ponedjeljak, 31. prosinca 2012.

ponedjeljak, 24. prosinca 2012.

Robo!



Zadaću si napravio?”
Da, mama”, dovikne Hiro iz hodnika, nazuvajući cipele.
Imaš GPS i lokator?”
Da, mama”, odvrati Hiro navlačeći jaknu.
Uključene?”
Da, mama!” Hiro pritisne tipku i nadzorna se svjetla na njegovom remenu upale.
Nemoj zakasniti na večeru, čuješ?”
Neću, mama”, potvrdi Hiro i izjuri van, u toplinu zlatom okupanog poslijepodneva.
Šuma je počinjala na pet minuta hoda od zadnje kuće u selu. Hiro je ostavio kuće i plastenike i vjetrogenerator i nizove solarnih kolektora za sobom i zašao u zelenu svježinu visokih stabala. Asfaltirani put završavao je pred ulazom u šumu. Hiro je slijedio utabanu šumsku stazu: vodila je još dva kilometra, do potoka.
Zdesna se uz put izdizala gromada, davno zarasla u mahovinu i gljive. Izgledala je kao kakva izdužena elipsoidna stijena zabijena u zemlju. Ali Hiro je znao da to nije stijena. Bio je to odbacivi spremnik za gorivo. Jednom je s njega sastrugao mahovinu i gljive, otkrio metal i na njemu nasprejane neobične znakove. Tata je rekao da su to vjerojatno oznake za tip goriva i nosivost.
Dalje u šumi, nalazila se olupina nepoznate letjelice. One iste koja je odbacila spremnik? Nitko nije znao reći. A kad bi Hiro i mama i tata sjeli na maglev i zaputili se do grada, prolazili su pored groblja ratnih strojeva. Podsjećali su na ogromne tenkove, zarasle u travu i korov i gljive, gdje god bi spore i sjemenke našle u probijenom oklopu uporište da niknu.
Nekoć davno, na ovom se planetu ratovalo. Kada? U školi je profesorica povijesti rekla da je to moralo biti prije desetak tisuća standardnih godina. Toliko se moglo ustanoviti analizom materijala s olupina. Tko je i protiv koga ratovao? To čak ni profesorica povijesti, za koju se Hirou činilo kako je stara poput davnih kraljeva i predsjednika i ratova i revolucija o kojima je pričala, nije znala reći.
Nagađala je samo kako su obje zaraćene strane došle ovamo iz svemira. Osim ostataka vojnih baza, nikakvih se gradova nije našlo kad su se ljudi doselili na ovaj svijet. Čak i da je korišteno atomsko oružje velike snage, koje bi zbrisalo gradove - tako je tumačila profesorica povijesti - morali bi ostati ostakljeni krateri na mjestima eksplozija.
Krik četverokrilke privuče dječakovu pažnju. On pogleda gore, na vrijeme da spazi pernatu životinju, s dva para krila i dugim pernatim repom, kako nestaje u krošnji. Hiro svejedno prepozna vrstu. Ovo je bila ženka, zelenkasta i neugledna. Mužjaka, zlatno žutog, s crnim krilima, Hiro je uspio vidjeti samo jednom.
Stigao je do mjesta gdje se put granao. Lijevi, uži odvojak, jedva staza kroz šiblje, vodio je uz potok. Hiro pođe njime. Dobro je poznavao ovaj dio šume, a i da nije, GPS-om se lako mogao vratiti kući. A i ako nešto pođe loše, lokator mu je bio uključen. Mama je uvijek na zaslonu kućnog računala mogla očitati njegov položaj, prenošen preko ultralakog aviona na solarni pogon što je kružio visoko nad šumom. Hiro se nije mogao sjetiti da se itko ikada zagubio u šumi ili da se nekog nije moglo naći.
Put je doveo Hiroa do potoka. Nad njim su se nadvisivala stabla, a među njima bila je izvaljena stijena (prava, znao je Hiro, ne ostatak iz davnog rata). Tu, pod zrakama sunca što su se probijale kroz krošnje, Hiro je volio u miru provoditi zlaćana poslijepodneva. Tihi žubor potoka remetio bi tek krik kakve četverokrilke u krošnjama, ili tiho štektanje jelenka u podrastu ili kevkanje lisjaka negdje u šumi.
Hiro se popne na stijenu i izvali u meku mahovinu. Udahne svježi šumski zrak punim plućima. U zraku je sigurno bilo spora, koncentracije su zadnjih mjesec dana bile dosta visoke, ali kirurški usađeni mikrofilteri u Hiroovim nosnicama štitili su ga od alergena.
Hiro iz džepa izvadi čitač. Iz menija odabere Robinsona Crusoea i zaplovi dalekim morima do nenaseljenog otoka i usamljenog brodolomca s papigom na ramenu i kanibalskih divljaka. Uskoro ga počne svladavati san i on mu se prepusti, uljuljkan žuborenjem potoka i šaptanjem vjetra visoko gore, u krošnjama.
* * *
Nešto kvrcne u blizini i Hiro otvori oči. I odmah shvati da nešto nije u redu! Šuma je bila tiha, Neuobičajeno tiha. Samo potok. I vjetar. Hiro se pridigne na laktove.
I sledi!
Preko potoka, među stablima, stajalo je čudovište. Visoko bar pet metara u ramenima, čudno čovjekolikog oblika, oslonjeno na ruke. Mala glava skoro se gubila među širokim ramenima. Masivno tijelo završavalo je kratkim nogama.
Čudovište je bilo od metala. Pod slojevima mahovine nazirale su se zelene i sive i smeđe maskirne mrlje. Oklopne ploče štitile su mu ramena i ruke. Robot! Borbeni robot, shvati Hiro. A njegov položaj? Kroz strah, Hiro se prisjeti nekih filmova o životu na ljudskoj prapostojbini. Gorila! Da, tako se zvao taj majmun, gorila! I on je stajao baš kao robot, oslanjajući se na snažne ruke.
Samo gorila, koliko god strašan izgleda kad je razjaren, nema laserski nišan!
Hiro kao da je osjetio toplinu crvene točke na prsima, robot je ciljao u njega. A onda, uz tiho zujanje, preko lijevog ramena podigne mu se nešto što je Hiroa podsjetilo na višecjevni top, onakav kakve je viđao u 3D-ima.
Hladne robotske oči, leće zaštićene podignutim oklopnim kapcima, netremice su promatrale dječaka. Zar je moguće da je zaostao iz rata, upita se Hiro. I da još uvijek radi, nakon toliko tisućljeća? Crvena točka nije se micala s njegovih prsa. Cijevi su ostale uperene u njega, spremne da ga raskomadaju. Ako jeste, pomisli Hiro, onda sad procjenjuje jesam li neprijatelj.
Hiro nije ni pokušao pobjeći. Bojao se da bi ga robot izrešetao na najmanji nagli pokret. A čak i ako mu je mogao pobjeći trkom kroz šumu, stroj bi ga ubio prije no što bi stigao skliznuti sa stijene na tlo. Dječak se polako podigne na noge. Top ga je pratio uz tiho zujanje.
Rat ...”, procijedi Hiro, “rat je završen.”
<Rat ... završen>, odjekne metalni robotov glas. Jezik? Odakle zna jezik? A onda Hiro shvati. Robot sigurno ima opremu za prisluškivanje elektronskih signala. I tko zna koliko snažno računalo da obrađuje podatke. Dovoljno je bilo da neko vrijeme prisluškuje televizijske programe, povezuje riječi i slike, stvara značenja ... <Tko ... pobijediti?>
Ne znam”, odgovori Hiro. “Nitko ne zna. Ali, rat je gotov.”
Leće su promatrale dječaka. Tko zna što se događalo u robotovoj glavi. Ili gdje mu je već bilo smješteno računalo, možda negdje u torzu, iza oklopa. A onda robot ugasi laserski nišan i top mu sklizne natrag u ležište na leđima.
<Rat završen>, kao da je konačno odlučio robot. <Prijatelj?>
* * *
Hiro se ukoči, napeto zvjerajući oko sebe. Nešto nije bilo u redu. Put je vodio do stijene pokraj potoka, još desetak minuta hoda i ... Ali nešto nije bilo u redu, shvatio je dječak u jednom trenutku. Tišina. Ni jedne životinjice. Čak ni vjetra u krošnjama. Šumi kao da je zastao dah.
Robo?”, tiho upita dječak.
Prošla su dva tjedna otkako je sreo robota. Nazvao ga je Robo, i stroj je prihvatio to ime. Nazvao ga je prijateljem, i stroj je uzvratio kao prijatelj. Svako popodne, kad bi završio zadaću, trčao je kroz šumu do potoka i tu bi ga čekao Robo, zaboravljeni ratni stroj, da mu sve tečnijim jezikom pripovijeda o davnim ratovima i bitkama. A Hiro mu je čitao, Robinsona i 20000 liga pod morem i Otok s blagom ... Čitao je dok mu glas nije promukao, a onda mu je Robo svojom krupnom šakom uzeo čitač iz ruku i provrtio tekst pred svojim lećama i usnimio ga u manje od minute. I Hirou se učinilo kako se smiješi ...
Robo, jesi li to ti?”, upita dječak, jedva se suzdržavajući da mu glas ne zadrhti. A onda začuje nešto. Nešto poput ... Ritmičko škljocanje ... Kliketi-kliketi-klik-klak! Hirou se učini da je spazio nešto iza stabla. Poput tanahne metalne noge. Kliketi-kliketi-klik-klak! Poput noge pauka. I još jedna! Kliketi-kliketi-klik-klak! I još -
Stroj izroni iz šume i krene na Hiroa, nevjerojatni splet desetaka mehaničkih nogu i između njih cijevi topova i laserski snopovi nišana što su šarali na sve strane.
Hiro se baci u trk prije no što se neki snop zaustavi na njemu. Stroj pojuri za njim - kliketi-kliketi-klik-klak! - čudovišni mehanički pauk što progoni sitnog kukca. Neumoran. Nezaustavljiv. Hiro je trčao i trčao, dah ga je izdavao, bolo ga je u prsima, mračilo mu se pred očima - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj nije posustajao, još jedan pradavni ratnik. A onda se dječak spotakne i padne u vlažnu zemlju i otklizi kroz blato i okrene se na leđa - kliketi-kliketi-klik-klak! - i suoči se s hladnom neumoljivom lećom i svi se laserski snopovi zaustave na njemu i sve se cijevi upere u njega.
Mehanički mu se pauk približavao - kliketi - korak po korak - kliketi - polako se prikradao oborenom plijenu - klik-klak! - i onda je stao. Stajao je nad njim, neka tri metra visok, leća nije silazila s dječaka. A onda cijevi kliznu natrag u ležišta, laseri utrnu. Hiro na trenutak odahne. Možda je stekao još jednog ... Tada - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj isuče oštrice, desetak oštrica - zašto trošiti streljivo na neoklopljeni cilj? - i baci se na dječaka i Hiro vrisne-
Tamna se masa u jednom skoku baci na pauka i spljeska ga odozgo u blato! Hiro se otkotrlja u stranu, što dalje od mahnite borbe dvaju mehaničkih čudovišta, da ne završi zgnječen.
Snažne su ruke kidale tanke noge, jednu po jednu. Oštrice su strugale po oklopnim pločama, uzaludno, ni ne zagrebavši ih propisno. Pauk u bijesu ispali nekoliko rafala nasumično, na sve strane, zrna su kidala grane i bušila debla, prije no što su šake stegle cijevi i iskrivile ih do neupotrebljivosti i iščupale topove iz ležišta i bacile ih u stranu. A onda su debeli prsti zgrabili paukovo tijelo, nokti su se podvukli pod poklopac i otkinuli ga kao od šale. Top je kliznuo preko ramena i opalio. Jedan hitac! Drugi! Tijelo se razletjelo, raskinutog oklopa, raskomadane unutrašnjosti, i pauk se sruši u blato, mrtav, pritisnut Robovom masom!
Pobijeđen, u zadnjoj bitci rata završenog prije 10 000 godina!
Robo priđe Hirou. Stao je pred njim, promatrao ga u blatu. Pružio mu ruku da ustane. Drhteći, dječak se uspravi. Kao da su mu se robotove oči smiješile. <Neprijatelj>, procijedi Robo. <Nema više.>
A Hiro nije bio siguran. Tko zna koliko je strojeva ostalo neoštećeno poslije rata i onda usnulo i tako snivalo. Dok na planet nisu stigli ljudi sa svojom elektronikom. Radio. Televizija. Mobiteli. Mreža. A senzori su presreli nepoznate emisije. I strojevi su se probudili, računala u njima stala su čitati i interpretirati signale. Baš poput Roboa i pauka.
Robo je poželio prijateljstvo.
Pauk je došao do drugog zaključka.
Sljedeći susret ljudi i strojeva mogao bi biti koban. Hiro shvati da mora upozoriti selo. I vlasti. Treba uvjeriti probuđene ratnike da je rat gotov. Dječak je još uvijek drhtao. Robo ga podigne svojom snažnom rukom i posjedne sebi na rame. Hiro mu pokaže put i oni krenu u selo.
Mama i tata će se itekako iznenaditi kad vide kakvog je prijatelja Hiro doveo iz šume!





