Vrh planine je tu, na dohvat ruke, treba mi još samo malo. Penjem se uz stijenu, hvatam prstima, pipam, tražim oslonac za noge, zadnjim atomima snage podižem svoju težinu i izvlačim se na vrh. Zapuhana, uspravljam se. Zrak rashlađuje znojno lice, a ispod mene ponor, duboko dolje pokrivač od oblaka pruža se dokle pogled seže. Iznad mene, plavetnilo. Kilometrima daleko, usamljene se stijene izdižu u vis iznad oblaka, prsti usmjereni put neba. Planine, kao ova na kojoj stojim. I dok mi se snaga vraća u iscrpljeno tijelo, pitam se da li je i na njima netko stajao, kao ja sada. Da li su i one pozivale, kako je mene pozivala moja planina, i da li su se i njima odazvali, kao što sam se ja, ostavivši sve iza sebe i otputivši se u nepoznato da se više nikada ne vratim?
Jer, zov je planine jači od svega. I od jutra u selu, kad ustajem prije svih, i trčim putem do ruba šume, pozdravljena pjevom ptica i bezbrojnim paukovim mrežama posipanim rosnim biserjem. Jači je i od zamamnog mirisa svježe pečenog kruha, i od slatkih breskvi čiji se sokovi razlijevaju nepcem na svaki zagriz, i od toplog tek pomuženog mlijeka. Jači i od uzbuđenja kad stigne karavan trgovaca iz daleka, sa žitom i tkaninama i alatima i vijestima iz daljina. Jači, neuporedivo jači od nježnog Illijanovog dodira, dok zajedno šetamo obalom rijeke, kroz pjev ptica, zagledani jedno u drugo.
Planina zove jače od svega, zagonetni gorostas kojemu ponekad tjednima ne vidimo vrh zastrt oblacima. I zove, otkad znamo za sebe zove. Jače od tužnog majčinog pogleda, jače od očevih prijekora, jače i od Illijanove nijeme molbe. I već i selo zna da sam izgubljena, odabrana i pozvana, kao i mnogi prije. I svi znadu da me više nikada neće vidjeti, kao ni one prije.
Konačno, kada zov postaje neizdrživ, ustajem. Prije zore, prije svih, bosonoga, tiho poput lopova grabim torbu i u nju guram kruh i voće i krišku sira. Punim mješine vodom, za prvi dan, znam da me gore čekaju bistri potoci. Izlazim u dvorište, još je noć, a ja se nijemo opraštam, sa suzama u očima, i krećem putem do ruba šume, i dalje, dublje, u tamu i tišinu, tek tu i tamo cvrkut prvih ptica. Jer, planina zove.
A ja se odazivam i prolazim kroz tamne šume u koje smo rijetko i nikada sami zalazili, praćena pogledima sa svih strana, iza svakog stabla, sa svake stijene. Znam za divlja stvorenja svuda uokolo, kao djecu su nas njima plašili, ali nešto mi govori da nemam straha. Stvorenja su djeca planine, a ja sam odabrana, planina me pozvala. Slijedim zapjenjene potoke što se razbijaju preko kamenja u koprenu magle i oblaka. Šuma se mijenja, uronjena u vječnu vlagu, ogrnuta smaragdnim zelenilom mekih mahovina što obavijaju debla i vise s grana, a zov me vuče dalje. Penjem se danima, ni sama ne znam koliko. Konačno, šuma se prorjeđuje, nestaje, prelazi u vrlet, i vrh se planine preda mnom poput šiljka izdiže put plavetnila. I danima uz stijenu, polako, pažljivo, uspon je opasan, jedva nalazim zaklon u pukotini ili između dvije gromade kad me na litici uhvati noć. A sada sam najzad na vrhu. Nebo, ponor ispod mene, oblaci, planina. Zvala me i tu sam.
Odjednom, nisam sama! Dolaze naizgled niotkuda, dvije ogromne sjene na tren zastiru sunce. Podižem pogled i vidim ih, kruže nošeni ogromnim krilima, stotinjak metara iznad vrha planine. Gorski zmajevi!
