Cijena slobode

Zavijanje sirena najzad prekida neizvjesnost. Svi gotovo s olakšanjem skačemo na prodorni zvuk, čekanje je najgore. Televizijske ekipe grabe kamere i izlijeću van iz pristanišnog bara, poput pasa kad nanjuše svježu krv. Izlazim za njima, ono malo ljudi što je vani trči u skloništa. Još se sirene nisu ni stišale, a ostajem sam. Tada pristanište tone u mrak, u par minuta sve je prazno i zamračeno. Dobra civilna zaštita, pomišljam dok brzam prema rampi za posade. Treba mi dvadesetak minuta hoda, ne očekujem prve bombe još bar tri četvrt sata. Taman dovoljno...

Rat se kuha već dugo vremena. Stara priča: jaki, agresivni susjed i mali narod odlučan da se obrani. Isprva se pokušalo pregovorima uz posrednike, a onda je susjed dao ultimatum, očekujući predaju. Ali, ultimatum je istekao večeras, a predaje nema. I tako, stotine borbenih aviona i krstarećih projektila upravo polijeću u napad...

Ja sam ovdje stranac, u suštini me se sve te uopće ne tiče, osim jedne male sitnice: brod mi se istovaruje u glavnoj svemirskoj luci glavnog grada i izložen na stajanci nije ništa drugo doli debeli, masni cilj. I zato se moram probiti do njega i dignuti se u orbitu dok ne bude prekasno.

U tom trenutku, iza mene zatrubi sirena. Okrećem se, lebdjelica usporava, otvaraju se vrata. Za upravljačem sjedi Zenia, nosi šljem, zaštitni prsluk i torbu, malo previše za komplete osobne zaštite što ih već par dana dijele građanima. “Kuda ćeš?”, pitam je.

“Na protuzračni položaj”, odgovara Zenia. Ostajem bez teksta, Zenia je mali slatkiš smeđe kose, zelenih očiju, proporcija bez greške. Zanimanje? Ono najstarije, usluge na sat za umorne posade svemirskih brodova. Jedino kako je zamišljam u protuzračnoj obrani jest da odvlači pažnju neprijateljskim pilotima dok bacaju bombe.

“Želiš li savjet nekoga tko je ratovao i zna što je to?” Svi znadu da je ovdašnja PZO starudija, neće izdržati ni deset minuta. “Pođi lijepo sa mnom, pa da nestanemo dok je vrijeme.”

“Bojiš se?” Zenia me gleda, u očima joj odlučnost, i još nešto, mnogo sam to puta viđao, ne nestaje dok nije prekasno, dok se ne valjaš u blatu raskomadane noge ili prostrijeljenih prsa. Znam da je neću razuvjeriti, ne još, ne dok ne počne padati svuda oko nje, možda čak ni tada. A ne mogu je samo tako ostaviti da bude topovsko meso, previše sam lijepih trenutaka proveo s njom. Uz mene ima neke šanse, bit će netko kraj nje da je opali po glavi i odvuče u zaklon kad postane vruće.

“Ne za sebe”, odgovaram mračno, dok se uvaljujem pored nje. Zenia daje gas, lebdjelica juri praznim ulicama, izlazi iz grada i penje se cestom uzbrdo, kroz šumu, stabla u tami jure pored nas. Zenia skreće na sporedni put, pogled na sat, vatromet će početi za dvadesetak minuta. Lebdjelica izlazi na čistinu, Zenia zaustavlja, otvara vrata i iskače van. Ja za njom, s čistine puca pogled na grad u tami, iznad nas zvjezdano nebo, bez oblačka, poželim da smo ovamo došli u drugačijim okolnostima.

“Dođi, pomoći ćeš mi!”, poziva Zenia dok trči k velikoj kupoli uz rub čistine. Kupola se sama rastvara i otkriva šest lansirnih rampi što nose krilate projektile, poput malih aviona. Ovo je nešto novo, pomišljam dok je slijedim na platformu, među rampe. Letjelice su građene za brzinu, imaju strelasta krila razmaha oko tri metra, bojevu glavu okruženu usisnikom zraka, okomiti stabilizator, dvije pomoćne rakete. “Atodid?”, pitam.

