Daj, babo, glavu! ili kako je propao fantasy u Jugoslavena

Kratki kurs istorije

Kao što znamo, Drugi svjetski rat u Jugoslaviji završava pobjedom Titovih partizana i uspostavom u tom trenutku prilično rigidnog komunističkog sustava. Kako su komunisti, sasvim ispravno, film od samih početaka prihvatili kao bitno sredstvo agitpropa, ne treba čuditi što se u razrušenoj Jugoslaviji ubrzo pokreće proizvodnja igranih filmova, do 1945. prilično sporadična.

Tako već 1947. nastaje prvi jugoslavenski igrani film Slavica Vjekoslava Afrića. Slijede ga Živjeće ovaj narod u režiji Nikole Popovića (po scenariju Branka Ćopića), te Besmrtna mladost Vojislava Nanovića iz 1948. Svi se ovi filmovi bave Narodnooslobodilačkim ratom (Slavica stvaranjem partizanske mornarice, Narod ustankom u Bosni, a Mladost ilegalcima u Beogradu), utemeljivši tako specifični podžanr ratnog filma - partizanski film, koji će u značajnoj mjeri - a krećući se u rasponu od ideologizirane propagande, preko snažnih drama, dječjih filmova, pucačko-pirotehničkih akcića pa sve do skupih spektakala - obilježavati jugoslavensku kinematografiju praktično sve do raspada države ili, kako je to primijetio jedan američki filmski kritičar, dok se Jugoslaveni nisu primili ratovanja za stvarno.

Međutim, Jugoslavija upravo u trenutku kad se rađa njena kinematografija, 1948, doživljava veliki ideološki potres: razlaz sa Staljinom koji rezultira (jer Staljin nije bio čovjek kojem bi se reklo ‘ne’) zaoštravanjem odnosa sa Sovjetskim Savezom skoro do ruba ratnog sukoba. Nastupio je period stalnih provokacija na neugodno dugačkim granicama (Digresija: jedan pogled na političku kartu Evrope prije 1990. objašnjava mnoge Titove poteze na unutarnjoj i vanjskoj političkoj sceni. Jugoslavija je graničila sa sedam država - samo je SR Njemačka imala više susjeda - devet, uključivo i DDR - i tkogod da ju je napao u vrijeme Hladnog rata, mogla je računati na prodor iz više smjerova. Ta se strateška ranjivost Jugoslavije pokazala i 1941. Dobar dio jugoslavenskih susjeda imao je u povijesti teritorijalne pretenzije na dijelove njena teritorija ili je njima vladao, a u kontekstu sukoba sa Sovjetima, nije pomagala ni činjenica da je Beograd - a bome i Zagreb - bio od neprijatelja udaljen možda pola dana ozbiljnog tenkovskog proboja kroz ravnicu.) s novopečenim komunističkim državama u kojima je bila stacionirana Sovjetska armija, uz raskid svake vojne i privredne suradnje i pomoći - baš u vrijeme kad zemlja prolazi kroz poslijeratnu obnovu - kao i uz jednu od najžešćih propagandnih kampanja koje su ikad vođene protiv jedne države. Po svemu sudeći, samo su Korejski rat - kad se shvatilo da su Amerikanci ipak spremni zaratiti - i Staljinova smrt spasili Jugoslaviju od otvorenog napada sovjetske i satelitskih armija. Izolirani od Istoka, Tito i Jugoslavija okrenuti će se svojim dojučerašnjim ideološkim protivnicima, SAD-u i njegovim evropskim saveznicima, što će neizbježno rezultirati strujanjem nekih svježijih vjetrova kroz čitavu jugoslavensku kulturu, pa tako i film.

Smatram da upravo u kontekstu tih zbivanja, kao i tada još uvijek svježe Narodnoslobodilačke borbe, treba promatrati film Vojislava Nanovića Čudotvorni mač.

Neki osnovni podaci

Čudotvorni mač premijeru je imao 8. kolovoza 1950, i predstavlja možda jedinstveni slučaj u jugoslavenskome filmu, naime primjer tzv. filmske bajke (kako je i deklariran na špici), koji bismo danas, s naknadnom pameću, mirne savjesti mogli podvesti pod fantasy. S obzirom na vrijeme i mjesto gdje je nastao, ali i kvalitetu samog filma, smatram da se Čudotvorni mač - iako gurnut na marginu kolektivnog post-jugoslavenskog filmskog sjećanja, a i to više po slavnoj replici iz naslova ovog teksta - može unutar u međuvremenu ustanovljenog žanra fantasyja smatrati jednim od njegovih bitnijih ostvarenja.

