Krater smrti

Tlo je poda mnom mekano, prekriveno vlažnim slojem sličnim mahovini. Stabla se uzdižu oko mene, na granama mjesto lišća nose meke i pahuljaste zelene kugle, kao od šećerne vune. Posvuda zuje kukcolika stvorenja. Iznad stabala vidim četverokrile zvjerčice oštrih kljunova i dugih repova što spretno u letu love “kukce”.

Očitavam podatke. Vruće je i vlažno. Zrak bi se dao disati, omjer kisika, dušika i ostalih plinova u okvirima je standarda. Analizator ne očitava ništa štetnoga, nikakvih otrova niti psihedelika. Svejedno, ne otvaram skafander. Dobro znam da se sa svijetom oko mene nije za igrati.

* * *

“Odatle se nitko nije vratio”, podsjećam dok otpijam gutljaj trpkog čaja. Hadjor me gleda sa svoje strane stola, poznato mu je to koliko i meni. Lice mu je iscrtano sivim potezima brige što se još odbija prepustiti očaju.

“Tri ekspedicije, kapetane McKinley”, potvrđuje uz uzdah. Iza njega je na zid projicirana satelitska snimka kratera, načinjena iz niske orbite. Zeleni krug promjera 43 kilometra na sivoj goloj površini Barnstorma, iskrastanoj bezbrojnim udarima meteorita. Anomalija. Do sada je progutala 53-oje ljudi, a da nitko nema pojma kako. “Tri ljudske. I tko zna koliko drugih.” Tlo oko kratera posuto je desetcima svemirskih brodova drugih rasa. Neki su stari tisućljećima, zlatni rudnik za tehnoarheologe.

“Nisam čuo za četvrtu ekspediciju”, primjećujem.

“Moja kćer običava sve raditi na svoju ruku, kapetane. To je na njenu majku.” Ne promiče mi sadašnje vrijeme koje koristi Hadjor. Nada umire zadnja: Tasha Hadjor najnovija je na popisu nestalih.

“I sad želite da je odem potražiti?” Na snimci jasno vidim njen šestovoz, ostavljen podno zida kratera. Odatle se nesumnjivo penjala - puta za vozilo nema - prije no što je ušla u mjehur što se nadvija nad krater. I više se o njoj ništa nije čulo. Već dva mjeseca.

“Hoćete li to učiniti?”

“Ako je cijena dobra. Ali ne želim vam davati lažnu nadu.”

“Kapetane”, Hadjor se naginje prema meni, glas mu je tvrd, “moja je kćer živa dok mi ne dokažete suprotno. Razumijete li?”

* * *

Cijena je bila dobra, Hadjor si može dopustiti privatnu spasilačku ekspediciju. A zna da ja ne odustajem na prvoj prepreci. I tako sam pošao tragom Tashe Hadjor. Provukao se kroz blokadu, spustio se skakavcem do njenog šestovoza. Smjesta sam u finoj sivoj prašini našao otiske čizama njenog skafandra. Nema vjetra da ih raznese. Barnstorm je bez atmosfere, i zato je zeleni krater tako velika zagonetka. Smrtonosna zagonetka.

Prva ekspedicija koja je prije sedamnaest godina krenula u krater ušla je sa sjevera. Nakon što se predugo od njih nije čulo ni glasa, poslani su spasioci. I njima se izgubio svaki trag, ostala su samo vozila uza zid kratera. Četiri godine trebalo je proći do treće ekspedicije. Kad je i ona nestala, Flota je uspostavila sigurnosni kordon. Najurili su tehnoarheologe, evakuirali bazu i oko kratera posijali znakove upozorenja. Ali, nije mudrost proći blokadu na dalekom, nenaseljenom planetu, koji zapravo nitko ne čuva. I tako je Tasha Hadjor, novinarka s dva doktorata iz bioloških znanosti, nestala u zelenom krateru.

Do mjehura sam došao nakon napornog penjanja uz oštre stijene: nije lako u skafandru, čak ni za izdržljivog kao ja. Predamnom je bila opna mjehura, neobjašnjivo prozirna, a ipak u stanju zadržati sva štetna zračenja kojima je izložena površina Barnstorma. Jednom kad se kroz nju prođe, prekida radio-vezu. Iza nje, zaštićen, neotkriveni zeleni svijet čije se samo postojanje suprotstavlja svemu što znamo.

