini, odatle se bacaju u zrak i pale motore.

Ubrzavam korak, nadam se prikrasti Emmi prikriven zaglušujućom tutnjavom atodida. Ali, ona se iznenada okreće, vjetar joj mrsi smeđu kosu. U njenim zelenim očima ljutnja, i samo me nagon i nadljudska brzina spašavaju pred kliještima divovskog kosmača što se stvorio niotkuda. Kosmač, zarastao u alge i nametnike, baca se na mene, kliješta škljocaju u prazno dok bježim i iskačem iz Emmina svijeta uz krik -

* * *

- uz krik, iskačem iz sna, mahnitam, skoro padam iz kreveta. Instrumenti oko mene pište kao ludi. Priskaču bolničari, pritišću me natrag u postelju da se ne ozlijedim. Jedan mi skida uređaj sa znojnog čela. Duboko dišem, predajem se bolničarima. Oko mene sterilna bjelina bolničke sobe.

“Shvaćate li sada?”, gospođa Wasson naginje se nad mene, zabrinutog lica.

“Druell 7”, procijedim dok mi bolničar namješta jastuk pod leđima. Pogledam tinejdžerku u krevetu udaljenom tri metra od moga, spojenu na sustav za održavanje života. Na monitorima, krivulje divljaju. Sestra ubrizgava nešto u infuzijsku cijev i krivulje se ubrzo smiruju. Kima glavom gospođi Wasson, bit će u redu. Djevojci na čelu nalazi se isti uređaj poput onog kojeg sam ja imao. “Zna biti gadno mjesto. Bio sam tamo ... Odakle joj sve to?”

“Emma je voljela dokumentarce iz prirode”, odgovara mi gospođa Wasson. Emma joj je kći. I najvažniji komad aktive u posjedu Investicijskog fonda Wasson & Wasson.

“Zašto nije cvjetna livada s janjadi i leptirima?”, mrmljam za sebe više no što pitam. Moj prethodnik jedva je izbjegao raljama velike bijele psine u lovu na tuljane oko Rta Dobre Nade na Zemlji. Njegovu prethodnicu skoro je rastrgala kompjuterska simulacija T. rexa. Nisu htjeli ponoviti ta iskustva. Rizik da smrt u Emminom svijetu završi smrću u stvarnosti nije malen.

* * *

“Otkrili smo Emminu sposobnost sasvim slučajno, kapetane McKinley”, objašnjava mi gospođa Wasson.

“Što ste radili?”, pitam.

“Pokušavali smo bioelektroničkim metodama emulirati pozitivne utjecaje nervnih simbiota. Vjerujte, ne bih dozvolila ... da joj o uspjehu nije ovisio život, kapetane.”

“Dobro, i?”

“Ukratko i jako pojednostavljeno, odveli smo je u induciranu komu. I onda smo joj ugradili ... već što smo imali namjeru ugraditi.” Gospođa Wasson je tajnovita. Jednostavnije bi bilo da su joj pronašli simbiota i prepustili ih jedno drugom. Ali, gospođa Wasson ne voli nepredvidljive situacije. “U tom smo joj stanju u mozak slali slike ... Slike prirode, životinja, krajolika ... Ubrzo ih je počela sama razvijati, nadograđivati. Tada smo otkrili ...”

Gospođa Wasson zastaje, neodlučna koliko mi smije reći. A ja ne mogu raditi s nepotpunim informacijama.

“Otkrili što?”

“Morate znati da je Emma prirodno nadarena. To je bila i prije tretmana. Netko neupućen rekao bi da može vidjeti budućnost.”

“Nitko ne može vidjeti budućnost.” Znam o čemu govorim, dovoljno sam se svemira nagledao. Gatare i proroci u najboljem su slučaju majstori primijenjene psihologije.

“Naravno da ne! Ali netko nadaren može uzeti parametre bitne za određenu situaciju i tako ih - da tako kažem - ispremetati u glavi da može intuitivno izračunati vjerojatnost da se dogodi neki događaj. U našem slučaju - investicijski fond - može optimizirati dionice i obveznice za najveću dobit uz najveću vjerojatnost da se predviđanje i obistini.”

“Sve je to matematika”, primjećujem. “Jedan dobar kompjuterski program ...”

“Imamo i mi programe, kapetane McKinley”, prekida me gospođa Wasson nestrpljivo. “Emma ih je sve nadmašila. A otkad smo je podvrgli tretmanu, njene su prognoze brže i preciznije. Ne možemo to objasniti. Možda u svjetovima koje stvara otkriva matematičke uzorke: ekipa neurologa, stohastičara i teoretičara kaosa pokušava složiti radnu hipotezu, ali sve je na klimavim nogama.”