Film je napisao i režirao Vojislav Nanović, danas pomalo zaboravljen, ali svojevremeno prilično značajan režiser. Rođen je u Skoplju 1922, a u Beograd dolazi s obitelji kad mu je bilo pet godina. Iako pokazuje nadarenost za slikarstvo, po “partijskom zadatku” završio je u Politici kao novinar. Odatle, radeći kao redaktor filmskih žurnala, ulazi u film, snimajući isprva dokumentarce i brzo si stvarajući profesionalni renome (Smotra mladosti iz 1947. prvi je jugoslavenski film u boji). Njegov je prvi igrani film već spomenuta Besmrtna mladost. Slijedi Čudotvorni mač iz 1950, te Frosina iz 1952. - prvi makedonski igrani film. Radi i kao scenarist, najavljuje “crni val” filmom Tri koraka u prazno, a 1960. snima svoj zadnji igrani film Bolje je umeti. Kako Nanović postaje sve manje “podoban”, 1963. odlazi u SAD, gdje je radio kao montažer, a imao je i vlastitu montažersku tvrtku. U SAD je radio namjenske filmove, a dokumentarce i obrazovne filmove nastavio je snimati i po povratku u zemlju 1970. Baveći se u zadnjim godinama života slikarstvom, Vojislav Nanović umire 1983.

Čudotvorni mač glumački nose tri imena, čiji likovi čine dramaturški trokut: Rade Marković kao Nebojša, Vera Ilić-Đukić kao Vida, te Milivoje Živanović kao Baš Čelik. Bata Paskaljević glumio je podlog Gricka. U ulozi gorespomenute babe - vještice - pojavila se Zora Zlatković, carica je Vilma Žedrinski, dok ćemo u manjim ulogama prepoznati kasnije glumačke divove Pavla Vujsića i Stevu Žigona.

Radu Markovića (Beograd, 1921) jedva da treba posebno predstavljati. Debitirao je upravo kod Nanovića u Besmrtnoj mladosti, a iza sebe ima preko 80 filmskih uloga, preko 60 uloga na TV, preko 180 na radiju, te skoro 100 u kazalištu. Nagrađen brojnim nagradama, bavio se i pedagoškim radom i ostaje jedan od najznačajnijih glumaca s jugoslavenskih prostora. Vera Ilić-Đukić (Beograd, 1928 - Budva, 1968) debitirala je u filmu Živjeće ovaj narod. Nakon nekoliko filmova, prešla je na kazališne uloge, uglavnom komedije. Koncem 1950-ih vraća se na TV i film, u humorističnim serijama svoga muža, poznatog režisera Radivoja Lole Đukića. (Dobitnik Nagrade SFera za roman Ovca na Bulevaru Oktobarske revolucije - 1989.) Preminula je od raka. Konačno, Milivoje Živanović (Požarevac, 1900 - Beograd, 1976) veteran je srpskog glumišta, koji je svoju karijeru započeo u putujućim družinama nedugo nakon Prvog svjetskog rata.

Glazbu u filmu potpisuje Krešimir Baranović (Šibenik, 1894 - Beograd, 1975), kompozitor i dirigent, izraziti zastupnik nacionalnog stila u glazbi, pretežno pod utjecajem folklora Hrvatskog zagorja, autor opera Striženo-košeno, Nevjesta od Cetingrada i baleta Licitarsko srce, Imbrek z nosom. Bio je član JAZU.

Redakciju dijaloga i stihove pisao je Stanislav Vinaver (Šabac, 1891 - Niška Banja, 1959), pjesnik, esejist, prevodilac, jedan od najranijih predstavnika ekspresionizma u srpskoj književnosti između dva svjetska rata. Scenografiju je oslikao Mladen Josić, a kostime Nevenka Georgijević, dok je snimatelj bio Miša Stojanović. Film je snimljen u produkciji Zvezda filma, traje 95 minuta, crno-bijeli je, a u snimanju je pomogao i eskadron konjičke milicije grada Beograda!

O čemu se tu zapravo radi, drugarice i drugovi?

Čudotvorni mač slijedi obrasce bajke, a koji su se onda prelili u fantasy. U nekoj vrsti prologa, dječak Nebojša izgubi se u lovu i u staroj napuštenoj kuli nađe i iz neznanja oslobodi strašnog Baš Čelika, zatvorenoga u bačvi i izmorenog žeđu. Zahvalan na novostečenoj slobodi, neljudski Baš Čelik poštedi Nebojši život, ali mu i zapovijedi da o svemu šuti.