Krsto Mažuranić - RIP


Radosnu prošlotjednu vijest - da je zagrebačko Društvo za znanstvenu fantastiku SFera dobilo nagradu za promicanje tehničke kulture Oton Kučera - ovog je vikenda zasjenila smrt jednog od najeminentnijih članova SFere, Krste A. Mažuranića, popularnog Friendly Aliena, dobitnika Nagrade SFERA za životno djelo.
Krsto Mažuranić nezaobilazna je ličnost hrvatskog fandoma i SF scene u najširem smislu. Suosnivač SFere i rani recenzent časopisa Sirius, dao je veliki doprinos organiziranju fandoma u nas od 1976. godine. Drugi neka govore o tome što je Krsto u to vrijeme uradio - nisam bio prisutan u fandomu sve do 1988, a od tada sam stekao dojam da je Krsto ipak bio jači u idejama nego u organizacijskim pitanjima - ali mislim da kao neporeciva činjenica ostaje sljedeće:
Bez dugogodišnjeg i upornog Krstinog entuzijazma, koji se poput zaraze prenosio s njega na svakog novopridošlicu što bi bojažljivo zakoračio u SFerine prostorije, a onda postao član, dobro je pitanje bismo li danas imali SFeru koja se održala kroz desetljeća i preživjela nekoliko smjena generacija (da ne kažem svađa), koja radi najveću SF konvenciju na cijelom prostoru nekadašnje države i koja se razvila u jednog od značajnijih izdavača hrvatske znanstvene fantastike danas.
Krsto je neko vrijeme u SFeri bio - da se poslužim prapovijesnom slikom - na neki način čuvar vatre, pripovjedač legendi i predaja, iskusni stari lovac, koji doduše nije bio poglavica, ali je iz rukava izvlačio prošlost, iskustva, ideje i prenosio žar na nove članove plemena. Ne treba posebno naglašavati koliko nam takva ličnost danas fali.
Kasnih 1970-ih i ’80-ih, kroz brojne kontakte koje je ostvario diljem svijeta, Krsto je stavio hrvatski fandom na kartu Evrope i šire. Jedan od organizatora Eurocona - Ballcona 1986. u Zagrebu, žarko se zalagao da Zagreb bude domaćin svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike - Worldconu. Njegova aktivnost na tom planu nije bila bez rezultata: Zagreb je trebao biti domaćin Euroconu 1992, ali je ta manifestacija preseljena u Njemačku zbog rata. Čitava situacija na ovim prostorima vjerojatno je otežala dobivanje Worldcona 1990-ih, ali ta se inicijativa u svjetskim fanovskim krugovima itekako pamti, što potvrđuje zanimanje koje smo pobudili s novim bidom 2008. u Denveru, a vjerojatno joj djelomično možemo zahvaliti i dobivanje organizacije i više no uspješnog Eurocona 2012. (Bez namjere da polemiziram, ali iskreno smatram da je takav event u našem okruženju još uvijek neizvediv zbog financija, sveukupne nesređenosti hrvatskog društva, nepostojanja odgovarajućeg konvencijskog centra i hotela kapaciteta cca. 5000 ljudi, te drugih razloga objektivne i subjektivne naravi.)
Imao je Krsto i drugih ideja, primjerice pokušaj pokretanja Hrvatske Akademije Znanstvene Beletristike i Fantastike (HAZEBIF), koja je trebala predstavljati strukovnu udrugu autora, ilustratora, urednika, prevoditelja, nakladnika i kritičara. Činjenica da SF u nas nikad nije prerastao u nešto, čime bi se netko mogao baviti kao strukom, vjerojatno je u korijenu neuspjeha te Krstine inicijative.
Po mom mišljenju, iz današnje je perspektive za hrvatski SF najbitniji bio Krstin urednički rad u časopisu Futura. (Njegov spisateljski rad ostao je minoran: znam za dvije njegove priče.) Ovaj časopis nakladnika Bakal startao je u jesen 1992. Prvi urednik bio je Vlatko Jukić Kokić i on je, duboko sam uvjeren, već u prvom broju napravio grešku u koracima kad je obznanio da Futura neće a) donositi pisma čitatelja i b) donositi domaće priče, osim ako ne budu u rangu stranih. Točkom a) pokazao je nerazumijevanje znanstvene fantastike kao scene koja funkcionira upravo na povezanosti u trokutu autori-časopis-čitatelji. Točkom b) postavio je, dopustite da budem grub, gotovanski zahtjev za tzv. kvalitetom u rangu stranih priča, ne shvaćajući da je - pogotovo u situaciji tada trogodišnjeg diskontinuiteta u objavljivanju hrvatskog SF-a i smjene autorske generacije koja se odigrala s ratom - upravo časopis tipa Futura (jer drugog godinama nije bilo) mjesto gdje se takva kvaliteta trebala izgraditi kroz rad s novom generacijom pisaca što se već nazirala. Time ne tvrdim da je Futura trebala objavljivati sve i svašta, baš nasuprot, ali početni je urednički gard bio izrazito destimulativan.
Srećom po hrvatski SF, nakon šest brojeva uređivanja se primio Krsto. I što je on napravio? Počeo je obilaziti SFerine literarne radionice i uzimati priče koje su se tamo čitale. Krenuo je povlačiti za rukav nas koji smo tada počeli pisati i praktički naručivati priče. Iako bi se Krstinom uredničkom radu dao uputiti i poneki prigovor - nije on uvijek dobro korespondirao sa svima iz nove generacije ‘90-ih (a ostaje nam u sjećanju i na papiru i tadašnja polemika s Predragom Raosom, koja je do danas jedna od većih svađa u hrvatskom SF-u), a dalo bi se u njega naći i neprofesionalnosti, popraćenih duhovitim isprikama - smatram da je upravo Krstino otvaranje Future domaćim pričama 1993. i 1994. stvorilo, ili barem značajno doprinjelo, kritičnoj masi za pokretanje SFerinih godišnjih zbirki priča. Podsjećam, prva od njih, Zagreb 2004 (1995) počela se pripremati upravo 1994, baš u vrijeme kad su mnogi od danas renomiranih SF autora (me included) u Futuri pod Krstinom uredničkom palicom objavljivali svoje prve uspješnice.
Upravo je u tome, tvrdim, najznačajniji Krstin doprinos razvoju SF-a u nas. Iz današnje perspektive to postaje itekako očito kad imamo u vidu kakve je domaće priče Futura znala objavljivati od sredine 1990-ih, kad Krsto odstupa iz uređivanja.
Otišao je jedan od naših najvećih fanova, značajni urednik, prevoditelj, istinski zaljubljenik u znanstvenu fantastiku. Krsto Mažuranić ostati će u sjećanju svima nama koji smo ga poznavali, a tragovi su njegovog djelovanja današnje društvo SFera, nekoliko godina u kojima je časopis Futura bio na svom vrhuncu, te indirektno, niz zbirki hrvatske znanstvene fantastike, iznjedrenih iz kozmičke prašine koju je itekako pomogao zavrtjeti i iz nje izlučiti zvijezde.
Na svemu tome, hvala ti, Krsto!

