Svemirska luka, večer obavija hotel tihim zagrljajem. Zadnjih tjedana kiša pada samo noću, kad se rashladi. Ali, Lukas zna da uskoro dolaze pljuskovi i sparina. Ne trebaju mu meteorolozi, dovoljan je pogled na mnoštvo sićušnih zvjezdica što ispunjavaju predvorje mliječnim sjajem. Fenjerušama je vrijeme razmnožavanja: nepogriješivo ispuštaju milijune svijetlećih spora uvijek pred početak novog kišnog razdoblja.
Pred Lukasom sabrani Toshiki Yui, izvučen iz kontejnera za papir. Zašto da se baci, nije da se ima što čitati, ali crtež je OK, prekratit će vrijeme. I baš kad hoće okrenuti stranicu, zaustavlja ga zvono s vratiju. Ulazna se membrana rastvara, Lukas odmah prepoznaje čovjeka što prilazi okružen blještavim kovitlacem spora.
E pa, pomisli Lukas, ne dolazi nam svaki dan legenda. Jer, pred njim stoji Peter McKinley. Kapetan i pustolov o kome se pričaju priče s one strane nevjerojatnog, od toga kako je na Taurusu 6 svojim brodom spasio pet stotina ljudi pred lavinom vrelog piroklasta, do toga da je na Deimosu 4 osuđen u odsutnosti na dvadeset i tri smrtne kazne. Hladnokrvni ubojica, viču jedni. Junak, ako je vjerovati drugima. Luđak, dobacuju treći, što često o sebi govori u prvom licu množine. Ukratko, legenda.
I sada je tu, Lukas ga zna s neke stare tjeralice što ju je jednom vidio. Tamne kose i ramena posutih sporama, gotovo podsjeća na nekog s ikone dok iz džepa vadi iskaznicu. “Sobu, molim.”
“Imate sreće, gospodine”, primjećuje Lukas dok prelazi čitačem preko koda. “Nije bilo puno kiše, sobe su suhe. Broj 105. Koliko dugo ostajete?” McKinley sliježe ramenima, ni sam ne zna.
U tom trenutku, zvono: obitelj Jatterchee vraća se s večernje šetnje. Majka, otac i sin. Anjulie, Satjit i Ry, dječak od dvanaest godina. Posjednut u invalidska kolica, zatočenik je tijela što je samo bespomoćna ljuštura, nepomičnih, slabašnih ruku i nogu. Glava mu je vezana trakom za naslon da ne pada naprijed. Sklopljenih očiju, izgleda kao da spava, ali Lukas zna da je slijep. Ry kao da shvaća da su u hotelu. Hoće nešto reći, ali usta i jezik ne slušaju i iz njega izvire samo nerazgovijetno mumljanje dok ga Satjit izvlači iz kolica, uzima u naručje i u tišini nosi kroz vrtloge spora uz trošne stepenice. Anjulie sklapa kolica, vuče ih, ali zapinju joj i ispadaju iz ruku iscrpljenih trpljenjem i brigom. McKinley joj hoće pomoći, Lukas ga zaustavlja. “Ne žele vašu pomoć. Vjerujte mi, znam.”
* * *
“Ry. Što je s njim?” McKinley stoji naslonjen na pult, gleda Lukasa dok prska fenjeruše hranjivom tekućinom. Jattercheejevi su se vratili iz šetnje, i kao i svaku večer u zadnjih deset dana, McKinley i Lukas su ih gledali kako se muče uz stepenice prije no što su opet ostali sami.
“Jedan od onih sindroma sa zvučnom kraticom.” McKinley kima glavom: novi svjetovi, nove bolesti. “Razara nervni sustav. Dječak je nepokretan, slijep, gluh, nijem, potpuno ovisan o roditeljima. A koliko sam shvatio, do pred koju godinu bio je sasvim zdrav. Odličan u školi.”
“Za to danas ima lijeka.”
“Ima”, slaže se Lukas. “Bio-procesori, implanti, genetika. Znamo i mi ovdje za takve stvari.”
“I? Što je onda problem? Novac?”
“Roditelji su mu šeperdisti”, odmahuje Lukas glavom. “Čuli ste za sektu velečasnog Shepperda, vjerujem?”
“Da je Providnost htjela da nosimo implante, dala bi nam ih. Tako nekako, zar ne?”
“Ukratko.” Dobro se razumiju, obojica su slušali o Providnosti, ali nikad nisu upoznali dotičnu gospu. “A Ry je teret koji roditelji nose za grijeh, koji god već misle da su počinili. Ne pitajte što mislim o tome.” Lukas sliježe ramenima. “Ovdje poštujemo vjerske slobode. Sa svim posljedicama...”
