četvrtak, 4. veljače 2016.

SFERA - 40 godina!



Na današnji dan, 4. veljače 1976, osnovano je Društvo za znanstvenu fantastiku SFera iz Zagreba, prvo takvo društvo u Hrvatskoj. U tom trenutku, SFera još nije samostalno društvo, već Sekcija za znanstvenu fantastiku pri Astronautičkom i raketnom klubu Zagreb (ARKZ). Do reorganizacije i osamostaljena Sekcije, te preimenovanja u SFeru (ime predložio Oliver Franić, po njegovim riječima izvorno za časopis koji će postati SIRIUS), doći će u prvoj polovini 1977.
            Kako sam spominjao u više navrata baveći se hrvatskim SF-om, zanimanje za znanstvenu fantastiku u nas počinje ozbiljnije tijekom 1950-ih, a posebno potkraj tog desetljeća i 1960-ih. Vrijeme je to, s jedne strane, prvih spektakularnih uspjeha u svemirskim programima hladnoratovskih suparnika, ali i industrijalizacije i urbanizacije hrvatskog i jugoslavenskog društva, uz koju je išao i naglasak na razvoj obrazovanja i znanosti. Na prijelazu 1950-ih na ‘60-e počinju se u nas ozbiljnije, u sklopu tematskih biblioteka, objavljivati prevedena djela svjetskih majstora znanstvene fantastike, te romani domaćih autora, posebno tandema Bjažić-Furtinger i Angela Ritiga. Taj interes održavati će i program Apollo, te istraživanja nakon njega, s kojima ulazimo u 1970-e. Godine 1972. organiziran je Sajam naučne fantastike, manifestacija što se održavala u Zagrebu i Beogradu.
            Nemam se namjeru ovdje osvrtati na trenutak osnivanja Sekcije, kasnije SFere, iz jednostavnog razloga što tada nisam bio prisutan tim događajima (u SFeri sam od 1988). Ono što me zanima postignuća su SFere na polju domaće znanstvene fantastike u zadnjih 40 godina. Mislim da mogu sasvim slobodno ustvrditi da bez SFere - iako ona poodavno nije jedini klub u nas, niti jedini koji organizira konvencije i objavljuje publikacije - današnjeg hrvatskog SF-a kakvoga znamo ne bi bilo.

1.
           
