Sretan rođendan, Sunčana

Rođendan - 1

“Roje se”, prošapće Sunčana.
Čak i kroz zatamnjeno okno, Cristanna oblijeva pilotsku kabinu jarko narančastom. Bez zatamnjenja, ne bi je se moglo gledati. S ove udaljenosti, Gehenna je tek tamna točkica naspram vrele kugle. Navođenje nas vuče prilaznim vektorom, do spuštanja na planet još je skoro trinaest sati. Sporo i dosadno, ali SOP je SOP, preostaje nam samo vrtjeti palčeve.
Cristannina je fotosfera posuta tamnim pjegama, jasno ih vidimo kroz okno. Neke su uobičajene zvjezdane pjege, poput onakvih kakve je još Galilei našao na Suncu. Druge su pravilno okrugle, možda i 50 000 kilometara u promjeru.
Rojevi.
Zvjezdani, bezbroj zvjezdana u rojevima što, protivno svakoj pameti, plutaju u vrelom moru plina.

Rođendan - 14

Da vozim slijepog putnika u prostoru za teret, shvatio sam otprilike dva sata nakon uskakanja. Bilo je prekasno da se vratim. Iz Mlokosziewiczeva prostora iskače se samo planski, na odredištu. Sve se ostalo jako, jako ne preporučuje.
Spomenuo sam majku i sve po spisku pristanišnom osiguranju, otišao do ormara s oružjem i uzeo poluautomatsku sačmaru. Napunio sam je gumenim mecima, provjerio okvir u pištolju - za slučaj da sam pokupio kakvog ozbiljnog pacijenta - i krenuo u lov.
U teretu sam imao dva teška stroja za površinski kop, sve s urednim tovarnim listom i propisno zapakirano u kontejnerima položenima na AG-palete. Odredište: Gehenna, rudarska koncesija na golom sivom planetu promjera oko 5000 kilometara, iskrastanom meteorskim kraterima i izbrazdanom hrptovima i jarcima.
Sišao sam u prostor za teret. Ostavio sam svjetla ugašenima, spustio na oči IC-vizir, podigao pušku. Tkogod bio, zapravo se i nije imao gdje sakriti. Na nekom većem brodu da, ali ovdje ...
U prolazu među paletama ništa. No dobro, to bi stvarno bilo lako. Tiho, leđima uz kontejner, sve pazeći da me netko ne zaskoči, došunjao sam se do tričetvrt metra širokog razmaka između stijenke teretnog prostora i prvog kontejnera. Prazno.
Odjednom sam začuo korake po čeličnom podu! Hitro sam se okrenuo, štakor se zavukao iza drugog kontejnera. “Hajde, izlazi!”, povikao sam, držeći pušku pred sobom i sad već predviđajući da mi najvjerojatnije neće trebati. Da je bio netko opasan, već bi počelo sranje. U svakom slučaju, ne bi se tako lako odao. “Izlazi, da ne proradi sačmara!”
“Mene tražite?”, dopro je nesigurni glasić iza kontejnera. Podigao sam IC-vizir, brzo pritisnuo tipku na daljinskom o pojasu. Upalila su se svjetla na stropu.
“Baš tebe”, odvratio sam. “Izlazi!”
Iza kontejnera oprezno je iskoračila vrlo mlada djevojka. Metar i ćevap visoka, ali proporcije na mjestu, zaobljena i popunjena baš koliko treba, točno tamo gdje treba. Sedamnaest-osamnaest godina, procijenio sam, ne više.
Ruke je držala podignutima. Spustio sam pušku i prišao joj. Bila je za prste polizati, lijepog okruglog lica uokvirenog kosom boje žita što joj se spuštala do ramena. Gledala me krupnim plavim očima, bez pretjeranog straha. Ili se negdje nagledala sačmara, ili je znala kome se ušuljala na brod.
Netko bi je drugi tu temeljito prepipao. Ispod ruku, preko grudiju, oko pojasa, niz noge i između. Onako, da se vidi ima li skrivenog oružja. Samo što je Peter McKinley korektna tvrtka - ne uvijek sasvim po zakonu, ali ipak korektna - pa se tako i ponašam. Povrh toga, ispod njenih bijelih hlačica napetih na dupetu i kratke bijele vjetrovke i crvene majice teško da se moglo sakriti išta konkretnoga. Imam ja istrenirano oko za to.
Bacio sam pogled iza kontejnera. Torbu je ostavila na podu, činila se prepunom. “Uzmi stvari”, naredio sam joj. “Sad idemo gore. I bez gluposti!” Podigla je torbu, krenula prema izlazu, a ja za njom, još uvijek spreman na iznenađenja. To što sam paranoičan, ne znači da nemam neprijatelja.

