2001: Odiseja u svemiru - pobjede i porazi jednog umjetničkog djela

Godina Gospodnja 1968. bila je više no burna. Pamtimo je po studentskim pobunama, koje su u konačnici više obećavale nego ispunile; intervenciji zemalja Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, koja bi se mogla promatrati kao jedan od prvih čavala u lijesu realsocijalizma; te Tet ofenzivi, koja je, iako upitnih rezultata, najavila moralni i politički fijasko američkog angažmana u Vijetnamu.
Te je, kao što vidimo, znakovite 1968, nakon četiri godine pripreme i snimanja, premijeru doživio jedan od najznačajnijih znanstvenofantastičnih filmova svih vremena, 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey) Stanleya Kubricka i Arthura C. Clarkea.
Naravno, mogli bismo naširoko raspredati o tome kako se Kubrick uopće primio takvog pothvata, kako se povezao baš s Clarkeom, kako je film razvijan i sniman u MGM-ovom studiju u Engleskoj, uz obilnu pomoć NASA-e, industrije i stručnjaka koji su se tada bavili astronautikom. Mogli bismo, i to prvo pada na pamet piscu jednog prigodničarskog teksta, ali sve to zapravo je već poznato svakome koga je zanimalo ili dostupno svakome koga zanima. Zainteresiranog čitatelja upućujemo, primjerice, na Clarkeove Izgubljene svjetove 2001 (The Lost Worlds of 2001) iz 1972.
Povodom Odiseje, a s obzirom da je ta, također znakovita, 2001. došla i prošla, daleko je zanimljivije pitanje što danas znači taj film i koji su mu dosezi. Pri tome - možda naivno, a vjerojatno i nepošteno prema umjetniku - pred svako umjetničko djelo (a Odiseja to jeste) postavljamo zahtjev da na neki način izmijeni, nadajmo se nabolje, svijet u kojem je nastalo.

Odiseja: koordinate na karti neba
Odiseja je sigurno jedan od najpoznatijih filmova Stanleya Kubricka (1928 - 1999), što nije mala stvar u opusu u kome su gotovo sva djela dosegla kultni status. Da podsjetimo, nakon što je u drugoj polovici 1940-ih bio fotograf za njujorški časopis Look, Kubrick je filmsku karijeru započeo s nekoliko dokumentarnih filmova, a potom je realizirao dva kraća igrana: Fear and Desire (1953) i Killer’s Kiss (1954). Prvi profesionalno producirani igrani film bio mu je The Killing (1956). Slijede Paths of Glory (1957), One-Eyed Jacks (western prikazan 1961: film je nakon, uljudno rečeno, kreativnog razmimoilaženja završio glavni glumac Marlon Brando) i Spartacus (1960). Razočaran nakon iskustva sa Spartacusom (još jedno kreativno razmimoilaženje, ovaj put s Kirkom Douglasom), Kubrick odlazi u Englesku, gdje 1962. ekranizira Nabokovljevu Lolitu. Zatim niže tri znanstvenofantastična filma: Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb (1964), 2001: A Space Odyssey (1968) i A Clockwork Orange (1971). Uslijedili su Barry Lyndon (1975), The Shining (1980), Full Metal Jacket (1987) i Eyes Wide Shut (1999). Kubrick umire nekoliko dana nakon konačne montaže ovog filma, ostavivši za sobom niz planiranih projekata, posebno AI: Artificial Intelligence.
Dakle, što se tiče znanstvene fantastike, Kubrick ima potpisana tri i pol legendarna filma, te jedan horror. Naravno, govorimo o Dr. Strangeloveu (hoćemo li ovaj film smatrati Kubrickovim pokušajem komedije, stvar je osobnog ukusa), Odiseji, Paklenoj narandži (A Clockwork Orange) i Isijavanju (The Shining). Onih pola filma je AI: Umjetna inteligencija (AI: Artificial Intelligence, 2001), kojeg je, preuzevši Kubrickov projekt inspiriran pričom Briana Aldissa i usput izgubivši svaki osjećaj za mjeru, skoro uništio Steven Spielberg. Ipak, čak se i u takvom (ne)djelu barem naslućuje fragmente koje je Kubrick uspio definirati prije no što je išao režirati kod Velikog Producenta.
Osim što je jedan od najznačajnijih Kubrickovih filmova, Odiseja je i jedan od najvažnijih znanstvenofantastičnih filmova ikad snimljenih, jedan od najpromišljenijih, a po svojim porukama i jedan od najambicioznijih i najozbiljnijih.
Kao što već znamo, čak i u kontekstu matinejskih filmova sredine prošlog stoljeća, bilo je itekako važnih naslova, čija skrivena značenja otkrivamo i analiziramo i povodom kojih imamo o čemu razgovarati i dobrih pedeset ili više godina nakon što su nastali. Podsjećam na Metropolis Fritza Langa (1926) ili Things to Come Williama Camerona Menziesa i H.G. Wellsa (1936), a ne zaboravimo ni američke filmove iz 1950-ih - The Thing (From Another World) Howarda Hawksa i Christiana Nybya iz 1951, The Day the Earth Stood Still Roberta Wisea iz iste godine, The War of the Worlds Byrona Haskina iz 1953, Forbidden Planet Freda M. Wilcoxa iz 1956, The Incredible Shrinking Man Jacka Arnolda iz 1957. - koji oslikavaju strahove, zebnje i nadanja svoga vremena.
Međutim, od samog je početka bilo jasno da je Odiseja nešto sasvim novo i drukčije. Bio je to veliki filmski projekt, tematski ambiciozan do ruba pretencioznosti, čvrsto utemeljen na onim znanstvenim i tehnološkim činjenicama koje su u tom trenutku bile poznate ili su se mogle s nekim stupnjem sigurnosti anticipirati i od samog početka zamišljen da bude vizuelno besprijekoran u prikazu svemira i svemirskih putovanja. U radu na tom filmu Kubrick je angažirao Arthura C. Clarkea (1917 - 2008), jednog od tada najvećih živućih pisaca znanstvene fantastike. Na filmu je surađivala i znanstvena zajednica, kao i ustanove i industrija uključeni u američki svemirski program.