“Dobro, i što vam sad ja trebam?” Očito je situacija postala vrlo nepredvidljiva, a gospođa Wasson počela gubiti živce. Inače ne bi zvala nekog čije se iskustvo s neurologijom svodi na povremeno upucavanje u glavu. Nikog tko nije zaslužio, vjerujte.

“Tretman je završio prije više mjeseci. A Emma se odbija vratiti.”

* * *

Emma sjedi na stijeni nad jezerom, na suprotnoj obali pjeni se desetak metara visoki slap. Jezero je u šumi, visoka stabla nose kišobranaste krošnje. Neka cvatu plavim cvjetovima, oko njih se vrte rojevi krupnih leptirolikih kukaca. Na obali jezera napaja se malo krdo šumskih papkara popruganih bijelim prugama. Njihovi unatrag povijeni rogovi su poput polumjeseca. Kwabina 2, još jedan svijet na kome je lako ostati bez glave. Doduše, ne zbog papkara.

“Neću!”, odbrusuje Emma, ni ne udostojivši se da me pogleda.

“Ne možeš više dugo ovako. Tijelo će te uskoro izdati”, odgovaram. Već tri tjedna pokušavam vratiti Emmu. Bezuspješno. Ali, dogurali smo do toga da razgovaramo. I to je neki napredak, pretpostavljam. “Majka ti postaje zabrinuta”

“Što hoće? Dobija svoje prognoze na vrijeme i što još hoće od mene?”, Emma se okreće, bijes joj kulja iz očiju. “Ne želim biti zarobljenica u zlatnoj krletki. Za svaki korak koji napravim, moram nekoga pitati za dozvolu. Svi s kojima se družim moraju prvo proći sigurnosnu provjeru! Što mislite, koliko prijatelja imam? Kao da sam u zatvoru!”

“Majka te voli, Emma.” Ne bih to rekao da iz dana u dan ne gledam kako maska hladne i proračunate poslovne žene puca i trusi se s lica gospođe Wasson, komadić po komadić. I da ne gledam Emmino tijelo kako propada. Da se sad digne iz kome, trebali bi mjeseci fizioterapije da uopće može stajati.

“Ona voli novac koji joj zaradim”, otpljune Emma. “Inače bi sama došla.”

Iza leđa, režanje. Prikradanje. Napeti mišići, oštre pandže, zubi, pogled fiksiran na plijenu - meni. Osjećam zvijer bez da je vidim. U ovim šumama ima šest vrsta zvijeri dovoljno velikih da me prikolju bez po’ muke. Ne gubim vrijeme da se okrenem i vidim koju je Emma prizvala na mene. Bježim. U zadnji tren: zvijer skače i ostaje praznih šapa.

* * *

“Nosite u sebi simbiota, kapetane McKinley. Daje vam neusporedivo brže reflekse od prosječnih ljudi, zar ne?” To i još štošta, pomislim ali šutim. Ne treba svatko znati što smo moj simbiot i ja sposobni uraditi, posebno ne netko poput gospođe Wasson. “A i vidjeli ste većinu naseljivih svjetova, ako se ne varam.”

“Petica za domaću zadaću”, odgovaram preko šalice trpkog čaja.

“Znate što vas može dočekati na svakom svijetu za koji se Emma odluči. Izostaje faktor ...”, gospođa Wasson traži riječ. ‘Iznenađenje’ nije ono pravo. “... ushićenosti. I mislim da vas stoga Emma ne može uhvatiti.”

“To više neće biti dovoljno, bojim se.” Gledam gospođu Wasson u oči. “Trebat ćete Emmi pokazati da vam je stalo.”

Gospođa Wasson me gleda. A onda, kad shvati, problijedi.

* * *

Ako nas ne zatuku Emmine zvijeri, ubit će nas planina. Gorje Nitara na dalekom Delsinu penje se nad nama, vrhunci prekriveni snijegom i zastrti oblacima što ih tjeraju sjeverni vjetrovi. Gospođa Wasson i ja prtimo kroz mećavu. Ako se smrznemo u ovom svijetu što postoji samo u komatoznom umu trinaestgodišnjakinje, možda ne preživimo ni u stvarnosti.

Okrećem se, gospođa Wasson je na izmaku snaga. U snijegu smo do koljena, vjetar ga nosi s grebena. Imamo još oko kilometar do vrha. Trebat će nam vječnost da ga prijeđemo, a dan se bliži kraju. Kad padne noć, morat ćemo iskočiti neobavljena posla.

