Avatar Jamesa Camerona gigahit je koji dokazuje da je filmska znanstvena fantastika komercijalno itekako živa, ali i da se unutar te komercijalnosti može izreći poruke relevantne za trenutak u kome živimo. Avatar nam također nudi i do sada možda najveličanstveniji prikaz nekog drugog živog svijeta, čime unutar znanstvenofantastičnog filma pomiče kako vizuelno-estetske, tako i tehnološke granice. Konačno, iako Avatar nije prvi 3D-film (unutar žanra, još je Jack Arnold sredinom ‘50-ih radio 3D-filmove, poput znamenitog Stvorenja iz Crne lagune), on predstavlja dokaz punog tehničkog i tržišnog sazrijevanja novih digitalnih 3D tehnologija.
Međutim, postavlja se pitanje njegove istinske žanrovske pripadnosti. Problematično je i koliko je stvarno originalan. Najzad, film je izazvao oprečne reakcije i osporavanja. Iako će za njegovu punu ocjenu trebati još pričekati, Avatar je već sada dovoljno snažan fenomen da se njime možemo i moramo pozabaviti kao jednim od ključnih znanstvenofantastičnih filmova.
James Cameron - lik i djelo
Avatar je nemoguće u potpunosti shvatiti bez da se sagleda dosadašnji opus Jamesa Camerona, njegova istinskog tvorca, scenariste, režisera i producenta.
Cameron se u zadnjih trideset godina učvrstio kao jedan od najznačajnijih autora filmske znanstvene fantastike uopće. Kao prvo, veći dio njegova opusa, bez obzira na poveliku žanrovsku pauzu, vezan je uz znanstvenu fantastiku. Kao drugo, Cameron se pokazao sposobnim kombinirati ozbiljne teme s komercijalnim pristupom pripovijedanju i režiji, po čemu bi ga se, uz ponešto opreza, moglo smjestiti negdje u trokut između Stanleya Kubricka, Stevena Spielberga, te Georga Lukasa. Kubrick je u svojim znanstvenofantastičnim filmovima znatno ozbiljniji i mračniji; Spielbergova je filmografija bogatija i raznovrsnija, ali on je sklon i pomalo djetinjem pristupu; Lukas je svojom franšizom vjerojatno otvorio prostor da se autor poput Camerona uopće može i pojaviti! Kao treće, Cameron nikad nije zazirao od tehničke inovacije u procesu pravljenja filma. I najzad, Cameron u svojim filmovima ne odbija kritički progovoriti o usponu militarističkog kapitalizma (ili kapitalističkog militarizma, kako hoćete), jasno i na vrijeme upozoravajući - kroz znanstvenofantastične metafore - kuda sve to vodi. To što su svi zainteresirani pri tome podebljali svoje bankovne račune zasigurno predstavlja određeno unutarnje proturječje, ali bože moj, i Marxa je potpomagao tvorničar Engels!
James Francis Cameron rođen je 1954. u Kapuskasingu, Ontario, Kanada. Godine 1971. s obitelji se preselio u Kaliforniju. Studira fiziku i engleski, ali koristi svaki trenutak da posjeti filmski arhiv Sveučilišta južne Kalifornije, posebno tražeći radove o filmskim efektima i tehnologiji.
Odustavši od studija, Cameron - tipično američki - svaštari za kruh svagdanji, ali 1978. s prijateljima snima 10-minutni znanstvenofantastični film Xenogenesis. Ubrzo će naći posao u studiju Rogera Cormana, znamenitog autora niskobudžetnih filmova neujednačene kvalitete i umjetničkih dosega. Corman, koji se hvalio kako nikad na filmu nije izgubio ni centa, pokazao se možda još značajnijim kao mentor i pravi rasadnik talenata za američku filmsku industriju.
Već 1980. Cameron je scenograf na space-operi Battle Beyond the Stars Jimmyja Murakamija. Sljedeće godine radi na specijalnim efektima za Carpenterov Escape from New York, te dizajnu za Galaxy of Terror (B. D. Clark), a kao dizajner radi i na filmu Android (Aaron Lipstadt - 1982).
Cameron u to vrijeme dobiva priliku i kao režiser. Naime, Corman producira nastavak svog klona Spielbergovih Ralja, Piranha (Joe Dante - 1978). Film se, domišljato, trebao zvati Piranha II: The Spawning, a nakon što je planirani režiser otišao, u vrući je stolac zasjeo Cameron. Radi se o popriličnoj trešini, gdje piranje iz prvog nastavka dobivaju krila. Kako je izgledala produkcija, svjedoče i Cameronove noćne more, iz kojih se iznjedrila ideja za njegov sljedeći hit, Terminator.
Terminator iz 1984. prvi je Cameronov autorski projekt, koji se odmah pokazao i kao veliki uspjeh i prerastao u poveliku franšizu, prvu koju je Cameron stvorio. Na filmu je kao producentica radila Gale Anne Hurd (njegova druga žena; prva je bila Sharon Williams), još jedna od Cormanovih štićenica. Linda Hamilton (njegova četvrta žena) glumi djevojku koju progoni robot iz budućnosti (Arnold Schwarzenegger u ulozi koja je od njega učinila ikonu kasnog 20. stoljeća), a štiti je vojnik, također iz budućnosti (Michael Biehn).