utorak, 11. prosinca 2012.

You'd Better Watch Out!



Za one koji vole božićni horror, na raspolaganju je nova zbirka You'd Better Watch Out, nakladnika Cruentus Libri Press. Urednik je Kevin G. Bufton, a uz ostale autore, zbirka sadrži i moju priču "As the Distant Bells Toll". Trenutno je zbirka dostupna kao POD knjiga ovdje:
https://www.createspace.com/4068684
Na Amazonu:
www.amazon.co.uk/dp/1481074326
www.amazon.com/dp/14810
Linkovi za elektronske knjige uskoro!

For those who love their Christmas bloody and horrible, a new anthology is available: You'd Better Watch Out, edited by Kevin G. Bufton and published by Cruentus Libri Press. My story "As the Distant Bells Toll" is included among others. The anthology is available in paperback at:
https://www.createspace.com/4068684
On Amazon:
www.amazon.co.uk/dp/1481074326
www.amazon.com/dp/14810
Links to e-books soon!



petak, 7. prosinca 2012.

Kuća na brijegu

Smatrate li se djevojkom otvorenog duha?”
Molim lijepo, što bih trebala pomisliti na takvo pitanje? Pa ipak, nekako osjećam da čovjek preda mnom nema lascivnih misli. Odjeven je u crno odijelo, s tamnim naočalama na očima. Lice mu je ... teško opisivo, shvaćam. Sve je na svom mjestu, ništa neskladno, samo ga je teško opisati. Teško upamtiti. Oko kuće vidim još dvojicu, jednako odjevenih, također s naočalama. I dvojica za volanima crnih terenaca parkiranih na šljunku pred kućom. Ljudi u ... crnom?
U oglasu se tražila djevojka za održavanje i ...”
Upravo tako, gospođice ... Severin. Tea Severin”, prekine me čovjek. “Za održavanje.”
Možda da pogledamo kuću?”, predlažem. Povelika je, prizemlje i kat, barem 100 kvadrata u tlocrtu. Nisam stručnjak za arhitektonske stilove, ali čini mi se građenom negdje između dva svjetska rata, zidova obraslih bršljanom, oljuštene boje i ispucalog kita na prozorima i ulaznim vratima. Takvih starih kuća puni su brijegovi iznad grada, propadaju dok ih se ne domogne neki novoobogaćeni skorojević. A onda najčešće završe srušene, da bi na njihovu mjestu niknula betonsko-čelično-staklena kocka.
Kuća je ograđena zidom i ogradom iz kovanog željeza što okružuje prostrano i zapušteno dvorište. Tri breze u kutu, trešnje, dvije smreke, bagrem. Grmlje, ruža i lijeska i lovorvišnja uz ogradu, podrezani tek toliko da se može proći. I kupina, i smokvina mladica, vjerojatno samonikli. Ostalo zaraslo u travu i korov. Posjed se nalazi na vrhu brda, skriven od grada šumom kroz koju vodi uska cesta. Zavoj na zavoj, gadno kad prvi put voziš: dobro da nisam svojim tvingačem poljubila neki hrast.
Uopće me ne čudi što se nitko drugi nije javio na oglas. U ovakvoj kući se uistinu svašta može događati. Ali, kad s diplomom PMF-a možete - da oprostite - rit obrisati, a gazdarica potražuje stanarinu za zadnja tri mjeseca, a posla nema na vidiku, onda nemam ni nekog izbora ...
* * *
Trilobit plazi po sagu, preskačem preko njega dok jurim u podrum, požurivana tihim ali upornim zujanjem signala za poslugu.
Kad me čovjek u crnom uveo u kuću, skoro sam zažalila što sam se javila na oglas. Tek se unutra vidjelo koliko je kuća zapravo velika. Mislim, to čistiti i održavati, taj stari namještaj i sagove i zavjese i vaze i kipiće i slike: posla za cijeli dan, svaki dan. A onda je podom pred nama prošao trilobit. I još je jedan bio u kutu, spazila sam kretnju u polumraku.
Čiste prašinu”, nasmiješio se čovjek u crnom na moj iznenađeni pogled. “Imate i posebni model za sanitarije. I još dva mala za namještaj. Ukupno pedeset komada.”
Naravno da trilobiti nisu pravi trilobiti, ali sliče. Oni podni su trideset centimetara dugi, tijela poprečno podijeljenog na segmente, a uzdužno na tri dijela, od kojih je središnji nešto izbočen. Na glavi, oči i dva para ticala. Niz nožica ispod tijela. Gdje istresaju prašinu, pitala sam. Ne istresaju je, dobila sam odgovor. Jedu je. Nisam pitala gdje idu na nuždu.
Djelujete razočarano?”, pitao me čovjek u crnom. “Zar ste stvarno mislili da trebamo spremačicu?”
A onda me poveo u podrum. Kud sad i sama idem, požurivana zujanjem.
Stubama dolje, pa hodnikom, pa do teških hermetički zatvorenih vrata. Do vrata, elektronska brava. Skeneri mi očitavaju mrežnicu i dlan, crveno svjetlo zeleni i vrata klize u stranu. Ulazim u bunker.
Zujalo zuji nad komorom 3. Ispunjena je žućkastim isparenjima otrovnog izgleda. Očitavam sastav atmosfere, u granicama je normale. Normale za ono što se upravo teleportiralo u komoru 3: da ja uđem unutra, skljokala bih se mrtva u roku ‘keks’.
Pipac se izvija kroz oblake žute magle i lijepi prijanjaljkama za staklo. Odskačem od stakla, jedva suspregnuvši vrisak. Nagon, kojeg još uvijek ne kontroliram do kraja: staklo - ako je to uopće staklo - neprobojno je za kumulativnu protuoklopnu granatu. Tako me uvjeravao čovjek u crnom. Što god mu značilo to ‘kumulativna’.
Još jedan pipac. I neko mumljanje preko zvučnika prevoditelja.
Pribirem se, prilazim, pritiskam tipku. “Tranzit ili boravak?”, pitam.
Thhrrranhzzittt”, odgovara mi krkljanje kroz zvučnik. Na zaslonu očitavam nove koordinate, podosta svjetlosnih godina od Zemlje. Dajem zeleno, koordinate se unose u teleport. Nekoliko trenutaka, a onda iz komore 3 počinje sjajiti bijela svjetlost. Možda petnaestak sekundi kasnije, svjetlo se naglo gasi i komora 3 je potpuno prazna. Vakuum. Plinovi su teleportirani zajedno sa siriuskim dekapodom koji ih udiše. Ostali su samo ulašteni metalni pod, zidovi i strop. I tri niza - podsjećaju na halogenke, ali zapravo pojma nemam što su - na stropu, polako trnu i gase se. Pokrećem proceduru za sterilizaciju komore i upisujem tranzit u dnevnik rada. I to je to.
Cijeli moj posao. Zauzvrat, stan i lijepi mjesečni iznos na tekućem. Koliki? Ha, slušajte, znate da su plaće tajna ...
* * *
Tranzit ili boravak?”
Boravak”, odgovara mi svijetlo ljubičasti humanoid velike glave i dugih, tankih udova. Promatra me kroz staklo krupnim tamnim očima. Očitavam sastav atmosfere: diše manje-više isto što i mi, dolazi sa zemljolikog planeta. Pokrećem propisani postupak sterilizacije. Kad je gotov, puštam tuđinca kroz pretkomoru iz komore 4.