Zenia kima glavom, atodid je najjednostavniji mlazni motor, bez kompresora i turbine. Doduše, treba mu početna brzina da proradi, zato su tu rakete. Primitivno, ali efikasno. “Otkači ih s hranilice!” Nalazim cijev na najbližem projektilu i odvajam je. Zenia radi isto, oslobađamo sve projektile. Hranilica... Malo čudno ime za rezervoar s gorivom. Hoću sići s platforme, zaobilazim jedan od projektila. Iznenada, vrh se njegove bojeve glave otvara, u mene pogleda oko i zatrepće, kao da hoće istjerati san. Krila projektila se izvijaju i protežu. Osvrćem se zaprepašteno, i susjedne se letjelice bude, meškolje, razgibavaju. Žive su! “Namučili smo se da ih uzgojimo.”

“Imaju mozak?”

“Primitivan. Htjeli smo da budu pametni, ali onda su počeli filozofirati o smislu života. Jednostavnije je da ih sami navodimo.” Bojim da to neće ići lako, elektronska su ometanja već sigurno počela. U tom trenutku, nebo proparaju plameni tragovi prvih projektila. Odjednom, diže ih se na stotine. I prve eksplozije, jaki bljeskovi, neki u zraku, neki na tlu, izvan grada. Kroz tutnjavu shvaćam da su to napadački krstareći projektili što, pogođeni, eksplodiraju u letu ili padaju bez kontrole.

Rojevi novih projektila uzlijeću oko grada, hoću pitati Zeniu koliko ih je zapravo. Tada me zaglušuje urlik raketnih motora iza leđa. Rakete dižu projektil i tjeraju ga do brzine potrebne da atodid proradi, a onda, istrošene, otpadaju. Zenia stoji zatvorenih očiju, u grču koncentracije i odjednom shvaćam, netko se na drugoj strani jako preračunao! Već su tisuće projektila u zraku, jednostavno će samljeti sve pred sobom svojom brojnošću. A čak ni svo ometanje neće pomoći napadačima, projektili se navode telepatski! I sad znam što će Zenia na prvoj liniji. Očito ima moć, uključili su je i obučili, zajedno s drugima, nitko nije ni sanjao kakva se obrana ovdje gradila.

Zenia je napeta, povezana s projektilom, čela orošenog znojem. Projektil sigurno ima izvrstan noćni vid, Zenia će ga usmjeriti čim spazi cilj. U tom trenutku, bljesak, Zenia posrće, skoro pada, naglo otvara oči. A na nebu, letjelica para tamu jarkim tragom zapaljenog goriva. Vjerojatno avion za elektronsko ratovanje, poslan naprijed da uništi radare.

Pišem jednog za Zeniu, hoću joj čestitati, a ona opet zatvara oči, dvije rakete polijeću u tamu. Minutu kasnije, bljeskovi i Zenia se ruši na koljena. Tada shvaćam što se događa, priskačem joj da je zaustavim, ona me odguruje i lansira preostale tri rakete. Tri bljeska, još se jedan avion ruši, a Zenia klone bez glasa. Svaki je pogodak istovremeno smrt projektila, svaka smrt udara svom snagom, šest smrti za redom. Jedva joj osjećam bilo, na rubu je, mozga uzdrmanog bijesom eksplozija. Podižem je i nosim u lebdjelicu, uključujem navođenje do najbliže bolnice. Autopilot nas vraća natrag, putem, pa cestom u grad. Zenia ne dolazi sebi, bilo joj je sve slabije. Bespomoćan, osjećam da je gubim, curi mi kroz prste, a nije to šrapnel ili metak pa da zamatam kompresivnim zavojem i dajem morfij.

Zenia dogorijeva poput svijeće, držim je za ruke i znam kad je gotovo, kad se konačno ugasi. Zaustavljam lebdjelicu, više nema razloga žurbi. Izlazim van, nebo se puni novim rojevima, polijeću odasvud u protunapad. Gledam projektile što lete prema neprijateljskim bazama i pitam se koliko će onih što ih navode završiti kao Zenia, koliko će ih platiti cijenu koju je ona platila, cijenu slobode...