U ljeto 1976. izlazi prvi broj legendarnog Vjesnikova SIRIUS-a, u kome su od samog početka kao suradnici u uređivanju sudjelovali članovi tada još Sekcije. SIRIUS se pokazao kao ključna publikacija za razvoj domaće znanstvene fantastike, jer je našim autorima otvorio vrata praktično od početka. Kao časopis za znanstvenu fantastiku, SIRIUS je prepoznat i u Evropi. Njegov najveći značaj, osim predstavljanja vrhunskih stranih autora, stvaranje je (jer pisci se stvaraju, između ostalog, i mogućnošću objavljivanja) nove generacije pisaca što su stasali u periodu od sredine 1970-ih do gašenja časopisa 1989.
            Osim toga, SFera od siječnja 1977. pokreće i fanzin Parsek, koji živi i danas, i također ima značaj kao mjesto gdje mnogi mlađi i neiskusni pisci (kao i oni već afirmirani) mogu objavljivati svoje tekstove.
            Raspad Jugoslavije 1991. označava bitnu prekretnicu i smjenu generacija, kako u SFeri, tako i u hrvatskoj SF književnosti. Do početka 1992, glavnu ulogu u Društvu preuzimaju članovi koji su u njega došli koncem 1980-ih, dok se stariji članovi uglavnom povlače iz SFere. Slična priča odigrala se i u našem SF-u. Tzv. SIRIUS-ovska generacija skoro je potpuno zašutjela, a njezino je mjesto, prvenstveno u časopisu FUTURA od 1994. zauzela (zaslugom tadašnjeg urednika Krste Mažuranića, sferaša od početka) sasvim nova generacija, rođena plus-minus sredinom 1960-ih. U tom turbulentnom periodu (1991-1994) SFera je kroz književne radionice i Parsek poslužila kao uzgajalište novih talenata, za koje je trebalo naći nova mjesta objavljivanja, nešto što će dopuniti FUTURU, biti prostor za eksperimente i/ili načinjanje u tom trenutku vrlo škakljivih tema.
            Pa je tako u okrilju uglavnom neformalnih sastanaka članova SFere osmišljena ideja godišnje zbirke. Prva, pod uredničkom palicom Darka Macana, bila je slavni i prijelomni Zagreb 2004 iz proljeća 1995, koja je postavila standarde dotad neviđene u hrvatskom SF-u. Ta je zbirka bila prethodnik tzv. sferakonskog niza, zbirki koje se objavljuju - do dana današnjega - svake godine za SFeraKon i distribuiraju uračunate u cijenu kotizacije. Ovaj mehanizam distribucije zapravo je posljedica slabe komercijalne prođe Zagreba 2004, a inspiriran je zbirkom koju su Škoti objavili i dijelili na isti način na Worldconu 1995. u Glasgowu, na kojem je bila prisutna poprilična “delegacija” iz SFere.
            “Sferakonski niz” praktično je stvorio suvremeni SF u Hrvata, prije svega time što je teme znanstvene fantastike pripovjedno i likovima smjestio u našu sredinu, suvremenu ili buduću. Prosjek literarne kvalitete bio je znatno viši od većine onoga što se od hrvatskog SF-a čitalo na stranicama SIRIUS-a, pa čak (od sredine 1990-ih) i FUTURE, a našlo se mjesta i za književne eksperimente, kojima komercijalni časopisi po prirodi stvari nisu baš skloni.
            Sferakonskim zbirkama pridružila su se od 2003. do 2005. i tri kola Biblioteke SFera, niza od 12 autorskih zbirki tada najaktivnijih i najboljih hrvatskih pisaca SF-a, koji je objavljivalo poduzeće Mentor, a iza koga su stajali Tatjana Jambrišak (kao vlasnica) i Darko Macan, opet kao urednik. Oboje, naravno, u to vrijeme nezaobilazni sferaši.
            Iz SFere, preciznije na SFeraKonu 2004, iznjedrila se i ideja jedne ozbiljne antologije hrvatske SF novele. Posao je to kojega smo sljedeće dvije godine žvakali Tomislav Šakić i ja, a rezultat je obimna knjiga Ad astra, 40 najboljih hrvatskih SF pripovjedaka u periodu prethodnih 30 godina, referentni rad za svakoga tko želi proučavati ta tri desetljeća stvaranja modernog SF-a u nas.
            Od 2008, SFera objavljuje godišnje po jednu autorsku zbirku, koja je ili autorski prvijenac, ili pregled rada nekog od veterana našeg SF-a. Konačno, SFera je na sebe preuzela, a u suradnji s firmom Hangar 7, objavljivanje časopisa UBIQ, nakon što se Mentor povukao iz aktivnog nakladništva. UBIQ, kojeg uređujemo Tomislav Šakić i ja, postao je novo mjesto okupljanja kvalitetnih žanrovskih autora, prvo iz Hrvatske, a u zadnjih nekoliko brojeva i sa šireg prostora bivše Jugoslavije, a svojom je kvalitetom prepoznat i u evropskim okvirima (nagrada kao najbolji časopis na Euroconu u Stockholmu 2011). UBIQ je pružio priliku novoj generaciji pisaca, stasalih u zadnjih desetak godina, ali je bio i poticaj da se reaktiviraju (neki manje, neki više) i autori(ce), kojih nije bilo za čitati još od gašenja SIRIUS-a i ranih 1990-ih.
            Očito je iz navedenog (a tko sumnja, neka čita naslove iz pobrojanih biblioteka/projekata/publikacija i sam se uvjeri) kako je SFera, bilo kao ishodište literarnih inicijativa i projekata, bilo kao neformalno okupljalište autora i urednika, bilo kao krug iz koga su na suradnju zvali drugi nakladnici, odigrala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske SF književnosti. Kako bi suvremena SF literatura u Hrvata izgledala bez SFere, teško je reći. Napravimo, međutim, sljedeći misaoni eksperiment: iskrižajmo iz bibliografije hrvatskog SF-a (prijevodi nas tu ne zanimaju!) sve ono što je napravila SFera, što je objavljeno u njezinom krilu, ili je iz njega na ovaj ili onaj način niknulo, pa pogledajmo što je ostalo. Nije da baš nema ništa, ali odjednom se hrpa jako, jako smanjila.

2.