Vodim ga stubama u prizemlje, pokazujem mu neka sjedne u naslonjač u salonu. Uzimam daljinski, na zaslonu se prikazuje katalog.
Kakvo tijelo želite?” Tuđinac me gleda, ne razumijevajući odmah. “Muško ili žensko?”
Muško”, odgovara nakon kraće stanke. Ova rasa je dvospolna, naši pojmovi muškog i ženskog nisu im sasvim jasni. Nakon još malo razjašnjavanja, tuđinac bira i odjeću: skup izgled mlađeg, uspješnog poslovnog čovjeka. Nekoliko trenutaka kasnije, u salon ulazi android. Pružam tuđincu kabel, spajam jedan kraj androidu u zatiljak. Drugi kraj tuđinac utiče u svoj zatiljak i nakon par sekundi, prijenos svijesti je gotov. Android prestaje biti mehanička tvorevina, oživljava, promatra me pomalo nestrpljivo. Tuđinčevo tijelo ostaje ležati u naslonjaču, duboko usnulo. A onda na vratima zvono. Ljudi u crnom, tuđinčeva pratnja za kakav god je posao došao obaviti na Zemlji.
* * *
To sam mogla i ja, pratiti ga okolo, pomišljam nakon što se tuđinac teleportirao natrag kući. Ali, ima jedna kvaka.
Naravno da su se pobrinuli da stvar ostane tajna.
Neuralni inhibitor, tako je čovjek u crnom nazvao ono što mi je ubrizgao u venu. Nešto sićušno što mi je sjelo na mozak i sad, čim iskoračim kroz dvorišna vrata, više ne mogu ni zucnuti o onome što zapravo radim. Sve znam, svega se sjećam, ali nema šanse da otračam frendicama. Znam, probala sam. Čisto da vidim funkcionira li: htjela sam im reći da radim fantastičan posao, i da mi dolaze iz cijelog svemira, jedni samo u prolazu - jer teleporti nemaju baš beskonačan domet - drugi poslom. I plaća je da se smrzneš, a imam i stan, i to u viletini u zelenom pojasu. I ne moram ništa ni raditi, sve čiste trilobiti.
A ono što mi se prevalilo preko jezika, dok su me frendice gledale samilosno: brinem za staricu od osamdeset i nešto, koja treba pelene i ponekad ne zna ni kako se zove. I moram stalno čistiti i spremati i s onim što mi njeni plate jedva imam za stan i hranu.
I tako, kad dođe netko tko ovdje boravi, preuzimaju ga ljudi u crnom.
* * *
Alarm mi probija uši, ovo nije normalni signal!
Psujem, ostavljam pećnicu, jurim iz kuhinje i stubama u podrum. Čekam dok me brava propusti. Vrata klize u stranu, nad komorom 2 gori rotirajuće crveno svjetlo. Što se događa, pitam se, dok očitavam sastav atmosfere. Unutra se vrtloži sivoljubičasta magla, ne vidim ništa.
Prije no što stignem očitati na infracrvenom, u staklo udara tijelo. Maleno, poput djeteta, u nekakvom skafanderu. Na trenutak, lice se okrene prema meni, suočavam se s prestravljenim očima. A onda krak, grabi tijelo i odvlači ga. I zubi, bljesak zuba što škljocaju.
Pogled na IC-zaslon. Dva humanoidna obrisa dječjih proporcija i jedan ogromni, čudovišni, zgrabio ih je krakovima, steže ih i nadnosi se nad njih, dok se tijela batrgaju i ruke mlataraju ne bi li odagnale smrt. Ni ne razmišljam, pritiskam tipku i kroz kovitlanje gustog plina bljesne električno pražnjenje. Okidam još jednom i još jednom, nadajući se da su u skafanderima zaštićeni od struje. Čudovište šišti i sikće i pušta plijen, mahnita po cijeloj komori. Okidam ga s još dva naboja, a onda se neman smiruje na podu.
Tko, što, kako? Nemam vremena postavljati pitanja. Izboji su samo omamili čudovište, na IC-u vidim kako se krakovi trzaju. Znam da čudovišta nema u katalogu rasa, nekako se teleportiralo zajedno s ... djecom, odlučujem ... i sad je s njima u komori i ...
Hitna procedura! Plin u komori je smrtonosan po mene. Trčim do ormara sa skafanderom, uvlačim se u njega. Šištanje kako se skafander hermetizira. Grabim električnu palicu.
Ulazim u pretkomoru, vrata se zatvaraju za mnom. Ulazim u komoru, ne vidim ništa, pipam. Grabim prvo dijete, vučem ga u pretkomoru. Pipam, pipam ... Krak! Trza se, hoće me obaviti, udaram ga strujom. Napipavam nogu drugog djeteta. Hvatam i povlačim, s druge strane ga hvata krak. I još jedan, čudovište dolazi sebi. Bodem električnom palicom u maglu, iskri, krakovi se trzaju, bodem još jednom. Krakovi klonu, povlačim drugo dijete van i zatvaram pretkomoru.
Na sigurnom smo! Pokrećem sterilizaciju, čekam dok se ulazna vrata pretkomore ne otvore. Vučem djecu van u hodnik, a onda alarm! Gledam što je i krv mi se smrzava u žilama. Dva kraka prislonjena su cijelom duljinom uz staklo. Žlijezde iz njih luče nekakvu kiselinu, izjeda staklo! I to brzo, u minutu-dvije čudovište će izbiti van! Tek sad primjećujem i da su mali skafanderi nagriženi.
Normalno bih sad zvala ljude u crnom da odluče što s čudovištem. Ali, nemam vremena! Ako neman probije u bunker, tko zna što se može dogoditi. Možda bi ga podrumska vrata zadržala. A možda i ne!
I zato pokrećem svoju proceduru. Utipkavam koordinate koje sam sama smislila, baš za ovakve situacije. Dajem zeleno i čudovište u bijelom svjetlu odlazi u točku negdje na pola puta između Sunca i Alpha Centauri. Pa kad se ne zna ponašati, da vidimo kako mu se sviđa goli međuzvjezdani prostor!
Dok se komora 2 sterilizira, vraćam se svojim gostima. Jedno se dijete već pridiglo. Smiješim se, umirujem ga. Zajedno pridižemo drugo, shvaćam da je djevojčica. Dopadaju mi se. Okruglih lica, prekrivenih kratkim zlaćastim krznom, gledaju me okruglim očima. Onda dječak očitava nekakve podatke i pritiska dvije tipke na kacigi svog skafandera. Vizir se podiže. Hoću ga zaustaviti, ali umiruje me osmijehom dok udiše zrak punim plućima. Nekako mi se čini da im nije prvi put na Zemlji.
Ne znam jesu li u tranzitu ili planiraju boravak, ali znam da moram zvati ljude u crnom. Moji gosti izvlače se iz skafandera. Skidam i ja svoj. Rukom ih pozivam da me slijede. Dok čekamo ljude u crnom, mogla bih ih počastiti čajem i kolačićima. Nadam se samo da mi nisu zagorjeli u svoj ovoj strci.

četvrtak, 29. studenoga 2012.

Jajce



Da se podsjetimo starih dobrih vremena, ne da bismo za njima plakali, već da bismo imali ideju da nas vodi u izlazu iz ovog s(t/r)anja.

petak, 23. studenoga 2012.