A onda se planinom razliježe urlik i nadjačava zavijanje vjetra. Gospođa Wasson se ukipi. “Što je to bilo?”

Odgovara joj još jedan urlik, i još jedan, odjednom dolaze odasvud i shvaćam da smo opkoljeni. Već vidim prve obrise kroz snijeg vijan vjetrom. Snježni čupavci ne trebaju pet slojeva termo-odjeće da bi preživjeli na nitarskim planinama. Štiti ih duga bijela dlaka. Čopor nas je okružio, iskeženi očnjaci u majmunolikim čeljustima. Svojim snažnim rukama, čupavac može raskinuti čovjeka na komade. I dovoljno su agresivni i bez da ih tjera ljutita djevojčica.

Emma izranja među zvijerima, kroz zastor pahuljica. Njoj ne treba topla odjeća, snijeg joj se hvata po kosi i laganoj jakni koju nosi. Čupavci je pogledavaju, svoju gospodaricu i Emma kao da uživa u moći koju ima.

“Emma, pođi s nama!”, gospođa Wasson viče kroz zavijanje vjetra. “Ne možeš više dugo ovako, molim te, pođi s nama.”

“Rekla sam već, neću”, Emma ostaje tvrdoglava. “Sviđa mi se ovako. A sigurno zaradiš dovoljno da možeš platiti liječnike da me održavaju u životu.”

“Ali koliko dugo?”, dobacujem. Sad smo na nekoliko koraka razmaka, okruženi zvijerima.

“Osjećam se sasvim dobro, hvala na pitanju!”

“Ali nisi”, odgovara gospođa Wasson. “Ne možeš ni biti! Ovo nisu stvarni svjetovi, Emma, ovo su slike prekopirane iz emisija koje si gledala. Ova čudovišta bi te rastrgala u -”

“Ona su mi prijatelji”, zaurla Emma. “Jedini koje imam! I ovi su svjetovi stvarniji od tvojih, mama, od brojeva i dionica i burzovnih indeksa kojima si se zatvorila. A onda i mene zajedno sa sobom! Kažem ti, ne vraćam -”

A onda se nešto događa u Emminom svijetu! Boje! U trenu se mijenjaju, kao da se cijeli spektar pomaknuo. Emma se zbunjeno osvrće, gospođa Wasson me pogleda, a ja shvaćam što je! U stvarnosti, u sterilnoj bjelini bolničke sobe, nježno tijelo posustaje. Emmin svijet se raspada, kao da se dijelovi otkidaju s krhkog kostura što puca i planina pod nama drhti i odjednom propada. Emma vrišti, zvijeti urlaju, a gospođa Wasson baca se preko njih i grabi Emmu u posljednji trenutak, da ne propadne u procijep pod njenim nogama.

Majka spašava kćer iz bezdana, ja munjevito skačem za njima. Jedan me čupavac ipak grabi, pandže mi deru lijevu potkoljenicu dok hvatam gospođu Wasson i Emmu i iskačemo -

* * *

- ispadam iz kreveta, rušim nešto, kidam cjevčice i kablove. Noga boli kao da je stvarno razderana. Udaram šakom u pod, stvarna bol da rastjera zamišljenu. Odgurujem bolničara, skačem na noge. Gospođa Wasson vrišti u svom krevetu, sestra joj smjesta daje injekciju i ona pada natrag u znojne plahte, duboko dišući.

A oko Emme, ekipa za oživljavanje u poslu. Ostajem po strani, tu nemam što tražiti. Ne znam koliko prolazi, tek u jednom se trenutku ekipa odmiče. Vidim da su krivulje manje-više stabilne, uspjeli su. Liječnica otire znoj s čela.

“Trebali biste je odvesti tamo”, mrmljam gospođi Wasson. “Na Zemlju i Druell 7 i Kwabinu i Delsin. Da vidi njihovu stvarnu ljepotu. A mislim da bi i vama koristilo”, okrećem se i odlazim iz sobe. Vrata se zatvaraju za mnom, iza njih ostaje gospođa Wasson, u suzama. Grli Emmu, krhku nakon mjeseci zatočenosti u svojim svjetovima.

Knjiga beštija

U nakladi Matice hrvatske ogranak Bizovac, a pod uredničkom palicom Vjeke Đaniša, za koji dan izlazi moja nova zbirka priča Knjiga beštija. Zbirka sadrži sljedeće priče: Tiel i Jarinka, Prokleta kula, Zakon mora, Nekomata, Eolomant, Rumiko, Emma i Kantjil, Mulentov otok, te pogovor autora. Zbirka je ilustrirana!