Dotaknuo sam opnu, pričekao nekoliko minuta. Vidio sam lelujanje u opni i onda mi se oko šake počeo stvarati mjehur. Vakuola je rasla i rasla, obuhvatila mi ruku do ramena, a onda, u desetak minuta, i cijelo tijelo. To mi je bilo poznato, snimke ulazne vakuole ostavila je za sobom još prva ekspedicija. Okružen vakuolom kao kakvom međukomorom između unutrašnjosti i pogubnog vakuuma vani, napravio sam dva koraka: opna je deblja no što se izvana čini. A onda, kad sam bio na unutrašnjoj strani, vakuola me ispljunula u zagonetno zelenilo.

* * *

Probijam se neobičnom prašumom, zašao sam već deset kilometara u krater. Šuma je sad gušća. Od zelenih pahuljastih kugli više se ne vidi svemir nad mjehurom. Svijet oko mene kao da svijetli nekim unutrašnjim zelenkastožutim sjajem. Provjeravam analizatore, i dalje ničeg štetnog. Posvuda se roje “kukci”, na njih se zalijeću letači. Tu i tamo me iz podrasta radoznalo, bez straha, promatraju klokanolike životinje, pola metra visoke, prije no što odskakuću dublje u zelenilo. Da imam vremena, vjerojatno bih se lako sprijateljio s njima. Kamera na vrhu kacige sve to snima: ako izađem, bit će zanimljivog materijala za biologe. Velikih grabežljivaca nisam sreo.

Svijet se oko mene čini idiličnim i samo ga spoznaja, da je ovdje nestalo pedesetak ljudi i tko zna koliko pripadnika drugih rasa, ispunjava zlokobnošću. Što im se moglo dogoditi?

A onda na granu nekoliko metara od mene slijeće jedan četverokrili letač. Gleda me svojim krupnim žutim očima. Primjećujem da na kori do njega rastu neke biljke što me podsjećaju na narančaste lišajeve. Letač kljunom čupa komadić “lišaja” i, držeći ga kljunom, trlja njime prsa. Gledam ga kako otkida komadić po komadić i maže se po cijelom tijelu, po repu, nogama, letnim opnama, ne propušta natrljati ni jedan djelić svoga tijela. Glavu i vrat koje, jasno, nije mogao dohvatiti kljunom, trlja o letnu opnu. Potom opet čupa komadić “lišaja” i njime maže tu opnu, kao da želi biti potpuno siguran da je do kraja prekriven onim što “lišaj”, očito, izlučuje. Što god to bilo.

Osjećam da u ponašanju male leteće zvjerčice leži nešto važno, možda ključ cijele zagonetke kratera, ali promiče mi. Shvaćam da sam zapravo iscrpljen. Obliven znojem, čak i uz unutrašnju klimu skafandra. Napet, stalno očekujući pogibelj koja ne dolazi. Gladan. Otpijam malo hranjive kaše kroz cjevčicu nadohvat ustiju. A nisam pravo ni počeo tražiti Tashu Hadjor.

* * *

Stojim na čistini, njom žubori potočić. Nema zeke, ali zato su tu “klokani”, pa je slika idile potpuna. Skakuću čistinom, tek nakratko obraćajući pažnju na mene. Osvrćem se, za sobom sam ostavio trag otisaka u mekoti “mahovine”. Otisci se ispunjavaju vodom, cijelo je tlo vlažno.

Vadim iz pretinca o pojasu epruvetu za uzorkovanje vode. Od čega god prethodne ekspedicije stradale, najvjerojatnije nije u zraku. Vrijeme je da probam vodu. Rado bih se riješio skafandra, prije no što se usmrdim u njemu. Saginjem se da uzmem uzorak i onda osjećam da nisam sam i podižem pogled.

Preko potoka, na rubu čistine, stoji Tasha Hadjor, ista kao na holoima koje mi je pokazao njen otac, samo dulje kose. Bosonoga. Na sebi ima hlačice i topić, tek toliko da se ne može reći da je gola. Valjda je u tome bila ušla u skafander. Tamna joj se koža sjaji od znoja ali, dok mi prilazi, primjećujem da je nečime namazana.

“Gospođice Hadjor?”, ustajem. “Ja sam kapetan Peter McKinley, vaš me otac poslao.”

“Skinite skafander”, odgovara mi, u glasu joj žurba. S ramena skida platnenu torbu.

“Ne”, odmahujem glavom. “Naravno da ne, dok ne saznam što je pobilo tri ekspedicije!”

“Odmah!”, zapovijeda mi Tasha. “Nema vremena za raspravu!”

