Istrakonski natječaj - kratki komentar!

Objavljeni su rezultati 11. istrakonskog natječaja za zbirku kratkih priča koja će izaći ove godine na Istrakonu, SF konvenciji u Pazinu. Od ukupno 64 priče pristigle na ovogodišnji Istrakonov natječaj, prosudbena komisija u sastavu Tihana Linardon, Mirko Grdinić i Davor Šišović odabrala je za objavljivanje u jedanaestoj Istrakonovoj zbirci sljedećih 19 priča sljedećih 18 autora:

Vedran Bokor: “Tko se boji vuka još”

Vedran Bokor: “Specijalna materija”

Veronika Santo: “Bijeli vlak”

Franjo Plavšić: “Pubertetlija”

Robi Selan: “Smak svijeta”

Pavle Zelić: “101 %”

Zoran Janjanin: “Nije nego”

Danijel Bogdanović: “Neozombija”

Zoran Krušvar: “Zarobljenik”

Ivana Delač: “Hranidbeni lanac”

Antonio Županović: “Na dnu”

Ed Barol: “Kapsula”

Aleksandar Žiljak: “X u labirintu”

Ernest Sanders: “Hund”

Mario Rosanda: “Konoba poli Svemirca”

Vesna Kurilić: “Priča supružnika”

Dragana Rajaković: “Posljednji test”

Tina Kurbalija Igrošanac: “Dobar biznis”

Adnadin Jašarević: “Apokalipsa juče”

Uz iskrene čestitke svima uvrštenima, ipak moram primijetiti da uz ovogodišnju zbirku (u ovom trenutku još bez naslova) idu jedna loša i jedna dobra vijest. Loša je da opet nisu dodijeljene nagrade, jer je komisija procijenila, recimo to tako, da je pristigli materijal prosječne kvalitete, čime se ponavlja situacija sa zbirkom Dimenzija tajne iz 2010. Dobra je vijest da se ipak ne ponavlja situacija sa zbirkom Dimenzija tajne, jer ove godine, za razliku od 2010, u zbirci će biti 19 priča, a ne tek 10!

Znači li sve ovo čemu svjedočimo zadnjih nekoliko godina - istrakonske zbirke bez nagrade, jedva popunjena sferakonska zbirka prošle godine, problemi koje je s pričama imao Ubiq - da je došlo do zamora materijala među piscima? Činjenica je da se kod nas piše za čavle, a ja sam još davno u jednom svom tekstu ustvrdio kako je entuzijazam gorivo ograničenog roka trajanja. Je li taj rok kod nas prošao? Uz primjedbu, kako je entuzijazam dugo i držao, nadam se ipak da ne. Bila bi šteta.

U svakom slučaju, čestitke uvrštenima i vidimo se u Pazinu, na Istrakonu!!!

Prokleta kula - ulomak

U novom broju časopisa "Grifon" možete - između ostalog - čitati i moju priču "Prokleta kula". Ovdje je jedan ulomak, da vas zainteresira. Inače, preporučujem broj, pravi vodič kroz kule i tvrđave diljem Lijepe naše!
***********************************

Šumom se razlegne ženski vrisak! Nad krošnjama uzgraktale su se poplašene vrane. Edik podbode svog riđana i zaleti se s puteljka među dubove, u smjeru odakle je čuo krik.

Okruglog štita na ljevici, koplja u desnici, hitao je među stablima već golih krošnji. A onda spazi, tek na trenutak, priliku u bijeloj halji, duge zlatne kose. Izgubila se među dubovima, u bijegu ni ne primijetivši Edika, trčeći bez daha, samo da izmakne svojim progoniteljima. Četvorica, izbroji Edik hitre obrise što su projurili za njom. S mačevima u rukama, pod žičanim košuljama, dvojica s kacigama. Grudima mu se razlije znani, skoro pa dobrodošli žar predstojeće borbe i progonitelji, ni ne slutivši, sami postanu progonjeni.

Zahuktani, u bijesu potjere, prekasno su čuli topot kopita. Posljednji među njima, pod kacigom, spuštena vizira, okrenuo se, povikao, pokušao zamahnuti dvoručnim mačem. Edik mu nije dao. Zaleti se konjem ravno na njega, sruši ga, životinja preskoči preko tijela što se okretalo u lišću prije no što će Edik zabiti u njega koplje i povući mač.

Jedan od preostale trojice okrene se i sve onako trčeći zaurla nešto nerazgovjetno. Edik razrogači oči kad mu razazna crte lica, ako se ta gubica uopće mogla zvati licem. Uhvati ga jeza - njega, koji je psoglavce gledao oči u oči bez i da trepne! - pri pogledu na tu čudovišnu nakazu. Odlučnost mu na trenutak splasne, ali vojna ga je naučila svladavati strah i brzo se snalaziti pred iznenađenjima. Dobro je znao da uzmaka nema. Vidio je i drugoga. Treći je imao lice skriveno iza vizira, ali Edik nije sumnjao da je i on od istog poganog soja. Nekom drugom sam bi pogled na njih bio dovoljan da pobjegne što ga noge nose, ali sve se odigravalo prebrzo da bi više bilo mjesta bijegu. Tri stvora odustala su, barem dok se ne obračunaju s Edikom, od lova na nepoznatu djevojku, i on se nađe opkoljen.

Sva trojica nasrnu na njega. Konj je njištao, okružen stvorenjima što zamahuju teškim mačevima. Edik je spretno izbjegavao i štitom odbijao udarce, mislio je da će mu ruka puknuti pod njihovom silinom. Snažni, bili su nadljudski snažni! Ali, u Ediku su još bjesnile nebrojene bitke kroz koje je prošao i iz njih živu glavu izvukao! Nije više mislio, nije više bio svjestan što radi, prepustio se nagonu ratnika. Sjekao je lijevo i desno, neumorno, čelik je zvečao o čelik, sječivo zvonilo o sječivo, nije im ni trenutka dao blizu. Tri su se mača odbijala od njegovog jednog, kao od kakvog oklopa. Zvijeri su roktale i režale i dahtale, urlale sa svakim zamahom, a onda se šumom prolomi krik: Edik je snažnim zamahom posjekao jedno stvorenje preko gubice. Ono se primilo teškom ručetinom za lice, među prstima liptala mu je krv, i odteturalo nekoliko koraka unatrag, a onda se bučno poput klade srušilo u lišće.