Ranih 1980-ih Cameron je napisao i scenarij za film Rambo: First Blood Part II, nastavak filma First Blood (u nas Rambo, pa je onda R:FBPt II bio Rambo 2) Teda Kotcheffa. Filma se kao producent dograbio Stallone, režiju je potpisao George Pan Cosmatos, a koliko je ostalo od Cameronova scenarija, dobro je pitanje.
- Mala digresija: serijal Rambo izvrstan je primjer kako neki filmovi s vremenom poprimaju značenja koja je izvorno bilo teško iščitati. Izvorni Rambo - koristim domaće prijevode naslova - bio je akcić s razjarenim ratnim veteranom, koji u ovim krajevima zaslužuje temeljitu analizu. Svatko od nas, dovoljno star da se sjeća ratnih zbivanja iz prve polovice 1990-ih, zna koliko je Rambo-ikonografija bila prisutna u ljeto 1991. i bilo bi zanimljivo ozbiljno istražiti sve posljedice ovog fenomena. I odnos prema veteranima, tema prvog Ramba, nešto je što se svako malo problematizira u našim krajevima. Rambo 2 bio je brutalna reaganovska fantazija u kojoj, eto, američki vojnici ipak dobivaju Vijetnamski rat, makar s 10-15 godina zadrške. Primijetimo da ovaj film, zbog otvoreno antisovjetskog stava, nikad nije bio u distribuciji u Jugoslaviji, već je kolao u piratskim kopijama na tada tek propupalom video-tržištu. Rambo 3 je na značaju dobio s američkom invazijom Afganistana: pitam se bi li bilo kakve koristi da su Bushu mlađem odvrtili onaj dio gdje Richard Crenna sovjetskom pukovniku očitava bukvicu o nepokorivom afganistanskom narodu? Da, ni Rambo 3 nije bio ništa manje antisovjetski nastrojen od “dvojke”, ali se u nekoliko godina klima u Jugoslaviji toliko promijenila da je film prikazivan u kinima. Konačno, u veoma neobičnom i iznimno krvavom Johnu Rambu Stalloneu se na nekoliko mjesta omakla umjetnost. Možda je to i dalje strip, ali ovaj ga je put pisao Dante, a crtao Gustav Dore. Natrag na Jamesa Camerona!
Pravi proboj u visokobudžetne vode Cameron je ostvario 1986, s filmom Aliens, izravnim, ali značajno proširenim nastavkom znamenitog Aliena Ridleya Scotta. Čini se da je upravo uspjeh Aliens začeo franšizu s Gigerovim čudovištem u glavnoj ulozi, te je tako Cameron postao otac još jednog franšiziranog svemira, koji se s filma prelio u strip, romane, još dva nastavka, igre, merchandising svake vrste, te stripovsko i recentno filmsko hibridiziranje s Predatorom Johna McTiernana. Osim toga, Aliens od Sigourney Weaver stvara ikonu ratoborne žene-junakinje, koja joj je donijela i nominaciju za Oskara.
Tri godine kasnije, 1989, Cameron nudi The Abyss, napetu sagu o susretu s izvanzemaljcima što se skrivaju u morskim dubinama. Bezdan, koji je pokazao dokle je i koliko manijakalno Cameron spreman ići u realiziranju svojih projekata (snimanje u bazenima nedovršene nuklearne elektrane), istovremeno je najavio i mogućnosti računala u stvaranju filmske slike (vodeni pipac što istražuje podvodnu stanicu). Međutim, Bezdan se nije pokazao pretjeranim uspjehom, čemu možda pridonosi i kraća verzija koja je išla u kino-distribuciju, a iz koje su izrezane neke scene koje filmu daju dublje značenje. Svejedno, među nekoliko “podmorskih” filmova koji su se tada pojavili, Bezdan je zapravo sasvim bez konkurencije, i ostaje, po mom mišljenju, rame uz rame s, primjerice, Spielbergovim Bliskim susretima treće vrste.
Konačno, 1991. Cameron izbacuje nastavak svog prvog hita, film Terminator 2: Judgment Day. Već sam ranije ustvrdio da T2, kako je film poznat, zaključuje zlatni period američkog znanstvenofantastičnog filma, što je trajao od 1977, godine Star Warsa. T2 nastavlja priču iz Terminatora, ali proširenu, uz specijalne efekte koji tada jedva da su se mogli naći igdje drugdje, i uz dinamično pripovijedanje, koje ne gubi ritam ni na trenutak. Iako je film postigao veliki uspjeh, trebalo je čekati dosta dugo, sve do 2003. i 2009., za nove nastavke, Terminator 3: Rise of the Machines Johnatana Mostowa, odnosno Terminator Salvation McQ-a. Tu je i serija Kronike Sare Connor, ali sa svime time Cameron ima malo veze, što se, rekli bismo, i vidi.
