Večer je u svemirskoj luci prohladna. Lukas uživa u šetnji do hotela, još ima vremena do početka smjene. Ulica ga, isprana kišom što je stala prije pola sata, vodi na mali trg s kog dopire divlji ritam bubnjeva. Lukas zastaje kad ugleda gomilu kako, okupljena u širokom krugu, pljeska i zviždi s odobravanjem. Netko nešto izvodi, pomišlja dok se kroz ljude i tuđince probija u prvi red.
Djevojka je mršava, kratke kose crne poput ugljena, nosi uske crne hlače i majicu bez rukava. Klanja se publici, Lukas primjećuje da je bosa. Dok bubnjevi trešte s plejera iza nje, djevojka provlači prste kroz kosu i zatvara oči, kao da se koncentrira. A tada počinje plesati, polako hvata ritam bubnjeva, a onda se izvija sve brže i brže, rukama opisujući krugove iznad glave dok noge lete mokrim pločnikom brže no što ih oko stigne pratiti.
Odjednom joj iz dlanova izbija plamen, gledaocima zastaje dah dok ruke crtaju vatrene zmije što kao da će se obaviti oko krhkog tijela. Lukasa zapahuje vrelina dok se zmije izvijaju nad djevojčinom glavom, propinjući se sve više i više, da bi se opet bacile natrag dolje, prema publici što prestrašeno uzmiče korak - dva. Ali, nema opasnosti, zmije su čvrsto u djevojčinim rukama i ona ih obuzdaje, zavodnički se igra s njima i opliće ih oko sebe u vatrenom plesu što traje nekoliko minuta. A onda se zmije rasplinjuju u plamene jezike što ližu djevojčinim tijelom i kosom i zatim se gase, kako se stišavaju i bubnjevi, jedan po jedan, dok konačno sasvim ne nestanu i ostave je samu na vlažnom pločniku.
Publika počinje oduševljeno pljeskati, a djevojka se klanja i hitro poskakuje i grabi kapu što ju je odložila pokraj plejera i crne torbe. Kapa se puni u trenu, svi posižu duboko u džepove i djevojka se još jednom klanja, posljednji put, a Lukas kimajući glavom odlazi zajedno s ostalima. Noć je pred njim, posao čeka.
* * *
Zvono prekida tišinu kasne večeri, membrana se rastvara i u predvorje ulazi djevojka s trga. Lukas ne može vjerovati, ali da, to je vatrena plesačica. Prilazi recepciji i spušta torbu na pod, čini se da je to sve što ima.
“Žao mi je, sve je popunjeno.” Lukas govori istinu, zadnjih nekoliko tjedana kao da su svi brodovi svemira odlučili pristati baš u ovoj luci.
“Vi ste bili u publici večeras, zar ne?” Lukas kima glavom, djevojka dobro zapaža: na trgu je moralo biti barem stotinjak gledalaca. Djevojka hoće podići torbu, tada zastaje. “Čujte, trebam negdje prespavati. Bilo gdje, valjda imate mjesto gdje nikom neću smetati.”
“Pa... Nije baš po kućnom redu, ali imam pomoćni ležaj, stavit ću ga tu, iza recepcije.” Djevojčine oči se ozare, Lukas shvaća da je prošlo tko zna koliko otkako je spavala na suhom. Koliko - toliko suhom, pomišlja dok odlazi po ležaj. “Usput, kako izvodite ono? S vatrom, mislim. Imate neke gelove ili nešto?” Lukas je jednom čuo kako kaskaderi što rade s vatrom koriste posebna sredstva u koja namaču odjeću da se zaštite od opekotina.
“Izgledam li kao netko kome treba gel?” Djevojka ispruži ruku prema Lukasu i okrene dlan prema gore. Iznenada, na dlanu bukne maleni plamičak, nekoliko joj trenutaka obigrava prstima, kao da je živ, prije no što prijeđe na drugu ruku i najzad se ugasi. Lukas ostaje bez riječi, za svašta je čuo i svašta vidio, ali ovako nešto nikad. “Zovu me Jet, kad smo već kod upoznavanja.”
* * *
Duboko u noći, vrisak baca Lukasa iz drijemeža natrag u polutamu predvorja. Trenutak da se snađe, a onda shvaća da je to bila Jet. Bez razmišljanja, nagonski, grabi aparat za gašenje požara, ni sam ne zna zašto, i ulijeće u sobicu u koju je smjestio djevojku.