Clarke je vjerojatno bio najbolji suradnik kojeg je Kubrick mogao izabrati. Ovaj britanski pisac (od 1956. živi na Sri Lanki) jedan je od najznačajnijih predstavnika tzv. hard smjera u znanstvenoj fantastici i svoja je djela - među najvažnijima navedimo Childhood’s End (1953), The City and the Stars (1956), The Deep Range (1957), Tales from the White Hart (1957), The Nine Billion Names of God (1967), 2001: A Space Odyssey (1968), Rendezvous with Rama (1973), The Fountains of Paradise (1979), 2010: Odyssey Two (1982) - zasnivao na čvrstim znanstvenim temeljima i majstorskim ekstrapolacijama. Začetnik ideje o geostacionarnim telekomunikacijskim satelitima, bio je uspješan i kao znanstveno-popularni publicist i futurolog. Povijest znanstvene fantastike u međuvremenu će ga - iako su mu noviji naslovi uglavnom polovično uspjeli nastavci ranijih hitova, obično u suradnji s drugim piscima, a kritičari mu redovito prigovaraju manju umješnost u fabuliranju i karakterizaciji likova - potvrditi kao pisca velikog utjecaja u posljednjih pola stoljeća.
Tematska ozbiljnost, znanstveno-tehnološka utemeljenost i vrhunski prikaz svemira i svemirskih putovanja. To su, evidentno, bili ciljevi koje su pred sebe postavili Stanley Kubrick i Arthur C. Clarke. Na sva je ova tri fronta Odiseja, na prvi pogled, postigla manje-više potpunu pobjedu ...

Clarke i Kubrick: slikari pred beskrajnim platnom Svemira
Krenimo od kraja! Ne bih baš stavio ruku u vatru, ali Odiseja je vjerojatno prvi film koji se u vizualizaciji svemirskih letjelica odmaknuo od, u osnovi, dva uzora koja smo do tada imali prilike gledati na filmskim platnima.
Prvi uzor bila je, naravno, von Braunova Aggregat serija, sa ili bez krila. Najpoznatiji iz te serije, A-4, šire je znan kao V-2 (V kao Vergeltungswaffe - oružje odmazde; termin je smislio sam Hitler. V-1 bio je mlazni krstareći projektil nepovezan s našom pričom.): balistički projektil s konvencionalnom bojevom glavom, koji se ispaljivao - najviše na ciljeve u Engleskoj i Nizozemskoj - od jeseni 1944. A-4 istovremeno je bio tehnološko čudo i promašaj: prosječni učinak po ispaljenoj raketi bio je 2 mrtva, najčešće civila. (Za pomalo sarkastičan, ali informativan prikaz njemačkog, odnosno nacističkog, raketnog programa, od teoretskih radova Hermanna Obertha i Fritz Langove Die Frau im Mond (1929), preko uloge Alberta Speera, Heinricha Himmlera i infiltriranja SS-a u projekt, te zločinačkih uvjeta u kojima su ropski radnici proizvodili projektile, pa do predaje generala Dornbergera i von Brauna Amerikancima 1945, čitatelja upućujem na: Dennis Piszkiewicz: The Nazi Rocketeers: Dreams of Space and Crimes of War, Stackpole Books, Mechanicsburg, Pennsylvania, 2007. (prvo izd. Greenwod Publishing Group, Inc., Westport, Connecticut, 1995). Da, srećom, Hitler nije imao atomsku bombu, a otrovne plinove nije se usudio koristiti: uzevši u obzir ograničenosti projektila A-4 i slabu preciznost, jedina je smislena upotreba bila s bojevim glavama opremljenim oružjima masovnog uništenja.
Bilo kako bilo, A-4 je nakon rata prvi projektil na raspolaganju saveznicima, na kome se gradilo dalje. Samo su Amerikanci iznijeli iz proizvodnih pogona, Sovjetima praktično pred nosom, sto raketa u dijelovima. Dokumentaciju su pak prokrijumčarili kroz britanske nadzorne točke. A-4 je, uz znanje za koje je von Braun spretno trgovao, postao kamen temeljac američkih svemirskih istraživanja. Nimalo slučajno, na Zapadu je ta raketa, kao i njena krilata verzija A-4B, postala jedna od ikona 1950-ih, posebno u slikarskim interpretacijama Chesleya Bonestella. Da ne bih razvodnjavao raspravu, prepustiti ću ovdje psihoanalitičarima da se zabavljaju skrivenim značenjima uske, a visoke rakete, koja ponosno stremi u nebo: asocijacije su očite i neizbježne.
Drugi je uzor, vidljiv u navedenim znanstvenofantastičnim filmovima iz 1950-ih, naravno, leteći tanjur (flying saucer). Ove navodne naprave fantastičnih letačkih svojstava u široku svijest ulaze nakon što je 24. lipnja 1947. godine pilot Kenneth Arnold nad planinom Rainier u saveznoj državi Washington iz svog aviona spazio formaciju nepoznatih letjelica okrugla oblika. Koincidencija ili ne, tek, jedva dva tjedna nakon što je Arnold dao ime “letećim tanjurima”, pokraj zrakoplovne se baze Roswell u saveznoj državi New Mexico navodno jedan i srušio. Time su udareni temelji čitave jedne mitologije: leteći tanjuri postali su preko noći nezaobilazno mjesto zapadnjačke, a i šire, popularne kulture. Mnogi će filmski izvanzemaljac tih godina naš plavi planet obići - uglavnom s osvajačkim namjerama - baš u letećem tanjuru. S druge strane, u nekim smo filmovima (The Forbidden Planet) svjedočili i “transferu tehnologije”: leteći tanjur koriste ljudi!
Dobro znamo da u Odiseji nema ni derivata A-4, ni letećih tanjura. Imamo jedan drugi von Braunov projekt, a to je prstenasta rotirajuća svemirska stanica. Tu je i nešto što liči na današnji Space Shuttle, o kome se tada već ozbiljno razmišljalo, barem za crtaćim stolom. (Zamisao letjelice koju bi do putanje oko Zemlje podigle rakete, a vratila bi se poput jedrilice, prilično je stara: 1944. godine osmislio ju je Eugen Sänger.) Postoje i brodovi za let iz orbite do Mjeseca i oni za “zujanje” po samom Mjesecu. I konačno, za “ozbiljna” putovanja u duboki svemir služi Discovery opremljen malim kapsulama, što sa svojim mehaničkim rukama i velikim okruglim prozorima, poput Kiklopova oka, podsjećaju na groteskne rakove.