Asteroid

“Dobro, i što gledamo?” Na zaslonu crnina svemira, promatram je već nekoliko minuta. Na drugom zaslonu, što glumi prozor, pada vatra. Hermes Mons eruptira, sedam kilometara visoki vulkan bljuje lavu i pepeo. Mi smo na sigurnom, ukopani u zapovjednom središtu sto metara pod zemljom, 2300 kilometara daleko. Ali zato imamo pogled iz prvog reda. Definitivno zanimljiviji prizor od onog u kojeg napeto bulji moj sugovornik, doktor Metzel.
“Ovo!”, upozori me on. Kamera klizi prema gore, u kadar ulazi asteroid posut bezbrojnim kraterima. Jedan, na jednom kraju asteroida, je velik: izdvaja se od ostalih. Kamera se približava asteroidu, on raste u vidnom polju. U kutu, crvene brojke ispisuju laserski izmjerenu udaljenost. Metzel ne skida pogled sa zaslona.
“Dimenzije?”, pitam. Udaljenost se smanjuje, gromada je povelika, nepravilnog oblika. Krumpiroid, kako bi to opisao jedan moj poznanik.
“Sedamdeset puta 43 kilometra, kapetane McKinley”, odgovara mi Metzel. “Zaokruženo, naravno.”
Kimam glavom. Prolazi nekih pet minuta. Kamera je sve bliže i bliže, Metzel sve napetiji. Asteroid je ispunio cijelo vidno polje, a i dalje se polako približava: sonda na kojoj je kamera ne žuri. Dvije minute kasnije, sonda je nad sivom površinom, daljinomjer očitava 327, 326, 325...
“Evo, sad će”, Metzel kao da mi najavljuje glavnu točku programa. “Sad!”
Sve je gotovo u manje od sekunde: trepneš i propustio si. Kao da je nešto sunulo s površine asteroida i onda slike više nema. Samo snijeg, kako je sonda prestala odašiljati.
“324 metra”, obaviještava me Metzel.
“Veselo”, primjećujem.
* * *
“Što god to bilo, kapetane”, Metzel otpija kavu, “uništilo nam je sondu. A mi smo tek siromašna rudarska kolonija, nemamo sondi za rasipanje.”
Bacam još jedan pogled na fotografije koje se dalo izvući iz snimke. Ni iz njih nije jasno što je uništilo sondu. Objekt je skoro potpuno neraspoznatljiv, moglo bi biti bilo što. Raketa? Katapultirani komad stijene? Nešto treće?
“Da ne govorimo o pitanjima sigurnosti”, dodaje pukovnik Opik. On je na koloniji zadužen za sigurnost. Znam što mu je na pameti: što ako je asteroid prerušeni ratni brod? Tko zna čiji? Za brojne davne civilizacije znamo tek da su postojale, njihove artefakte nalazimo posvuda. Neki od njih nesumnjivo su bili vojni, a dovoljno sam upućen da znam kako Opikova nelagoda nije bez osnova. Prilično je zastrašujuće ići rudariti na asteroid, a onda shvatiti da ste u dometu nepoznatog ratnog stroja što vas smatra neprijateljem.
“Planiramo poslati još jednu sondu, kapetane McKinley”, ubacuje se Metzel. “Imamo jednu staru, skinuli smo s nje sve osim najnužnijih sustava. Htjeli bismo da je vi pratite i snimate što se događa.”
“Iz mog broda?” Metzel i Opik gledaju me bez riječi. Da, očito im se ne žrtvuje ni jedan brod s kolonije. Kao što je isto tako očito da ću na svom brodu biti sam. Dobro, nisam uzalud bio u izviđačima. Samo, to košta. Trljam desni palac o kažiprst, rade frit-frit-frit. Opik uzdiše, vadi iz ladice svog stola ispunjenu novčanu doznaku, treba samo potpis. Bacam pogled, iznos je pristojan. Kimam, posao je dogovoren.
Na zaslonu što simulira prozor, erupcija je u punom jeku, nebo kao da je u plamenu. Pada vatra.
* * *
Asteroid je udaljen 53 kilometra, teleskopska kamera na mom brodu projicira mi sliku na monitor u kabini. Vidim sondu na 400 metara od mene, naprijed i lijevo. Autopilot prati malu svijetlu točkicu u stopu. Ja se usredotočujem na kamere, svoje i one sa sonde.
Na prvi pogled, asteroid k’o asteroid, sreo sam takvih na stotine. Da nisam vidio što sam vidio, prozujao bih pored njega ni ne osvrćući se, zainteresiran samo da nismo jedan drugome na putu. Ali siva stijena posuta kraterima skriva prijetnju. Opasnost.
Očitavam detektore. Nikakvih zračenja, asteroid ne emitira ni u jednom dijelu spektra. Kako je onda otkrio prvu sondu? Njeno je uništenje bilo trenutačno. To znači precizno navođenje. Radar? Ratni brod bi ga imao. S druge strane, ratni brod bi održavao radijsku tišinu. Ako je u tajnoj misiji. Prikrivao bi se. Glumio da je stijena, u kojoj se skriva, uistinu samo stijena. Ne bi uništio sondu i tako skrenuo pažnju na sebe.
Nepoznati brod na tajnom zadatku? Čiji je zapovjednik, tko god i što god bio, izgubio živce i napravio ozbiljnu grešku? Možda ograničena umjetna inteligencija? Previše je tu upitnika. Na trenutak se pitam nije li trebalo zvati Flotu, pa neka oni dalje razbijaju glavu. Imaju i čime ispitati i čime razvaliti.
Ali, Opik je imao pravo. Najbližim bi jedinicama trebala barem tri standardna tjedna da stignu. A asteroid ide svojim putem. Osim toga, ljudi na izoliranim kolonijama često vole svoje probleme rješavati sami, samo ako mogu. Nisu svima dragi Flota i Konvencije, smatraju ih nečim nametnutim, tuđim, nečim s čime se nema posla. Ja imam svoje mišljenje, ali držim ga za sebe. Ne svađate se s ljudima koji vam nude plaćeni posao.
Proučavam kartu asteroida napravljenu iz snimki s prve sonde. Rezolucija je sasvim solidna, tražim bilo kakve naznake oružanih sustava, sustava za rano otkrivanje, komunikacijskih sustava, bilo čega. Na snimkama ih ne nalazim. A prva sonda nije bila uništena naslijepo. Postajem zabrinut gotovo kao i Opik.
Jer, gdje je jedan takav asteroid, lako je moguće da ih ima još...
* * *
Pustio sam sondu neka odmakne i zadržao se na tri kilometra od površine asteroida. Takav sam pristup dogovorio s Metzelom: od izviđača ima koristi samo ako se živ vrati da izvijesti što je vidio. Snažne kamere prate sondu, na monitorima promatram snimke kao da letim tik uz nju.
Sonda je na 650 metara od površine asteroida. Na jednom monitoru prikazuje se što snima njena kamera. 640 metara. Odjednom, kao da mi se učinilo da se na sivoj stijeni pojavila crna točka. Sjena sonde? Nemoguće, svjetlo pada s druge strane. 620 metara. Bacam pogled na monitore. 610 metara. Siva površina asteroida sve je bliže i bliže. Crna točka izišla je iz kadra. 580 metara. Usmjeravam jednu kameru s broda tako da snima tlo otprilike ispod sonde. 550 metara.
Nalazim svoju crnu točku. 500 metara. A onda se javlja još jedna! Kao da se u sivoj otvorila crna rupa. I još jedna!
478 metara. K vragu! Hoću se primiti daljinskog i odmaknuti sondu.
453 metra. Prekasno!
432 metra.
S površine asteroida, iz središta jednog manjeg kratera, izlijeće nešto poput pipca. Munjevito! Ne vjerujem svojim očima, u sekundi pljusne o sondu. Očekivao bih da će je odbiti, da će sonda od udarca odletjeti u svemirski beskraj, ali ne! Pipac se vraća jednako munjevito kako je izletio, vukući sondu za sobom. I onda i pipac i ona nestaju u asteroidu!
Gledam što snimaju kamere, sve se odvija nevjerojatno brzo. Jedva stižem uhvatiti kako se za sondom i pipcem u središtu kratera zatvara otvor. Izgleda mi poput kakvih usta.
Ja sam i dalje na 3000 metara, oči mi plešu po monitorima. Asteroid se vratio u normalu, crne točke su nestale. Puštam neka kamere snimaju i dalje, a na monitorima vrtim što je snimljeno. Na tri snimke dobro se vidi pipac kako izlijeće. Usporavam snimke, gledam kadar po kadar. U krateru, točno u središtu, otvaraju se usta. I onda izlijeće pipac, nepogrešivo ciljajući sondu. Pogađa je. I zatim se vraća, sa sondom koja kao da se zalijepila na njegovu kraju.
Cijeli prizor mi je odnegdje poznat. Gdje sam ga vidio? Pokušavam se prisjetiti... Pa da!
Kameleon! Zemaljski kameleon!
Na Zemlji sam bio tri puta, u prolazu - istovari teret, utovari teret, dva tjedna najviše. Nisam odlazio u tamošnje tropske šume. Ali vidio sam snimke nepomičnog guštera krupne glave kako se nogama i repom drži za granu. Savršeno miran i prikriven. A onda na susjednu grančicu sjeda skakavac. Gušter se polako namješta, oči se okreću kako odmjerava udaljenost. I onda jezik, ljepljiv na vrhu, izlijeće van brže no što oko stigne pratiti, pogađa kukca i vuče ga i velika se usta zatvaraju i kameleon guta plijen.
Asteroid nije asteroid, shvaćam. Asteroid je MPO, međuplanetarni organizam. Grabežljivac prerušen u stijenu izrovanu kraterima. Odakle je došao? MPO-i su najslabije ispitani organizmi u cijeloj poznatoj galaksiji. Većina vrsta je izuzetno rijetka, viđaju se nekoliko puta u sto godina. A svi su izuzetno otporni. Moraju biti da bi preživjeli negostoljubivi svemir.
Sumnjam da su kameleonskom asteroidu preda mnom glavni plijen rudarske sonde. Možda je zalutao u ovaj dio galaksije. Možda se hrani nečim što nismo otkrili. Time neka se bavi netko drugi. Ja sam zagonetku riješio, preostaje mi...
Odjednom, asteroid se okreće. Sam od sebe! Organizam sigurno negdje izbacuje plin pod tlakom, kao da ima manevarske rakete. Nemam vremena ni razmisliti više o tome, kad shvaćam da se onaj najveći krater kreće prema meni. I to brzo! 
Mali plijen - mala usta. Veliki plijen - velika usta!
Bacam se za upravljač, palim retro-rakete. Što dalje odavde! Tri kilometra se čini sigurnom udaljenošću, ali sjećam se zemaljskih kameleona, jezičine su ime itekako dulje od tijela. A astreoid je dug 70 kilometara! 
Što dalje!
A onda se velika usta otvaraju u krateru. Iz crnog otvora sune prema meni pipac - ne, ne pipac, jezik. Njegov vrh juri za mnom. Sustiže me, ne ubrzavam dovoljno... 
Nagonski mu okrećem trbuh broda. Jezik me pogađa, baca me u sjedalu kako me vuče u krater, zalijepljenoga tko zna čime. Vuče me brzo, skoro kao sondu, bez obzira na razliku u masi. A ja nabijam rakete do maksimuma. Treba se otkinuti od jezičine! Kad me uvuče u krater, bit će kasno. Sigurno ima nekakve zube kojima će me samljeti kao od šale.
Ljepilo ne popušta! I mišići jezika mora da su nevjerojatno snažni, sile bi inače iščupale jezik iz usta. I tako se igramo povlačenja konopca, moj desantno-transportni brod i ogromno čudovište skriveno u asteroidu. Ni sam ne znam koliko to traje, rakete me pokušavaju otrgnuti iz smrtonosne klopke. 
Odjednom, nešto se lomi. Čujem stenjanje metala i prasak i slobodan sam! Rakete me tjeraju od asteroida. Istovremeno mi uši probija zavijanje sirene, u praznom prostoru za teret nastupila je eksplozivna dekompresija. Teška pregradna vrata zatvaraju se uz potmulu tutnjavu, u djeliću sekunde sve je hermetički zatvoreno. Prostor za teret ispražnjen je od zraka. Ostatak broda - prostor za posadu i putnike - siguran je.
Odmah shvaćam što se dogodilo. Konstrukcija nije izdržala, jezik je otkinuo vanjsku oplatu i kostur i unutarnju oplatu. Na trbuhu imam rupetinu. Koliku, tek ću vidjeti. Ukratko, pametniji je popustio! 
Bacam pogled na monitore, jezik se vraća u usta, veliki se krater zatvara. A ja okrećem brod i, dalje snimajući, žurno ostavljam asteroid za sobom. Treba se odmaknuti, tko zna koliki je domet jezika.
Znam da u koloniji neće biti nimalo oduševljeni. O ovome će se morati izvijestiti Flotu. A ubuduće će svakom asteroidu morati prilaziti s pažnjom. 
Jer, nikad se ne zna u kome se možda skriva kameleon!

