Ružičasti snijeg

Nisam ni sanjala da postoji toliko nijansi sive, pomisli Tasha Hadjor izlazeći iz šestovoza. Vrata se spuštaju uz šištanje, vozilo je za njom zatvoreno. Dlakavci nisu opasni, bez obzira na palac duge očnjake, ali su radoznali, a Tashi se ne gubi vrijeme tjeranjem hordi gladnih znatiželjnika. Oboružanih palac dugim očnjacima. Otvorena vrata su im kao pozivnica.

Nad Tashom niska sivozelenkasta naoblaka: donji oblačni slojevi Afrodite nikad se ne razilaze. Zvijezda je tek difuzni krug svjetlije žućkastosive. Iako je rano jutro, vruće je i sparno: znoj oblijeva Tashu, košulja joj se lijepi za leđa. Tasha silazi s makadama, inženjerija je povukla nekoliko pravaca kroz dolinu. Ovaj na kome se zaustavila prestaje nakon još pedeset kilometara: nastavit će ga ako se počne graditi druga svemirska luka. Ali zato istraživačima poput doktorice Tashe Hadjor omogućuje laki ulazak u dolinu.

Tasha gazi kroz bujnu zelenkastosivu travu visoku do pojasa. Sitni kukčići izlijeću pred njenim čizmama. Neki bljesnu crvenim ili plavim ili žutim krilima, kratkotrajne mrljice boje u sivome. Stabla u daljini tek su nešto zelenije nijanse sive. Okolo su razbacani bunkeri.

Desno od Tashe, najbliži od stupova. Udaljen je desetak kilometara. Pri bazi, promjer mu je oko kilometra. Diže se pet ili šest kilometara uvis i gubi u oblacima. Što je na vrhu, vječno zastrtom kovitlacima sive, baš se i ne zna. Vrhovi stupova su nepoznanica, nikad nitko nije sletio ni na jednoga: samo im je radarski izmjerena visina i ucrtani su u karte. Još dalje, izrastaju kao kakva šuma divovskih stabala. Oni najudaljeniji tek su nejasni obrisi u sivilu. Sjeverno od ove doline ima ih ukupno 83, zna Tasha. Kakvim su geološkim procesom nastali, nije sasvim jasno.

* * *

Tasha zastaje, znojna, šestovoz je ostavila sedam kilometara za leđima. Iako je po majci podrijetlom iz žarkih krajeva Zemlje, sparina je ubija. Otpija dva gutljaja vode. Vadi navigator iz džepa, provjerava položaj.

Na pedesetak metara od Tashe je bunker. Još jedna Afroditina zagonetka. Tasha mu prilazi. Bunker sliči preokrenutoj zdjeli promjera oko osam metara, visine oko tri. Ne da ga se probiti ni protuoklopnom granatom - probalo se - tako su bunkeri i dobili ime. Obrastao je nekakvim lišajevima i mahovinama, cijeli je mrljavosmeđih, narančastih i zelenkastih boja, sve uz puno sive.

Doktorica ga obilazi, zarastao je u travu, ali svejedno nalazi ulaz. Malen, Tasha bi se jedva provukla. Nikad nije ulazila u bunkere, unutra ima svega i svačega, puzavog i gmizavog, ali vidjela je snimke napravljene daljinski upravljanim sondama. Čemu služe bunkeri, nitko ne zna: kao da su iz aviona sijani. Jedino je očito da nemaju veze s nikakvom vojnom namjenom.

Odjednom, Tasha osjeća da je netko promatra. Polako se okreće: u travi, na dvadeset koraka od nje, na stražnjim nogama stoji dlakavac i gleda je krupnim, okruglim, žutim očima. Njuška mu je psolika, uši kratke, prekriven je smeđom dlakom, ima kratki rep. Prednje su mu noge poput ruku, počivaju mu na mišićavim prsima. Dlakavci su snažni i spretnih ruku, Tasha prati čopore i smatra da ih prilično dobro poznaje. Ovaj pred njom samo je radoznao, Tasha je stranac i ne poznaje je. U tri godine koliko su ljudi - omanja istraživačko-vojno-administrativna kolonija - na Afroditi, dlakavci ih se nisu imali razloga bojati. Tasha zna da su uokolo i drugi, skriveni u visokoj travi.

Dlakavac zacmače ustima, zijevne prividno nezainteresirano - jasno pokazujući očnjake, samo da se zna - i spusti se natrag u travu, posvećen traženju sjemenja kojim se dlakavci najviše hrane.
Tasha ostavlja bunker za sobom i nastavlja prema jednom od najbližih stabala. Još dvadesetak znojnih minuta i nalazi se pod njim. Deblo mu je koso, hrapavo, grana se u kišobranastu krošnju.