Također znamo i kolika je pažnja posvećena izgradnji unutarnjih prostora u svemirskim letjelicama i stanicama. Clarke, Kubrick i suradnici namučili su se da prikažu bestežinsko stanje koje vlada u svemiru, kao i jedini u ovom trenutku poznati način simulacije zemljine gravitacije, dakle vrtnjom prostora za posadu. Da podsjetimo, gotovo svi znanstvenofantastični filmaši do tada i većina od tada rješavali su i rješavaju taj problem spejsoperetno pretpostavljajući nekakve generatore gravitacije. To kod Clarkea i Kubricka nije prolazilo, pa zato kotač, težak više desetaka tona, za čiju se izgradnju u pomoć zvalo avionsku industriju (Vickers-Armstrong).
Kubrick kao autor shvatio je (ili mu je to Clarke rekao) da u tim svemirskim brodovima ljudi žive i rade. Odatle i npr. zapakirani obroci na slamčice i bestežinski zahodi s opsežnim uputama (Zašto Clarke, koji ih je navodno pisao, nije osmislo piktograme? Zamislite relativnost vremena dok čitate puno sitnog teksta!), kao i detaljno razrađena svemirska odijela s pripadajućom računalnom opremom.
Sve to rezultiralo je filmom u kome je po prvi put vrlo realistično prikazan život i rad u svemiru, na način koji do tada nije bio viđen. (Iako se Fritz Lang trudio u Ženi na Mjesecu: taj film iz 1929. zaslužuje podrobniju analizu. Glavni lik pomalo podsjeća na von Brauna u mladim danima, negativac je očita karikatura Hitlera, a cijela situacija nevjerojatno precizno anticipira budući odnos njemačkih raketnih stručnjaka i nacističkih vlastodržaca. Potom, naš junak prvo ispituje Mjesec malom bespilotnom raketom opremljenom kamerama! Scena lansiranja velike rakete za put do Mjeseca, pak, kao da je snimljena na Cape Kennedyu 1960-ih: raketa se prevozi na pomičnoj platformi od divovskog hangara za montažu do mjesta lansiranja, a sve to pod svjetlima reflektora promatraju uzbuđene mase. Tu je i prikaz bestežinskog stanja, koji u nekoliko slika asocira na Odiseju. Nažalost, jednom kad naši junaci stignu na Mjesec i tamo uspješno zapale šibicu /! - iako su ponijeli sa sobom svemirska odijela/, film se rasplinjava u melodramu. Oberthova znanstvena vizija ustuknula je pred buržujstvom scenaristice Thee von Harbou.)
Uzgred, Odiseja je i jedan od stvarno malobrojnih znanstvenofantastičnih filmova u kojima se kroz vakuum ne širi zvuk. Zato su scene u zrakopraznom prostoru zvučno popraćene ili klasičnom glazbom ili disanjem što se čuje kroz otvorene komunikacijske kanale. Naravno, da se i muk može dramaturški iskoristiti, dokazuje prizor samrtnog batrganja astronauta kojem je prekinuta cijev za dovod zraka: jeziva scena smrti u potpunoj tišini indiferentnog Svemira. Napravimo ovdje još jednu malu digresiju: suvremenik Odiseje bila je i televizijska serija Zvjezdane staze (Star Trek, autor Gene Roddenberry, originalna serija išla je od kasne 1966. do sredine 1969.). Vjerojatno je i njenom kultnom statusu pridonio dizajn brodova, odmaknut od stereotipa srebrnastih falusa i/ili tanjurića za kavu.
Kubrick je pogodio “u sridu” i kad je trebalo oslikati sam Svemir. Njegov prikaz Mjeseca i mjesečeve površine (a film je sniman i premijerno prikazan prije Neil Armstrongova malog/velikog koraka), Jupitera i Galilejevih mjeseca i svekolikog svemirskog prostranstva pokazao se prilično točnim. U vizualizaciji Kubrickova svemira osjeća se duh Chesleya Bonestella, osobito u scenama na Mjesecu, koje kao da su Bonestellove slike prenešene na filmsko platno.
Chesley Bonestell (1888 - 1986) sredinom prošlog stoljeća bio je etalon kojim se mjerilo astronomsku ilustraciju, istovremeno znanstveno precizan (jasno, u okvirima onoga što se znalo) i umjetnički dorađen. Radeći prvo tridesetak godina u arhitekturi, prešao je u filmsku industriju kao slikar matte pozadina, da bi prve astronomske slike objavio 1944. Iako se znanstvenom fantastikom malo bavio (uglavnom su na naslovnicama SF časopisa bile reproducirane njegove astronomske slike), Bonestell se proslavio prikazima projekata svemirskih letjelica i vizijama svemirskih dubina od Mjeseca do najudaljenijih galaksija. Ilustrirao je niz popularnih knjiga o osvajanju svemira (The Conquest of Space iz 1949, s Willy Leyem, još jednim njemačkim raketnim stručnjakom koji je, međutim, emigrirao pred nacizmom; The Exploration of Mars iz 1956. s Leyem i von Braunom; Beyond the Solar System iz 1964, s Leyem; Across the Space Frontiers složena je iz slika objavljenih u časopisu Collier’s 1952), a na filmu je surađivao npr. s Haskinom u Ratu svjetova (uvodne slike). Bonestellov je utjecaj u popularizaciji američkih svemirskih istraživanja neprocjenjiv i, iako su brojni njegovi prikazi danas opovrgnuti neposrednim promatranjem, njihova ljepota i umjetnička snaga ostaju neprevaziđeni.
Odiseja osvaja još dva vizuelna vrhunca. Jedan je, naravno, Monolit. Premda se Kubrickova ekipa igrala s izvanzemaljcima, za koje na kraju više nije bilo ni budžeta ni vremena, ipak su jednostavan oblik i crnina Monolita ostali neprevaziđeni simboli istinski tuđeg razuma što nas možda promatra iz svemirskih dubina. Lucasova StarWars menažerija, iako fascinantna na svoj način, ostaje Muppet Show u kome je Žabac Kermit ispustio sve uzde iz ruku. ET je sladunjavi Spielberg, a tuđinci iz Bliskih susreta treće vrste prekopirani su iz mitologije letećih tanjura. Izvanzemaljci iz Star Treka su, pak, televizijski budžet rješavan maskama.