Prošlo je mnogo godina. Nebojša je sada pristali mladić, siromašni pastir zaljubljen u Vidu, kći seoskog starješine. U Vidu se zagledao i Gricko, ljigavi sin bogatog seljaka. Vida će, međutim, nepogrešivo za svoga ženika odabrati Nebojšu, na što će ih Gricko oboje prokleti. Usred vjenčanog slavlja, šumom jezde Baš Čelik, sada moćni i neuništivi silnik, i njegovi jahači. Kad uhvate Gricka, on će, kukavan kakav već jeste i izjedan ljubomorom, Baš Čeliku pomoći da upadne na slavlje i otme Vidu. Nebojša ne bi bio junak da se ne suprotstavi silniku, ali Baš Čelika nikakva oštrica ne može povrijediti.

Saznavši ipak Baš Čelikovu tajnu, Nebojša polazi u potragu za čudotvornim mačem, jedinim oružjem koje može sijeći silnika. Dok Vida, zatočena u Baš Čelikovoj kuli, odlaže da postane njegova mlada, istovremeno odbijajući sve Grickove pokušaje da joj se umili, Nebojša u svojoj potrazi prolazi mnoge prepreke, koje savladava dobrotom, neustrašivošću i dovitljivošću, dokazujući se tako sposobnim i, što je još važnije, zaslužnim da nosi čarobno oružje, ali i da povede porobljeni narod u ustanak i zbacivanje silnika.

U Čudotvornom maču možemo već 1950. naći mnoge likove koje smo u međuvremenu navikli sretati u onome što danas zovemo fantasy. Svaki od njih, međutim, nosi i svoja metaforička značenja koja se neizbježno iščitavaju u kontekstu tada aktualnih događanja. Nije, primjerice, teško zamisliti koga i što u svojoj iskrenoj ljubavi, što ne poznaje prepreka, ponaosob predstavljaju Nebojša i Vida. Kao što u boschovskim scenama iscerenih seljaka na svadbi, kojima se niz brade slijevaju mast od pečenja i medovina nije teško pretpostaviti ni što autor misli o narodu, koji se tako lakomisleno, do besvijesti, predaje oblokavanju i prežderavanju dok mu se iza brda valja ropska sudbina.

Glavom strašni Baš Čelik očita je aluzija na tek protjerane okupatore - posebno u scenama gdje njegovi konjanici pale sela, evocirajući tako još svježa zlodjela svih mogućih osovinskih formacija što su harale Jugoslavijom. Ali uspostavimo li, kroz malu igru riječi, slijed Baš Čelik - čelik - сталь, iščitavamo ovdje i Staljina koji se kao nova velika prijetnja nadvio nad Jugoslaviju!

Gricko, koga će ljigavo ulagivanje i spletkarenje konačno i pravedno doći glave, jasna je metafora slugu protjeranih okupatora, kao i njihove sudbine, ali, u kontekstu spomenute igre riječima, i opomena informbirovcima, s kojima se upravo tada nemilosrdno obračunavalo.

Da li onda opaka vještica, baba koja nabija glave na kolac (u narodu još živa uspomena na Turke!), predstavlja imperijalistički Zapad, koji će pomoći, ali tek ako mu se vjerno služi, a koji je istovremeno spreman okrutno kazniti svaku grešku? A lijepa i ohola carica, jednako krvoločna kao i krezuba baba, što organizira viteški turnir gdje će Nebojša zaslužiti čudotvorni mač? Nije li ona tek sjajnija strana tog istog zapadnog novčića, obećanje strasti, užitka, moći i bogatstva, koje će Nebojša nepokolebivo odbiti, čvrst na svome (recimo otvoreno Titovom) putu istine, slobode i ljubavi? S druge strane, kad caričin dvorski luda počne pričati pošalicu o caru koji je iz divlje šume došao na vlast, piscu se ovih redaka itekako podigla obrva. A ni spominjanje ustanka seljacima u vrijeme kolektivizacije i prisilnog otkupa nije baš bio dobar timing.

Vidite li što se sve uz malo dobre volje dade iskopati iz jedne bajke, da ne kažemo fantasyja? Kad čovjek razmisli, onako, zrelo, zapravo nema koga Nanović (koji je, podsjetimo, i scenarist) u Čudotvornom maču nije na ovaj ili onaj način bocnuo. Stoga možda uopće nije slučajno što je taj film u međuvremenu, eto, zgodno utonuo u zaborav, baš kao i njegov autor.

Čudotvorni mač jeste fantasy film, ako ništa drugo zato što u njemu, osim magije, nalazimo i motiv spokojnog seoskog života razrušenog Baš Čelikovim silništvom, dakle motiv narušenog (navodno) iskonskog poretka koji se, kao jedini prirodni, obnavlja djelovanjem vrlog i nepokolebivog junaka. Ta se tema smatra veoma raširenom u fantasyju kao žanru. Sjetimo se, naći ćemo je i kod Tolkiena i C. S. Lewisa, a i prije njih, iako sam prilično siguran da ni cijenjena gospoda oxfordski profesori, a ni većina njihovih ljubitelja i sljedbenika nikad u životu nisu pomuzli kravu, a kamoli promijenili stelju ispod nje.

