Prokleta kula - ulomak

U novom broju časopisa "Grifon" možete - između ostalog - čitati i moju priču "Prokleta kula". Ovdje je jedan ulomak, da vas zainteresira. Inače, preporučujem broj, pravi vodič kroz kule i tvrđave diljem Lijepe naše!
***********************************

Šumom se razlegne ženski vrisak! Nad krošnjama uzgraktale su se poplašene vrane. Edik podbode svog riđana i zaleti se s puteljka među dubove, u smjeru odakle je čuo krik.

Okruglog štita na ljevici, koplja u desnici, hitao je među stablima već golih krošnji. A onda spazi, tek na trenutak, priliku u bijeloj halji, duge zlatne kose. Izgubila se među dubovima, u bijegu ni ne primijetivši Edika, trčeći bez daha, samo da izmakne svojim progoniteljima. Četvorica, izbroji Edik hitre obrise što su projurili za njom. S mačevima u rukama, pod žičanim košuljama, dvojica s kacigama. Grudima mu se razlije znani, skoro pa dobrodošli žar predstojeće borbe i progonitelji, ni ne slutivši, sami postanu progonjeni.

Zahuktani, u bijesu potjere, prekasno su čuli topot kopita. Posljednji među njima, pod kacigom, spuštena vizira, okrenuo se, povikao, pokušao zamahnuti dvoručnim mačem. Edik mu nije dao. Zaleti se konjem ravno na njega, sruši ga, životinja preskoči preko tijela što se okretalo u lišću prije no što će Edik zabiti u njega koplje i povući mač.

Jedan od preostale trojice okrene se i sve onako trčeći zaurla nešto nerazgovjetno. Edik razrogači oči kad mu razazna crte lica, ako se ta gubica uopće mogla zvati licem. Uhvati ga jeza - njega, koji je psoglavce gledao oči u oči bez i da trepne! - pri pogledu na tu čudovišnu nakazu. Odlučnost mu na trenutak splasne, ali vojna ga je naučila svladavati strah i brzo se snalaziti pred iznenađenjima. Dobro je znao da uzmaka nema. Vidio je i drugoga. Treći je imao lice skriveno iza vizira, ali Edik nije sumnjao da je i on od istog poganog soja. Nekom drugom sam bi pogled na njih bio dovoljan da pobjegne što ga noge nose, ali sve se odigravalo prebrzo da bi više bilo mjesta bijegu. Tri stvora odustala su, barem dok se ne obračunaju s Edikom, od lova na nepoznatu djevojku, i on se nađe opkoljen.

Sva trojica nasrnu na njega. Konj je njištao, okružen stvorenjima što zamahuju teškim mačevima. Edik je spretno izbjegavao i štitom odbijao udarce, mislio je da će mu ruka puknuti pod njihovom silinom. Snažni, bili su nadljudski snažni! Ali, u Ediku su još bjesnile nebrojene bitke kroz koje je prošao i iz njih živu glavu izvukao! Nije više mislio, nije više bio svjestan što radi, prepustio se nagonu ratnika. Sjekao je lijevo i desno, neumorno, čelik je zvečao o čelik, sječivo zvonilo o sječivo, nije im ni trenutka dao blizu. Tri su se mača odbijala od njegovog jednog, kao od kakvog oklopa. Zvijeri su roktale i režale i dahtale, urlale sa svakim zamahom, a onda se šumom prolomi krik: Edik je snažnim zamahom posjekao jedno stvorenje preko gubice. Ono se primilo teškom ručetinom za lice, među prstima liptala mu je krv, i odteturalo nekoliko koraka unatrag, a onda se bučno poput klade srušilo u lišće.

Preostala dvojica navale na Edika s još većim bijesom! Htjeli su ga pod svaku cijenu sasjeći u sedlu ili, još bolje, skinuti s konja u blato i lišće i tu ga dokrajčiti, izbosti, raskomadati. Ali, on je na svaki njihov udarac uzvraćao još žešćim, odbijao ih i istog trena napadao, tražeći svom smrtonosnom sječivu, nebrojeno puta okrvavljenom, put do njihova mesa. I uspio je: kao cjepanicu kakvom sjekirom, mačem je rascopao glavu drugom napadaču i ovaj se stropoštao konju pred kopita.