Gigerovo čudovište iz Aliena (1979) Ridleya Scotta do danas je možda jedini dostojni konkurent Monolitu, njegova istinska antiteza: ubojita iracionalnost naspram prosvijećenog razuma, kaos naspram logosu i jednako tako nespoznatljiv kao i matematički pravilni crni blok. Ne ulazeći dublje u razradu, usuđujem se ovdje tvrditi da se Alien zapravo mora promatrati u opreci s Odisejom i da njegovo potpuno razumijevanje bez Odiseje možda nije ni moguće.
Drugi je vrhunac Bowmanovo putovanje kroz Monolit, psihodelični vatromet boja (za psihodelične godine slobodne ljubavi, eksperimenata s drogama i studentskih pobuna) u kojem nam je Kubrick, inventivno koristeći razne tehnike, od složenih višestrukih ekspozicija, preko razlijevanja boja i lakova na površini vode, pa do solarizacije krajobraza snimljenih iz zraka, dao prikaz kozmičkih dubina koji je, posredstvom slika s Hubbleova teleskopa, uspio nadmašiti tek sam Svemir.

Clarke i Kubrick: filozofi pesimizma
Odiseja u osnovi problematizira dva pitanja, koja se naizgled čine dramaturški nepovezanima u cjelini filma. Jedno je pitanje nastanka ljudskog razuma u kontekstu božanske intervencije. Drugo je odnos čovjeka i misaonog stroja, odnosno kompjutera.
Kad spomenem frazu “božanska intervencija”, onda naravno ne razgovaram o Bogu, bradatom starcu gnjevna pogleda, kako ga je, primjerice, oslikao Michelangelo na svodu Sikstinske kapele. Clarkeov i Kubrickov bog kozmički je razum u kome su, vrlo vjerojatno, stopljeni razumi više vrsta, a koji je u odnosu prema Čovjeku i sveznajući i svemoguć. Netko sveznajući i svemoguć je, možemo pretpostaviti, ozbiljan kandidat za Boga. Motive intervencije tog razuma na planetu Zemlji ne znamo i ne razumijemo, kao što je i dobro pitanje zašto je Bog baš Židovima baš na Sinaju dao baš Deset zapovijedi. Clarkeov i Kubrickov Bog ne ispisuje munjom svete riječi, već šalje Monolit, hladan, crn, uspravan, da prenese iskru razuma.
Ovdje mi, kao još jedna mala digresija, pada na pamet: da li su se Clarke i Kubrick zapravo zafrkavali? Da li je prvih pola sata Odiseje ustvari remake Cecil B. DeMilleovih Deset zapovijedi (The Ten Commandments: ovdje mislim na verziju iz 1956, a ne na onu iz 1923, također deMilleovu.)? Krajolik u kome majmuni obitavaju definitivno podsjeća na Sinaj. U afričkoj stvarnosti prije nekoliko milijuna godina, tu bi trebalo biti puno više trave, po koje stablo akacije, a i o onim tapirima imalo bi se što reći. Monolit u krajoliku neminovno asocira na kamenu ploču, savršeno obrađenu Božjom rukom. Da li je onda majmun - koji ga dotakne, stekne razum i onda preko barice (Crveno more!) povede svoj čopor u kozmičku budućnost - Mojsije? A baš je negdje u to vrijeme Charlton Heston, čija je interpretacija Mojsija u Deset zapovijedi jedna od njegovih najpoznatijih uloga, snimao Planet majmuna ... Ne mogu se ne nasmiješiti na sve te koincidencije.
No dobro, hajde da se opet malo uozbiljimo!
U cijelom tom motivu izvanjske intervencije, prenošenja razuma, ima jedna vrlo mračna crta. Naime, što je prvi majmunov čin kad dograbi kost? Razbijanje životinjske lubanje. Destrukcija kao generalna proba za ubijanje. Koje uslijedi nedugo potom. Ukratko, čim je majmun, predak čovjeka, stekao razum, upotrijebio ga je da oko sebe sije smrt. Netko će reći da je to neophodno, da se u mesojeda nužno razvija veća inteligencija nego u biljojeda. Da citiram znanstvenog publicistu Johna Readera (John Reader: The Rise of Life - The First 3.5 Billion Years, William Collins Sons and Co. Ltd., London 1986, str. 126-127, s engleskog preveo A. Ž.): “Od pojave čeljusti do dolaska placentalnih sisavaca, svako se novo poglavlje u priči o evoluciji kralješnjaka otvorilo s bujicom krvi. Mesojedi su utabali put do svake važne stepenice; oni su bili autori svake velike inovacije. ... Čini se da zlikovac uvijek pobjeđuje.” Ja na sve to u kontekstu Odiseje odgovaram jednom riječju: slonovi. Biljojedi su, inteligentni do ruba razuma, dugovječni, imaju poslovično izvrsno pamćenje i surlu koja je iznenađujuće precizna kad treba baratati (malo je nezgodno reći manipulirati) čak i vrlo malenim predmetima. I relativno su miroljubivi ... Zašto se onda Monolit nije spustio među krdo slonova?
Dok još ubijanje tapira možemo opravdati glađu, što je s ubijanjem bližnjega svoga? Svađa oko mlake vode mogla se razriješiti bez krvi, kao što se razriješavala generacijama prije toga, prijetećim gestama i mimikom, te drekom iza koje nije bilo stvarnog nasilja. Žele li nam Clarke i Kubrick poručiti da je razum neodvojiv od nagona za ubijanjem bližnjega svoga? Da bez neprestanog ubijanja ne bi bilo današnje ljudske civilizacije? Ovo pogotovo što se u slavnoj sceni, koja premošćuje milijune godina, bačena kost pretapa u paradu letjelica što nepobitno podsjećaju na orbitalna oružja. Jedan od satelita, ako pažljivo gledate, nosi oznake kineskog ratnog zrakoplovstva, dakle njegova je vojna pripadnost neporeciva.