S Terminatorom 2, Cameron kao da pomalo gubi interes za znanstvenu fantastiku. 1991. biti će producent akcijsko-surferskog filma Point Break, svoje tadašnje (treće) žene Kathryn Bigelow. Akcionu komediju True Lies režira 1994, a sljedeće godine producira pomalo kiberpankerski Strange Days, opet pod režijskom palicom Kathryn Bigelow. 1997. svijetu predstavlja svoj prvi gigauspjeh Titanic, koji je dobio 11 Oskara, uključivo i za najbolji film, te režiju. Uz sva uzdisanja, mene je osobno Titanic ostavio prilično hladnim i desetak se godina činilo da je taj film sidro koje Cameron više nije u stanju otkačiti s nogu. Nakon rada na Spider-Manu, kojeg će konačno 2002. režirati Sam Raimi, Cameron je producirao seriju Dark Angel, o genetički iskrojenoj djevojci natproječnih borilačkih vještina koja traži odgovore na pitanja o svom porijeklu. Cameron je i koproducent Steven Soderberghove verzije Solarisa (2002), po Stanislawu Lemu. Na prijelazu stoljeća, Cameron se primio ambicioznih podvodnih dokumentaraca, nudeći ih na tek stasalom 3D-tržištu. Ghosts of the Abyss (2003) nastavlja njegovu fascinaciju Titanicom. U Expedition: Bismarck (2002), Cameron će obići još jednu podmorsku grobnicu, ovaj put nacističkog bojnog broda potopljenog 1941. Aliens of the Deep (2005) pravi paralelu između života u ekstremnim uvjetima velikih dubina i, u znanstvenofantastičnom finalu, onog kojeg ćemo možda naći na drugim planetima. Konačno, 2007, bavio se i navodnim Isusovim grobom u The Lost Tomb of Jesus.
U lipnju 2005, Cameron je objavio da paralelno radi na dva projekta. Jedan je trebao biti Battle Angel, ekranizacija mange Battle Angel Alita Yukito Kishiroa. Drugi, tada znan kao “Projekt 880”, postao je Avatar. Međutim, ispada da je Avatar projekt koji Cameron vuče od prvog sinopsisa još od 1994, a da se tako dugo čekalo na njegovu realizaciju jer je autor smatrao kako dostupna računarska tehnologija nije na njemu potrebnom nivou.
Avatar - izvorišta
Preskočimo li sve detalje i uzdisanje oko upotrijebljene tehnologije i rezultata, koji su svakako impresivni, kao i zarađeni dolari, nameće se kao prvo pitanje što su zapravo izvori Avatara?
Prilično je očigledno da Avatar u cjelini nije pretjerano originalan, ni po priči, ni po stvorenom okruženju koje prikazuje. Čini se da se svatko, tko je u životu napisao makar nešto znanstvene fantastike, smatra pozvanim optuživati Camerona za plagijat. Nažalost, te optužbe nisu sasvim neosnovane, iako su više rezultat općih mjesta kojima vrvi scenarij negoli svjesnog plagiranja.
Jamesa Camerona, koliko god značajan bio, ne može se, naime, optužiti za neku veliku originalnost. Sjetimo se da je Terminator bio predmetom spora i izvansudske nagodbe s poslovično svadljivim Harlanom Ellisonom, čija su djela navedena na odjavnoj špici kao inspiracija za film. Aliens je izravni nastavak Aliena (koji također vuče rep spora s A. E. Van Vogtom!), a Bezdan se može tumačiti i kao podmorska varijanta CE3K. True Lies remake je francuskog filma, a Titanic ekranizacija (tada već ne znam koja po redu!) pomorske katastrofe. I Dark Angel mene je po mnogo čemu podsjetio na neku siromašnu verziju Kishirove Alite. To su činjenice koje se možda nekom neće dopasti, ali stoje.
Avatar, tvrdi se, ima mnogo sličnosti s nekim znanstvenofantastičnim tekstovima. Čim sam čuo sinopsis, na pamet mi je pala Ursula Le Guin i Svijet se kaže šuma. Spominje se priča Call Me Joe Poula Andersona, o paraliziranom čovjeku koji svojim umom nadzire udaljeno tijelo. Neki su se sjetili serije romana Podnevni svemir braće Strugacki, iako se sam Boris od toga ogradio. Primjera bismo vjerojatno mogli navoditi na stotine: eto, našlo bi se sličnosti i s novelom Škorpion na jeziku Predraga Raosa. A gdje je tek serijal Dragonriders of Pern Anne McCaphrey? Da li je Cameron sve to iščitao dok je pisao Avatara?
Izvan žanra, Avatara se tematski uspoređuje s nizom filmova koji govore o sudaru zapadne kolonizatorske civilizacije s urođenicima.
Taj sukob traje barem od otkrića Amerike pa sve do danas, samo se njegovo žarište seli diljem svijeta. Podsjetimo, otkrićem Amerike počeo je dugi proces naseljavanja i iskorištavanja američkog kontinenta, pri čemu je indijansko stanovništvo manje ili više sistematski porobljeno, ako ne i mjestimično istrebljeno. Najprije su ognjem i mačem, a u sjeni križa, uništene predkolumbovske civilizacije Asteka, Inka i Maja. Istovremeno su istrebljeni karipski Indijanci. Sjevernoamerički Indijanci prvo su instrumentalizirani u sukobima tadašnjih kolonizatorskih sila, Francuske i Engleske, te kasnije novostvorenih Sjedinjenih Država i Engleske, da bi onda u 19. stoljeću bili “etnički čišćeni” sa svih prostora predviđenih za bjelačko naseljavanje i manje-više “humano preseljeni” u “rezervate”. Iako danas američki Indijanci aktivno stupaju na političku scenu i obnavljaju svoj identitet, konflikti nisu prestali, posebno kako tzv. civilizacija prodire i uništava amazonsku prašumu.