Tasha se spretno penje, nalazi sigurno uporište na jednoj čvrstoj grani, desetak metara od tla, i tu se smješta tako da ima pogled na travnjak. Otire znoj s čela, uzima dalekozor i brzo u travi otkriva pojedine dlakavce. Ima ih za tri, možda čak i četiri obitelji: tek će pažljivije promatranje pokazati tko pripada kuda i kako su si obitelji međusobno podijelile travnjak. To i je cilj Tashinog istraživanja. Dlakavci su najinteligentnija otkrivena stvorenja na Afroditi i ozbiljno ih se proučava.

* * *

Tasha baca pogled u donji desni kut svog ODP-a. Već je četiri popodne. Na ekranu ODP-a karta: Tashino stablo u sredini, ucrtan bunker i granice područja svake obitelji, onoliko koliko ih je ustanovila sa svoje osmatračnice. Dlakavci su miroljubivi, obitelji se ne svađaju. Samo je dva puta u cijelom danu bilo malo galame: jednom kad su se pokoškala dva mladunca, i drugi put, kad se udvarač iz jedne obitelji previše približio ženki glavešine druge. A u oba slučaja sve se riješilo s malo pokazivanja zuba.

Tasha vješa ODP o pojas, da joj ne padne, i uzima hranjivi prutić iz platnene torbe. Pažljivo dere biorazgradivi omot, slastica se na vrućini skoro počela topiti. Smjesa s okusom badema iz prutića razvlači joj se po usnama, lijepi po omotu. Tasha je oblizuje, glad je tjera da ne baca ni jednu sjemenku kojom je prutić obložen. Potom gužva omot i sprema ga u torbu. Može ga i baciti, u dva dana od njega ne bi ostalo ništa. Ali, stvar navike sa Zemlje: u Muqdishu, gdje je odrasla, za bacanje smeća na ulici globi se s dvije tisuće.

Tasha otpija nešto vode. A onda, odjednom, bez ikakva povoda, cijelim se travnjakom prolama galama. Krici iz grla stotina dlakavaca. Tasha začuđeno zatvara čuturu, grabi dalekozor, snima: digitalna kamera integrirana je s dalekozorom. Svi dlakavci koje vidi deru se iz sveg glasa, majke grabe mladunčad, mužjaci se propinju. Da nije kakav grabežljivac?, Tasha dalekozorom kruži uokolo, nadajući se snimiti nešto novo. A onda shvaća, leteći s dlakavca na dlakavca, da svi pogledavaju nebo.

Nešto u zraku? Ali, Afrodita nema letećih kralješnjaka, samo kukce. A dlakavci nikad nisu tako reagirali na letjelice! Tasha pokušava kroz lišće vidjeti leti li što, ali ne, nebo joj se čini praznim. Onda opet pogleda dlakavce i shvati da svi do jednoga žure k bunkeru pored kojeg je bila prošla. Ona napravi jednu dugu snimku dlakavaca, a tada joj pogled pada na nešto drugo u travi. Tasha zumira: jedna životinjica, slična ovećoj voluharici, mahnito kopa prednjim nogama, bacajući zemlju na sve strane. Ukopava se, shvati Tasha. I to po načelu što brže - što dublje - to bolje! A dlakavci hitaju k bunkeru. A dernjava nad dolinom ne prestaje i Tasha shvaća da se posvuda događa isto, nešto što nikad nije viđeno, nešto čemu ne poznaje uzroka.

Silazi, dušo!, tjera se Tasha i hitro sve pakira. Na drvetu ne smije ostati!

Tek kad čizmama zagazi na tlo, Tasha zastane. A kuda sada? Zabrinuto pogleda nebo. Kovitlaci sive kako se oblaci vrte, nošeni vjetrovima. A onda se Tashi učini da u tom sivilu opaža tračak ružičaste. Zgrabi dalekozor, pogleda i da, uistinu, nešto poput ružičastog oblaka vrtloži se gore visoko. Dolazi sa sjevera, iz smjera najbližeg stupa. Tasha pogleda oko sebe, svugdje je drugdje nebo sivo. Omiriše zrak, čini joj se da u njemu osjeća nešto čega prije nije bilo. Nešto što su dlakavci i druga stvorenja osjetili davno prije nje. Nešto smrtonosno.