Postavlja se pitanje da li su tvorci Monolita znali da će stavljanjem zrnca razuma u majmune dobiti agresivnu vrstu? Da li su mislili da je to jedini način da iz tih majmuna nastanu svemirski putnici? Ili im baš takvi “agresivci” odgovaraju, iz razloga o kojima možemo samo nagađati? Podsjetimo, i biblijski je Bog odabranom narodu zapovijedao neka sve svoje neprijatelje zatre bez milosti i bez ostatka:
1. Kad te Gospod Bog tvoj uvede u zemlju
u koju ideš da je naslijediš, i otjera
ispred tebe narode mnoge, Heteje i Gergeseje
i Amoreje i Hananeje i Ferezeje
i Jeveje i Jevuseje, sedam naroda većih
i jačih od tebe,
2. I preda ih Gospod Bog tvoj tebi, i
ti ih razbiješ, potri ih, i ne hvataj
s njima vjere, niti se smiluj na njih;
Ovo je iz Pete knjige Mojsijeve, 7.1, 7.2; preveo Đ. Daničić. Ovakove se zapovijedi, uz potpunu vjersku nesnošljivost i upućivanje na “potiranje”, “zatiranje”, “ne ostavljanje u životu ni jedne duše žive”, itd. ponavljaju cijelim lutanjem sinova Izrailjovih po Sinaju. Vidi redom: Druga knjiga Mojsijeva, 23.27 - 23.33, 34.11 - 34.16; Četvrta knjiga Mojsijeva, 31.7 - 31.18, 33.51 - 33.55; Peta knjiga Mojsijeva, 7.1 - 7.6 i 7.16, 20.9 - 20.20. Knjiga Isusa Navina opisuje, pak, nakon prelaska rijeke Jordan, istrebljenje grada za gradom, onako kako je to zapovijedio Gospod Bog. U moderno smo doba imali prilike iskusiti kako to izgleda u praksi, kad je dovoljno proglasiti jedan narod “izabranim” ili “nebeskim” i onda se držati Staroga Zavjeta. Vidjeli smo to u našim krajevima u prvoj polovici 1990-ih ili pedesetak godina ranije, kad se vulgarizaciji Biblije pridružila vulgarizacija darvinizma, a konačni je ishod bio Auschwitz!
Ili je, pak, agresivnost u majmuna rezultat nepredvidiva slučaja, “tvornička” greška koja je nastala kad se skup nagona pogonjenih vječitim strahom za goli život susreo s nečim višim, sa sposobnošću da se iz ničega stvori nešto? Da bi se ipak moglo raditi o uvjerenju da razum i sklonost ubijanju idu ruku pod ruku, proizlazi iz, na prvi pogled, pomalo nakalemljene epizode s HAL-om.
Čisto dramaturški gledano, HAL-ova se pobuna unutar glavne narativne linije čini kao podzaplet koji počinje naizgled bezazleno i završava prije no što se interes vrati natrag na Monolit, ovaj put u Jupiterovu sustavu. Da, ako se priča skoncentrira samo na Monolit i čovjekovu vezu s njime, onda se bez HAL-a itekako moglo.
Međutim, epizoda s HAL-om vjerojatno je ključna i potvrđuje pesimistični stav prema razumu kao takvom. Naime, na relaciji čovjek-HAL javlja se isti odnos kao i na relaciji kozmički razum-čovjek! Kao što je kozmički razum, otjelovljen u Monolitu, stvorio čovjeka, tako je čovjek stvorio HAL-a. Čovjek nastavlja Božje djelo: stvara razum. Razlika je samo u tome što Bog kao građevni materijal koristi već postojeći život, a čovjek uzima poluvodiče. U kontekstu Odiseje, čovjek je jednako umjetan kao i HAL. I obratno. Treba li onda čuditi što su i rezultati suštinski slični? A i posljedice, kad HAL krene ubijati po Discoveryju? Tvornička greška? Ili neminovna posljedica razuma? Da li nam je uopće pametno stvarati umjetni razum HAL-ova formata? Smijemo li se igrati Boga?
Što je najgore, HAL pokazuje daleko više emocija od ljudi kojima je okružen. Sredinom 1960-ih mnogi su vjerovali kako će ljudsko društvo na početku 21. stoljeća biti upravljano razumom. Odatle je neminovno predviđana i određena emotivna distanciranost, da ne kažemo hladnoća.
U Odiseji to je vidljivo već u interijerima, modernistički dizajniranima za strogu funkcionalnost. To je još razumljivo u svemirskoj stanici, koja je neka vrsta javnog prostora, međutim, čak i u Discoveryju, koji je posadi i dom i radni prostor, ne nalazimo apsolutno nikakva traga individualnosti ljudi koji u njemu borave. Nema nalijepljenih fotografija, Playboyevih zečica ili obitelji, svejedno. Nema o klin obješenih plišanih medvjedića. Nema uspomena na dom. Nema one smiješne ptice što na stolu svako malo umače kljun u vodu, umjetnog cvijeća, reprodukcija na zidu, vjerskih simbola. Nema ničega što bi odstupalo od hladne funkcionalnosti svemirskog broda.
Jedini trag ikakve ljudskosti među likovima u Odiseji Bowmanovo je crtanje, a i ono je motivski sputano hladnoćom prostora u kojem se odvija. Likovi se ponašaju skoro kao roboti. Hladno, bez emocija. Čak i susreti s obitelji, preko video-veza, djeluju isforsirani, zato jer se baš mora, jer su ostatak nekih davnih običaja i odnosa koje još nitko nema hrabrosti - ili bi se jednostavno smatralo nepristojnim - presijeći i pomesti preko palube. Jednom kad stignemo u tu 2001, ulazimo u emotivnu Saharu prema kojoj je onaj kamenjar po kome skaču majmuni s početka filma pravi rajski vrt. Da li je HAL-ova pobuna zapravo krik bića koje traži osjećaj? I kad ga ne nalazi, otkriva paranoju i homicidalnu spletku kao jedini izlaz iz pustoši u koju je bačen?
Nažalost, kao da današnji svijet, u kome iz emocionalne praznine kuljaju krvave bujice nasilja, daje Clarkeu i Kubricku za pravo.