Preostala dvojica navale na Edika s još većim bijesom! Htjeli su ga pod svaku cijenu sasjeći u sedlu ili, još bolje, skinuti s konja u blato i lišće i tu ga dokrajčiti, izbosti, raskomadati. Ali, on je na svaki njihov udarac uzvraćao još žešćim, odbijao ih i istog trena napadao, tražeći svom smrtonosnom sječivu, nebrojeno puta okrvavljenom, put do njihova mesa. I uspio je: kao cjepanicu kakvom sjekirom, mačem je rascopao glavu drugom napadaču i ovaj se stropoštao konju pred kopita.

Treći, zadnji, kad shvati da je ostao sam, junački se baci u bijeg, nesumnjivo do samog pakla, da odatle dovuče pojačanje. Edik podbode konja, sustigne ga i obori jednim udarcem preko leđa. Onda skoči iz sedla i potrči da okonča bitku. Njegov se protivnik okrenuo da će ustati, ali Edik ga nije pustio. Izbjegao je njegov udar i precizno zario svoj mač kroz prorez na viziru njegove kacige. Zvijer je zaurlala i objema rukama zgrabila sječivo, ne obazirući se više što mu siječe dlanove i reže prste, samo da ga pokuša izvući. Edik pritisne odozgo svom težinom, šiljak je probio lubanju na tjemenu i kacigu, i zabio se u meku zemlju: samrtno mu je batrganje zamalo istrglo mač iz ruku, a onda se tjelesina pod njim umiri i Edik izvuče sječivo.

Uspuhan, znojan, podignutog mača, ogledao se lijevo-desno, spreman na daljnju borbu. Lako ih je moglo u blizini biti još. Ali, šumom je zavladao mir, čulo se samo graktanje vrana visoko gore. Edik skine kacigu s mrtvog stvora. Želudac mu se stegne pred tim unakaženim licem, obraslim rijetkom čekinjom. Ispod niskog, izbočenog čela u njega je beživotno zurilo sićušno oko. Na mjestu drugog zjapila je krvava rana. A iz ponešto izdužene gubice stršale su žućkaste kljove, kao u kakva vepra.

Tko su ti stvorovi, pitao se Edik. Nikad nije vidio nečeg takvog, iako je u vojni svakakve užase prošao, daleke krajeve obišao, s raznoraznim se ljudima družio i od njih slušao priče o još udaljenijim zemljama i njihovim neobičnim žiteljima. Nije uopće sumnjao da bi stvorovi ubili djevojku, možda i još groznije užase nad njom počinili. Možda je ona znala ...

“Gospo?”, poviče Edik. Osluhne, no nitko mu ne odgovori.

“Gdje ste, gospo? Ne bojte se!”, poviče opet. Sačeka nekoliko trenutaka, a onda pođe da uzjaše konja. Koliko god odmakla, na konju će je lako sustići. Ne može je ostaviti samu, neće izdržati ni -

Više nagonom nego čulima, Edik osjeti da nije sam. Okrene se.

Djevojka je stajala nad prvim stvorom kojeg je Edik oborio, iz njega je još stršalo koplje. Ediku se umalo zavrti pri pogledu na njen vitak stas i prelijepo lice, uokvireno dugom sjajnom kosom boje zlata što joj se poput slapa slijevala niz leđa. Promatrala ga je netremice, očima modrim kao more. Edik je upijao njeno tijelo u dugoj bijeloj opravi, uprljanoj blatom i razderanoj na šiblju. A onda se smrzne kad pod haljinom spazi papke gdje bi djevojci trebala biti stopala!

Vila, shvati Edik, spasio sam vilu! Odmah se napravi kao da nije primijetio papke - neki bi rekli kozje, neki vražje, a vile su vrlo tašte, s njima je dobro vidjeti, a ne vidjeti! - i nasmiješi se i pokloni vili pred sobom, kao što bi se klanjao nekoj otmjenoj gospi plave krvi.

Vila mu uzvrati naklon i smiješak, ne skidajući očiju s njega.

“Spasio si me, viteže. Hvala ti!”

“Slab sam ja vitez, moja gospo! U mene je malo zemlje, dvora nemam. Imam samo ovo kljuse”, pokaže Edik na svoga riđana, “i ono s čim sam u vojnu pošao. A iz vojne natrag nosim samo živu glavu na ramenima.”

“To je još uvijek više no što bi ova četvorica mogla reći za sebe, viteže”, kimne vila glavom na tijela u blatu i lišću.

“Nikad ne vidjeh takvih stvorova. Nisu ljudi, nisu ni psoglavci. Što su? Znate li, gospo?”

Vila ne odgovori, tek uperi prstom iza Edika. On se okrene i shvati da vila pokazuje u smjeru kule.

Ružičasti snijeg

Nisam ni sanjala da postoji toliko nijansi sive, pomisli Tasha Hadjor izlazeći iz šestovoza. Vrata se spuštaju uz šištanje, vozilo je za njom zatvoreno. Dlakavci nisu opasni, bez obzira na palac duge očnjake, ali su radoznali, a Tashi se ne gubi vrijeme tjeranjem hordi gladnih znatiželjnika. Oboružanih palac dugim očnjacima. Otvorena vrata su im kao pozivnica.

Nad Tashom niska sivozelenkasta naoblaka: donji oblačni slojevi Afrodite nikad se ne razilaze. Zvijezda je tek difuzni krug svjetlije žućkastosive. Iako je rano jutro, vruće je i sparno: znoj oblijeva Tashu, košulja joj se lijepi za leđa. Tasha silazi s makadama, inženjerija je povukla nekoliko pravaca kroz dolinu. Ovaj na kome se zaustavila prestaje nakon još pedeset kilometara: nastavit će ga ako se počne graditi druga svemirska luka. Ali zato istraživačima poput doktorice Tashe Hadjor omogućuje laki ulazak u dolinu.

Tasha gazi kroz bujnu zelenkastosivu travu visoku do pojasa. Sitni kukčići izlijeću pred njenim čizmama. Neki bljesnu crvenim ili plavim ili žutim krilima, kratkotrajne mrljice boje u sivome. Stabla u daljini tek su nešto zelenije nijanse sive. Okolo su razbacani bunkeri.