Prastanovnici Australije doživjeli su sličnu sudbinu, pri čemu su oni na Tasmaniji izlovljeni do posljednjeg živog čovjeka. Nedavne isprike u kontekstu socijalne marginalizacije zvuče pomalo šuplje, koliko god davale nade u promjenu stavova.
Istim procesima moglo se svjedočiti i u Africi, od lova na robove do sredine 19. stoljeća, preko brutalnog kolonizatorskog izrabljivanja (kao najsuroviji primjer često se navodi Belgijski Kongo), pa do današnjeg iseljavanja Bušmana da se očisti prostor za eksploataciju dijamanata.
Varijacija na tu temu svakako je i konflikt s islamskim narodima u središnjoj i zapadnoj Aziji, s trenutnim vrhuncima u Afganistanu, Iraku i Čečeniji (onako kako su Portugal, Španjolska, Engleska i Francuska, te, kao manje sile, Belgija, Nizozemska i Njemačka kolonizirali prekomorje, tako su Rusi kolonizirali središnju Aziju i Sibir). Druga varijacija je, primjerice, potiskivanje naroda Ainu u Japanu ili kineska kolonizatorska politika na Tibetu i drugdje unutar NR Kine, a primjera bi se dalo naći i u Indiji ili drugim južnoazijskim zemljama.
Osnovni scenarij uvijek je isti. Zapadna civilizacija širi se na račun prastanovnika, ljudi koje se smatra zaostalima, na nivou kamenog doba (a koji često i jesu lovci-sakupljači), pri čemu se nemilosrdno uništava njihov okoliš. Prastanovnici, ako i uspiju izbjeći potpuni genocid, bivaju silom preseljeni ili, u boljem slučaju, ostaju na margini novonastalog ekološko-poljoprivredno-industrijsko-društvenog krajobraza, pri čemu gube svoj identitet, a cijelo su vrijeme izloženi manje ili više otvorenom rasizmu, nasilju, neimaštini, bolestima i ovisnostima. U suštini, njih se smatra divljacima koje treba pokrstiti, civilizirati i privesti nekim “višim” civilizacijskim i kulturnim vrijednostima, koje, doduše, variraju, ovisno o time tko provodi taj proces. Jasno, iza svega toga krije se zapravo najobičnija ekspolatacija. Eventualni oružani otpor, iako je ponekad dugotrajan, sa svim karakteristikama gerilskog ratovanja, konačno biva slomljen, najčešće brutalnom vojnom premoći. Tek u novije vrijeme, u potpuno izmijenjenom okruženju, neke od tako razorenih etničkih grupa uspijevaju ponovno obnoviti svoj identitet i nametnuti se i kao politički faktor (Indiosi u Južnoj Americi, primjerice Bolivija, posebno ako s druge strane, u međuvremenu senzibilizirane, više nema volje za oružanim odgovorom).
Ono što nam se može činiti kao sukob kolonizatora s “divljacima”, međutim, širi se i dalje. Jedna od manifestacija gledanja na svijet u kategorijama pokoravanja i superiornosti i samovoljnog ocjenjivanja tko jeste, a tko nije ljudsko biće, svakako je i nacističko istrebljivanje Židova, koje se onda, da su stvari išle po Hitlerovim planovima, trebalo širiti i dalje. I danas u procesu tzv. globalizacije, viđamo isti misaoni okvir, samo se sada “divljacima” ipak priznaje da su, eto, ljudi. Smrad tog načina razmišljanja dade se vrlo dobro nanjušiti i u našim krajevima u zadnjih dvadeset i nešto godina.
Među prvim filmovima koji su problematizirali taj sukob bili su, sasvim očekivano, vesterni. Dok su u ranim vesternima, pa čak i u remek-djelima poput Poštanske kočije Johna Forda (1939), Indijanci prikazani ili kao čisti krvoločni divljaci ili kao elementarna nepogoda, ta se optika mijenja već 1950. u klasiku Slomljena strijela Delmera Davesa. S politizacijom vesterna 1960-ih, svjedočimo daljnjoj promjeni stavova. John Ford će u Jeseni Cheyennea (1964) opisati nasilno preseljenje jednog naroda, dok će Arthur Penn u Malom Velikom Čovjeku i Ralph Nelson u posebno okrutnom Plavom vojniku (oba iz 1970) prikazati njihov otpor i ubijanje. Konačno, taj niz vesterna kulminira u Plesu s vukovima Kevina Costnera (1990). Ovi vesterni, a posebno Costnerov, sigurno su jedan od izvora Avatara, te taj film svakako treba interpretirati i kao kritiku tog “divljezapadnog” perioda povijesti SAD. O da, zaboravio sam Disneyevu Pocahontas (Mike Gabriel i Eric Goldberg - 1995)!