Jet sjedi zgrčena u krevetu, tijela oblivenog znojem. Lukas se ogleda, nigdje ne gori, i s olakšanjem spušta aparat i prilazi djevojci i prebacuje joj deku preko ramena. “Sve je u redu, loše si sanjala”, šapće dok joj briše znoj s čela.
“Cesta...” Jet gleda u prazno, kao da ga nije čula, kao da nije tu. “Bježimo, čitava kolona. Onda dolaze avioni. Svi počinjemo trčati, skakati u jarak pored ceste... Vriska posvuda, i guranje i masa me nosi i avion dolazi i jasno vidim bombe kako mu padaju s krila... I spotičem se i padam, gaze me, a bombe se okreću i okreću i onda samo plamen, velika užarena kugla što liže prema nama i lijepi se na sve i pali.”
“Napalm”, procijedi Lukas. Negdje je, na nekom svijetu, u nekom ratu, netko spalio kolonu izbjeglica napalmom. Ali, Jet ne nosi nikakve ožiljke. A napalm ih ostavlja, ružne, Lukas je to imao prilike vidjeti.
“Stižem samo vrisnuti ‘Nemoj, vatro!’ i plamen se prelijeva preko mene i ide dalje. I hladno je, tako hladno, a sve okolo gori...” Lukas privija Jet sebi, osjeća kako se trese. Jet podiže pogled, niz obraze joj teku suze. “Mene je vatra jedinu poštedjela... A ja sam je izdala. I zato će me ubiti. Uskoro...”
* * *
Tri tjedna kasnije, večernji smiraj prekidaju povici i vatrogasne sirene. Jet i Lukas izlijeću na trijem hotela, dolje niz ulicu gori trošna trokatnica, crni se dim razvlači nebom. Lukas pogleda Jet, svo je ovo vrijeme povučena u sebe, više ne nastupa, tu i tamo nešto pomogne u hotelu, kao naknadu za smještaj.
“Netko je ostao unutra, u kući”, procijedi Jet. “Vatra večeras hoće krv.”
I već su oboje pred zapaljenom kućom, probijaju se kroz mnoštvo. Vatrogasci razvlače ljestve i šmrkove, sa strane žena kroz plač zaziva dijete što ga nigdje ne može naći. A iz kuće riče plamen, guta staru konstrukciju, krov će se svakog trena urušiti.
Prije no što je Lukas stigne zaustaviti, Jet pojuri unutra. Netko viče za njima, ali Lukas se ne obazire, trči za njom. Vatra bukti pred njim, Lukas zastaje, jara ne da dalje. “Jet!”, viče, a odgovara mu zaglušujuće urlanje plamena i stenjanje drveta. Vreli zrak hoće ugušiti i dim grize za oči i Lukas zna da mora naprijed, Jet je unutra, možda uspije suzbiti vatru.
Ali vatra je sve jača. Lukas ne razumije čime se hrani, sve je vlažno, ne bi smjelo tako lako gorjeti. A onda, kroz gusti dim, shvaća da ovo više nije običan požar, da se među zapaljenim gredama odvija bitka.
Iznad Lukasa, grede popuštaju, krov pada uz tresak, tavana i trećeg kata više nema. Stepenice se ruše pred Lukasom, on rukom zaklanja oči pred iskrama što lete nošene vrelim kovitlacem. A onda se plameni jezici razmiču i iz vatre izlazi Jet, s djetetom u rukama. “Uzmi ga!”, naređuje i Lukas bez riječi hvata dijete i drži ga jednom rukom, dok drugu pruža prema Jet.
Djevojka samo odmahuje glavom. “Ovo je zbog mene, da me namami. Poštedjela me, a ja sam se igrala s njom, pretvorila je u predstavu...”
“Ne budi luda, dolazi!”
“Ne, Lukas, ne razumiješ! Vatra hoće moj život! Sad i ovdje! Inače će udarati, opet i opet!”
I u tom trenutku, strop pada na Jet i ona nestaje u vrelini. Lukas viče za njom, ali rasplamasana ga vatra tjera natrag. Sve oko Lukasa škripi i stenje i više nema nade, sve će se srušiti. I dok trči niz stepenice, osjeća hladnoću kako mu liže leđima, neobjašnjivu usred vreline, i gura ga van, među ljude. Netko mu uzima dijete iz ruku i hoće ga zaustaviti, prebaciti deku preko ramena, pomoći mu. A Lukas se otima i, dok se iza njega zgrada ruši i pokapa mrtvu Jet, trči niz ulicu, što dalje od raspomamljene gospodarice hladnog srca.
Nema komentara:
Objavi komentar