Desno od Tashe, najbliži od stupova. Udaljen je desetak kilometara. Pri bazi, promjer mu je oko kilometra. Diže se pet ili šest kilometara uvis i gubi u oblacima. Što je na vrhu, vječno zastrtom kovitlacima sive, baš se i ne zna. Vrhovi stupova su nepoznanica, nikad nitko nije sletio ni na jednoga: samo im je radarski izmjerena visina i ucrtani su u karte. Još dalje, izrastaju kao kakva šuma divovskih stabala. Oni najudaljeniji tek su nejasni obrisi u sivilu. Sjeverno od ove doline ima ih ukupno 83, zna Tasha. Kakvim su geološkim procesom nastali, nije sasvim jasno.

* * *

Tasha zastaje, znojna, šestovoz je ostavila sedam kilometara za leđima. Iako je po majci podrijetlom iz žarkih krajeva Zemlje, sparina je ubija. Otpija dva gutljaja vode. Vadi navigator iz džepa, provjerava položaj.

Na pedesetak metara od Tashe je bunker. Još jedna Afroditina zagonetka. Tasha mu prilazi. Bunker sliči preokrenutoj zdjeli promjera oko osam metara, visine oko tri. Ne da ga se probiti ni protuoklopnom granatom - probalo se - tako su bunkeri i dobili ime. Obrastao je nekakvim lišajevima i mahovinama, cijeli je mrljavosmeđih, narančastih i zelenkastih boja, sve uz puno sive.

Doktorica ga obilazi, zarastao je u travu, ali svejedno nalazi ulaz. Malen, Tasha bi se jedva provukla. Nikad nije ulazila u bunkere, unutra ima svega i svačega, puzavog i gmizavog, ali vidjela je snimke napravljene daljinski upravljanim sondama. Čemu služe bunkeri, nitko ne zna: kao da su iz aviona sijani. Jedino je očito da nemaju veze s nikakvom vojnom namjenom.

Odjednom, Tasha osjeća da je netko promatra. Polako se okreće: u travi, na dvadeset koraka od nje, na stražnjim nogama stoji dlakavac i gleda je krupnim, okruglim, žutim očima. Njuška mu je psolika, uši kratke, prekriven je smeđom dlakom, ima kratki rep. Prednje su mu noge poput ruku, počivaju mu na mišićavim prsima. Dlakavci su snažni i spretnih ruku, Tasha prati čopore i smatra da ih prilično dobro poznaje. Ovaj pred njom samo je radoznao, Tasha je stranac i ne poznaje je. U tri godine koliko su ljudi - omanja istraživačko-vojno-administrativna kolonija - na Afroditi, dlakavci ih se nisu imali razloga bojati. Tasha zna da su uokolo i drugi, skriveni u visokoj travi.

Dlakavac zacmače ustima, zijevne prividno nezainteresirano - jasno pokazujući očnjake, samo da se zna - i spusti se natrag u travu, posvećen traženju sjemenja kojim se dlakavci najviše hrane.
Tasha ostavlja bunker za sobom i nastavlja prema jednom od najbližih stabala. Još dvadesetak znojnih minuta i nalazi se pod njim. Deblo mu je koso, hrapavo, grana se u kišobranastu krošnju.

Tasha se spretno penje, nalazi sigurno uporište na jednoj čvrstoj grani, desetak metara od tla, i tu se smješta tako da ima pogled na travnjak. Otire znoj s čela, uzima dalekozor i brzo u travi otkriva pojedine dlakavce. Ima ih za tri, možda čak i četiri obitelji: tek će pažljivije promatranje pokazati tko pripada kuda i kako su si obitelji međusobno podijelile travnjak. To i je cilj Tashinog istraživanja. Dlakavci su najinteligentnija otkrivena stvorenja na Afroditi i ozbiljno ih se proučava.

* * *

Tasha baca pogled u donji desni kut svog ODP-a. Već je četiri popodne. Na ekranu ODP-a karta: Tashino stablo u sredini, ucrtan bunker i granice područja svake obitelji, onoliko koliko ih je ustanovila sa svoje osmatračnice. Dlakavci su miroljubivi, obitelji se ne svađaju. Samo je dva puta u cijelom danu bilo malo galame: jednom kad su se pokoškala dva mladunca, i drugi put, kad se udvarač iz jedne obitelji previše približio ženki glavešine druge. A u oba slučaja sve se riješilo s malo pokazivanja zuba.

Tasha vješa ODP o pojas, da joj ne padne, i uzima hranjivi prutić iz platnene torbe. Pažljivo dere biorazgradivi omot, slastica se na vrućini skoro počela topiti. Smjesa s okusom badema iz prutića razvlači joj se po usnama, lijepi po omotu. Tasha je oblizuje, glad je tjera da ne baca ni jednu sjemenku kojom je prutić obložen. Potom gužva omot i sprema ga u torbu. Može ga i baciti, u dva dana od njega ne bi ostalo ništa. Ali, stvar navike sa Zemlje: u Muqdishu, gdje je odrasla, za bacanje smeća na ulici globi se s dvije tisuće.

Tasha otpija nešto vode. A onda, odjednom, bez ikakva povoda, cijelim se travnjakom prolama galama. Krici iz grla stotina dlakavaca. Tasha začuđeno zatvara čuturu, grabi dalekozor, snima: digitalna kamera integrirana je s dalekozorom. Svi dlakavci koje vidi deru se iz sveg glasa, majke grabe mladunčad, mužjaci se propinju. Da nije kakav grabežljivac?, Tasha dalekozorom kruži uokolo, nadajući se snimiti nešto novo. A onda shvaća, leteći s dlakavca na dlakavca, da svi pogledavaju nebo.

Nešto u zraku? Ali, Afrodita nema letećih kralješnjaka, samo kukce. A dlakavci nikad nisu tako reagirali na letjelice! Tasha pokušava kroz lišće vidjeti leti li što, ali ne, nebo joj se čini praznim. Onda opet pogleda dlakavce i shvati da svi do jednoga žure k bunkeru pored kojeg je bila prošla. Ona napravi jednu dugu snimku dlakavaca, a tada joj pogled pada na nešto drugo u travi. Tasha zumira: jedna životinjica, slična ovećoj voluharici, mahnito kopa prednjim nogama, bacajući zemlju na sve strane. Ukopava se, shvati Tasha. I to po načelu što brže - što dublje - to bolje! A dlakavci hitaju k bunkeru. A dernjava nad dolinom ne prestaje i Tasha shvaća da se posvuda događa isto, nešto što nikad nije viđeno, nešto čemu ne poznaje uzroka.