Clarke i Kubrick: iznevjereni proroci
Možemo sada satima raspravljati gdje su Clarke i Kubrick pogodili budućnost, a gdje su u svojim predviđanjima promašili. Kao što reče Heinlein: proroku se ne isplati biti previše detaljan. Clarke i Kubrick iskusili su to u slučaju Odiseje na svojoj koži. Pan Am kao zrakoplovna tvrtka nije dočekao 2001. godinu. Nije se uspjelo ni ispravno procijeniti stupanj razvoja elektronike do 2001. U tom kontekstu, u filmu nema osobne elektronike (mobitel, digitalna kamera, walkman-discman-MP3 player, prijenosna računala). Kao što je duhovito primijetio Richard Morgan na SFeraKonu 2008, komunikator umjesto ručnog sata stvar je iz Zvjezdanih staza: baš zato tako nešto nije moglo postojati u ozbiljnom Kubrickovu filmu! Istina, letjeli smo do orbite letjelicom sličnom onoj u Odiseji. Zove se Space Shuttle, skupa je i ne baš sigurna u upotrebi: stopa gubitaka je bila 40%.
Ne znamo kakav je svijet kojeg su Clarke i Kubrick osmislili u Odiseji. Da li su predvidjeli ekološku i energetsku krizu? Neki oblik hladnog rata postoji, Amerikanci podmeću Sovjetima obavještajne patke, a i Kinezi su tu negdje, ali sve se to odvija u uvjetima hladne učtivosti. (Namjerno sad ne istrčavam: znamo da su odnosi do 2010. prilično zatoplili, čak zakuhali.) Iz sterilnosti prostora i odnosa opravdano možemo pretpostaviti racionalno upravljano društvo.
Međutim, ono u čemu su Clarke i Kubrick najviše pogriješili preoptimistično je predviđanje ljudskih postignuća u svemiru. Istina, poslali smo ljude na Mjesec. Više puta, na po nekoliko dana. Da, imali smo ukupno tri ozbiljne svemirske stanice. Dvije su sagorjele, a ni jedna nije ni blizu onoj iz Odiseje. Točno, dosta uspješno šaljemo sonde po Sunčevu sustavu, a i teleskop Hubble radi punom parom, a ono što s njega dobivamo nadmašuje čak i Clarkeovu i Kubrickovu maštu. Ne treba zaboraviti ni raznovrsne umjetne satelite - istraživačke, meteorološke, telekomunikacijske, navigacijske, izviđačke - koji nam kruže nad glavama i zahvaljujući kojima možemo ipak ustvrditi da koristimo svemir u komercijalne i druge svrhe.
Ali, u putovanjima u svemir smo jadni, da jadniji ne možemo biti. Trenutno jedini svemirski brod (nakon povlačenja Shuttlea) kojim opskrbljujemo ISS izgleda poput ruske kante stare preko 40 godina zato jer konceptualno jeste ruska kanta stara preko 40 godina. Kao što znamo, Shuttle je bio pomalo lutrija na kojoj je izvlačenje spektakularne smrti bilo prilično vjerojatno. Baze na Mjesecu? Letovi do Marsa? Jupitera? Dalje? Sve se odgađa već desetljećima i demagoški obećava za sljedećih četvrt stoljeća, da bi opet bilo odgođeno, tko zna za kada.
Ne vjerujem da su razlozi tehnološke prirode. Iako problema ima podosta, mislim da oni nisu takvi da predstavljaju pravi uzrok ovakvim kašnjenjima. Novac? Ha, gledajte, za onih možda i 3000 milijardi dolara, na koliko neki procjenjuju sve moguće izravne troškove i neizravne štete od američkog ponavljanja gradiva iz povijesti, ovaj put u Afganistanu i Iraku (Naravno, procjene ovise o tome što tko uračunava, ali upućujemo, primjerice, na Joseph E. Stiglitz i Linda J. Bilmes: Three Trillion Dollar War: The True Cost of the Iraq Conflict, W.W. Norton & Company, Inc., New York i London, 2008.), moglo se podosta toga poslati u svemir. O tekućim razbacivanjima po vojnim budžetima nećemo ni govoriti, kao ni o hazarderskoj suicidalnosti s kojom nam je u ljeto 2008. suvremena kapitalistička pohlepa zakuhala spektakularnu financijsku crnu rupu, koja je usisala već više tisuća milijardi dolara, a da se njenoj gladi kraj ni ne nazire.
Ne, dame i gospodo, drugarice i drugovi, uzroci nisu ni tehnološki ni financijski! U pitanju je nešto daleko ozbiljnije!
Suočimo se s činjenicama. Von Braun je došao iz nacističkog miljea. Koliko god mi šutjeli o tome, čovjek je bio SS-ovac. Koroljov je radio u uvjetima sovjetskog komunizma: kažeš riječ, ode glava. Istina, zeleno svjetlo za program Apollo dao je Kennedy, znači karizmatični predsjednik u uvjetima zapadne demokracije na vrhuncu moći. Ali, i on je djelovao požurivan od Sovjeta, bila je to etapa svemirske utrke koja je imala značajne vojno-strateške elemente. Vidite u kom smjeru uzimam parametre za gađanje?
Naime, postavlja se pitanje da li nam je za ostvarenje ozbiljnih, vremenski, financijski i ljudski zahtjevnih ciljeva poput naseljavanja svemira, nužno potreban neki oblik ideološki vođenog kolektivizma, da ne kažem totalitarizma? Von Braun je svoje preteče svemirskih brodova razvijao u ime i za račun jedne zločinačke ideologije. Koroljov je radio u ime druge ideologije, koja je imala svijetle misli, ali je završila do lakata umočena u krv.
Ima li, pak, suvremeno (pseudo)demokratsko društvo, koje sačinjavaju građani potrošačkog mentaliteta, usmjeravani da se vode “u se, na se, poda se” motivacijom, uopće potrebnu količinu vizionarstva za pothvat kolonizacije svemira?
Mogu li takav projekt inicirati korumpirani stranački demagozi, činovničići koji glume od naroda izabranu vlast, a zapravo rade u ime i za račun korporacija koje sada bjelodano zanima jedino kratkoročni profit? I može li se to pitanje postaviti u društvima u kojima su konzumerizam i tzv. demokracija - a zapravo ljigava predstava u kojoj najmoćnija država svijeta nije čak u stanju pouzdano prebrojati glasove (Ili ne želi: referiram na predsjedničke izbore 2000, u kojima je na vlast došao George W. Bush Jr. nakon krajnje sumnjive manipulacije glasačkim listićima na Floridi.) - dogme u ime kojih se po svijetu razaraju čitava društva i zatiru tisućljetne kulture?