U Čudotvornom maču će teoretičari antimodernizma - posebno s obzirom na industrijske aluzije koje pobuđuje ime negativca - sigurno iščitati taj žal za starim, jednostavnijim, predindustrijskim vremenima, nevinim, čišćim, za nečim što je otišlo u nepovrat. To je poprilično u skladu sa stavom po kojem se na fantasy unaprijed gleda kao na konzervativni, da ne kažemo reakcionarni, žanr, suprotstavljen SF-u kao usmjerenome naprijed, u budućnost.

Iako nisam čitatelj fantasyja (jesam, doduše, pisac) i ne smatram da ga imam nekog posebnog razloga braniti, moram ovdje malo stati na loptu. Naime, fantasy je žanr unutar jednog šireg nadžanra (spekulativna fikcija), a ja inzistiram na tome da se ne može i ne smije na cijeli jedan žanr apriorno lijepiti ova ili ona etiketa. Možemo - a, s obzirom na vremena u kojima živimo, i moramo - pred žanrovska ostvarenja postaviti određene, ako hoćete i ideološke, zahtjeve - uz one zanatske i estetske - i onda gledati da li ih i na koji način neko pojedinačno djelo zadovoljava. Jer, kao što reče Sturgeon, 99% svega je smeće. Na nama kao kritičarima je da iskopamo onih 1%, bez obzira na žanrovsku pripadnost. Koje ćemo kriterije postaviti, to opet ovisi o pozicijama svakog od nas kritičara. Moje su, vjerujem, možda neugodno jasne svakome tko je čitao moje dosadašnje eseje.

Žal za nekim starim vremenima i njima pripadajućim ekonomskim, društvenim, političkim i ekološkim odnosima može danas zvučati pomalo naivnim, pa čak biti i istinski nazadan. U najgorim slučajevima, tamo gdje iz njega proizlaze autokratski, fašistički i/ili rasistički tonovi, može biti i mračnjaštvo koje zove na porobljavanje i genocid. Ali, to mračnjaštvo nikako nije ograničeno samo na fantasy. Znanstvena ga je fantastika puna, i to iz tintarnica vrlo uglednih i čitanih pisaca, sviđalo se to nama priznati ili ne. Potpuno ista primjedba važi i napadamo li fantasy kao eskapističko štivo.

Ni navodna vjera SF-a u znanost iz današnje perpektive više nije nešto što bismo morali i trebali prihvatiti bez propitivanja. Da se razumijemo, znanost je neizostavan i koristan dio ljudske civilizacije i kulture i oduvijek je to bila: pitanje je samo koliko u datom povijesnom trenutku znanost zna, koliko je široka njena spoznaja. Ali znanstvenici su - jer su ljudi kao i svi ostali - previše puta s moralnog gledišta tako temeljito usrali motku da bismo im više poklanjali bezuvjetno povjerenje.

Da skratim ovu diskusiju, kad teoretičari SF-a prozivaju fantasy, može im se dogoditi da ispadnu sjenice što se rugaju sovi.

Još je bitnije što je spomenuta nostalgija, a pogotovo njena rasprostranjenost u popularnoj kulturi zadnjih pola stoljeća, simptom jednog sasvim opravdanog nezadovoljstva kapitalističkim sustavom i svim njegovim posljedicama koje sada već ugrožavaju sve i svakoga, bez razlike. Možda stvaraoci i potrošači fantasyja to nezadovoljstvo ne znaju artikulirati. Možda ne znaju kako se boriti protiv sustava koji stvara to nezadovoljstvo. Što je najvažnije, možda ne znaju osmisliti nikakvu zamjenu podivljalom kapitalizmu (a pogotovo onu u kojoj se ne bi plašili gubitka položaja i povlastica za koje misle da ih još imaju ), ali već sama činjenica da je nezadovoljstvo prisutno i da kulja i traži načina za svojom artikulacijom korak je naprijed. Bez nezadovoljstva nema ni traženja rješenja. A situacija je takva, dame i gospodo, drugarice i drugovi, da nema mjesta sektašenju kakvo se pojavljuje na relaciji SF-fantasy!