Na širem globalnom planu, kao prethodnici Avatara na pamet nam padaju Smaragdna šuma Johna Boormana (1985) i Misija Rolanda Joffea (1986), oba s temom uništavanja južnoameričkih prašumskih Indijanaca, ili nešto stariji Werner Herzogov Tamo gdje sanjaju zeleni mravi (1984), o sukobu australskih aborigina s rudarskom kompanijom koja želi kopati baš na njima svetom mjestu gdje ... pa, sanjaju zeleni mravi. Vidite?
Naravno, možemo i odmahnuti rukom i reći da je sve to kajgod, jer je Cameron zapravo pokrao Hayao Miyazakija i njegovu Princezu Mononoke (1997). Mislim, imamo mističnu šumu u koju je, po sistemu jebe-lud-zbunjenog, upao neustrašivi ratnik (Ashitaka), imamo vojnoindustrijski kompleks s odlučnim vođom (gospa Eboshi) koji uništava okoliš i ludu naslovnu curu što jaše na zvijeri. I pri tome ne bismo optužili Camerona nizašto što sam nije priznao! A vesterna, pustolovnih filmova i anima koje se bave sličnim temama ima podosta, manje ili više dobrih i poznatih.
A opet, da li je Cameron krao? Ili je jednostavno o mračnim epizodama zapadne judeokršćanske civilizacije progovorio u znanstvenofantastičnim metaforama, kao što su to prije njega učinili mnogi pisci, primjerice Ursula Le Guin ili H. Beam Piper (Fuzzy Papers) ili Verkor (Izopačene životinje)? I naravno, Cameron je u Avataru progovorio i o današnjem nastavku navedenih procesa, američkim ratovima u Afganistanu i Iraku.
Sasvim je očito da je Cameron osnovnu pripovjednu liniju Avatara izvukao iz konkretnih povijesnih epizoda, suvremenih događanja i niza umjetničkih djela, literarnih i filmskih, koji su se njima bavili. Tu je on podjednako grabio i unutar i izvan žanra, zadržavajući u suštini dosta jednostavnu i arhetipsku priču, pa onda i ne čudi što se Avatar lako uspoređuje s mnoštvom drugih djela.
Međutim, Avatar se naslanja na prijašnje znanstvenofantastične tradicije i na vizualnom planu. Istina, Pandora je do sada možda najimpresivniji i najrazrađeniji tuđinski planet koji smo imali prilike vidjeti. Prisjetimo se, recimo, Star Warsa: mnogi tamošnji planeti i tuđinski okoliši snimljeni su, zapravo, u prirodi: Tunis, Gvatemala, Norveška, zapad SAD. To su zemaljski krajolici koji su minimalnim intervencijama i smještanjem u određeni kontekst postali “tuđinski”. S druge strane, mnogi daleki planeti realizirani u studijima generičke su gromade kamenja, zastrte maglom i šibane vjetrom iz ventilatora (Alien, primjerice). Cameron i njegova ekipa predočili su nam jedan novi svijet, sa svojom ekologijom, naznačenom makar u najgrubljim crtama, ali i sa jednim bitno drukčijim sustavom međupovezanosti, koji možemo iščitati kao metaforu, ali možemo ga shvatiti - jer ipak je to znanstvena fantastika - i doslovno. Premda, stvarno bih volio vidjeti te evolucione procese koji bi od svih stanovnika planeta napravili plug’n’play periferne jedinice, s već ugrađenim USB kablom i priključkom, te kompatibilnošću o kojoj Bill Gates može samo sanjati. Zapravo, kad već isprazno diskutiramo o toj temi - jer svatko stvara svjetove kakve želi - meni osobno Pandorina biosfera djeluje kao rezultat genetskog inženjeringa. Cameron u Avataru (još) ne odgovara je li to tako, i ako jeste, tko ga je proveo. Neki nepoznati međuzvjezdani putnici? Ili neki moćni razumni organizam (Eywa), koji je, jednom razvijen, počeo stvarati vlastiti ekosustav.
Bilo kako bilo, Cameron i njegovi dizajneri itekako su posizali za brojnim izvorima. Da, tu je paleontološko slikarstvo (s meni još uvijek najdražim češkim ujetnikom Zdenekom Burianom kao primjerom). Neka rješenja anticipirao je još Roger Dean. Pa i Tim White. A siguran sam da nitko od njih nije čitao Plaćenika, slavni Segrellesov strip-serijal!
Konačno, Avatar svojim motivima sumira dosadašnje Cameronove preokupacije.
Podsjetimo, Cameron se od svojih autorskih početaka bavi prije svega poludjelom korporacijom - kao iskazom temeljne izopačenosti kapitalizma - te s njom spregnutom vojnom mašinerijom, punom sebe, a zapravo poprilično nekompetentnom kad se suoči s ozbiljnim protivnikom. U Terminatorima, korporacija je Cyberdine, koji - u vremenskoj petlji - razvija robotiziranog ubojicu. U Aliens, to je Kompanija (mislim da se ime Weyland-Yutani javlja tek kasnije, u toku razvoja franšize), koja žrtvuje prvo cijelu koloniju, a potom i odjeljenje marinaca ne bi li se dokopala biološkog uzorka. U The Abyss se radnja također stavlja u dubokomorsku istraživačku stanicu, koju firma bez puno razmišljanja o sigurnosti ronilaca ustupa mornarici. Konačno, čak i izvan žanra Cameron je ponovio taj motiv, uostalom povijesno utemeljen: u Titanicu, brod uzima kobni kurs jer kompanija Cunard želi pošto-poto na svom prvom putovanju osvojiti prestižnu Plavu vrpcu. K tome, svakako je krivnja kompanije što je Titanic imao nedovoljno čamaca, pa se ni u skoro idealnim uvjetima koji su inače vladali (Atlantik k’o ulje!) nije moglo provesti uredno spašavanje.