Silazi, dušo!, tjera se Tasha i hitro sve pakira. Na drvetu ne smije ostati!

Tek kad čizmama zagazi na tlo, Tasha zastane. A kuda sada? Zabrinuto pogleda nebo. Kovitlaci sive kako se oblaci vrte, nošeni vjetrovima. A onda se Tashi učini da u tom sivilu opaža tračak ružičaste. Zgrabi dalekozor, pogleda i da, uistinu, nešto poput ružičastog oblaka vrtloži se gore visoko. Dolazi sa sjevera, iz smjera najbližeg stupa. Tasha pogleda oko sebe, svugdje je drugdje nebo sivo. Omiriše zrak, čini joj se da u njemu osjeća nešto čega prije nije bilo. Nešto što su dlakavci i druga stvorenja osjetili davno prije nje. Nešto smrtonosno.

Tashu oblije nalet panike. Žuri kroz travu, ne čini je sretnom kad shvati da ni kukaca nema: ništa joj ne izlijeće pred nogama. Sve što se moglo zavući na sigurno, zavuklo se. Kakva ih to sila tjera? I kuda da se sklonim?

Kud i svi ostali, zaključi. Do bunkera je oko kilometra i pol i Tasha pruža korak, svako malo pogledavajući u pravcu stupova. Ružičasto kao da se spušta. Tasha potrči, obuzeta nagonom. Torba je lupa po boku, ona se jedva suzdrži da je ne baci. Čuje pred sobom krikove dlakavaca, vode je prema bunkeru. Kako ću unutra, ne budu li me htjeli pustiti? Kasnije! Trčati, samo trčati, nešto neobjašnjivo goni dok nebo iz sive postaje nježno ružičasto.

Oblivena znojem, Tasha staje, sparina joj oduzima dah. Ružičasto se nad njom raspada u zrnato mnoštvo nečeg što se tiho, tiho spušta prema utihloj dolini. A onda, nedaleko od nje, prva ružičasta pahulja pada na tlo. Snijeg, pomišlja Tasha, ali kakav je to snijeg? Evo i druge pahulje, i treće, a u daljini guste pahulje tiho prekrivaju tlo i sve je ružičasto i Tashu obuzima osjećaj neizrecive ljepote, cijela krajina pokrivena nježno ružičastim snijegom, kao da su gore negdje visoko -

Nešto odjednom grabi Tashu i snažno vuče i urliče i Tasha se trga i dlakavac je vuče za nogavicu, u očima mu čisti užas: ima još puno do bunkera, a pahulja je sve više i više.

Tasha pojuri za dlakavcem, a onda joj leđa bode neizreciva bol i ona vrišti dok joj se širi cijelim tijelom, obuzima je i ruši. Shvaća da joj je jedna pahulja pala na leđa. Pahulje nisu pahulje, već nešto otrovno što joj je progrizlo košulju - čvrstu pamučnu košulju, ne jeftini canjak - i sad boli. A dlakavac urla i dere se. Odlazi!, vrišti Tasha, Odlazi, spasi se!, dok je obuzima tupost što je koči i ne da joj da se pokrene. Evo i druge pahulje, pada joj na nogu, novi nalet boli kida Tashinu svijest.

Onda je dlakavac hvata i vuče. Tasha grabi nož i reže njime torbu - sve se iz nje rasipava - u nekakvo pokrivalo. Prebacuje ga preko sebe da joj štiti glavu i ramena. Nova bol, Tasha se zadnjom mrvicom volje tjera da ustane. Dlakavac je pred njom paraliziran od straha, ona ga uzima - Kvragu, težak si! - i trči do bunkera dok posvuda pada ružičasti snijeg i grize kroz tkaninu, bode, a otrov prodire koz kožu i omamljuje i ona tetura, bunker je tek mutni obris kroz suze.

Spotiče se. Dlakavac joj ispada iz naručja i dočekuje se na noge, iz bunkera ih izlijeće još nekoliko. Vrište kako na njih padaju pahulje i prže im dlaku. Ali ne povlače se, praćeni kricima iz bunkera, svi je zajedno potežu i Tasha se opet pridiže i trči.

Konačno pada pred samim ulazom u bunker, dlakavci su već unutra. Ruke posižu, peče ih snijeg, jedva je kroz uski otvor uvlače u zaštitnički zagrljaj zagušljiva polumraka, iz koga je promatraju desetci natisnutih očiju: obitelji što su, gonjene prastarim nagonom, ovdje potražile utočište pred ružičastim snijegom.

Što je zapravo taj snijeg, pita se Tasha. Zna da nema načina da na to odgovori, ali pitanjima se odupire tuposti. Boji se, ako joj se prepusti, da se više neće vratiti. Dlakavci je uvlače dublje, a onda se svi odmiču od ulaza i sabijaju uza zidove. Neke spore, dlačica punih jetke kiseline i otrova, što svako toliko padaju sa stupova i zastiru dolinu? I tko je sagradio bunkere? Neki davni razumniji pretci dlakavaca?

Tasha Hadjor osjeća kako tupost popušta. Nada se da nije primila dovoljno otrova da je ubije. A njeni je spasitelji znatiželjno promatraju. Jedno se mladunče odvažuje i prilazi joj i dodiruje je po obrazu. Tasha se slabašno smiješi i gladi ga po glavi. Mladuncu to godi dok vani tiho, tiho poput plašta smrti, pada ružičasti snijeg.

Krater smrti

Tlo je poda mnom mekano, prekriveno vlažnim slojem sličnim mahovini. Stabla se uzdižu oko mene, na granama mjesto lišća nose meke i pahuljaste zelene kugle, kao od šećerne vune. Posvuda zuje kukcolika stvorenja. Iznad stabala vidim četverokrile zvjerčice oštrih kljunova i dugih repova što spretno u letu love “kukce”.

Očitavam podatke. Vruće je i vlažno. Zrak bi se dao disati, omjer kisika, dušika i ostalih plinova u okvirima je standarda. Analizator ne očitava ništa štetnoga, nikakvih otrova niti psihedelika. Svejedno, ne otvaram skafander. Dobro znam da se sa svijetom oko mene nije za igrati.

