Troglobiont

Njegov je svijet tama. Jedino stalno u njegovu životu, neprobojna, vječna, što obavija sve, od rođenja u plitkom rukavcu do smrti u studenoj bujici. Njegov je svijet voda. Hladna i bistra, što ponire s daleke površine kroz škrape i jame, da bi istovremeno i gradila i razgrađivala. Donositeljica života i grobarica, što poslije smrti odnosi i zadnji trag postojanja. Njegov je svijet stijena, krečnjak. Dno, svodovi, zidovi, čipkaste zavjese stalaktita, stalagmiti i stubovi, galerije. Kaskade malenih bazena i goleme katedrale što se nadvijaju nad prostranim jezerima. A u daljini, kapanje vode, kap, kap, kap, zvonko, u istom, tisućljećima nepromijenjenom, sporom ritmu.
Dug je dva metra. Tijelo mu je snažno, okretno, glatke, bezbojne kože. Od hladnoće ga štiti sloj sala. Noge su mu peraje, njima kormilari, njima s naporom povlači i gura svoje tijelo po tlu ako mora prijeći preko suhog. Rep mu je spljošten, otiskuje se njime kroz mračnu vodu dok putuje svojim svijetom.
Čeljusti su mu duge, oboružane sitnim, oštrim zubima. Plijen su mu malene životinje što se jate u tihim plićacima i mračnim dubinama. Slijep je, oči su mu potpuno zakržljale, prekrivene kožom. Njegov je svijet tama. Svejedno, on ultrazvukom stvara dobru sliku svog svijeta, točno zna gdje se nalazi i kuda mora ići i koliko ima vode i pliva li tuda plijen.
Njegovo je ime Butto. Buttov je svijet pod zemljom, kompleks poplavljenih spilja što se proteže stotinama kilometara, golem, tih, mračan, zaštićen. On je stanovnik tog svijeta. U njega ga je majka porodila, tu je odrastao, u njemu traži hranu, u njemu će naći družicu, tu će konačno i uginuti. Butto je troglobiont.
* * *
Vesna sjedi naslonjena na stalagmit, kacigu je odložila na sklisko tlo pored sebe. Svjetiljku je prigušila, punjenja ne traju vječno. Pažljivo osluškuje ne bi li čula glas, viku, dozivanje, bilo što što bi je uvjerilo da su tu, blizu i da je traže. Ali, iz tame dopire samo kapanje vode.
Može biti sretna što je uopće živa. I bijesna je na ostale, tako pametne, eto im ga sad! A lijepo im je govorila da pričekaju dok pljuskovi sasvim ne prestanu, da budu potpuno sigurni da ih neće zaskočiti bujica. Ali ne, Vanceu se žurilo. Pa što sad čeka, prošao je već cijeli dan?
A onda se Vesna smiruje, ljutnja ne pomaže. Nabujala je voda počela rasti zaprepaščujućom brzinom. Gore se valjda otvorilo nebo, iznenada, kako to hoće u ovo doba godine, i sva je ta kišnica pokuljala kroz krševito tlo i slila se u podzemne tokove. Ništa neobično, ništa novo, tako su ove spilje i stvorene. Samo, ovaj se put tu našlo njih petero, speleološka ekipa, Vance, Tom, Jurij, Miša i Vesna. I jedva su stigli navući umjetne škrge, a već je voda došla do grla, doslovno, a onda i preko, bujica ih odnosi niz vododerinu. Ruke očajnički grabe, pokušavaju se uhvatiti za nešto, bilo što, ali voda je snažnija, a stijene izlokane. A onda je netko ipak uspio, možda Miša. Za njim i Vance, vuku užad, izvlače ostale iz bujice. Već i Tom uspijeva uhvatiti uporište, pa Jurij, još malo i odhrvali bi se.
Ali, gore kao da netko namjerno dolijeva još. I dok Tom i Vance vuku uže, a Jurij pruža ruku, novi nalet vode zanosi Vesnu u stranu i tresne je svom silinom o stijenu. Pred očima joj se zacrnjuje, samo je kaciga spašava od razbijene glave. Bijesna je bujica bacaka amo-tamo, a onda uže puca. Samo tako, kao konac. Ne nekakav stari konopac, već posebno uže, ispitano i atestirano, što je bez problema trebalo izdržati deset puta jača naprezanja. Možda je strugalo o stijenu, tko zna.