Vojska je druga meta Cameronove kritike. Cameron je post-vijetnamsko “dijete”. Politički, moralni i vojni debakl američkih oružanih snaga u Vijetnamu obilno se prelio u njegove filmove osamdesetih. On jasno ukazuje na pogubnu spregu krupnog kapitala, vojske i znanstvenika koji su negdje usput izgubili i zadnju mrvicu potrebe da preispituju moralnost i krajnje konzekvence svoga rada (Terminator 2). A kad vojska negdje i navuče čizme i krene da radi, onda se u sudaru s nečim stvarno nadmoćnim ili raspadne (Aliens) ili doslovno poludi (Bezdan). Konačno, motiv izdaje na relaciji vojnik-CIA imamo u Rambu 2.
Netko je jednom primijetio da onakav prikaz marinaca kakav je dan u Aliens ne bi bio moguć nakon Pustinjske oluje 1991. Možda. Možda smo stvarno nakon 1991. mogli vjerovati u nenadjebivost američkih oružanih snaga. Ali se onda dogodio 11. rujna, kad se kompletni američki sustav sigurnosti pokazao nesposobnim - ili se to nije željelo? - zaštititi vlastitu državu, te posljedični ratovi u Afganistanu i Iraku, gdje se ponavljaju gorka iskustva iz Vijetnama, te je u toku, politički gledano, navrat-nanos izvlačenje. S tim novim udarcima američkom militarizmu, nakon Vijetnama opet nabildanom u Reaganovo doba, Cameron se mogao opet veselo vratiti bockanju vojske općenito, makar u Avataru prikazane kao korporacijska plaćenićka struktura.
Cameron nam nedvosmisleno pokazuje i što su posljedice raspojasane moći krupnog kapitala spregnutog s prolupalom vojskom: atomski rat, biološka zaraza, sukob sa superiornim izvanzemaljcima, ekološka katastrofa, brodolom. Sve to kao jasne metafore kraja zapadne civilizacije as we know it.
Drugi bitni motiv Cameronovih filmova su iznimno snažni ženski likovi, čiji postupci “spašavaju stvar”. Prisjetimo se, Sarah Connor u Terminatorima uspijeva preokrenuti tok povijesti (treći nastavak iznevjerio je ovu osnovnu postavku, a time i poruke, prva dva filma, i smatram da u tome leži njegova najveća slabost), i to što vlastitom hrabrošću i upornošću, što prihvaćanjem pružene ruke njena dojučerašnjeg neprijatelja. Jer, Cameron nije tehnofob (da jeste, ne bi snimao to što snima, već eventualno filmiće za Sundance). On jasno poručuje da tehnologija nije urođeno zla, već da ona takva postaje njenim naopakim korištenjem. I tako terminator, ubojica iz prvog filma, postaje saveznik i, čak, mogući nadomjestak za oca. Ellen Ripley u Aliens u trenutku raspada sistema (koji ju je kao civilnu savjetnicu trebao štititi!) preuzima u svoje ruke planiranje obrane, a onda se, gonjena kao i Sarah Connor majčinskim instinktom, upušta u konačni obračun. Lindsey Brigman, junakinja Bezdana, ostvariti će prvi kontakt s izvanzemaljcima i onda, žrtvujući u krajnjoj liniji i sebe (gdje scena oživljavanja djeluje, da, vrlo melodramatski), u bitnome doprinijeti da se izbjegne rat s njima. U Dark Angel imamo curu koja mlati sve redom, a svatko tko je čitao Battle Angel Alitu zna što sve dotična gospodična umije. Iako, ne znam kako će Cameron u PG-13 utjerati sve krvave finese panzerkunsta. Konačno, samosvjesnu junakinju imamo i u Titanicu, a u manjoj mjeri i u True Lies. Čak i u esefičnom završetku Aliens of the Deep, ekspediciju pod ledom Europe vodi znanstvenica. I u Rambu 2 imamo naoružanu vijetnamsku djevojku koja pomaže mišićavom junaku.
Što se žilavih ženskih likova u Avataru tiče, imamo ih ne jednu, ne dvije, nego čak tri! Tu je Neytiri (Zoe Saldana, koja je glumila Uhuru u recentno resetiranim Star Trek), čija će ljubav u krajnjoj konzekvenci slomiti imperijalističku agresiju. Doktorica Grace Augustine (Sigourney Weaver, koja je ... znamo već svi što i gdje) polako shvaća svu kompleksnost Pandore i pokušava u nju uvjeriti pohlepne menadžere spregnute s mucho macho kretenima, a što konačno plaća i glavom. I konačno, tu je Trudy (Michelle Rodriguez, koja je svoje uloge namrgođenih štemerica već vježbala, među ostalima, i kod klasika žanra poput Paula Andersona i Uwea Bolla), u kojoj se podiže pobuna protiv militarističkog stroja čiji je dio i koja, također, taj bunt plaća životom.