Rođendan - 1

Odavde, rojevi zvjezdana na Cristanninoj površini tek su pjege. Nije mi prvi put da ih vidim, ali nikad u ovolikom broju.
Izbliza, onoliko koliko im se dalo prići da ih se snimi, pojedinačni zvjezdani izgledaju kao diskovi, metar u promjeru, što nose zrakaste razgranate bodlje, do desetak metara duge. Čini se da ih postoji sedam ili osam vrsta na ukupno tridesetak tisuća zvijezda gdje su do sada otkriveni. O njihovu metabolizmu tek se nagađa, ali izgleda da su im najmilije zvijezde iz sredine glavnog niza na Hertzsprung-Russelovom dijagramu. Nađe ih se i na po kojem crvenom divu i superdivu, ali nikad na zvijezdama s površinskom temperaturom preko otprilike 7000 stupnjeva Celzijevih.
Mikroskopske spore nošene zvjezdanim vjetrovima pokazale su se potpuno neprobojnima za ikakvo proučavanje. Najvjerojatnije su zvjezdani nastali iz nekog međuplanetarnog organizma što je tko zna gdje i kako davno dospio preblizu nekoj zvijezdi. Ništa čudno, tako sigurno stradava mnoštvo MPO-a, ali predak zvjezdana bio je dovoljno izdržljiv da preživi vrelu koronu i kromosferu i spusti se sve do relativno hladne fotosfere.
A ovdje, na Cristanni, zvjezdani se upravo roje i Sunčana stoji uz mene i nijemo ih promatra, dok joj niz obraze klize suze.

Rođendan - 14

Istresao sam joj torbu na stol u trpezariji. Sunčana je sjedila dok sam joj premetao stvari. Ništa posebnoga. Na vrhu ODP, stavio sam ga na stranu, možda ga kasnije provjerim. Potom uobičajene krpice i toaleta. I, između dvije bluzice i jednih traperica, podosta seksi rublja, jedva da je i trepnula dok sam vadio čipkicu i najlonke, ne baš primjerene njenom uzrastu.
“Dobro, što je ovo trebalo značiti?”, pogledao sam je, glumeći strogost. Bilo mi je malo teško prema njoj biti strog. Što smo dalje išli, bio sam sve sigurniji da se nije ušuljala da mi prereže grkljan.
“Ništa”, odgovorila je Sunčana. “Trebam stići na Gehennu.”
“Pa? Opskrbni brod ide svakih šest mjeseci.”
“Za dva tjedna mi je rođendan. Želim biti tamo za rođendan.” Rekla je to mazno, gledajući me u oči, kao da podsjeća taticu na poklon mezimici. Za dva tjedna ... A prvi sljedeći opskrbni brod polazi za tri mjeseca. “Vi ne primate putnike. Tako se priča ...”
“Dobro se priča”, odbrusio sam. Teret mi je u životu uvijek bio dovoljan. Nikad s njime problema: leži gdje ga ostaviš, ne žali se, bitno mu je samo da stigne. Putnici? Putnici su davež.
“Nije problem, platit ću vam.” Po propisima, kad stignemo trebao bih je predati pristanišnim vlastima. Onda, po propisima, dalje ide provjera, prekršajni postupak, koji mjesec bukse, moguća deportacija. Kao da je mislila da joj ne vjerujem, Sunčana iz džepa izvadi kartice. Osobnu, par kreditnih te, među njima, i jednu crvenu.
Uzeo sam crvenu, uzeo sam osobnu. Crvena mi je potvrdila ono što sam naslutio i sam. Sunčana je bila licencirana prostitutka, i to već četiri godine. Prema osobnoj, nadolazeći joj je rođendan bio osamnaesti. A ako je pametno vodila poslovanje, kreditne joj nisu trebale biti prazne.
Konačno sam slegnuo ramenima, prožet nekim neodređenim umorom. Možda sam bio samo gladan, prema brodskom se vremenu bližila večera. “Idemo, da ti pokažem gdje ćeš spavati.”