Po mom mišljenju, druga najznačajnija aktivnost SFere i njezino nasljeđe u hrvatskoj znanstvenoj fantastici i našem fandomu je SFeraKon.
            Spomenuo sam već Sajmove naučne fantastike koje je organizirao Želimir Koščević. Prvi je bio 1972, a drugi 1977. i baš njega smatra se na neki način pretečom najstarije SF konvencije u Hrvatskoj i Jugoslaviji - SFeraKona, s tada vrlo bitnim podnaslovom “Dani znanstvene fantastike u Zagrebu”.
            SFeraKoni su krenuli početkom 1980-ih (moj prvi bio je 1988) i rasli su sve do danas. Od osamostaljenja, konvencije po Hrvatskoj niču maltene kao gljive poslije kiše: neke su se ugasile, neke se održale, pojavilo ih se i nekoliko sasvim novih, te toliki broj konvencija predstavlja omanji fenomen u zemlji u kojoj se domaći SF, koliko možemo zaključiti, ne čita baš jako. Htio to netko priznati ili ne (jer naravno, najbolja je konvencija ona koja se održava u mom gradu - ni ja nisam sasvim imun od lokalpatriotizma), SFeraKon je vjerojatno poslužio kao uzor i mjerilo većini ostalih hrvatskih konvencija. Ne ulazeći sad u uspoređivanje podataka o broju posjetitelja, SFeraKon ostaje među najposjećenijima, a uvjeren sam kako je i najbogatiji programom.
            Predavanja, projekcije, okrugli stolovi, tribine, strani počasni gosti, izložbe, aukcija, dječji natječaji, igre, nagrada SFERA, sadržaji su koje se svake godine osmišljavaju u SFeri, a organiziraju ih i u njima sudjeluju kako članovi SFere, tako i članovi drugih klubova, kao i osobe sasvim izvan fandomskih krugova.
            SFeraKoni su imali svoje uspone i padove, po prirodi stvari ovisni su o dobroj volji ljudi izvan Društva (prostor, sredstva), ali sama činjenica da se manifestacija uspjela održati u jednom vrlo kolebljivom vremenu, financijski ali i ideološki ne nužno sklonom SF-u, kao i da se virus organiziranja konvencija iz Zagreba proširio skoro cijelom Hrvatskom (nekoć Kutina i Osijek, sada Pazin, Opatija, Rijeka, Slavonski Brod, Split, uz još manifestacija vezanih uz SF/F, a koje nisu klasične konvencije, npr. u Zadru), razlog su za zadovoljstvo.
            SFera je uspjela u svojoj povijesti organizirati i dva Eurocona. Prvi je bio Ballcon iz 1986, odvojen od SFeraKona, a drugi je bio vrlo uspješni Contact - SFeraKon/Eurocon iz 2012, koji je u evropskim SF krugovima ostavio i više nego izvrstan dojam, a čija se pojedina rješenja zadnjih godina kopiraju na nekim evropskim konvencijama. Da, spomenimo i nesuđeni Eurocon iz 1992, koji je zbog rata prebačen (po mom mišljenju, sasvim nepotrebno) negdje u Njemačku.
            Nakon uspjeha Eurocona 2012, opet se pojačano aktualiziralo pitanje dovođenja Worldcona u Zagreb. Na toj temi koplja su se lomila još 1990-ih, a tadašnje kandidiranje Zagreba ostalo je mnogim posjetiteljima Worldcona u dobrom sjećanju. Međutim ...
            Osobno sam mišljenja da nismo spremni za suvremeni Worldcon, koji sada već raste na manifestaciju od preko 10 000 ljudi (a onda dođu poljske konvencije od 30 000 ljudi, pa se i Worldconi mogu sakrit!). Na takvom projektu mora raditi, u pripremi i na licu mjesta, nekoliko stotina ljudi, budžet mu je milijunski (i to ne samo u kunama!), a Zagreb i Hrvatska, čini mi se, jednostavno nigdje nemaju izgrađen objekt poput konvencijskih centara na koje su navikli posjetitelji Worldcona, a posebno oni koji odlučuju gdje će se Worldconi održati. Vidio sam materijale u kojima je predstavljen jedan takav centar (Dublin) - tu ima pedesetak odvojenih dvorana kapaciteta od cca 20 do nekoliko tisuća sjedala, uz ogromne površine predvorja, sve pod jednim krovom. Da ne govorimo da se traže i hoteli s kapacitetom da prime sve goste, po mogućnosti u sastavu, čitaj fizički spojeni, s konvencijskim centrom. Mislim da nemamo objekt za Worldcon, pitanje je i financiranja, a bojim se da bi cjelokupni hrvatski fandom naprosto izgorio u samom organiziranju, s posljedicama koje bi mogle biti nesagledive. Povijest poznaje bankrotirane Worldcone i to vjerojatno nije nešto što si SFera, niti svi ostali koji bi bili angažirani na takvom projektu, želimo.
            S druge strane, nije da Worldcon u Zagrebu ne bi imao posjetitelja. Ako bi priliv Amerikanaca bio manji, tu je cijela srednja i istočna Evropa, kojoj bi to bila prilika da uživa u glamuru velike SF konvencije uz male putne troškove (Oleg bi vam tu mogao dati savjet ili dva, ako stvarno morate skresati izdatke!).
            Naši uspjesi u Evropi, te činjenica da je Zagreb u zadnjih nekoliko godina iskočio kao
turistička destinacija, prilika su koju bi SFera mogla iskoristiti baš u pripremi manifestacija evropskog značaja. Ovo ostaje tema za daljnja razmišljanja.