Znamo za njih, ne jednom smo ih iz sela promatrali kao malene točkice, onih dana kad vjetar rastjera oblake i nebo je bistro. Ponekad bi ih ljudi vidjeli nad šumom, kad bi išli po drva ili u lov, tamne raskriljene obrise što u treptaju oka prelijeću maleni komadić plavetnila među gustim granama. A navečer, uz vatru, djed bi pripovijedao stare legende o zmajevima što su se vratili na ovaj svijet nakon tisućljeća progonstva, da opet njime ovladaju kao u prastara vremena, nestala u zaboravu. A mi, djeca, bez daha bismo upijali starčeve riječi. Kako su zmajevi stigli s neba, iznenada, jednog dana dok su još gorjele vatre Velikog rata. I kako su neizrecivo mudri, s očima kojima ništa ne promiče, koje vide sve i znadu sve. Pričao bi djed kako nitko i ništa ne može ubiti gorskog zmaja, osim ako on to sam u svojoj mudrosti ne dopusti. I sada se prisjećam njegovih zadnjih riječi, prije no što bi zašutio i ostao sjediti zagledan u vatru, a majka bi nas tiho poslala na spavanje. Kako svaki gorski zmaj nosi u sebi odabranu dušu...
Zmajevi iznad mene kruže nestrpljivo, kao da iščekuju. Jedan je zmaj veći, drugi je manji, leti sporije. Teže zamahuje krilima, napreže se. Primjećujem da je deblji, i shvaćam da su par, kralj i kraljica. A kraljica je pred porodom, vidim trzaje njenih trbušnih mišića i ostajem ushićena. Nitko nikada nije vidio rođenje gorskog zmaja, svi smo mislili da negdje polažu jaja i ostavljaju ih, poput guštera ili zmija. Nismo ni sanjali da se rađaju živi, u zraku, u letu u kome će provesti skoro cijeli život.
I tada, kralj mi se obraća. Tiho, u mislima, ne kao gromoglasni zov, kakav im pripisuju, niti kao vrišteći urlik, kakvog spominju sa strahom. Noge me jedva drže, koljena me gotovo izdaju kad saznam zašto me planina pozvala, mene, i one prije. Kraljica će roditi svakog trena. Maleno će tijelo ispasti iz njenog, glavom na dolje, slijepo, sklopljenih krila. Prazno, bez duše. I bez mene, da mu dam svoju dušu, zmajić će se survati u ponor i razbiti o litice. Sada znam zašto me planina zvala. Sada znam zašto se nikada više neću vratiti.
Jer, znam i svoju odluku, kralj i kraljica su je vidjeli svojim očima što vide sve i znadu sve. Ikako drugačije i ne bih bila odabrana, pozvana, ne bih bila ovdje. Prilazim rubu, gledam u ponor. Zastajem, oklijevam, ali vremena nema, zmajić je tu, kraljica se grči, može ga zadržavati još samo trenutak. Hoću baciti zadnji pogled na svijet oko sebe, oblake, nebo, planine u daljini. Glupo, shvaćam odjednom, za tren ću ih ponovno gledati.
I ni sama ne znam kako, možda me kralj primio za ruku i poveo, ali više nema stijene pod mojim stopalima. Rušim se u ponor, ne stignem ni kriknuti, samo zatvaram oči da ne vidim liticu što juri prema meni. Presijeca me u trenutku, ne boli, ne stigne boljeti, samo tama kojoj se predajem i koja me obuhvaća...
...i tama, u toplom sam, toplo se grči, steže i istiskuje van, u svijet. Grčevi su sve jači i odjednom, najjači, zadnji grč i ispadam u studen planinskog zraka. Padam poput kamena pokušavajući otvoriti oči, ali slijepljene su, ne mogu. I dalje padam, a tada instinktivno širim krila, hvataju zrak i nose me. Zamahujem njima par puta, još uvijek na slijepo, a onda klizim dalje od planine, praćena kraljicom i kraljem. Ulijećem u struju toplog uzlaznog zraka, hvata me i podiže u vis, penjem se u spirali uz njen rub. A oči se polako otvaraju, sluz koja ih je čuvala se suši i otpada u ljuskama. I dok se dižem sve više i više u svom prvom letu, konačno ih potpuno otvaram i gledam svijet ispod sebe. Moj svijet, zastrt pokrivačem od oblaka, plavetnilo iznad mene, i daleko, poput prsta usmjerenog put neba, planina što me zvala da progledam očima gorskog zmaja.
Nema komentara:
Objavi komentar