Svatko tko mi ima namjeru prigovoriti da sam protiv demokracije, a za ideološki totalitarizam, neka se prvo zapita je li ovo čemu sada svjedočimo uistinu demokracija? Ili oblik totalitarizma, suptilniji i podmukliji od nacizma i staljinizma? Tvrdim da jesmo u diktaturi, bez obzira na sve privide slobode. A ta diktatura stvara dezideologizirano globalizacijsko kapitalističko društvo, emotivno ogoljelu zajednicu sebičnih pojedinaca koja više nije sposobna naseliti svemir. Ona ne želi i nije u stanju razriješiti i mnogo jednostavnije, a hitnije probleme, poput ratova, gladi, ekološkog kolapsa. Najnovija kriza potpuno je ogolila i sve mitove o ekonomskoj efikasnosti tog i takvog sustava. Tu za ozbiljne projekte jednostavno više nema volje, nema potrebnih ideala, nema ideologije koja bi ih uobličila i sistematizirala. Stoga, logično, nema nikog tko bi se upustio u izgradnju baze na Mjesecu ili slanje čovjeka na Mars.
Može mi se prigovarati i politiziranje jednog umjetničkog djela. Pri tome ideolozi dezideologizacije manipulativno prešućuju da je svaki čin svakog ljudskog bića, baš zato što jeste ljudsko biće, politički čin. Što znače izjave tipa “mene ne zanima politika”? Hrana koju jedemo je politika. Voda koju pijemo je politika, zrak koji dišemo, izmet koji izbacujemo, naš emocionalni i spolni život, sve je to politika. Samom činjenicom da smo ljudi, naše je postojanje prožeto politikom. Bilo je to jasno još Aristotelu, ali, eto, nije današnjim medijskim zagovarateljima doktrine kraja povijesti! Svaki je čin stvaranja politički čin, bez obzira rezultirao on (kako se jednom izrazio Predrag Raos) intelektualnim galofagom ili vrhunskim umjetničkim djelom.
Suvremeno čovječanstvo ponaša se poput kineskih careva u 15. stoljeću. Nakon što je admiral Zheng He (1371-1433) u sedam putovanja - zapovijedajući mamutskim flotama s kojima se tada na svjetskim morima ništa nije moglo usporediti - oplovio cijeli Indijski ocean (Zheng He je od 1405. do 1433. zapovijedao s ukupno sedam ekspedicija što su, kako koja, oplovile jugoistočnu Aziju, Indiju, Cejlon, Perzijski zaljev i Arabiju, te istočnu Afriku do današnje Kenije. Uspostavljao je diplomatske veze posvuda gdje je dolazio i smatraju ga bitnim za širenje Islama na Malajskom poluotoku i u Indoneziji: iako je bio musliman, poštovao je i druge vjere. Umro je i sahranjen je na moru. Tvrdnje /npr. Gavin Menzies: 1421: The Year China Discovered the World/ da je njegova flota doprla sve do obala Zapadne Afrike, Amerike, Arktika, Australije i Antarktike, ostaju za sada na rubu povijesnih znanosti.), kratkovidni su vladari, pritisnuti nedaćama na sjevernim granicama, odustali od prisutnosti na svjetskim morima. Uništena je većina pomorskih karata koje je veliki admiral iscrtao. Divovski brodovi, kojima je Santa Maria možda jedva mogla biti čamac za spašavanje (Prva Zheng Heova ekspedicija /1405/ brojala je oko 250 brodova s oko 27 800 ljudi. Brodovi su, prema starim izvorima, bili podijeljeni po namjeni, a najveći su bili tzv. brodovi s blagom, s devet jarbola, dugi oko 130 m, široki oko 50, navodne nosivosti 1500 tona. Najmanji, patrolni, brodovi bili su dugi oko 37 metara. Moderni stručnjaci smatraju ove veličine pretjeranima i vjeruju da su najveći brodovi Zheng Heove flote bili dugi oko 60 metara, sa šest jarbola. Za usporedbu, procjenjuje se da je Kolumbova Santa Maria bila duga oko 25 metara, a Nina i Pinta nešto manje.), ostavljeni su da istrunu u lukama, a znanja potrebna za njihovu izgradnju izgubljena su. Zabrane pomorskih aktivnosti, vjerojatno sračunate da obuzdaju piratstvo (u čemu, jasno, nisu uspjele), dodatno su otuđile Kinu od mora i kumovale ekonomskom i tehnološkom nazadovanju koje je konačno od sredine 19. stoljeća plaćeno bezbrojnim poniženjima i patnjama svekolikog kineskog naroda i države.
Clarke i Kubrick upotrijebili su moć umjetnosti da nam pokažu kakva nam budućnost može biti. Učinili su to na način kako nitko prije njih nije i kako skoro nitko nakon njih nije. Oslikali su nam svjetove što nas čekaju. Opomenuli su nas i na naše urođene mane, tvorničke greške koje možemo prevazići upravo na novim granicama. Clarke i Kubrick su bili proroci. Nažalost, njihove riječi danas i ovdje odjekuju dverima kineskih careva. I to je, uz sve formalne trijumfe, prvi i najteži poraz njihova remekdjela.

Monolit među majmunima
Nije istina da nije bilo ozbiljnih znanstvenofantastičnih filmova prije Odiseje. Nije istina da ih nije bilo ni nakon nje.
Na čisto tehničkom i produkcijskom planu, Odiseja je 1968. bila neprikosnoveni vrhunac tadašnjih mogućnosti filmskog trika i postavila je standarde ispod kojih više nitko nije smio ići ako je imao ambicije napraviti išta suvislo. Filmske tehnike nakon Odiseje napredovale su i Clarkeova izjava da će se film koji želi izgledati bolje od Odiseje morati snimati u svemiru može se danas, u vrijeme računalne grafike, interpretirati ili kao šala ili kao neumjerenost u trenutku opravdanog oduševljenja postignutim. Svejedno, majstorstvu svih koji su na Odiseji radili može se zahvaliti da taj film i danas tehnički i vizuelno uzbuđuje kao i prije četrdeset godina.