Rođendan - 1

Kontrola prostora odjavljuje se uz dobrodošlicu, ekran se gasi. Isključujem AG i glavnu fuziju, prebacujem brod na pomoćno napajanje i gasim jednu po jednu funkciju. Trupom prostruji mukli trzaj, a onda platforma na koju smo sletjeli stane tonuti u stijenu. Nakon pet minuta spuštanja, nalazimo se pedeset metara ispod površine. Nad nama se zatvara teški pokrov što štiti od zračenja. Još jedan trzaj i konačno se zaustavljamo, ukopani u rasvijetljenom bunkeru. Gehenna je od svoje zvijezde udaljena prosječno 55 milijuna kilometara i nije zdravo predugo se zadržavati vani.
Ustajem iz pilotskog sjedala, protežem se. Kroz okno vidim malo otvoreno vozilo kako nam prilazi. Carina i predstavnik preuzimatelja. Uzimam svoj ODP i karticu s tovarnim listom, nemam ništa protiv da isporuku obavim što prije.
Sunčana ostaje u kabini. “Ideš?”, pitam je i ona me bezvoljno slijedi. Šutljiva je zadnja tri sata, otkad je shvatila da je nad rudarskom bazom noć i da do sljedećeg svitanja ima još 35 standardnih dana. A rođendan joj je sutra.

Rođendan - 14

Šištanje pneumatike izbacilo me iz polusna u koji sam utonuo. Vrata moje kabine kliznula su u stranu. Sunčana je stajala na ulazu, tek obris u plavim nužnim svjetlima u hodniku i nad vratima. Upalio sam svjetlo nad krevetom.
“Ne ključaš?”
“A trebao bih?” Sunčana je zakoračila u kabinu. Preko sebe prebacila je prozračni negliže. Prišla je krevetu, rastvorila negliže i pustila ga da joj sklizne niz ruke na pod. Nosila je nešto od one čipkice što sam joj našao u torbi. Odabrala je bijelu. Savršeno joj je pristajala.
“Došla sam platiti put”, zagugutala je. Stala je pred mene. Bradavice su joj se ocrtavale ispod čipke grudnjaka. Nije mi mogao promaći ni zavodljivi čuperak u gaćicama.
“Dobro znaš da ne moraš.” Teško je to bilo izgovoriti da zvuči uvjerljivo. Posebno što sam ispod pojasa zauzeo sasvim drugi stav. Sunčana se samo vragolasto nasmiješila. Mamila me, bacila je udicu i lovila me k’o ribu. Imala je dovoljno staža da nauči što usamljenim mužjacima radi mlado, zamamno i krhko tijelo upakirano u malo čipke. To je i koristila. I u svemu tome dobro se i zabavljala.
“Nema besplatne vožnje”, prošaptala je sjedajući na krevet, tik do mene. “A i ne želim dva tjedna biti sama u postelji.”
Istina, ovako je veselije, odlučio sam i zagrlio Sunčanu i privio je sebi i poljubio. I poljubio još jednom i ljubio je sve dok nisam ostao bez daha. I Sunčana je ljubila mene, milovali smo se, trljali se jedno uz drugo, lizali i opet ljubili i valjali se po zagužvanoj postelji. Negdje u tom valjanju otkopčao sam joj grudnjak i spustio naramenice i obnažio joj dojke i mijesio ih i ljubio i milovao, draškao joj krute bradavice i usput i sam ostao bez gaća.
Nisam se bunio kad me Sunčana zgrabila dolje, istovremeno nježno i odlučno. Još sam se manje žalio kad se sagnula i obliznula se i - sve me onako nestašno gledajući, preiskusna za svoje godine - primila se posla, dobro znajući gdje treba i kako. Nije se ni ona bunila kad sam joj prstima uhvatio gaćice i povukao joj ih niz noge. Rastvorila mi se, pustila me da je ližem i ljubim i sišem i sklopljenih je očiju raširila noge do kraja i primila me i dala mi, kroz jecaje i stenjanje, dahtanje i škripu postelje pod nama. Kovitlali smo se u slasnom vrtlogu, vodili ljubav do iznemoglosti, svjesni samo naših isprepletenih uzavrelih tijela, znojnih i ustreptalih.
Dvoje izgubljenih u ravnodušnom beskraju, zatvorenih u krhkom trupu broda, što užitkom i strašću rastjeruju izluđujuću crninu Mlokosziewiczeva prostora.