“Gospođice Hadjor”, oprezno prelazim potočić. Ona ne uzmiče, otvara torbu, posiže za nečim unutra. Ja zastajem, spreman na sve. Tko zna što joj je u glavi, dva mjeseca samoće je dugo ...

“McKinley, pogledajte si potplate!” Nije mi jasno o čemu priča. “Pogledajte ih!”

Dobro, kad navaljuje! Podižem jednu nogu. Skoro padam na tur, zaprepašten. Jasno vidim kako je potplat izjeden, kao kakvom kiselinom. A na nekim mjestima nagrizlo je duboko!

“Još dvadesetak minuta i sokovi će vam progristi potplate. Čarape će vam probiti u pola minute ...”

“Kakvi sokovi?”

“A onda će vam kroz kožu proći otrov. Neurotoksin, bit ćete mrtvi prije no što se srušite na tlo.”

“Kakvi sokovi?”, ponavljam pitanje.

“Probavni, naravno”, Tasha se smiješi. “Jednom kad ste mrtvi, probavit će vas. Skidajte već jednom taj skafander! I stanite na ovo!” Prije no što se uspijem pobuniti, Tasha iz torbe vadi izrezani komad šatorskog krila i rasprostire ga na tlo. Potom vadi punu šaku “lišajeva”, istih onih kojima se predamnom mazala ona mala leteća beštijica. “Platno je dovoljno debelo, štitit će vam stopala od sokova dok se dobro ne natrljate ovime.”

* * *

Tasha mi pruža plod jedne prizemne biljke što raste dublje u šumi. Njime se hrane “klokani”. Zagrizam ga, sočan je i vrlo sladak, okusom poput kakija. Gleda me dok jedem, smiješi mi se, dva mjeseca samoće je puno. Nešto smo nadoknadili prošle noći, ali svejedno. Jutros smo se oboje opet namazali “lišajevima”, sigurni smo neko vrijeme.

Meteorit je zapravo bio arka, objasnila je Tasha. Sve je to tek njena teorija, ali ima smisla. Nosio je simbiotsku zajednicu organizama. Kad je udario - prije možda milijun godina - organizmi su zaposjeli cijeli krater koji je napravio. Jedni su stvorili mjehur, drugi obložili dno kratera, lučivši sokove kojima su otapali stijene da se bolje učvrste i domognu potrebnih minerala. Treći su izrasli u stabla, da fotosintezom pretvaraju svjetlost zvijezde u šećere. S njima su došle i brojne manje “biljke”, “gljive”, “lišajevi”. I “klokani”, letači i “kukci”: Tasha tvrdi da je cijeli sustav stvoren nekim pradavnim genetskim inženjeringom, i onda, u brodovima sličnim meteoritima, razaslan svemirskim dubinama. Tko je to učinio i zašto, možemo samo nagađati. Tek, svaki je brod-meteorit nosio svoju zajednicu, prepuštenu sreći, da u beskraju svemira udari u neki pogodni planet poput Barnstorma.

Ali, jednom uspostavljena zajednica se i brani. Svaki uljez biva bez odlaganja probavljen. Ni zaštitna odjeća ne pomaže, skafander mi je do sada već progrižen na sve strane. Samo onaj tko nije tuđin, tko poznaje obranu kratera i namaže se sokovima “lišajeva”, biva pošteđen: zajednica ga prepoznaje kao svoga i ne luči sokove da ga napadnu. Tako preživljavaju “klokani” i letači.

Kao što sam ja vidio letača, tako je Tasha vidjela jednog “klokana” kako se trlja lišajevima i, kad je ubrzo shvatila da je napadnuta kiselinom, na vrijeme zbrojila dva i dva. Drugi nisu i zato su sad bivši. A da nije bilo Tashe, i ja bih im se bio pridružio.

Sigurni smo u našem malom raju. Znamo njegovu smrtonosnu tajnu i kako se zaštititi. Zajednica nas sad prima kao svoje. Ali, imamo problem. Skafandra više nemam: ne mogu se vratiti do skakavca i pozvati pomoć, niti im objasniti u čemu je problem. Preostaje nam samo čekati da Tashin otac pošalje nekog drugog da nas traži. I nadati se da ćemo ga sresti prije no što ga sokovi počnu probavljati.

Tasha me grli, ljubimo se: imamo dovoljno vremena za ljubav. Na kraju krajeva, a što drugo da se radi u raju?

Aleksandar Žiljak