* * *

“Odatle se nitko nije vratio”, podsjećam dok otpijam gutljaj trpkog čaja. Hadjor me gleda sa svoje strane stola, poznato mu je to koliko i meni. Lice mu je iscrtano sivim potezima brige što se još odbija prepustiti očaju.

“Tri ekspedicije, kapetane McKinley”, potvrđuje uz uzdah. Iza njega je na zid projicirana satelitska snimka kratera, načinjena iz niske orbite. Zeleni krug promjera 43 kilometra na sivoj goloj površini Barnstorma, iskrastanoj bezbrojnim udarima meteorita. Anomalija. Do sada je progutala 53-oje ljudi, a da nitko nema pojma kako. “Tri ljudske. I tko zna koliko drugih.” Tlo oko kratera posuto je desetcima svemirskih brodova drugih rasa. Neki su stari tisućljećima, zlatni rudnik za tehnoarheologe.

“Nisam čuo za četvrtu ekspediciju”, primjećujem.

“Moja kćer običava sve raditi na svoju ruku, kapetane. To je na njenu majku.” Ne promiče mi sadašnje vrijeme koje koristi Hadjor. Nada umire zadnja: Tasha Hadjor najnovija je na popisu nestalih.

“I sad želite da je odem potražiti?” Na snimci jasno vidim njen šestovoz, ostavljen podno zida kratera. Odatle se nesumnjivo penjala - puta za vozilo nema - prije no što je ušla u mjehur što se nadvija nad krater. I više se o njoj ništa nije čulo. Već dva mjeseca.

“Hoćete li to učiniti?”

“Ako je cijena dobra. Ali ne želim vam davati lažnu nadu.”

“Kapetane”, Hadjor se naginje prema meni, glas mu je tvrd, “moja je kćer živa dok mi ne dokažete suprotno. Razumijete li?”

* * *

Cijena je bila dobra, Hadjor si može dopustiti privatnu spasilačku ekspediciju. A zna da ja ne odustajem na prvoj prepreci. I tako sam pošao tragom Tashe Hadjor. Provukao se kroz blokadu, spustio se skakavcem do njenog šestovoza. Smjesta sam u finoj sivoj prašini našao otiske čizama njenog skafandra. Nema vjetra da ih raznese. Barnstorm je bez atmosfere, i zato je zeleni krater tako velika zagonetka. Smrtonosna zagonetka.

Prva ekspedicija koja je prije sedamnaest godina krenula u krater ušla je sa sjevera. Nakon što se predugo od njih nije čulo ni glasa, poslani su spasioci. I njima se izgubio svaki trag, ostala su samo vozila uza zid kratera. Četiri godine trebalo je proći do treće ekspedicije. Kad je i ona nestala, Flota je uspostavila sigurnosni kordon. Najurili su tehnoarheologe, evakuirali bazu i oko kratera posijali znakove upozorenja. Ali, nije mudrost proći blokadu na dalekom, nenaseljenom planetu, koji zapravo nitko ne čuva. I tako je Tasha Hadjor, novinarka s dva doktorata iz bioloških znanosti, nestala u zelenom krateru.

Do mjehura sam došao nakon napornog penjanja uz oštre stijene: nije lako u skafandru, čak ni za izdržljivog kao ja. Predamnom je bila opna mjehura, neobjašnjivo prozirna, a ipak u stanju zadržati sva štetna zračenja kojima je izložena površina Barnstorma. Jednom kad se kroz nju prođe, prekida radio-vezu. Iza nje, zaštićen, neotkriveni zeleni svijet čije se samo postojanje suprotstavlja svemu što znamo.

Dotaknuo sam opnu, pričekao nekoliko minuta. Vidio sam lelujanje u opni i onda mi se oko šake počeo stvarati mjehur. Vakuola je rasla i rasla, obuhvatila mi ruku do ramena, a onda, u desetak minuta, i cijelo tijelo. To mi je bilo poznato, snimke ulazne vakuole ostavila je za sobom još prva ekspedicija. Okružen vakuolom kao kakvom međukomorom između unutrašnjosti i pogubnog vakuuma vani, napravio sam dva koraka: opna je deblja no što se izvana čini. A onda, kad sam bio na unutrašnjoj strani, vakuola me ispljunula u zagonetno zelenilo.

* * *

Probijam se neobičnom prašumom, zašao sam već deset kilometara u krater. Šuma je sad gušća. Od zelenih pahuljastih kugli više se ne vidi svemir nad mjehurom. Svijet oko mene kao da svijetli nekim unutrašnjim zelenkastožutim sjajem. Provjeravam analizatore, i dalje ničeg štetnog. Posvuda se roje “kukci”, na njih se zalijeću letači. Tu i tamo me iz podrasta radoznalo, bez straha, promatraju klokanolike životinje, pola metra visoke, prije no što odskakuću dublje u zelenilo. Da imam vremena, vjerojatno bih se lako sprijateljio s njima. Kamera na vrhu kacige sve to snima: ako izađem, bit će zanimljivog materijala za biologe. Velikih grabežljivaca nisam sreo.

Svijet se oko mene čini idiličnim i samo ga spoznaja, da je ovdje nestalo pedesetak ljudi i tko zna koliko pripadnika drugih rasa, ispunjava zlokobnošću. Što im se moglo dogoditi?

A onda na granu nekoliko metara od mene slijeće jedan četverokrili letač. Gleda me svojim krupnim žutim očima. Primjećujem da na kori do njega rastu neke biljke što me podsjećaju na narančaste lišajeve. Letač kljunom čupa komadić “lišaja” i, držeći ga kljunom, trlja njime prsa. Gledam ga kako otkida komadić po komadić i maže se po cijelom tijelu, po repu, nogama, letnim opnama, ne propušta natrljati ni jedan djelić svoga tijela. Glavu i vrat koje, jasno, nije mogao dohvatiti kljunom, trlja o letnu opnu. Potom opet čupa komadić “lišaja” i njime maže tu opnu, kao da želi biti potpuno siguran da je do kraja prekriven onim što “lišaj”, očito, izlučuje. Što god to bilo.