Rođendan

Iz sna me budi reski zvuk zvona s ulaznih vrata hotelske sobe. Trzam se, otvaram oči u tamu. Zvono mi ne prestaje bušiti mozak. “Svjetlo”, mrmljam i pali se svjetiljka nad krevetom. Pridižem se i shvaćam da Sunčana nije u postelji. Zvono ne popušta, valjda se nekome prst zalijepio za tipku.
“Dobro, dobro, dolazim!”, vičem bacajući pogled u kupaonicu. Sunčane nema ni tu, a ni u predvorju. Gdje je kvragu, pitam se dok grabim hlače. Mislim, da, rođendan joj je i možda se išla proveseliti ili si nešto kupiti, ali ipak ...
Konačno priskačem portafonu i pritiskam tipku. Na ekranu zakon i poredak. Brkati šerif teških šaka i visokokalibarske pljuce o pojasu i njegov pomoćnik. Šerif natmušten k’o ljetna oluja. Koji je sad vrag? Da nije Sunčana uletjela u neko sranje?
Otvaram vrata, puštam ih u sobu. Nagon mi govori da se događa nešto ozbiljno.
“Ona mala koja je došla s tobom, McKinley”, šerif odmah prelazi na stvar. Preskače upoznavanje, nema tu ni dobar dan, kako ste i jeste li lijepo putovali. Pomoćnik mu je nervozan, trudi se neprimjetno paziti na svaki moj pokret. Moguće da su se obojica dočepali mog dosjea, a unutra ima štiva za postati nervozan. “Nemaš pojma gdje je, pretpostavljam?”
“Vidim da nije u sobi”, odgovaram, protjerujući prste kroz nepočešljanu kosu. “Inače ne znam.”
“E, pa ja ću da ti kažem. Prije četiri sata unajmila je skakavca, preletjela terminator i sad se sunča na 350 stupnjeva u krateru Popov.”
“Dobro, i što je tu protuzakonito?”, malo se pravim lud, ali pitanje mi je na mjestu. Sunčana je rođena prije 18 standardnih godina u 02:47 po lokalnom vremenu. Već je prošlo devet ujutro i formalno je punoljetna. To povlači i pravo na unajmljivanje skakavaca. U sebi, pitam se što joj je došlo? I kakve to veze ima sa strepnjom koja me ispunjava?
“Ništa, osim što se oglušila na izravnu zapovijed da ne polijeće. Sve je prizemljeno već od ponoći.”
“Prizemljeno?”
“Ti ne znaš šta se dešava, McKinley? Nisi gled’o bilten zadnjih par sati?”, sumnjičavo me pogledava šerif, pitajući se živim li stvarno u neznanju ili pravim idiota od njega.
“Trebao sam?”
Šerif grabi daljinski s noćnog ormarića i uključuje TV na zidu. Preskače dva kanala, prelijeću prebrzo da išta uhvatim, a onda se zaustavlja na kanalu s astro-biltenom. U pozadini glas poziva građane da ne podliježu panici i ostanu mirni. Dnom ekrana promiču obavijesti o postupcima u izvanrednom stanju. A s ekrana pozdravlja me Cristanna, slika u realnom vremenu, skinuta s opservacijskog satelita što kruži oko Gehenne.
“O, sranje”, sve je što uspijevam procijediti.

Rođendan - 5

“Rođena sam na Gehenni”, šapnula je Sunčana, još znojna. Nad vratima kabine gorjelo je nužno svjetlo, ocrtavalo je naša naga tijela plavom. Glava joj je počivala na mome ramenu. Igrao sam se njenom kosom, prevrtao pramenove žita među prstima. Do Cristanne ostalo je još četiri dana skoka. “I onda sam umrla.”
Sunčana je gledala negdje daleko, u zid i kroz njega. Činila se odsutnom, kao da me nije bilo. Onda se trgnula i stisla uz mene. Njena se toplina razlijevala mojim tijelom i tjerala samoću posvemašnje crnine kroz koju smo brodili. “Umrla?”
“Znaš kako se to ponekad događa s bebama. Probali su reanimaciju, ali uzalud. Već su bili digli ruke.”
“I ti se toga sjećaš?”
“Ne bih trebala, zar ne? Bila su mi nepuna četiri mjeseca. A ipak se sjećam.”
“Smrti?” Sunčana me pogledala. Primio sam je za ruku, privukao joj dlan sebi, ljubio joj prste. Mali prst. Poljubac. Prstenjak. Još jedan. Srednji, kažiprst, palac ... Uzeo sam ga u usta i stao sisati, kao da sam malo dijete.
“Ne, Peter, ne smrti. Nego svjetla, jarkog svjetla. Prvo mala točkica u tmini, a onda odjednom bljesak. I nešto što me iz crnog vuče u svjetlo. Vuče i doziva i diže, jasno se sjećam svjetla i topline i ... Odjednom, tako mi je pričala mama, samo sam zahroptala i udahnula i zaplakala i svi su se ustrčali, dežurni i sestre.” Sunčana se pridigla, nasmiješila se, poljubila me. Zagrlio sam je i ljubili smo se i ona me obuhvatila nogama i stala se migoljiti uz mene. Ostali smo bez daha, na trenutak se razdvojili.
“Spasili su me, znam to, sigurna sam”, prodahtala je Sunčana u mome zagrljaju.
“Oni?” Ljubio sam je u vrat. Tiho je zastenjala, zabacila je glavu, a ja sam usnama krenuo put njenih čvrstih grudiju.
“Taj su se dan rojili zvjezdani.”