srijeda, 14. studenoga 2012.

UBIQ 11


UBIQ 11 je od jučer dostupan na Interliberu, na štandu Mentora u paviljonu 6. Stariji brojevi (oni koji već nisu rasprodani) dostupni su po dam-samo-da-proda cijenama! Navali narode, još malo pa nestalo! Boljeg SF-a u Hrvata nema!

utorak, 13. studenoga 2012.

SF u Booksi: regionalni SF


Dana 20. studenoga bit će održana nova tribina iz serije SF u Booksi, s temom regionalne znanstvene fantastike. Gost će biti beogradski pisac, urednik, nakladnik i prevoditelj (ne nužno tim redoslijedom) Goran Skrobonja.

Zvonimir Furtinger: in memoriam



Na jučerašnji dan, prije sto godina, rodio se Zvonimir Furtinger, pionir hrvatske znanstvene fantastike, strip scenarist, novinar, feljtonist i još puno toga. Više o Furtaču možete pročitati u zbirci njegovih novela Psihophor i u tekstu u UBIQ-u 11, koji je upravo izašao. (crtež Jules Radilović)

ponedjeljak, 12. studenoga 2012.

Irbis na Interliberu


Čort je potpuno poludio! Neka idem - u po bijela dana - na Zagrebački Velesajam, na Interliber, među hiljade ljudi. Posao? Idi prvo u paviljon 5, na štand Zagrebačke naklade. Tamo će mi dati što da prenesem. A onda u petak, u 16:30, u autorski kutak u paviljonu 6. Tamo neka tražim nekog tipa, nosi naočale, ima bradu, u kariranoj košulji. Navodno u ženskom društvu. Navodno potpisuje neki svoj roman, Irbis ili tako nešto. I sve to neka obavim sam samcijat. Arnold, jasno, nije pri ruci: traži priručnike o održavanju mehanizama za robotske ruke s beskonačno SSG. Tigrica utjeruje zaštitu od prodavača hrenovki, a Babu da ni ne spominjem, liječi reumu u toplicama. Bolje da je nema, što god napravila, mrtvi bi se brojali u stotinama. Navodno je i Starac tu, prerušen u burku na štandu ahrm-stanskog kulturnog centra. Fale još samo bruslijevci, pa da društvo bude kompletno. Mislim, ludilo! Pa ipak, osjećam da će biti zabavno...

srijeda, 7. studenoga 2012.

Ustajte, vi, zemaljsko roblje!

File:Kustodiev The Bolshevik.jpg
Na današnji dan izbila je Oktobarska revolucija. Da, mnoge su njene postavke ubrzo iznevjerene na najbrutalniji način, ali cjelokupno povijesno iskustvo od 1917. do danas jasno nam ukazuje da nema drugog puta prema slobodi i rušenju eksploatatorskih sistema do onog koji su trasirali Lenjin i boljševici. Ni jedan lopov neće sam vratiti ono što je ukrao od naroda!

Džaba vam novci, moji sinovci



Da se razumijemo, ne tvrdim da je Obama neki wunderpresident, ali Romney kao predsjednik, sparen s talibanima koji i dalje imaju većinu u Kongresu, je nešto što se vjerojatno ne bi dalo podnijeti. Ako ne bi bilo i opasno po sve nas. Podsjećam, i nacisti su se dokopali vlasti na izborima...
Da, možda je svejedno tko je u Bijeloj kući, ali veseli vidjeti kako su neki kapitalisti, koji su za Romneyja pljunuli obscene svote novca, taj novac bacili u vjetar. A za neke bitne promjene u US-of-A nisu više dovoljni izbori svake četiri godine. Tu treba jača medicina.

ponedjeljak, 5. studenoga 2012.