Osjećam da u ponašanju male leteće zvjerčice leži nešto važno, možda ključ cijele zagonetke kratera, ali promiče mi. Shvaćam da sam zapravo iscrpljen. Obliven znojem, čak i uz unutrašnju klimu skafandra. Napet, stalno očekujući pogibelj koja ne dolazi. Gladan. Otpijam malo hranjive kaše kroz cjevčicu nadohvat ustiju. A nisam pravo ni počeo tražiti Tashu Hadjor.

* * *

Stojim na čistini, njom žubori potočić. Nema zeke, ali zato su tu “klokani”, pa je slika idile potpuna. Skakuću čistinom, tek nakratko obraćajući pažnju na mene. Osvrćem se, za sobom sam ostavio trag otisaka u mekoti “mahovine”. Otisci se ispunjavaju vodom, cijelo je tlo vlažno.

Vadim iz pretinca o pojasu epruvetu za uzorkovanje vode. Od čega god prethodne ekspedicije stradale, najvjerojatnije nije u zraku. Vrijeme je da probam vodu. Rado bih se riješio skafandra, prije no što se usmrdim u njemu. Saginjem se da uzmem uzorak i onda osjećam da nisam sam i podižem pogled.

Preko potoka, na rubu čistine, stoji Tasha Hadjor, ista kao na holoima koje mi je pokazao njen otac, samo dulje kose. Bosonoga. Na sebi ima hlačice i topić, tek toliko da se ne može reći da je gola. Valjda je u tome bila ušla u skafander. Tamna joj se koža sjaji od znoja ali, dok mi prilazi, primjećujem da je nečime namazana.

“Gospođice Hadjor?”, ustajem. “Ja sam kapetan Peter McKinley, vaš me otac poslao.”

“Skinite skafander”, odgovara mi, u glasu joj žurba. S ramena skida platnenu torbu.

“Ne”, odmahujem glavom. “Naravno da ne, dok ne saznam što je pobilo tri ekspedicije!”

“Odmah!”, zapovijeda mi Tasha. “Nema vremena za raspravu!”

“Gospođice Hadjor”, oprezno prelazim potočić. Ona ne uzmiče, otvara torbu, posiže za nečim unutra. Ja zastajem, spreman na sve. Tko zna što joj je u glavi, dva mjeseca samoće je dugo ...

“McKinley, pogledajte si potplate!” Nije mi jasno o čemu priča. “Pogledajte ih!”

Dobro, kad navaljuje! Podižem jednu nogu. Skoro padam na tur, zaprepašten. Jasno vidim kako je potplat izjeden, kao kakvom kiselinom. A na nekim mjestima nagrizlo je duboko!

“Još dvadesetak minuta i sokovi će vam progristi potplate. Čarape će vam probiti u pola minute ...”

“Kakvi sokovi?”

“A onda će vam kroz kožu proći otrov. Neurotoksin, bit ćete mrtvi prije no što se srušite na tlo.”

“Kakvi sokovi?”, ponavljam pitanje.

“Probavni, naravno”, Tasha se smiješi. “Jednom kad ste mrtvi, probavit će vas. Skidajte već jednom taj skafander! I stanite na ovo!” Prije no što se uspijem pobuniti, Tasha iz torbe vadi izrezani komad šatorskog krila i rasprostire ga na tlo. Potom vadi punu šaku “lišajeva”, istih onih kojima se predamnom mazala ona mala leteća beštijica. “Platno je dovoljno debelo, štitit će vam stopala od sokova dok se dobro ne natrljate ovime.”

* * *

Tasha mi pruža plod jedne prizemne biljke što raste dublje u šumi. Njime se hrane “klokani”. Zagrizam ga, sočan je i vrlo sladak, okusom poput kakija. Gleda me dok jedem, smiješi mi se, dva mjeseca samoće je puno. Nešto smo nadoknadili prošle noći, ali svejedno. Jutros smo se oboje opet namazali “lišajevima”, sigurni smo neko vrijeme.

Meteorit je zapravo bio arka, objasnila je Tasha. Sve je to tek njena teorija, ali ima smisla. Nosio je simbiotsku zajednicu organizama. Kad je udario - prije možda milijun godina - organizmi su zaposjeli cijeli krater koji je napravio. Jedni su stvorili mjehur, drugi obložili dno kratera, lučivši sokove kojima su otapali stijene da se bolje učvrste i domognu potrebnih minerala. Treći su izrasli u stabla, da fotosintezom pretvaraju svjetlost zvijezde u šećere. S njima su došle i brojne manje “biljke”, “gljive”, “lišajevi”. I “klokani”, letači i “kukci”: Tasha tvrdi da je cijeli sustav stvoren nekim pradavnim genetskim inženjeringom, i onda, u brodovima sličnim meteoritima, razaslan svemirskim dubinama. Tko je to učinio i zašto, možemo samo nagađati. Tek, svaki je brod-meteorit nosio svoju zajednicu, prepuštenu sreći, da u beskraju svemira udari u neki pogodni planet poput Barnstorma.

Ali, jednom uspostavljena zajednica se i brani. Svaki uljez biva bez odlaganja probavljen. Ni zaštitna odjeća ne pomaže, skafander mi je do sada već progrižen na sve strane. Samo onaj tko nije tuđin, tko poznaje obranu kratera i namaže se sokovima “lišajeva”, biva pošteđen: zajednica ga prepoznaje kao svoga i ne luči sokove da ga napadnu. Tako preživljavaju “klokani” i letači.

Kao što sam ja vidio letača, tako je Tasha vidjela jednog “klokana” kako se trlja lišajevima i, kad je ubrzo shvatila da je napadnuta kiselinom, na vrijeme zbrojila dva i dva. Drugi nisu i zato su sad bivši. A da nije bilo Tashe, i ja bih im se bio pridružio.

Sigurni smo u našem malom raju. Znamo njegovu smrtonosnu tajnu i kako se zaštititi. Zajednica nas sad prima kao svoje. Ali, imamo problem. Skafandra više nemam: ne mogu se vratiti do skakavca i pozvati pomoć, niti im objasniti u čemu je problem. Preostaje nam samo čekati da Tashin otac pošalje nekog drugog da nas traži. I nadati se da ćemo ga sresti prije no što ga sokovi počnu probavljati.

Tasha me grli, ljubimo se: imamo dovoljno vremena za ljubav. Na kraju krajeva, a što drugo da se radi u raju?