Rođendan

Letim u skakavcu nekih stotinjak metara iznad tla, terminator sam ostavio za sobom. Iznad mene Cristanna, ispod mene spržena površina Gehenne. U svemirskom sam odijelu, čak i kroz zatamnjeni vizir čini mi se kao da ću oslijepiti.
Bacam pogled na računarsku kartu. Sunčanin je skakavac crveni križić u krateru. Moj je zelen, treba još oko pola sata leta da se križići preklope. Skakavci su brzi i jednostavni za upravljanje, mišljeni kao male AG-letjelice za zujanje po planeti. Jedva sam nagovorio šerifa i kontrolu da mi dopuste poletjeti. Štogod Sunčani bilo na pameti, ja je ovdje jedini znam i mene će poslušati. Možda. A s onime što se događa iznad nas, bolje je ne biti nasilan.
Letim nad sivom stijenom, posvuda plitki krateri promjera od dva-tri do nekoliko desetaka metara. Ne bih volio ovdje imati prisilno slijetanje i ostati izgubljen. Ali, sve što se kreće na Gehenni emitira signal, za svakoga se u svakome trenutku zna gdje je. Pogledavam vanjsku temperaturu, vruće je, vrlo vruće. Gdje je maloj pamet, psujem. Neka samo nešto krene naopako s opremom ...
S druge strane, pomišljam, s obzirom da ćemo u par dana biti na svim vijestima diljem galaksije ... U glavi vrtim što da radim. Ne znam je li Sunčana svjesna u što se uvalila. Neće biti dobro kad je se dohvate, nikako neće biti dobro, nekako ne mislim da će joj se dopasti biti pokusnim kunićem.
Moram Sunčanu izvući s Gehenne. Ima dovoljno mjesta gdje se može izgubiti, galaksija je velika. Moram je skloniti.
Naravno, ako nam Cristannini zvjezdani dopuste.
A onda na obzoru ugledam zid kratera, izdiže se tri tisuće metara iznad ravnice. Popov je veliki krater, 230 kilometara promjera, okružen izbačenim materijalom i mnoštvom sekundarnih kratera. Ubrzavam, nakon desetak minuta prelijećem oštre vrhove zida i hitam prema središtu. Puštam navođenju da me drži na vektoru, križići na ekranu sve su bliže jedan drugome.
Tada ugledam Sunčanina skakavca, počiva na dnu kratera. Sunčana stoji stotinjak metara dalje, siguran sam da ne skida pogleda s Cristanne nad nama. Preuzimam upravljanje skakavcem i slijećem do Sunčanina. Iskačem na tvrdo kameno tlo. Osjećam jaru u tabanima, čak i kroz izolaciju je osjećam dok koračam prema Sunčani.
“Vjeruješ li mi sada, Peter?”, u slušalicama mi odjekuje Sunčanin veseli glas. Prilazim joj, stajem pred nju, u mojoj je sjeni. Zrcalim joj se u viziru. Sunčana podiže vizir, malo, tek prorez, ali dovoljno da je vidim. Lice joj je znojno, ali ozareno srećom. Oči joj se smiju. U svom tom paklu, dok cijela koncesija na noćnoj strani Gehenne puni gaće, vesele su. “Jesi li sada shvatio?”
Zaustim da nešto kažem. Trebam je pripremiti za bijeg, ali onda, gledajući nasmijane plave oči, shvaćam da bijega neće biti. Sunčana se vratila kući, tu gdje je rođena. Vratila se među svoje, da ostane, kao da se na svoj rođendan opet rodila. Sunčana spušta vizir i podiže glavu i razdragano maše Cristanni što joj je tako lijepo poželila dobrodošlicu.
A nad nama, roje se zvjezdani. Na Cristanninoj sjevernoj hemisferi dvije ogromne mrlje, razmaknute oko pola milijuna kilometara. Oči. Na južnoj, debeli luk, možda i milijun kilometara dug. Usta u osmijehu.
Poput djeteta kad crta Sunce, zvjezdani na Cristanni iscrtavaju sretno lice.