Smatram da je fantasy, među ostalim, dobro mjesto za propitivanje odnosa pojedinca i zajednice naspram moći. Feudalni vlastodržac, čest lik u fantasyju, koji kao svoju pozadinu nerijetko koristi idealiziranu srednjevjekovnu Evropu, jedan je od nositelja takve moći. (Što da radimo u situaciji kad jedan SF-ičar, Bruce Sterling, izjavljuje u intervjuu da se vraćamo u svojevrsni feudalizam?) Čarobnjak je drugi, potencijalno još opasniji, jer njegova moć ne proističe iz snage društvenog položaja i oružja kojim se on na tom položaju održava, već iz natprirodne magije. Kod čarobnjaka, i svih ostalih koji se služe magijom, problem moći nije samo u tome kako je oni koriste u odnosu na druge oko sebe, već i kako oni kontroliraju tu moć da ih same ne uništi. A ono s čime se svi suočavamo u ovome trenutku je moć, ekonomska, politička, oružana, koja se potpuno osamostalila i razularila - sabijena u ruke sve manjeg broja de facto feudalnih vlastodržaca, njihovih čarobnjaka svih mogućih usmjerenja i rittera u crnim oklopima od kevlara - i koja nas nemilosrdno, jednostavno rečeno, uništava.

U Čudotvornom maču tu moć personificira Baš Čelik, a film nam daje jedini mogući odgovor na pitanje kako zbaciti silu? Silom! Kovanjem novih čudotvornih mačeva i ustankom. Drugog nema! S te strane, Čudotvornim mačem strujali su novi ideološki vjetrovi. Ono što na prvi pogled izgleda kao antimodernizam i seoska nostalgija u stvari je komunistički poziv na zbacivanje dotadašnjih vladara, tlačitelja i krvnika i borbu za oslobođenje kako naroda, tako i pojedinaca unutar naroda. Time, tvrdim, taj film u potpunosti odgovara zahtjevima današnjice i zbog toga zaslužuje da ga smatramo jednim od najznačajnijih fantasy filmova svih vremena.

Amerika i Engleska ...

Zanimljivo, Čudotvorni mač prikazivan je i u SAD. U studenome 1952. imao je premijeru u New Yorku. U The New York Times od 19. studenog 1952. nalazimo ovu recenziju, potpisanu inicijalima A. W. (preveo A. Ž.):

“Kao egzotični novopridošlica na filmskoj sceni, The Magic Sword (kako je film nazvan na engleskom, ali oprez!, postoji i britanski fantasy film iz ranih 1960-ih s istim naslovom), jugoslavenski igrani film koji je jučer stigao u Beverly, ima izravni prolog na engleskom (i engleske titlove), koji objašnjava da se ova bajka ‘dogodila veoma davno’. A ako je suditi po interpertacijama glavnih glumaca, i jugoslavenski glumački standardi prilično su staromodni. Jer, usprkos nekim maštovitim kulisama i poštovanja vrijednoj ideji o porobljenome narodu koji se bori protiv tlačitelja, Čudotvorni mač ponekad je spektakularna, ali općenito zapinjuća i troma fikcija.

Prepričavajući legende o Baš Čeliku, tiraninu - doslovno čeličnom čudovištu koje se ne može pobijediti uobičajenim sredstvima - i Nebojši, pastiru koji ga konačno svladava, producenti su skrojili bujnu priču, koja vodi zgodnoga junaka iz avanture u avanturu, dok ne stekne naslovnu čudotvornu oštricu kojom će ubiti Baš Čelika.

Premda njegova potraga najvećim dijelom ne čini inspirirano filmsko pripovijedanje, jedna ili dvije scene ukazuju da se nije štedjelo sredstava. Uključite u njih i turnir smješten na raskošni dvor zamišljene carice, koji sadrži neke fizičke atribute nadmetanja i streličarstva iz Ivanhoea.

Čudotvorni mač također nudi i brzi pogled na nošnje, narodne plesove i običaje legendarnog naroda. Ali, Rade Marković, kao zgodni i nepokolebivi ubojica tiranina; Milivoje Živanović, kao podli Baš Čelik i Vera Ilić-Đukić, kao lijepa djeva za kojom obojica žude, prepušteni su podugačkim i nezgrapnim deklamacijama, koje Čudotvornom maču oduzimaju mnogo od njegove potencijalne efektnosti. Čudotvorni mač, ukratko, niti je oštar, niti sjajan.”