Avatar - žanrovska pripadnost i značenja
Najzad, postavlja se pitanje što se to zapravo dogodilo na Pandori? Kojeg je žanra Avatar i koje su njegove poruke?
Avatar je, prije svega, znanstvenofantastični film. U njemu se razrađuje strani ekosustav s kompleksnošću koju nismo prije vidjeli u znanstvenofantastičnom filmu (u prozi da, ali čini mi se da su SF film i književnost već davno divergirali). Taj sustav može se promatrati kao ekstrapolacija onih nama poznatih sa Zemlje, ali odnosi unutar njega nešto su što nam je, na takvom nivou, na Zemlji sasvim nepoznato. Javljaju se prigovori da je takav prikaz ekosustava pokupljen iz James Lovelockovog koncepta Gaie, te drugih novodobnih pseudoreligijskih sustava. Iako Gaiu shvaćam isključivo kao poetsku metaforu sustava u kojem svi ovisimo jedni o drugima, ja ipak na napade koji Pandoru i Eywu posprdno izjednačavaju s Gaiom odgovaram pitanjem: zašto ne? Zašto u svemiru ne bismo mogli naići na Gaiu u praksi, bilo stvorenu masivnim genetičkim projektiranjem i inženjeringom (a meni Pandora liči baš na to), bilo razvijenu kroz eone evolucije? Suština znanstvene fantastike je da zamisli takve svjetove i onda pokuša s jedne strane razmotriti njihovu plauzibilnost, s druge promotriti kakav bi bio naš odnos s njima, te s treće, da li i na koji način sve to skupa govori o nama ovdje i sada. Avatar na svim tim planovima uspijeva.
Avatar uspješno gradi i nove tehnologije. Vojna tehnologija, doduše, već je viđena, čak i u Camerona. Međutim, same zamisli avatara se u žanrovskom filmu baš i ne sjećam, osim ako se nije radilo o nekakvim parazitima ili simbiotima koji se spajaju na ljudsko tijelo. Očito, Cameron izražava vjeru u narastajuću biotehnologiju, i ponovno potcrtava da je učinak tehnologije ipak stvar njena korištenja.
Osim što gradi jedan samosvojni svijet, Avatar se čvrsto nastavlja na tradiciju tzv. military SF-a, i to na onaj njen kritički dio koji koristi znanstvenu fantastiku da se pobuni protiv rata i militarizma. (Za podrobni prikaz američkog military SF-a upućujem na Suvinov tekst “O zvjezdanim jurišnicima i prigovaračima savjesti” u UBIQ-u 5.) Međutim, mislim da Avatar barem donekle nadrasta kritiku koju Suvin upućuje tom humanističkom smjeru unutar military SF-a. Naime, on jasno povezuje rat i militarizaciju, te rezultirajući genocid, s procesom kapitalističke ekspanzije i utrkom za profitom, bez obzira na cijenu - ovdje prije svega ekološku i moralnu, a kao rezultat poraza i ekonomsku - koju se plaća. Podsjetimo, Suvin prigovara američkim autorima military SF-a da - da se slobodno izrazim - oko jasnog prozivanja te povezanosti obilaze kao mačke oko vruće kaše.
S obzirom na temu kojom se bavi, Avatar neizostavno postaje i politički, te ratni film. Tako izričit i nedvosmislen prikaz kapitalističke pohlepe kakav je dan u Avataru do sad smo rijetko imali prilike vidjeti u žanru. Kako je Avatar reakcija na ono što se svijetom događa već nekoliko stoljeća, a traje i danas, film prevazilazi granice žanra i postaje jasno iskazani politički stav. Stoga uopće ne čudi što je u nekih patriotskih pravovjernika izazvao mrštenje i češkanje po glavi. Činjenica je da je s evropejskim pokoravanjem prekomorskih naroda ruku pod ruku išla i ekološka devastacija najširih razmjera. A kako je problem očuvanja bioraznolikosti i ekoloških sustava možda najozbiljniji s kojim se suočavamo - jer je povezan s cijelim nizom drugih problema koji traže rješavanje, te jer je s neuspjehom da se svi ti problemi riješe ugrožen opstanak ljudske vrste - Avatar prestaje biti samo zgražanje nad zločinima iz prošlosti i sadašnjosti, već postaje relevantno umjetničko djelo s aktualnim porukama.
A kako Cameron vidi mogućnosti otpora beskrupuloznom kapitalizmu i militarizmu? Jedini mogući otpor on vidi u oružanom ustanku, i u tom trenutku Avatar prelazi u ratni film. E sad, američki ratni film vrti se oko dva pola:
1.) mi pobjeđujemo i svladavamo sve prepreke i svakog protivnika - gotovo svi ratni filmovi s temom Drugog svjetskog rata, primjerice;
2.) rat je sranje i što mi tu radimo i mi bi doma i mi smo jadni, ludi i zbunjeni i vidi što nam rade - ovo u blažoj formi počinje još s Mostovima Toko-Ria Marka Robsona iz 1954, a onda kulminira u postvijetnamskim filmovima, poput Coppoline Apokalipse, Stoneova Voda ili DePalminih Prokletnika rata.