Treći, zadnji, kad shvati da je ostao sam, junački se baci u bijeg, nesumnjivo do samog pakla, da odatle dovuče pojačanje. Edik podbode konja, sustigne ga i obori jednim udarcem preko leđa. Onda skoči iz sedla i potrči da okonča bitku. Njegov se protivnik okrenuo da će ustati, ali Edik ga nije pustio. Izbjegao je njegov udar i precizno zario svoj mač kroz prorez na viziru njegove kacige. Zvijer je zaurlala i objema rukama zgrabila sječivo, ne obazirući se više što mu siječe dlanove i reže prste, samo da ga pokuša izvući. Edik pritisne odozgo svom težinom, šiljak je probio lubanju na tjemenu i kacigu, i zabio se u meku zemlju: samrtno mu je batrganje zamalo istrglo mač iz ruku, a onda se tjelesina pod njim umiri i Edik izvuče sječivo.

Uspuhan, znojan, podignutog mača, ogledao se lijevo-desno, spreman na daljnju borbu. Lako ih je moglo u blizini biti još. Ali, šumom je zavladao mir, čulo se samo graktanje vrana visoko gore. Edik skine kacigu s mrtvog stvora. Želudac mu se stegne pred tim unakaženim licem, obraslim rijetkom čekinjom. Ispod niskog, izbočenog čela u njega je beživotno zurilo sićušno oko. Na mjestu drugog zjapila je krvava rana. A iz ponešto izdužene gubice stršale su žućkaste kljove, kao u kakva vepra.

Tko su ti stvorovi, pitao se Edik. Nikad nije vidio nečeg takvog, iako je u vojni svakakve užase prošao, daleke krajeve obišao, s raznoraznim se ljudima družio i od njih slušao priče o još udaljenijim zemljama i njihovim neobičnim žiteljima. Nije uopće sumnjao da bi stvorovi ubili djevojku, možda i još groznije užase nad njom počinili. Možda je ona znala ...

“Gospo?”, poviče Edik. Osluhne, no nitko mu ne odgovori.

“Gdje ste, gospo? Ne bojte se!”, poviče opet. Sačeka nekoliko trenutaka, a onda pođe da uzjaše konja. Koliko god odmakla, na konju će je lako sustići. Ne može je ostaviti samu, neće izdržati ni -

Više nagonom nego čulima, Edik osjeti da nije sam. Okrene se.

Djevojka je stajala nad prvim stvorom kojeg je Edik oborio, iz njega je još stršalo koplje. Ediku se umalo zavrti pri pogledu na njen vitak stas i prelijepo lice, uokvireno dugom sjajnom kosom boje zlata što joj se poput slapa slijevala niz leđa. Promatrala ga je netremice, očima modrim kao more. Edik je upijao njeno tijelo u dugoj bijeloj opravi, uprljanoj blatom i razderanoj na šiblju. A onda se smrzne kad pod haljinom spazi papke gdje bi djevojci trebala biti stopala!

Vila, shvati Edik, spasio sam vilu! Odmah se napravi kao da nije primijetio papke - neki bi rekli kozje, neki vražje, a vile su vrlo tašte, s njima je dobro vidjeti, a ne vidjeti! - i nasmiješi se i pokloni vili pred sobom, kao što bi se klanjao nekoj otmjenoj gospi plave krvi.

Vila mu uzvrati naklon i smiješak, ne skidajući očiju s njega.

“Spasio si me, viteže. Hvala ti!”

“Slab sam ja vitez, moja gospo! U mene je malo zemlje, dvora nemam. Imam samo ovo kljuse”, pokaže Edik na svoga riđana, “i ono s čim sam u vojnu pošao. A iz vojne natrag nosim samo živu glavu na ramenima.”

“To je još uvijek više no što bi ova četvorica mogla reći za sebe, viteže”, kimne vila glavom na tijela u blatu i lišću.

“Nikad ne vidjeh takvih stvorova. Nisu ljudi, nisu ni psoglavci. Što su? Znate li, gospo?”

Vila ne odgovori, tek uperi prstom iza Edika. On se okrene i shvati da vila pokazuje u smjeru kule.