Petra Mrduljaš Doležal: Prstenovi koji se šire

 
Nakon više desetljeća skoro potpunog zanemarivanja spekulativne fikcije u našoj književnoj teoriji, primjećujemo u zadnje dvije godine niz knjiga posvećenih sveprisutnom fenomenu fantasyja, koje bjelodano pokazuju kako se takav odnos u našoj akademskoj zajednici bitno mijenja.
Podsjetimo, prvo je u izdanju Mentora iz Zagreba objavljena knjiga Kad je svijet bio mlad Zorana Kravara (2010). Potom je Algoritam 2011. objavio knjigu Marijane Hameršak Pričalice - o povijesti djetinjstva i bajke (vidi osvrt na ovom blogu!), koja se, doduše, ne bavi fantasyjem, već recepcijom bajke u Hrvatskoj kroz 19. stoljeće, ali se dotiče tog žanra makar rubno. Konačno, ove godine objavljene su dvije knjige. Prva je bila Prstenovi koji se šire Petre Mrduljaš Doležal (Algoritam), te najnoviji Mentorov naslov Preživjeti Potop Darka Suvina, u kojem se ovaj vrhunski svjetski teoretičar znanstvene fantastike kroz tri eseja morao, premda naizgled nevoljko, uhvatiti u koštac s fantasyjem.
Ovdje nas zanima knjiga Petre Mrduljaš Doležal Prstenovi koji se šire, s podnaslovom Junačka potraga u djelima J. R. R. Tolkiena. Petra Mrduljaš Doležal diplomirala je 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i engleski jezik, a doktorirala je 2010. na studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Predavačica je na Odsjeku za kroatistiku, te prevoditeljica s engleskog. Teorijske je radove objavljivala u Književnoj republici i Ubiqu.
Iako Tolkien ni u kom slučaju nije začetnik fantasyja, činjenica je da su upravo njegova djela - a Petra Mrduljaš Doležal se u svojoj knjizi prvenstveno bavi Gospodarom prstenova i Hobitom, a u manjoj mjeri Silmarillionom i drugim posthumnim naslovima - postigla komercijalni uspjeh i u značajnoj mjeri oblikovala današnju percepciju tog književnog žanra, njegovu produkciju, te sve prateće manifestacije.
Pošavši od definicije žanra - a fantasy se ovdje rabi u značenju high fantasy ili visoka ili junačka fantastika - te odnosa prema pojmu fantastike u književnosti općenito, Mrduljaš Doležal nedvojbeno pozicionira Tolkiena u samo središte fantasyja. Pozabavivši se prvo odnosom kritike prema žanru, autorica iz poglavlja u poglavlje - knjiga je podijeljena u tri dijela s ukupno 20 poglavlja - iscrpno i na nadasve zanimljiv način prolazi Tolkienovim opusom, njegovim izvorima (Beowulf, Kalevala, Arturijanski ciklus, Nibelunzi...), prethodnicima i suvremenicima, smještajući ga u širi kontekst mita, iskonskih prapriča i obrazaca koji su u svojoj osnovi definirani još u davnim početcima čovječanstva, te nalazi u Tolkienovu djelu i u sudbinama njegovih likova, kako pojedinačnih, tako i na nivou rasa, dublja značenja. Ukratko, Prstenovi koji se šire sveobuhvatan je uvod i pregled onoga što bismo mogli, u nedostatku boljeg pojma, zvati tolkienologijom. U toj namjeri, knjiga uspijeva gotovo u potpunosti.
Moguće je da Petra Mrduljaš Doležal na nekim mjestima izbjegava odgovor na primjedbe i kritike izrečene na Tolkienov račun, one ideološke i estetske prirode. Mislim da se i premalo bavi društvenim, političkim i ekonomskim okruženjem - posebno u SAD-u 1960-ih - u kojem je Tolkien postigao toliki uspjeh. Iz takve bi se analize, naravno, mogli iščitati i socijalni razlozi tog uspjeha, oni izvan samog djela, što bi nam pak dalo dodatne, pomalo mračne, uvide bitne za razumijevanje našeg trenutka ovdje i sada. To ne znači da je to područje ostalo u nas nepokriveno. Njime se, primjerice, bavi Suvin u središnjem eseju “Što znači “fantasy” ili “fantastična fikcija”: izljev osjećaja” svoje knjige Preživjeti potop.
Također, s obzirom da nisam upućen u “tolkienologiju” (a nisam čitao niti samog Tolkiena), ne mogu odgovoriti na pitanje gdje Prstenovi koji se šire stoje u odnosu na druga djela koja se bave tom temom. Ona strana, naravno, jer domaćih, koliko znam, jedva da ima, osim onih pobrojanih na početku. U kontekstu baš tog “jedva da ima”, knjiga Petre Mrduljaš Doležal vjerojatno se može bez zadrške smatrati pionirskim radom posvećenim baš Tolkienu. Čini mi se da staza koju je ona prokrčila kroz prašumu Tolkienova opusa olakšava daljnje proučavanje, za koje se nadam da neće izostati.
Osim toga... Moram priznati, kao netko tko se Tolkiena do sada nije laćao, da mi je Petra Mrduljaš Doležal svojom knjigom, pisanom tečno, zanimljivo, na momente i duhovito, više uspjela približiti Tolkienov svijet i “narajcati” me da počnem razmišljati o čitanju Hobita i Gospodara nego što je to učinio, primjerice, Peter Jackson sa svojim filmovima (što ne znači da oni nisu bez svojih vrlina, ali nažalost i mana). Za jedan stručni rad o Tolkienu, vjerujem, to je sa stanovišta potpunog laika najbolja preporuka koju mogu dati.

utorak, 30. listopada 2012.

UBIQ 11

U tisku je UBIQ broj 11. Izlazi za Interliber 2012, dakle za cca dva tjedna. Sadržaj:
Novele
Zoran Vlahović: Plavušan
Antonija Mežnarić: Snažna krv
Marko Marciuš: Opio sam se dobro s grupicom satira
Josip Ergović: Zapisi nepatvorenog zombija
Aleksandar Žiljak: Emma i Kantjil
Jasna Legović: Susjedi
Marko Fančović: Jablanar
Lidija Beatović: Carousel
Sanja Tenjer: Srce svemira
Kritička praksa
Darko Suvin: Znanstvena fantastika kao metafora, parabola i kronotop (s lošom savješću reaganizma)
Aleksandar Žiljak: Zvonimir Furtinger, pionir hrvatske znanstvene fantastike

Frankenštajnske oluje i druga čudovišta

This is an amazing shot of New York today with the Frankenstorm bearing down. Nature is so powerful, yet so beautiful.

I tako, dok se nadamo da najnoviji uragan neće imati posljedice kao Catherine onomad u New Orleansu i da će sadašnji predsjednik reagirati primjerenije nego li prošli, ostaje činjenica da mnogi krugovi u SAD - industrijski, medijski, politički - već dvadesetak godina aktivno sabotiraju sve napore da se uzroci globalnog zatopljenja (a koje kao posljedicu ima upravo ovakve ekstreme) krenu uklanjati odlučnim razvijanjem i uvođenjem novih energetskih tehnologija. Ovo što gledamo sada u New Yorku, gledamo zadnjih desetljeća diljem Latinske Amerike i Azije, a sve češće i u našim gradovima. Ali, spomenuti krugovi se nisu obazirali, jer to su tamo neki untermenschi koji se dave u poplavama i kojima voda odnosi domove. Očito, bit će potrebno da neka nova Sandy potopi bogataške vile pa da im možda dođe iz dupeta u glavu.

ponedjeljak, 29. listopada 2012.