Rijetko je kada ozbiljno prikazana i ona druga strana, sa svojim strahovima i težnjama. Za Drugi svjetski rat to je donekle i razumljivo (a onda, s velikim kašnjenjem, dođe Clint Eastwood - koji bi sasvim lijepo sjeo u Avatar, osim što bi glumački pojeo cijeli film - i snimi Pisma s Iwo Jime), ali američki autori uglavnom nisu našli za shodno da se zapitaju kako se to u tim ratovima osjećaju npr. Vijetnamci ... Vidite u čemu je stvar? Cameron je napravio upravo to. On nije mogao u kontekstu budžeta s kojim radi postaviti svima (prvenstveno svojim sunarodnjacima) pitanje što misli Afganistanac ili Iračanin uvučen u rat protiv terora: fraze koje spominje zapovjednik Quaritch tu su nedvosmislena poveznica. To mu ne bi prošlo. I zato se poslužio esefovskom metaforom.
Vratimo se mi, međutim, otporu. Onog trenutka kad Jake Sully, u svom avatarskom ... ovaj ... avataru, jašući nepokorivog crvenog (!) zmaja, siđe među očajavajuće Omaticaye, poruka je jasna da jasnija ne može biti. Nakon njegova govora, u tonu “tuđe nećemo - svoje ne damo”, falilo je još samo da se razviju zastave partizanskih brigada. A onda slijedi ujedinjenje svih Na’vija i konačni obračun ... U kojem Cameron lijepo prizemljuje loptu i dosta brutalno prikazuje što se događa kad se gerila frontalno sukobi s nadmoćnom vojskom. Dobije batina. Nažalost, u situaciji kad im korporacijska vojska diktira ritam, drugo im ne preostaje. A kako je Cameron ipak holivudski režiser, i zato jer mu to postavke svijeta omogućuju, stvar konačno spašavaju čudovišne Pandorine životinje, koje potpuno razbijaju Quaritcha i njegove snage. Naravno, i to može biti metafora svekolikog naroda (iračkog, afganistanskog, svjetskog?) koji bi se trebao pridružiti borcima (iračkim gerilcima, talibanima, Al Qaedi, ekološkim i političkim aktivistima?) u rušenju kapitalističkog sustava.
Kao što rekoh, ima ljudi kojima Avatar izaziva probavne smetnje. Druga je stvar što mene osobno njihovi čirevi samo vesele ...
Konačno, ključna je poruka u svim Cameronovim filmovima ona o važnosti i ulozi ljubavi. Možda ga to čini nepopravljivim romantikom, ali cinizam današnjeg doba postaje nepodnošljiv do te mjere da i nepopravljiva romantičnost djeluje poput svježeg povjetarca u ustajaloj kaljuži.
Odbacujem primjedbe da je Avatar, zbog traženja smisla i težnje povratku zamišljenoj prašumskoj arkadiji, zapravo fantasy. Ima kritičara koji fantasyju prigovaraju da se zalaže za povratak u neko praiskonsko, predindustrijsko stanje, u doba idealizirane ruralne idile. Iako to možda i jeste istina, popularnost takvog načina razmišljanja očiti je signal temeljitog nezadovoljstva stanjem koje danas imamo.
S te strane, kako je nezadovoljstvo prvi korak prema promjeni, smatram da se fantasy ne može unaprijed krstiti kao retrogradan žanr, pa da se onda ta ocjena implicitno prenosi i na Avatar. Cameronov film govori o borbi jednog naroda za očuvanje svoga doma. Ako ćemo to proglašavati retrogradnim - što bi sigurno bio stav onih koji prvo pokore, potom pokradu, te najzad bace mrvice tobožnjeg razvoja - onda mi se čini da svijet gledamo kroz neke jako iskrivljujuće naočale. A poziv na borbu protiv kapitalizma, militarizma, zatiranja drugih kultura, te uništavanja prirodnog okoliša koji nije nikakva arkadija, već izvor hrane, vode i zraka koji su nam neophodni za opstanak, u današnjem je trenutku itekako progresivan, uistinu revolucionarni čin dostojan znanstvene fantastike.
Konačno, čini se da je to svjetska javnost i prepoznala. Znamo kako je film prošao, znamo mu zaradu i nagrade. Cameron se okitio Zlatnim globusom. Akademija se između dva filma o iračkom ratu odlučila za onaj realistički (Hurt Locker Cameronove bivše, Kathryn Bigelow), a nakon što sam ga odgledao, pitam se koliko je to pravedna podjela lovorika.
Ono što je međutim bitno, a nadamo se da će imati dugotrajnog utjecaja, Avatarove su poruke. One su aktualne, univerzalne, pozivaju na mijenjanje postojećeg i izrečene su unutar znanstvenofantastičnog konteksta na način kako to u žanrovskoj kinematografiji da sada nismo vidjeli. Čak i ako je Cameron proračunati korporacijski profesionalac, kako bi primijetili cinici - a mi bismo se i složili, ali uz opasku “pa šta onda?”, znajući da je film vrlo skup sport - Avatar i tada ostaje briljantni primjer unutarkorporacijske subverzije koja nam je danas i više no potrebna.
Nema komentara:
Objavi komentar