3.

Iako su nakladnički program i SFeraKon ono po čemu je SFera najvidljivija prema van, sama činjenica da postoji okupljalište ljubitelja, poznavatelja i stvaratelja znanstvene fantastike vrlo je bitna. Književni klubovi, filmske i TV tribine, uspješna scenaristička radionica, sve to na redovnoj osnovi, temelji su na kojima se može graditi nove programe i projekte. Ono što je SFera u hrvatskom SF-u napravila u proteklih 40 godina osnova je i uzor za daljnji rad.
            A okolnosti pod kojima se u SFeri radi i stvara cijelo su to vrijeme nepovoljne. Od hiperinflacije ‘80-ih i međurepubličkih previranja koja su završila ratom, do najsvežije kontaminacije hrvatskog društva talogom (jer to se više ne da drugačije nazvati, barem ne ako želimo ostati pristojni) s lijeva i desna, djelovali smo u uvjetima koji bi zatukli mnoge. Hrvatska tzv. službena kultura nikad nije bila sklona žanrovskoj književnosti, pa ni SF-u. To ukratko znači skoro potpuni izostanak valorizacije izvan žanrovskih krugova. S druge strane, hrvatski SF nije komercijalan. Ne prodaje se, niti manifestacije imaju toliku posjetu, da bi mogao biti financijski samoodrživ. Ovisni smo o sustavu potpora, i za financiranje nakladništva, i za održavanje konvencija. A u ekonomskim uvjetima u kojima smo, te se potpore smanjuju i njihovo presušivanje nas uopće ne treba čuditi. Posebno kad nam se iznova nameće duhovna i kulturna klima u kojoj se bojim da bi se na znanstvenu fantastiku - ono što SF, pa i fantasy i horror, treba biti: sredstvo kritičkog propitivanja sadašnjosti i položaja ljudskog bića u toj sadašnjosti - moglo gledati, recimo to otvoreno, sumnjičavim pogledom.
            Usprkos tome, vjerujem da će SFera i njezini projekti nastaviti živjeti i razvijati se. Vjerujem u SFeru, u prijateljstva stvorena u njoj, u osjećaj koji svakog utorka tjera preko cijelog grada na susret s poznatim licima, bez kojih bi život bio siromašniji. Teško je reći u kom smjeru ćemo ići, svi mi u SFeri i u žanru koji volimo, ali upravo je u nepredvidivosti ljepota budućnosti.
            O da, skoro sam zaboravio! Utorkom od osam. IV. Podbrežje 5, na Kajzerici.


Zagonetka Zmajskih otoka

Za one koji ne znaju, odnedavno je iz Naklade Semafora dostupan moj novi roman "Zagonetka Zmajskih otoka", namijenjen omladini, ili što bi Ameri rekli Young Adult. Da, u romanu ima tentacles, al nema rape. Ipak nismo u Japanu.

utorak, 28. listopada 2014.

Tajna Grimiznog mora

Nova tribina iz serije tribina O’Žiljak, posvećenih znanstvenoj fantastici, fantasyju i horroru u umjetnosti, popularnoj kulturi i svakodnevnom životu u nas i u svijetu, bit će zapravo besramna i bezobrazna samopromocija voditelja, posvećena njegovim najnovijim knjiškim naslovima!
30. 10. u 20 sati u Kulturnom klubu O’grada ( Trg siječanjskih žrtava 8, Zagreb)

* * *

Nažalost, rijetko se u nas događa da neki pisac znanstvene fantastike objavi dvije nove knjige u manje od mjesec dana. A upravo je to uspjelo Aleksandru Žiljku, voditelju tribina iz serije O'Žiljak! Tom skoro pa jedinstvenom događaju biti će posvećena listopadska tribina.