Cvijet snova


Tasha Hadjor pogleda savanu kroz otvor na krovu terenskog vozila. Tronošci su sporo gmizali ravnicom: visoki dvadesetak metara s kućom, svaki ima tri debele noge sa stopalima, sličnim puževom, pomoću kojih se kreće. Kuća je čunjasta ljuštura, prividno teška. Ali, Tasha je znala da su stijenke kuća šupljikave, poput saća. Istovremeno lagane, a čvrste. Jednom kad se tronožac poklopi svojom kućom, gotovo je neranjiv.
Koliko još?”, nestrpljivo upita Erben. Stajao je za strojnicom postavljenom na krov vozila, promatrajući tronošce s izrazom dosade. Tashu ne bi uopće začudilo da započne pucati po njima. Onako, iz čista mira, iz zabave.
Vidite šumu?”, Tasha pokaže rukom na tanku zelenu liniju što se nazirala na obzoru. “Ako nas Weltrusky ne odveze u kakvu jarugu, tamo smo do večeri.”
Poye opsuje iz vozila. Slušao je njihov razgovor: pred njima su bili još sati truckanja kroz prašinu.
* * *
Idemo!”, zapovijedi Erben. Terenac su zatvorili i ostavili na rubu šume. Natovareni naprtnjačama, krenuli su u šumu. Tasha Hadjor naprijed. Erben za njom, za njim Poye, na začelju Weltrusky, automata prebačenog preko ramena.
U šumi je bilo prohladno i još uvijek mračno: zora je zarudjela prije nepunih dvadesetak minuta. Ali, noćne životinje već su ustupile mjesto danjima. Među drvećem prolamala se jutarnja rika omanjeg krda oklopljenih surlaša i kreštanje riđih malika gore u krošnjama i čavrljanje trnastog praseta negdje u gustom podrastu.
Trojka za Tashom nervozno se osvrtala u svim smjerovima. Šumski zovovi znadu biti zastrašujući za neupućene. Ali, Tasha je poznavala šumu i znala je da ih najopasniji grabežljivac što ovdje raste neće morati loviti. Sami su mu dolazili na stol...
Kad joj je Erben predložio da ih odvede do cvijeta snova, Tasha je odbila. Znala je za nekoliko mjesta gdje cvjetovi snova rastu - sama ih je obišla - i nagrada koju je Erben nudio bila je dobra, ali svejedno, odbila je bez premišljanja. Preopasno je, rekla je. Uvijek je cvjetove snova proučavala sa sigurne udaljenosti, uglavnom koristeći sonde. Tek se jednom odvažila prići na sedamdesetak metara. I pobjegla je nakon dvadesetak sekundi, čim je osjetila kako je cvijet snova obuzima svojim zavodljivim šaptom. Sve je to objasnila Erbenu. Nije bio sretan.
Odbila je Erbena i drugi put, nekoliko dana kasnije. Tad je već jedva suzdržavao bijes. Nije volio čuti ‘ne’ kao odgovor. A onda je, nakon još tri dana, Erben došao sa svojim snagatorima i dao Tashi ponudu koju nije mogla odbiti. Nije se puno ljutio, nije prijetio niti nagovarao. Samo je izvadio nešto iz džepa, Tasha nije odmah shvatila što. Trznuo je rukom, bacio to nešto na nju. Rastvorilo se u zraku u oblik što je podsjećao na malu hobotnicu, uhvatilo krakovima Tashu oko vrata i u trenu se steglo u neraskidivu ogrlicu.
Tasha je opipa dok je gazila šumom, praćena Erbenom i njegovim ljudima. Erben je bio izvadio crni daljinski upravljač i pokazao ga Tashi. “Sto metara”, rekao je. “Makni se više od sto metara od mene, i ogrlica se zateže. Budi neposlušna, pokušaj me zeznuti i pritiskam ovu tipku - ogrlica se zateže. A onda luči neurotoksin. Prođe ti kroz kožu, mrtva si u desetinki sekunde. Kopčaš?” Erben je to rekao sa smiješkom koji nije nagovještavao ništa dobra. Da mu Tasha nije trebala, možda bi pritisnuo tipku onako, iz zabave.
I tako Tashi nije preostalo ništa drugo već da povede Erbena i njegove ljude kroz šumu, do najbližeg cvijeta snova za kojeg je znala.
* * *
Znaš li koliko stoji 10 mililitara esencije cvijeta snova?”, upita Erben. Među prstima vrtio je malu kristalnu bočicu. Bili su duboko u šumi, podigli su logor za noć. Šumski glasovi su se promijenili, u noćnoj tami zvučali su još zlokobnije. Weltrusky bi svako malo nervozno pogledao preko ramena, u crno. Poye je otpio još jedan gutljaj iz svoje pljoskice. Nešto žestoko, naslućivala je Tasha. I on je bio nervozan. Preplašen. Ali Tasha je znala da im ne prijeti neka opasnost. Ne još.
Premalo za rizik”, odbrusi Tasha. Dobro je znala koliko je tragača izgubilo glave u pokušaju da se domognu mirisnih žlijezda cvijeta snova. Neobična je biljka lučila možda najzamamniji miris u poznatom dijelu galaksije, miris što je obećavao ostvarenje svih snova, nudio nezamislive užitke, zadovoljavao najdublje žudnje. Miris što se plaćao suhim zlatom. Miris koji je značio smrt. “Nećete se moći oduprijeti -”
Pripremljeni smo”, prekine je Erben, ne dopuštajući nikakvog pogovora. Svjetiljka je obasjavala njegovo grubo lice, iskrivljeno pohlepom. “Radit ćemo s maskama. Neće nas omamiti, niti zaskočiti.”
Dobro”, slegne Tasha ramenima. “Ako vi tako kažete.” S budalama se nema smisla prepirati.
* * *
Što je to bilo?”, nervozno se osvrtao Poye. Weltrusky posegne za svojim automatom, Erben ga zaustavi pokretom ruke. Krik je još uvijek odjekivao među stablima, cijela je šuma zamukla kad se prolomio.
Cvijet snova”, nasmiješi im se Tasha. “Upravo je zgrabio žrtvu.”
Odlično!”, naceri se Erben. “Znači da je sit. Koliko još?”
Petstotinjak metara, onamo”, pokaže Tasha nakon što se posavjetovala s GPS-om.
Uskoro su stajali na rubu proplanka promjera stotinjak koraka. U sredini, rastao je cvijet snova. Zapravo, cvat. Debeli klip s bijelim cvjetovima penjao se dva metra uvis, pri tlu obavijen ružičastim tuljcem iščehana ruba. Oko cvata širilo se čvrsto korijenje, prekrivalo je cijelu čistinu. A među njim, smrtonosne klopke... Za koje se Erben nadao da su neaktivne, sad kad je cvijet ugrabio plijen.
To je Erbenu i bio plan. Čekati - pod maskama, da ih miris ne nadvlada - dok cvijet ne ulovi neku životinju. I onda brzo obaviti posao, dok biljka spokojno razgrađuje svoju žrtvu. Samo, znala je Tasha, prevario se...
Idemo”, zapovijedi Erben. Weltruski i Poye skinuli su naprtnjače s leđa, izvadili maske i pribor za izvlačenje mirisnih izlučevina iz cvjetova.
Ja ne idem”, odvrati Tasha. Erben je pogleda kroz masku koju je navukao na lice. U očima mu je bio čudan sjaj i Tasha je shvatila da tragovi mirisa u zraku već djeluju na njega. I na njegove snagatore, samo još nisu toga bili svjesni. Već im je moć rasuđivanja bila smanjena. Maske tu ne pomažu, filtri nisu dovoljni, nešto mirisa prodire čak i kroz zaštitu klase M. I to nešto sasvim je dovoljno da se izgubi razum. A cvijet još nije ni počeo lučiti...
I Tasha je osjećala kako joj se magli pred očima, kako joj neki nježni glas počinje šaputati i obećavati ispunjenje njenih najskrivenijih snova. Tasha strese glavom, stisne oči, otvori ih. Bilo joj je bistrije, ali znala je da se mora skloniti ako ne želi proći kao i ove tri budale. “Ne trebate me za izvući sok.”
Dobro”, Erben odmahne rukom. Mislio je samo na cvijet snova i na bogatstvo koje će zgrnuti: bilo mu je tu, nadohvat ruke. “Samo, nemoj pobjeći, trebaš nam za natrag. Zapamti”, on pokaže daljinski za ogrlicu, “sto metara...”
Ne brinite”, odvrati Tasha. “Ne idem nigdje bez vas.”
Erben više nije obraćao pažnju na nju. Tasha nije gubila vrijeme. Otrčala je do jednog stabla, iz svoje platnene torbe izvukla uže i vezala se njime za deblo. Čvrsto, da ne bi slučajno popustilo. Poput Odiseja vezanog za jarbol. Ali, nikakav vosak nije mogao prigušiti zov sirene što je vabila na sred čistine. Tasha konačno, drhtavim prstima, zaveže čvor. U zadnji čas, osjećala je kako je cvijet obuzima.
Kao kroz mutno staklo, vidjela je Erbena, Weltruskog i Poyea kako srljaju preko čistine, namamljeni mirisom, privučeni snovima o bogatstvu, poput noćnih leptirića neodoljivo privučenih žaruljom. A u njenom umu, snovi su se rastvorili, Tasha im se više nije ni pokušavala oduprijeti. Oplakivale su je vizije neizrecivih užitaka, strujale su joj tijelom, plavile samu srž njenog bića. Cvijet ju je vukao sebi, više mu se nije mogla othrvati. Otimala se i bacala, željela je samo pasti ničice pred cvijet snova i zaplivati tim morem neopisivih zadovoljstava. Ali, uže ju je čvrsto držalo uz deblo, kao sidro barku. Obeznanjena kakva je bila, Tasha više nije mogla odvezati čvrsti mornarski čvor. Mogla je samo bezumno vrištati i urlati, do promuklosti, suza što su joj se slijevale niz obraze.
A na čistini, pred Tashinim zamućenim pogledom, nešto je sunulo iz mekog vlažnog tla i poput zmije oplelo se Weltruskom oko noge. On zaprepašteno zastane, a onda, kad je shvatio da ga to nešto čvrsto drži i vuče, zavrišti. Pokušao se dograbiti automata, ali iz zemlje su jurnuli novi pipci i obavili se oko njega. Tasha je kroz suze gledala kako ga biljka vuče pod zemlju: koliko god se opirao i urlao i udarao nogama i mahao rukama, vukla ga je, nemilosrdno.
Erben, potpuno u vlasti cvijeta snova, nije bio svjestan što se događa. Bogat je! Bogat! Samo da izvuče sokove iz cvjetova! Tek kad je Poye kriknuo, užasnut, obavijen snažnim i neumoljivim pipcem oko struka, osvrnuo se. Weltruskom je vani bila još samo glava, Poye je već bio do pojasa u zemlji. Možda je nekim čudom Erben još i mogao izbjeći sudbini svojih drugova, ali cvijet ga opet obuzme i, umjesto da bježi, on se isceri. Utoliko bolje! Neće morati dijeliti! Bogat je! Bogat! Suhim zlatom plaća se sok cvijeta snova, treba samo zagrabiti! A kad je konačno shvatio da nešto nije u redu, da se san pretvara u moru, bilo je prekasno: pipci su ga držali u mjestu, nije mogao ni mrdnuti dok su ga vukli pod zemlju.
Tasha je vrištala i otimala se, mahnita! Tu, pred njom, bilo je ispunjenje svih njenih snova i želja i nada! Negdje, u nekom zabitom kutku njene svijesti, nešto je bilo prestravljeno pred vrištećim tijelima koja su pipci uvlačili u zemlju. Ali nešto drugo, strano, obuzelo ju je i mamilo i vuklo i dozivalo: htjela im se pridružiti. Uže nije dalo. Držalo ju je na sigurnom, čvrsto, snažno: posljednja spona sa stvarnošću, da ne odjuri u smrt.
A onda Tasha klone. Naglo, kao da joj je sva snaga istekla iz tijela, kao da je njenu mahnitost upilo tlo pod njom. Na trenutak joj se zamrači. Ona zatrese glavom, trebala je sačuvati svijest. Um joj se polako bistrio, čistio od izdajničkih obećanja.
Znala je što se događa. Cvijet se tek sad konačno zasitio i prestao je oko sebe širiti svoj zlokobno zamamni, dragocjeni miris. Tri ljudska tijela i ona zvjerčica koju je progutao prije toga bili su mu dovoljni. Tjednima će iz njih crpiti hranjive sastojke. Znojna, drhturava, Tasha se primi rasplitanja čvora. Prokletnici joj nisu dali nož. Možda i bolje, možda bi jednostavno prerezala uže i bacila se u pogibelj. Morat će razvezati čvor prstima, trajati će.
Tasha pogleda čistinu. Odjednom iz meke zemlje iskoči automat kojeg je nosio Weltrusky. Biljka odbacuje neprobavljive sastojke, znala je Tasha. Tako će odbaciti i Erbenov daljinski za ogrlicu oko njena vrata. Trebati će samo otići po njega: bezopasno, sad kad biljka više nije širila miris.
Tasha je rasplitala čvor. Polako, strpljivo. Imala je vremena dok biljka ne odluči kako je daljinski upravljač loš za probavu.