Aleksandar Žiljak

2001: Odiseja u svemiru - pobjede i porazi jednog umjetničkog djela

Godina Gospodnja 1968. bila je više no burna. Pamtimo je po studentskim pobunama, koje su u konačnici više obećavale nego ispunile; intervenciji zemalja Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, koja bi se mogla promatrati kao jedan od prvih čavala u lijesu realsocijalizma; te Tet ofenzivi, koja je, iako upitnih rezultata, najavila moralni i politički fijasko američkog angažmana u Vijetnamu.
Te je, kao što vidimo, znakovite 1968, nakon četiri godine pripreme i snimanja, premijeru doživio jedan od najznačajnijih znanstvenofantastičnih filmova svih vremena, 2001: Odiseja u svemiru (2001: A Space Odyssey) Stanleya Kubricka i Arthura C. Clarkea.
Naravno, mogli bismo naširoko raspredati o tome kako se Kubrick uopće primio takvog pothvata, kako se povezao baš s Clarkeom, kako je film razvijan i sniman u MGM-ovom studiju u Engleskoj, uz obilnu pomoć NASA-e, industrije i stručnjaka koji su se tada bavili astronautikom. Mogli bismo, i to prvo pada na pamet piscu jednog prigodničarskog teksta, ali sve to zapravo je već poznato svakome koga je zanimalo ili dostupno svakome koga zanima. Zainteresiranog čitatelja upućujemo, primjerice, na Clarkeove Izgubljene svjetove 2001 (The Lost Worlds of 2001) iz 1972.
Povodom Odiseje, a s obzirom da je ta, također znakovita, 2001. došla i prošla, daleko je zanimljivije pitanje što danas znači taj film i koji su mu dosezi. Pri tome - možda naivno, a vjerojatno i nepošteno prema umjetniku - pred svako umjetničko djelo (a Odiseja to jeste) postavljamo zahtjev da na neki način izmijeni, nadajmo se nabolje, svijet u kojem je nastalo.

Odiseja: koordinate na karti neba
Odiseja je sigurno jedan od najpoznatijih filmova Stanleya Kubricka (1928 - 1999), što nije mala stvar u opusu u kome su gotovo sva djela dosegla kultni status. Da podsjetimo, nakon što je u drugoj polovici 1940-ih bio fotograf za njujorški časopis Look, Kubrick je filmsku karijeru započeo s nekoliko dokumentarnih filmova, a potom je realizirao dva kraća igrana: Fear and Desire (1953) i Killer’s Kiss (1954). Prvi profesionalno producirani igrani film bio mu je The Killing (1956). Slijede Paths of Glory (1957), One-Eyed Jacks (western prikazan 1961: film je nakon, uljudno rečeno, kreativnog razmimoilaženja završio glavni glumac Marlon Brando) i Spartacus (1960). Razočaran nakon iskustva sa Spartacusom (još jedno kreativno razmimoilaženje, ovaj put s Kirkom Douglasom), Kubrick odlazi u Englesku, gdje 1962. ekranizira Nabokovljevu Lolitu. Zatim niže tri znanstvenofantastična filma: Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb (1964), 2001: A Space Odyssey (1968) i A Clockwork Orange (1971). Uslijedili su Barry Lyndon (1975), The Shining (1980), Full Metal Jacket (1987) i Eyes Wide Shut (1999). Kubrick umire nekoliko dana nakon konačne montaže ovog filma, ostavivši za sobom niz planiranih projekata, posebno AI: Artificial Intelligence.
Dakle, što se tiče znanstvene fantastike, Kubrick ima potpisana tri i pol legendarna filma, te jedan horror. Naravno, govorimo o Dr. Strangeloveu (hoćemo li ovaj film smatrati Kubrickovim pokušajem komedije, stvar je osobnog ukusa), Odiseji, Paklenoj narandži (A Clockwork Orange) i Isijavanju (The Shining). Onih pola filma je AI: Umjetna inteligencija (AI: Artificial Intelligence, 2001), kojeg je, preuzevši Kubrickov projekt inspiriran pričom Briana Aldissa i usput izgubivši svaki osjećaj za mjeru, skoro uništio Steven Spielberg. Ipak, čak se i u takvom (ne)djelu barem naslućuje fragmente koje je Kubrick uspio definirati prije no što je išao režirati kod Velikog Producenta.
Osim što je jedan od najznačajnijih Kubrickovih filmova, Odiseja je i jedan od najvažnijih znanstvenofantastičnih filmova ikad snimljenih, jedan od najpromišljenijih, a po svojim porukama i jedan od najambicioznijih i najozbiljnijih.
Kao što već znamo, čak i u kontekstu matinejskih filmova sredine prošlog stoljeća, bilo je itekako važnih naslova, čija skrivena značenja otkrivamo i analiziramo i povodom kojih imamo o čemu razgovarati i dobrih pedeset ili više godina nakon što su nastali. Podsjećam na Metropolis Fritza Langa (1926) ili Things to Come Williama Camerona Menziesa i H.G. Wellsa (1936), a ne zaboravimo ni američke filmove iz 1950-ih - The Thing (From Another World) Howarda Hawksa i Christiana Nybya iz 1951, The Day the Earth Stood Still Roberta Wisea iz iste godine, The War of the Worlds Byrona Haskina iz 1953, Forbidden Planet Freda M. Wilcoxa iz 1956, The Incredible Shrinking Man Jacka Arnolda iz 1957. - koji oslikavaju strahove, zebnje i nadanja svoga vremena.
Međutim, od samog je početka bilo jasno da je Odiseja nešto sasvim novo i drukčije. Bio je to veliki filmski projekt, tematski ambiciozan do ruba pretencioznosti, čvrsto utemeljen na onim znanstvenim i tehnološkim činjenicama koje su u tom trenutku bile poznate ili su se mogle s nekim stupnjem sigurnosti anticipirati i od samog početka zamišljen da bude vizuelno besprijekoran u prikazu svemira i svemirskih putovanja. U radu na tom filmu Kubrick je angažirao Arthura C. Clarkea (1917 - 2008), jednog od tada najvećih živućih pisaca znanstvene fantastike. Na filmu je surađivala i znanstvena zajednica, kao i ustanove i industrija uključeni u američki svemirski program.
Clarke je vjerojatno bio najbolji suradnik kojeg je Kubrick mogao izabrati. Ovaj britanski pisac (od 1956. živi na Sri Lanki) jedan je od najznačajnijih predstavnika tzv. hard smjera u znanstvenoj fantastici i svoja je djela - među najvažnijima navedimo Childhood’s End (1953), The City and the Stars (1956), The Deep Range (1957), Tales from the White Hart (1957), The Nine Billion Names of God (1967), 2001: A Space Odyssey (1968), Rendezvous with Rama (1973), The Fountains of Paradise (1979), 2010: Odyssey Two (1982) - zasnivao na čvrstim znanstvenim temeljima i majstorskim ekstrapolacijama. Začetnik ideje o geostacionarnim telekomunikacijskim satelitima, bio je uspješan i kao znanstveno-popularni publicist i futurolog. Povijest znanstvene fantastike u međuvremenu će ga - iako su mu noviji naslovi uglavnom polovično uspjeli nastavci ranijih hitova, obično u suradnji s drugim piscima, a kritičari mu redovito prigovaraju manju umješnost u fabuliranju i karakterizaciji likova - potvrditi kao pisca velikog utjecaja u posljednjih pola stoljeća.
Tematska ozbiljnost, znanstveno-tehnološka utemeljenost i vrhunski prikaz svemira i svemirskih putovanja. To su, evidentno, bili ciljevi koje su pred sebe postavili Stanley Kubrick i Arthur C. Clarke. Na sva je ova tri fronta Odiseja, na prvi pogled, postigla manje-više potpunu pobjedu ...