Nakon što je njegov hvaljeni roman-prvijenac Irbis doživio u proljeće ove godine svoje srpsko izdanje, na svjetlo dana izašao je Žiljakov novi roman Poseidonia, u izdanju Zagrebačke naklade. Ovaj steampunk roman, prvi tog podžanra u Hrvata, prati pustolovine dvije provalnice na samom kraju malo drugačijeg 19. stoljeća, dok na zagonetnoj divovskoj lađi pokušavaju spriječiti krvožednu svjetsku zavjeru.

Istovremeno s romanom Poseidonia, u izdanju Naklade Semafora izlazi i zbirka kratkih priča Aleksandra Žiljka Tajna Grimiznog mora. Niz je to od dvadesetak kratkih priča (do 6 autorskih kartica duljine), objavljenih u poznatom časopisu za tehničku kulturu ABC Tehnike. Uzbudljive pustolovine na dalekim svjetovima (a ponekad i na Zemlji) glavne su odlike tih pričica, namijenjenih prije svega mlađoj publici.

* * *

Prisustvujte jedinstvenome događaju u hrvatskome SF-u, promociji čak dvije nove knjige Aleksandra Žiljka, jednog od najznačajnijih domaćih pisaca fantastične književnosti. Samohvala? Svakako! Neskromnost? Naravno! Uostalom, zašto ne? Ako mogu političari, mogu i SF pisci! Mi barem imamo neke vizije budućnosti!

Pozvani ste, dođite!

četvrtak, 23. listopada 2014.

Aleksandar Žiljak: Poseidonia

U izdanju Zagrebačke naklade, upravo je objavljen moj drugi roman Poseidonia. Nakon kritičarskog uspjeha romana Irbis, nagrađenog Nagradom Sfera za 2012. i objavljenog ove godine u Srbiji, odlučio sam se za malo promjene atmosfere i zaputio se u steampunkersko okruženje. Poseidonia  - prvi hrvatski steampunk roman - prati pustolovine dvije provalnice, Irene Orletz i Belinde Meredith, na samom kraju 19. stoljeća, koje na zagonetnoj lađi moraju razotkriti i slomiti krvoločnu zavjeru. Roman je izrastao iz priče "Der Eisendrache", objavljene u prošlogodišnjoj zbirci Priče o zmajevima, izdanoj za Festival fantastične književnosti, a koja je ovdje postala 2. poglavlje. 

Veronika Santo: Bijeli vlak na nebu moga grada


Izašla je nova zbirka priča Veronike Santo Bijeli vlak na nebu moga grada. Izdavač je Ogranak Matice hrvatske Bizovac, a urednik Vjekoslav Đaniš. Knjiga sadrži novele "Badnjak, 1994.", "Barbara ispred ogledala", "Bijeli vlak na nebu moga grada", "Kraj ljeta", "Mi i oni iza mojh leđa", "Mletački sat", "Veliko more", "Tri Laure" (nagrađena nagradom Artefakt), "Idu, idu vještice uz buru" i "Mala noćna banda", te pogovor Tomislava Šakića i uvod Milene Benini. Izlaskom ove knjige, Veronika Santo potvrdila je svoj položaj jedne od najznačajnijih hrvatskih spisateljica fantastične proze, a naši su čitatelji dobili priliku uživati u njenim neobičnim svjetovima, okupljenim na jednom mjestu. 

srijeda, 13. kolovoza 2014.

Veronika Santo: The Venetian Clock


Na ovogodišnjem Worldconu u Londonu bit će dostupna zbirka priča Veronike Santo The Venetian Clock, u prijevodu na engleski Aleksandra Žiljka. Knjigu će nuditi Luigi Petruzzelli, vlasnik nakladničke kuće Edizioni Della Vigna, koja je 2012. već objavila zbirku priča Veronike Santo Il Giardino Delle Polene - Racconti Balcanici na talijanskome.
A book of stories The Venetian Clock by Veronika Santo will be available on Worldcon in London. Veronika Santo, currently living in Italy, is one of the foremost Croatian SF writers. The stories were translated into English by Aleksandar Žiljak. The book will be offered by Luigi Petruzzelli, the owner of the publishing company Edizioni Della Vigna, that published a book of stories by Veronika Santo - titled Il Giardino Delle Polene - Racconti Balcanici - in Italian in 2012.