Polusvijesnu, voda nosi Vesnu dalje. Bez kacige i posebno podstavljene odjeće što ublažava udarce, pitanje je što bi ostalo od nje. Da nema škrga, utopila bi se. Sve je to Vesni mutno, sjeća se samo divlje vode, kao da juri podzemnim brzacima. I sve huči i pjeni se, a onda, odjednom, Vesna ostaje u zraku i pada i vrišti i opet pljusak i mjehurići. Tijelo je ponovno u vodi, tone. Vesna očajnički pokušava pratiti mjehuriće u snopu svjetla iz kacige, a onda se otiskuje za njima i glava probija površinu, a iznad nje huči podzemni slap, možda pet metara visok. A Vesna pliva, ruke i noge rade same, ni sama ne zna koliko dugo dok konačno ne osjeti dno pod nogama.
Sad je tu, na obali jezera kome ne može sagledati kraja. Njeno svjetlo ne dopire do svoda, ni do druge obale, galerija je veća no što su mogli i sanjati. Huk se slapa što je grmio kroz tamu utišao prije više od dvanaest sati. Bujica je prošla, i površina je jezera opet mirna. A Vesna čeka, sama u mraku.
* * *
Vrangel 4 je planet siromašan životom. Na kopnu primitivne biljke, u moru alge. Nešto životinja, ali malo kralježnjaka i ništa veće od mačke. Život je u plitkim morima bogatiji, ali ne koliko bi trebao biti. A Vrangel je obilovao životom, prva su kopanja otkrila fosile tisuća raznih vrsta, više no što je ih nađeno živih.
Uzrok se vidi iz orbite. Krater je promjera skoro dvjesto kilometara, rubova tek načetih erozijom. Komet je udario u planet prije najviše milijun godina. Udar je izbacio dovoljno materijala da sunce bude zastrto stoljećima. Požari su zbrisali skoro sav biljni svijet, glad i studen pobrinuli su se za životinje. Samo su najskromniji i najžilaviji opstali. Uzdrman, ali ne i poražen, život je krenuo iznova, sitnim, bojažljivim koracima. I zato, malo vrsta i ništa veće od mačke.
A onda, prije pet godina, iznenađenje. Rijeka što izvire iz krševitog krajolika izbacila je biće dugo čitav metar. U raspadanju, ali dovoljno uščuvano da se razazna vretenast oblik tijela i peraje i snažan rep. I nije to bilo sve, podzemne su rijeke na svjetlo dana iznijele još sedamnaest raznih vrsta. Pod zemljom, zaštićen od posljedica kataklizme, neki je sasvim drugi svijet. Vesna je samo jedna od stotinjak znanstvenika što tek počinju zalaziti u njega.
* * *
Jezero je ogromno, duboko, mračno. Butto ga dobro poznaje. Ultrazvučni valovi što ih je otposlao odbili su se i vratili od plijena, životinje plosnatog tijela što ga je osjetila i sad mu pokušava izmaći. Butto šalje novi signal, poput udarca, ovaj put ne da otkrije, već da omami. I kao da životinju stresa neka nevidljiva sila, bijeg postaje bezglavo vrludanje. Jedan zamah repom, škljocaj čeljustima i plijen je uhvaćen, oštri mu zubi ne daju pobjeći, ma koliko se koprcao.
Butto pliva dalje, prema obali. Osjeća okus nove vode i čuje huku slapa što grmi. Ali, njegov osjetljivi sluh otkriva još nešto, pljusak i mlataranje po površini, kao da se netko bori da ne potone. Butto šalje u tom smjeru ultrazvučni snop, a odraz što ga prima natrag potpuno ga zbunjuje. Jer, slika koju stvara slika je nekog sasvim nepoznatog bića. Tijelo. Glava, malo odvojena od tijela. Nema repa, Butto nikad nije čuo stvorenje što nema repa. Dva para peraja, ali biće kao da nije sasvim sraslo s njima.
Biće ide prema obali, i Butto ga prati, tiho i neprimjetno, tek tu i tamo, na tren, pomolivši vrh kljuna da udahne zrak. A tad biće zalazi u plićak, i kad Butto očekuje da će se okrenuti natrag i zaplivati u dublju vodu, ono izlazi van. I Butto ponekad izlazi iz vode, kad mora prijeći niski greben što ponegdje razdvaja plitka jezerca. Ali, čini se da je neobičnom stvorenju suho tlo prirodni okoliš.