Tashu oblije nalet panike. Žuri kroz travu, ne čini je sretnom kad shvati da ni kukaca nema: ništa joj ne izlijeće pred nogama. Sve što se moglo zavući na sigurno, zavuklo se. Kakva ih to sila tjera? I kuda da se sklonim?

Kud i svi ostali, zaključi. Do bunkera je oko kilometra i pol i Tasha pruža korak, svako malo pogledavajući u pravcu stupova. Ružičasto kao da se spušta. Tasha potrči, obuzeta nagonom. Torba je lupa po boku, ona se jedva suzdrži da je ne baci. Čuje pred sobom krikove dlakavaca, vode je prema bunkeru. Kako ću unutra, ne budu li me htjeli pustiti? Kasnije! Trčati, samo trčati, nešto neobjašnjivo goni dok nebo iz sive postaje nježno ružičasto.

Oblivena znojem, Tasha staje, sparina joj oduzima dah. Ružičasto se nad njom raspada u zrnato mnoštvo nečeg što se tiho, tiho spušta prema utihloj dolini. A onda, nedaleko od nje, prva ružičasta pahulja pada na tlo. Snijeg, pomišlja Tasha, ali kakav je to snijeg? Evo i druge pahulje, i treće, a u daljini guste pahulje tiho prekrivaju tlo i sve je ružičasto i Tashu obuzima osjećaj neizrecive ljepote, cijela krajina pokrivena nježno ružičastim snijegom, kao da su gore negdje visoko -

Nešto odjednom grabi Tashu i snažno vuče i urliče i Tasha se trga i dlakavac je vuče za nogavicu, u očima mu čisti užas: ima još puno do bunkera, a pahulja je sve više i više.

Tasha pojuri za dlakavcem, a onda joj leđa bode neizreciva bol i ona vrišti dok joj se širi cijelim tijelom, obuzima je i ruši. Shvaća da joj je jedna pahulja pala na leđa. Pahulje nisu pahulje, već nešto otrovno što joj je progrizlo košulju - čvrstu pamučnu košulju, ne jeftini canjak - i sad boli. A dlakavac urla i dere se. Odlazi!, vrišti Tasha, Odlazi, spasi se!, dok je obuzima tupost što je koči i ne da joj da se pokrene. Evo i druge pahulje, pada joj na nogu, novi nalet boli kida Tashinu svijest.

Onda je dlakavac hvata i vuče. Tasha grabi nož i reže njime torbu - sve se iz nje rasipava - u nekakvo pokrivalo. Prebacuje ga preko sebe da joj štiti glavu i ramena. Nova bol, Tasha se zadnjom mrvicom volje tjera da ustane. Dlakavac je pred njom paraliziran od straha, ona ga uzima - Kvragu, težak si! - i trči do bunkera dok posvuda pada ružičasti snijeg i grize kroz tkaninu, bode, a otrov prodire koz kožu i omamljuje i ona tetura, bunker je tek mutni obris kroz suze.

Spotiče se. Dlakavac joj ispada iz naručja i dočekuje se na noge, iz bunkera ih izlijeće još nekoliko. Vrište kako na njih padaju pahulje i prže im dlaku. Ali ne povlače se, praćeni kricima iz bunkera, svi je zajedno potežu i Tasha se opet pridiže i trči.

Konačno pada pred samim ulazom u bunker, dlakavci su već unutra. Ruke posižu, peče ih snijeg, jedva je kroz uski otvor uvlače u zaštitnički zagrljaj zagušljiva polumraka, iz koga je promatraju desetci natisnutih očiju: obitelji što su, gonjene prastarim nagonom, ovdje potražile utočište pred ružičastim snijegom.

Što je zapravo taj snijeg, pita se Tasha. Zna da nema načina da na to odgovori, ali pitanjima se odupire tuposti. Boji se, ako joj se prepusti, da se više neće vratiti. Dlakavci je uvlače dublje, a onda se svi odmiču od ulaza i sabijaju uza zidove. Neke spore, dlačica punih jetke kiseline i otrova, što svako toliko padaju sa stupova i zastiru dolinu? I tko je sagradio bunkere? Neki davni razumniji pretci dlakavaca?

Tasha Hadjor osjeća kako tupost popušta. Nada se da nije primila dovoljno otrova da je ubije. A njeni je spasitelji znatiželjno promatraju. Jedno se mladunče odvažuje i prilazi joj i dodiruje je po obrazu. Tasha se slabašno smiješi i gladi ga po glavi. Mladuncu to godi dok vani tiho, tiho poput plašta smrti, pada ružičasti snijeg.