Iako se moramo donekle složiti s kritičarem i priznati da je gluma u Čudotvornom maču pomalo drvena (posebno je to slučaj sa Živanovićem; Rade Marković i Vera Ilić-Đukić eventualne nespretnosti nadoknađuju mladalaštvom), ipak mi se čini da je došlo do ozbiljnijeg kratkog spoja, koji proizlazi iz činjenice da Čudotvorni mač pripada žanru koji u tom trenutku jedva da je postojao. Mislim da tu tezu dokazuje pokušaj da ga se uspoređuje s Ivanhoem, koji je romantizirana povijest. Kritičar je pogriješio i u još jednoj tvrdnji: nisu glumački standardi jugoslavenskog filma u tom trenutku bili zastarjeli. Upravo suprotno, oni su bili odraz neiskustva u kinematografiji koja se tek rađala! Konačno, mislim da kritičar griješi i kad spominje novce na kojima se nije štedjelo. Iako je film očito sniman na brojnim lokacijama (između ostalog i u pulskoj Areni, uskoro kultnom mjestu jugoslavenskog filma), s prilično dobrim efektima, poznajući opće stanje u tadašnjoj državi nagađam kako je malo vjerojatno da su Nanoviću na raspolaganju bila neka basnoslovna sredstva. Upravo suprotno, dojam je da se u Čudotvornom maču postiglo holivudske standarde s nimalo holivudskim budžetom!

Majstorstvu svih angažiranih treba zahvaliti što Čudotvorni mač ostaje i za današnje pojmove vrlo svjež i zanatski umješno napravljen film. Makete (Baš Čelikova kula) sasvim su solidne, kao i scenografija. Viteški turnir, kao ni bitka pobunjenih seljaka i Baš Čelikove konjice na kraju filma, uistinu ne zaostaju za onim što smo tada mogli vidjeti u prosječnim holivudskim povijesnim filmovima. Nanović spretno i s pažnjom koristi ono čega od Triglava do Đevđelije ima u izobilju, a to su prirodne ljepote (potkraj karijere snimit će i dokumentarac o nacionalnim parkovima), a obilato, za pojačanje napetosti, ubacuje i razne ptice, orlušine i sove. On uspijeva humorom i ironijom prožeti čak i scene koje graniče sa stravom. Snazi njegova djela ne smeta ni činjenica da je film, sigurno zbog financijskih ograničenja, sniman u crno-bijeloj tehnici.

Kao primjer Nanovićeve vješte režije je i baratanje Baranovićevom glazbom, posebno naslovnom tužaljkom koju pjeva Vida dok je zatočena. Tu istu tužaljku pjevaju i na dvoru ohole carice, dok se okolo pijani valjaju bahati vitezovi. Tek čeznutljiv pogled jedne sluškinje svjedoči kako je i ona zatočenica, iz istog naroda kao i Vida i Nebojša. Korištenjem glazbe, dakle, Nanović uspijeva da u pola minute oko jednog sasvim sporednog lika, skoro statistkinje, naslutimo potresnu priču. Takav nivo pažnje prema detaljima u holivudskoj se komercijalnoj produkciji moglo vidjeti samo kod istinskih majstora.

... bit će zemlja fantazijska!

Pogledajmo sada gdje zapravo stoji Čudotvorni mač u kontekstu onoga što danas krstimo fantasyjem. Odakle su mogli učiti Nanović i njegovi suradnici? Što su im mogli biti uzori?

Zapravo, uzora je na filmu do tada bilo vrlo malo. Možda Langovi Nibelunzi, Siegfried iz 1923 i Kriemhildina osveta iz 1925? Tehnički, Nibelunzi su bili vrhunac tadašnje filmske umjetnosti. Međutim, ako ih je netko od ljudi koji su radili Mač uopće gledao, sumnjam da su se baš puno pozivali na njih, znajući za ponešto () anti-germansko raspoloženje u Jugoslaviji koncem 1940-ih. Da ne govorimo da su, s obzirom kako je starogermanski mit prenešen na platno, Nibelunzi bili dobro primljeni među tada još mlađahnim nacistima.

Hollywood? Pojednostavljeno rečeno, američki fantasy film dugo se godina uglavnom vrtio oko dva izvora: slobodnih adaptacija Priča iz 1001 noći (nekoliko verzija Bagdadskog lopova prije Drugog svjetskog rata, na primjer), te još slobodnijih prerada antičkih mitova. Posebno se tu od kasnih 1950-ih pa do početka 1980-ih ističu filmovi na kojima je radio znameniti majstor filmskog trika i animator Ray Harryhausen, poput (preskačem SF naslove u kojima je jednako briljirao) Sedmog Sinbadovog putovanja (Nathan Juran, 1958), Jasona i Argonauta (Don Chaffey, 1963), Zlatnog Sinbadovog putovanja (Gordon Hessler, 1974), pa sve do Sudara Titana (Desmond Davis, 1981), koji predstavlja i kraj njegova stvaralaštva. Iako Harryhausen nije bio režiser, njegova je stop-motion animacija raznih mitoloških zvijeri i čudovišta bila ključni umjetnički faktor bez kojeg tih filmova ne bi bilo.