“Koliko mislite da će dječak još trajati?” Više opora tvrdnja nego pitanje.
“Sasvim otvoreno, kapetane, nadam se ne tako dugo da za sobom povuče i roditelje.” McKinley pogleda Lukasa. “To se vrlo lako može dogoditi, znate, sve to skupa iscrpljuje. A Anjulie i Satjit nisu to zaslužili. Ovdje su već dovoljno dugo, znam ih, dobri su u duši.”
McKinley ne odgovara, njegov pogled iznenada postaje odsutan, kao da je odlutao negdje daleko. “Znao sam da ćemo se morati vratiti, prije ili kasnije”, procjeđuje kroz zube. Lukasu ne promiče prvo lice množine. Zar je stvarno lud? A onda je McKinley opet tu, u očima mu mračna odlučnost. “Odlazim ujutro. Moramo pronaći sokola.”
* * *
Tri mjeseca kasnije, predvečerje. Kratko sunčano razdoblje usred kišne sezone izmamilo je Jattercheejeve van i sada se vraćaju. Lukas ih gleda, Satjit podiže Rya iz kolica i kreće s njim na kat. Anjulie sklapa kolica, hoće ih ponijeti gore, muči se, iz dana u dan sve slabija. Posljednji su mjeseci bili teški, Lukas osjeća da više neće dugo.
Odjednom, zvono na ulazu, membrana se rastvara i u predvorje ulazi Peter McKinley. Ispijena lica, umoran. I istovremeno poput napete opruge, spreman na skok, očiju što neprestano strijeljaju lijevo - desno, kao da iza svakog kuta očekuju napad. Štogod prošao u ova tri mjeseca, bjesnit će još dugo u njemu. Desna mu je ruka podignuta, na nju navučena debela kožna rukavica, a na njoj...
Sokol, snažnim kandžama grabi kožu rukavice. Potpuno bijel, krupan, Lukas nikad nije vidio stvorenje toliko čisto, poput snijega u dalekim planinama. A onda Lukas ugleda hladni odsjaj u sokolovim očima i odjednom osjeća neobjašnjivu nelagodu, gotovo strah pred grabljivicom na McKinleyevoj ruci. I shvaća da sokol nije samo ptica, već nešto više, jače i moćnije.
Jattercheejevi stoje prikovani dok McKinley bez riječi okreće sokola prema njima. Duboke crne oči na tren zure u njih, a onda “Idi!”, McKinley izbacuje pticu u zrak, ona širi krila i u trenu se sjuruje na dječaka. Otac ga hoće zaštititi, majka vrišti, ali sokol je brži. Prolijeće između njih i grabi iznemogla Ryeva prsa, u trenu gubi oblik, rastvara se i prodire kroz znojnu košuljicu i dublje, kroz kožu, potpuno prožimajući klonulo tijelo.
Trenuci zaprepaštene tišine, a onda se dječak izvija, slabašne se ruke pridižu, same od sebe, nakon toliko godina, i grabe po zraku i hvataju roditelje, oči se otvaraju i traže i nalaze i ponovno otkrivaju. Nešto što je toliko dugo čamilo u tami sad je slobodno i vrišti iznova rođeno, poput ispucale zemlje što je žedno čekala kišu.
“Trebat će pomoć”, procjeđuje McKinley. “Mnogo pomoći. Sa Sokolom nije lako živjeti.” Lukas najzad spoznaje što znači McKinleyevo prvo lice množine: još je netko, nešto, u njemu. Još jedan Sokol.
Jattercheejevi gledaju McKinleya dok skida sokolarsku rukavicu i baca je na pod. Njihova je agonija gotova, dobro su znali što moraju učiniti, ali nisu imali hrabrosti odbaciti okove šupljih riječi i spasiti dijete. Sada je netko drugi odlučio za njih. McKinley se okreće da izađe, a onda baca posljednji pogled na Jattercheejeve. “A što se Providnosti tiče... Da me htjela spriječiti, mogla je. Imala je za to mnogo prilika.”
I dok McKinley izlazi kroz membranu van, Lukas zna kako će neki reći da to nije imao pravo učiniti. Drugi će primijetiti da je time spasio cijelu obitelj, a treći će samo odmahnuti rukom, jer taj ionako nikad nije umio gledati svoja posla. A istina, pomisli Lukas, je tu, na stepeništu. Pred dječakom što se do maločas gasio sada je cijeli svijet, mnoštvo svjetova, samo ako poželi poseći za njima.
Nema komentara:
Objavi komentar