Međutim, ja nisam sklon znanstvenofantastični film vrednovati prvenstveno po vizuelnoj dorađenosti. Znanstvena fantastika nisu lijepe sličice. Znanstvena fantastika je žanr koji propituje norme, stavove, spoznaje i traži mjesto čovjeka u kozmičkom poretku stvari, ako takvo što uopće postoji.
Na tom planu, vrlo je teško naći neko filmsko znanstvenofantastično ostvarenje nakon Odiseje koje se uhvatilo u koštac i uspješno ishrvalo s toliko suštinskih pitanja. Ridley Scottov Blade Runner jedan je mogući primjer. Sagan-Zemeckisov Contact (1997) možda je, uz puno dobre volje, drugi. James Cameron je imao ambicije u Terminatorima (The Terminator - 1984. i Terminator 2: Judgment Day - 1991) i Bezdanu (The Abyss - 1989), ali je zapravo reciklirao motive iz Odiseje u kontekstu akcionog filma i, bez obzira što volim Cameronove znanstvenofantastične filmove, promišljenost Odiseje ostala mu je izvan dometa. Scottova smo Aliena već spomenuli, Spielberg neminovno ode u sladunjavost i šarenilo, i tu pomoći nema, a Lucasovu franšizu ne može se ozbiljno shvatiti u istom tekstu u kome se raspravlja o Odiseji.
Ja osobno od Terminatora 2 naovamo tražim znanstvenofantastični film koji bi me istinski oduševio. Nije da ih nije bilo gledljivih, solidnih, sasvim OK. Ali, najčešće bi ostao na kraju neki “ali”, neka nedorečenost, nepopunjena rupa, praznina, najčešće emocionalna. I kako se već petnaestak godina snizuju očekivanja, Odiseja dobiva na težini. Međutim, u tome je istovremeno i još jedna tragedija, još jedan poraz tog filma.
Odiseja i nakon četrdeset godina ostaje izolirani slučaj. Nije uspjela u filmsku umjetnost i industriju posijati sjeme sustavnog i ozbiljnog propitivanja čovjekove budućnosti. Nije stvorila okruženje u kojem će filmska znanstvena fantastika postati trajno umjetnički relevantna. Komercijalno da, tehnički i produkcijski također, ali umjetnički, bojim se, ne. Da se poslužim slikom iz Odiseje: skaču holivudski majmuni posvuda, urliču i keze se i češkaju gole stražnjice, a Monolit već četiri desetljeća čeka da ga netko makar dotakne. Kakvo je stanje stvari, uzaludno ...

Što da se radi?
Možemo konačno postaviti i pitanje što će nam uopće taj svemir? Čemu gubiti oči buljenjem u zvijezde i posizati za dalekim svjetovima? Udaljenosti su nepremostive, teškoće ogromne, troškovi još veći, žrtve sigurne. Sve je to istina.
Ali svejedno smatram da je prodor u svemir conditio sine qua non dugoročnog opstanka i daljnjeg evolucijskog razvoja vrste Homo sapiens. Ne radi se samo o izravnim koristima, a one nisu malene. Širenje u svemir omogućiti će nam pristup ogromnim zalihama sirovina, uspostavljanje jeftinijih proizvodnih procesa uz minimum ekoloških briga i praktično neograničenu količinu Sunčeve energije, kao i demografsko rasterećenje Zemlje, te stvaranje sustava za zaštitu Zemlje i svekolikog života na njoj od kozmičkih katastrofa. Tu prvenstveno mislim na udare svemirskih tijela, poput onog u Tunguskoj 1908. Invazije izvanzemaljaca ostavljam za neku drugu raspravu, ali tko uistinu može staviti ruku u vatru da je takav scenarij nemoguć?
Uz sve navedene koristi, potreba za širenjem u svemir još je dublja. Bez tog procesa, naime, osuđeni smo na stagnaciju i konačno nestajanje kao vrste, bilo u kataklizmi rata, bijede, ekološkog kolapsa i/ili gladi, bilo u polaganoj dekadenciji i degeneraciji, čak i u mogućim uvjetima materijalnog izobilja. U onom slavnom motu na početku svake epizode iskazali su to još scenaristi Zvjezdanih staza. Na ozbiljniji način progovorio je o tome Predrag Raos u Brodolomu kod Thule, da se vratim domaćem primjeru.
Ne znači da na račun prodora u svemir smijemo zanemariti probleme koji trenutno tište čovječanstvo i ugrožavaju kako život na Zemlji, tako i ljudsku civilizaciju kakvu znamo. Te nedaće moramo prevladavati paralelno s otkrivanjem i otvaranjem novih svemirskih prostranstava. Jedno će djelovati na drugo i možemo biti sigurni da ćemo, primimo li se kao čovječanstvo posla, svjedočiti pozitivnoj tehnološkoj, ekonomskoj, ekološkoj, političkoj i filozofskoj povratnoj sprezi između ova dva, na prvi pogled razdvojena, pa i sukobljena procesa.
Oko nas je prostor, koji ipak nije posljednja granica, jer u njemu granica zapravo i nema. Samo ćemo spoznavanjem tog prostora i širenjem kroz njega osigurati opstanak ljudskosti u eonima pred nama. Kao i Clarke i Kubrick, uvjeren sam da nismo sami u svemiru. Kakvi nas razumi očekuju među zvijezdama i što možemo od njih naučiti? Ne znamo. Ali prvi korak prema tim novim i nepoznatim, možda i neshvatljivim razumima, prema ljepotama dalekih svjetova i koprenastih maglina, prema prirodnim silama i prostornovremenskim rasponima od kojih zastaje dah, moramo učiniti ovdje i sada, bez odlaganja, preuzimanjem u vlastite ruke pune odgovornosti za našu budućnost, nas kao pojedinaca i nas kao vrste. Samo ćemo tako početi graditi budućnost u koju nam je vrata otškrinula Odiseja.
A to znači nadrasti uplašenog majmuna i postati ljudsko biće. Nimalo lagani zadatak. I baš zato dostojan Homo sapiensa.