Naravno, od ranih 1980-ih stvari se zahuktavaju. Kronološki prvi je Excalibur Johna Boormana (1981), fantasy obrada arturijanske legende. Slijedi Conan barbarin Johna Miliusa (1982), koji je, osim jednog i pol nastavka (Conan razarač i Crvena Sonja Richarda Fleischera), generirao niz uglavnom niskobudžetnih imitacija, te dotadašnjeg bildera Arnolda Schwarzeneggera izbacio kao zvijezdu. (Conan je trebao biti sniman u Jugoslaviji, ali su producenti zbog Titove bolesti i smrti, te, pokazalo se, opravdanog ali ipak preuranjenog straha od post-titovskih previranja, produkciju prebacili u Španjolsku. Prvu verziju scenarija potpisao je Oliver Stone, i ona je možda bila bliža Howardovoj viziji, kao i kasnijim stripovskim i ilustratorskim - Frazetta! -prikazima Conana. Ali, onda je Milius izvukao svoj stari scenarij o Džingis kanu, iskrižao Džingis i upisao Conan, zadržavši, međutim, kao lik Subotaja, inače, povijesno gledano, jednog od Džingisovih najboljih generala.) Preskočimo li nešto purana, na pamet padaju Conanovi suvremenici Beastmaster (Don Coscarelli, 1982), po romanu plodne SF i fantasy spisateljice Andre Norton, i The Sword and the Sorcerer (1982 - kod nas genijalno preveden kao Princ osvetnik), jedan od boljih uradaka trash-majstora Alberta Pyuna. Ovdje ću, iz jednostavna razloga što ništa od toga ne vidjeh, zaobići Macistu, dugovječnog talijanskog junaka brojnih filmova, inspiriranog Heraklom (i u prevodima za američko tržište redovito prekrštenog u Heraklo), a na pola puta između sword-and-sorcery i sword-and-sandals podžanrova. Niz značajnih fantasy filmova 1980-ih nastavlja se izvrsnim Ladyhawke Richarda Donnera (1985), dobrim primjerom kako se fantasy može napraviti i bez ikakvih čudovišta i silne spektakularnosti, tek s jednom posebno okrutnom kletvom. Legend Ridleya Scotta (1986) smatram neopravdano popljuvanim filmom, koji se, ako ništa drugo, odlikuje predivnom vizualnošću kojom Scott slika svoj bajkoviti svijet. Tu su još i neizostavni Princess Bride Roba Reinera iz 1987, te Ron Howardov Willow sljedeće godine.

Od sredine 1990-ih kompjuterska animacija konačno je otvorila prostor razigranoj mašti, pa tamo negdje od Dragonheart (Rob Cohen, 1996) svjedočimo općenitom bumu fantasy-naslova najšireg raspona kvalitete i podžanrova, od manje ili više nemuštih varijacija na temu fantasy RPG-a (do sada dva naslova Dungeons and Dragons franšize, od kojih je Bijes boga zmaja prilično gledljiv, te, primjerice Uwe Bollov Dungeon Siege), preko više direct-to-DVD varijacija arturijanske legende i Nibelunga, potom komercijalno iznimno unosnog segmenta dječjeg i omladinskog fantasyja (posebno izvrsni serijal o Harryju Potteru od 2001. nadalje, te tri filma Narnijskih kronika po Lewisu), s kulminacijom u Oskarima ovjenčanoj, ali na kraju prilično nediscipliniranoj Peter Jacksonovoj viziji Tolkienova Gospodara prstenova (2001-2003). Tu je negdje i trilogija Gorea Verbinskog Pirati s Kariba, ali, tek kao jedan primjer svjetske univerzalnosti žanra, i raskošne kineske martial-arts fantazije, poput onih koje rade Tsui Hark, Cheng Kaige ili Zhang Yimou, da spomenem samo ponajbolje.

Međutim, već letimični pogled na godine kazuje nam da ni jedan od naslova navedenih u ovom kratkom i vrlo nepotpunom pregledu (izvinjavam se ljubiteljima svega onog što sam preskočio) nije mogao biti uzor Čudotvornom maču. Baš nasuprot, Mač u kontekstu fantasy filma ispada jednim od pionirskih ostvarenja. Pa gdje se onda mogao napajati Nanović, osim na narodnoj predaji?