Tad Buttu po prvi put pada na pamet nešto nevjerojatno, nezamislivo. Što ako je biće stiglo s površine?
* * *
Vesna se pita koliko dugo može opstati u spilji. Voda nije problem, ima još dva paketa dnevnih obroka. Možda bi mogla loviti u plićaku. Ali, nema nikakve mogućnosti da upali vatru. I mora biti štedljiva s punjenjima za svjetiljku, mrak je oko nje potpun i slomit će se ako bude hodala bez svjetla.
Vesna zna da mora čekati. Bujica je protutnjala, kad se ostali izvuku na površinu, smjesta će se organizirati spašavanje. A nije valjda neka mudrost slijediti korito, trebali bi brzo stići ovamo. U tom trenutku, čini joj se da čuje nešto na vodi, tu, sasvim blizu. Vesna pojačava svjetlo, snop šara površinom i da, eno ondje, vidi krugove. Nešto je na trenutak izronilo i zatim se izgubilo u dubokoj tami. Vesna traži dalje, ali ne vidi više ništa i sa zebnjom oko srca prigušuje svjetlo.
Ne ludi, kori Vesna samu sebe dok sjeda. Ovdje nema, ne može biti, ničeg velikog. Ni plijena, ni grabežljivaca. Sve što su nalazili bile su uglavnom male životinje, čak i onih par grabežljivaca. Samo je jedan imao oštre zube, ali tanke i prilično lomljive, jedva bi joj razderali zaštitnu odjeću. A onda Vesna uputi još jedan pogled na tamnu površinu jezera i ustaje da sjedne malo dalje od obale.
* * *
Naravno da je Butto čuo za površinu, pričala mu je majka. To je mjesto odakle dolazi voda. Tamo odlaze mrtvi. Neki misle, i to mu je pričala majka u mračnim dubinama, kako na površini nikad nije tama. Tko, ili što, živi na površini, to nitko ne zna. Što je iza površine, ni to se nitko nije vratio da kaže.
A sada je na obali pred njim biće kakvo nikad nije čuo, kakvo je moglo stići samo s površine. Sigurno ga je bujica donijela. I Butto osjeća da je biće usamljeno i uplašeno, ovo nije njegov svijet, ovdje neće opstati. Već dugo vremena ne ide nikuda, tek tu i tamo priđe vodi, Butto čuje kad je zahvaća. Ima li namjeru ostati ovdje? Zar se pomirilo sa sudbinom i čeka smrt? Ili se i ono spustilo čak ovamo da se sakrije, da se skloni, kao što neki tvrde da je i Buttova vrsta učinila jednom davno, kad se na svijet sručila vatra.
A onda, tišinu para zvuk kakav Butto čuje prvi put u životu.
* * *
Čim je čula zviždaljku, Vesna skače na noge. Srce lupa dok posiže pod jaknu i izvlači svoju zviždaljku i puše svom snagom. Grabi svjetiljku i pojačava je do kraja, usmjerava snop prema barijeri, odakle ju je bujica donijela. Zvižduci odjekuju galerijom, a tada odozgo tamu paraju snopovi snažnih svjetala, jačih od običnih speleoloških svjetiljki. I dok joj jeka donosi Vanceov glas, Vesni se učini da čuje pljuskanje vode, blizu, sasvim blizu, na par metara od obale. Ona okreće svjetlo u tom smjeru, ali prekasno, vidi samo krugove na površini jezera. Štogod bilo, opet joj je izmaklo. Ali, vratit će se ona, zna dok se odaziva na Vancevo dozivanje, spilje su ogromne, kriju mnoge tajne što čekaju samo nju da ih otkrije.
* * *
Bića s površine su otišla i nad jezero se opet vratio mir. Butto ih je čuo kako se dozivaju, kako pričaju jedno drugom, osjetio je u njima iskru za koju je mislio da je samo njegova vrsta ima. Sad zna da nije tako. I zna, siguran je, da će se bića s površine vraćati ovamo, u tamu podzemlja. Nije znao što traže, ali dok je hitao kroz vodu tražeći ostale iz svoje vrste da im javi, nadao se da traže njega. I njegove.
Oni su troglobionti. Njihov je svijet podzemlje. Tama. Voda. Stijena. Ali, sad znaju da više nisu sami.