Ukratko rečeno, na sovjetskoj filmskoj bajci. Već od prije Drugog svjetskog rata pa sve do u 1970-e, bajkama se u sovjetskoj kinematografiji posebno bave režiseri Aleksandr Rou (Vasilisa prekrasna, Konjić grbonjić, Kaščej besmrtni, Kraljevstvo krivih ogledala itd.) i Aleksandr Ptuško (Kameni cvijet, Sadko, Sampo-čarobna vodenica, Bajka o caru Saltanu, Ruslan i Ludmila i dr.). Pogled na nekoliko prizora iz njihovih filmova kazuje koliki su stupanj ova dva režisera dosegla u žanru kojim su se bavili. (Nažalost, kao posljedica dva desetljeća u kojima se iz naše kolektivne svijesti - spojeno s primitivnim šovinističkim omalovažavanjem SSSR-a i Rusije - sistematski istiskuje skoro sve osim holivudskih bedastoća, ovi filmovi, kao i mnogo drugog filmskog blaga, u nas su skoro potpuno zaboravljeni.) Dokle će po pitanju spektakularnosti dospjeti sovjetska bajka, da ne kažemo fantasy, dokazuje Ptuškov Ilja Muromec iz 1956, sa preko 100,000 statista i 10,000 konjanika u scenama koje već na prvi pogled anticipiraju kasnije Jacksonove CGI-freske! Ha, gledajte, kad nemate CGI, imate Crvenu armiju ...

Čudotvorni mač, dakle, vrlo vjerojatno se oslonio na tada već postojeći žanr filmske bajke (i Kameni cvijet i Vasilisa prekrasna datiraju pred sam Drugi svjetski rat), koji nam je došao iz SSSR-a prije zahlađenja 1948, a vjerojatno onda i kasnije, nakon normalizacije odnosa. (Sad mi je palo na pamet: možda je Nanović posudio i iz ranog sovjetskog SF-a! Scena u kojoj seoski kovač krene kovati mačeve, pa se svi onda bace na ustanak, jako me podsjeća na sličnu scenu u kojoj kovač kuje srp (čekić već ima u ruci), kao simbol ustanka marsovskog roblja u Protazanovljevoj Aeliti iz 1924, po romanu Alekseja Tolstoja.)

Međutim, Čudotvorni mač Vojislava Nanovića je itekako samosvojni fenomen. Vidjeli smo da je on na globalnom planu među pionirskim djelima filmskog fantasyja. Nažalost, iznikao je u sredini čija je, uvjetno rečeno, službena kultura (pa tako i njena kritika) desetljećima otvoreno prezirala i/ili šutnjom zanemarivala sve oblike spekulativne fikcije. Pojavio se u trenutku kad je ideologija favorizirala ratni partizanski film (U nas je ratni film ili, preciznije, film s tematikom iz NOB-a, tematski i/ili formom uspješno apsorbirao druge žanrove, poput krimića - serija Kuda idu divlje svinje, špijunskog filma - Hadžićeva Abeceda straha, povijesnog superspektakla - Bulajićevi Kozara i Neretva, Sutjeska Stipe Delića, Desant na Drvar Fadila Hadžića, akcionog filma - bilo što od Hajrudina Krvavca, te serija Otpisani, dječjeg filma - Kapetan Mikula Mali, Dolina mira, Ne okreći se, sine, ljubavne drame - uvjetno Deveti krug Vatroslava Mimice, komedije - Mačak pod šljemom Žorža Skrigina, čak i vesterna i pustolovnog filma - Krvavac, da bi u svome sumraku degenerirao u slasher i softcore pornić - Zafranović. Čini se da su ljudi htjeli raditi žanrovska ostvarenja po uzoru na druge kinematografije, ali su svoje projekte najlakše proguravali umotane u NOB-ovski celofan. Također, koliko se mogu sjetiti, spajanja NOB-ovske tematike s bilo kakvom formom spekulativne fikcije bilo je jedva u tragovima - pada mi na pamet jedan TV film, a ni njemu se ne mogu sjetiti naslova!) te je tretiran, kao i sva ostala spekulativna fikcija, kao u najboljem slučaju dječji ili omladinski film. Lako je moguće i da se izrečene metafore mnogima nisu dopale. Kao što smo vidjeli, ovisno kako ga je tko čitao, Čudotvornim mačem su se jednako mogli naći posječeni staljinisti i prozapadnjaci, fašistički sluge i novopridošla partijska nomenklatura. Njegova slobodarska stremljenja mogla su u manjoj ili većoj mjeri zasmetati svakome. Nemam faktografskih razloga tvrditi da je nakon Mača filmska bajka odnosno fantasy dekretom istjeran iz planova jugoslavenskih filmskih kuća, ali činjenica je da taj film po svojoj svježini, zanatskom nivou i ponovno aktualiziranim porukama ostaje izolirano remek djelo fantasyja, zaboravljeno i do danas bez pravog nasljednika u jugoslavenskoj i post-jugoslavenskim kinematografijama.