Clarke i Kubrick: slikari pred beskrajnim platnom Svemira
Krenimo od kraja! Ne bih baš stavio ruku u vatru, ali Odiseja je vjerojatno prvi film koji se u vizualizaciji svemirskih letjelica odmaknuo od, u osnovi, dva uzora koja smo do tada imali prilike gledati na filmskim platnima.
Prvi uzor bila je, naravno, von Braunova Aggregat serija, sa ili bez krila. Najpoznatiji iz te serije, A-4, šire je znan kao V-2 (V kao Vergeltungswaffe - oružje odmazde; termin je smislio sam Hitler. V-1 bio je mlazni krstareći projektil nepovezan s našom pričom.): balistički projektil s konvencionalnom bojevom glavom, koji se ispaljivao - najviše na ciljeve u Engleskoj i Nizozemskoj - od jeseni 1944. A-4 istovremeno je bio tehnološko čudo i promašaj: prosječni učinak po ispaljenoj raketi bio je 2 mrtva, najčešće civila. (Za pomalo sarkastičan, ali informativan prikaz njemačkog, odnosno nacističkog, raketnog programa, od teoretskih radova Hermanna Obertha i Fritz Langove Die Frau im Mond (1929), preko uloge Alberta Speera, Heinricha Himmlera i infiltriranja SS-a u projekt, te zločinačkih uvjeta u kojima su ropski radnici proizvodili projektile, pa do predaje generala Dornbergera i von Brauna Amerikancima 1945, čitatelja upućujem na: Dennis Piszkiewicz: The Nazi Rocketeers: Dreams of Space and Crimes of War, Stackpole Books, Mechanicsburg, Pennsylvania, 2007. (prvo izd. Greenwod Publishing Group, Inc., Westport, Connecticut, 1995). Da, srećom, Hitler nije imao atomsku bombu, a otrovne plinove nije se usudio koristiti: uzevši u obzir ograničenosti projektila A-4 i slabu preciznost, jedina je smislena upotreba bila s bojevim glavama opremljenim oružjima masovnog uništenja.
Bilo kako bilo, A-4 je nakon rata prvi projektil na raspolaganju saveznicima, na kome se gradilo dalje. Samo su Amerikanci iznijeli iz proizvodnih pogona, Sovjetima praktično pred nosom, sto raketa u dijelovima. Dokumentaciju su pak prokrijumčarili kroz britanske nadzorne točke. A-4 je, uz znanje za koje je von Braun spretno trgovao, postao kamen temeljac američkih svemirskih istraživanja. Nimalo slučajno, na Zapadu je ta raketa, kao i njena krilata verzija A-4B, postala jedna od ikona 1950-ih, posebno u slikarskim interpretacijama Chesleya Bonestella. Da ne bih razvodnjavao raspravu, prepustiti ću ovdje psihoanalitičarima da se zabavljaju skrivenim značenjima uske, a visoke rakete, koja ponosno stremi u nebo: asocijacije su očite i neizbježne.
Drugi je uzor, vidljiv u navedenim znanstvenofantastičnim filmovima iz 1950-ih, naravno, leteći tanjur (flying saucer). Ove navodne naprave fantastičnih letačkih svojstava u široku svijest ulaze nakon što je 24. lipnja 1947. godine pilot Kenneth Arnold nad planinom Rainier u saveznoj državi Washington iz svog aviona spazio formaciju nepoznatih letjelica okrugla oblika. Koincidencija ili ne, tek, jedva dva tjedna nakon što je Arnold dao ime “letećim tanjurima”, pokraj zrakoplovne se baze Roswell u saveznoj državi New Mexico navodno jedan i srušio. Time su udareni temelji čitave jedne mitologije: leteći tanjuri postali su preko noći nezaobilazno mjesto zapadnjačke, a i šire, popularne kulture. Mnogi će filmski izvanzemaljac tih godina naš plavi planet obići - uglavnom s osvajačkim namjerama - baš u letećem tanjuru. S druge strane, u nekim smo filmovima (The Forbidden Planet) svjedočili i “transferu tehnologije”: leteći tanjur koriste ljudi!
Dobro znamo da u Odiseji nema ni derivata A-4, ni letećih tanjura. Imamo jedan drugi von Braunov projekt, a to je prstenasta rotirajuća svemirska stanica. Tu je i nešto što liči na današnji Space Shuttle, o kome se tada već ozbiljno razmišljalo, barem za crtaćim stolom. (Zamisao letjelice koju bi do putanje oko Zemlje podigle rakete, a vratila bi se poput jedrilice, prilično je stara: 1944. godine osmislio ju je Eugen Sänger.) Postoje i brodovi za let iz orbite do Mjeseca i oni za “zujanje” po samom Mjesecu. I konačno, za “ozbiljna” putovanja u duboki svemir služi Discovery opremljen malim kapsulama, što sa svojim mehaničkim rukama i velikim okruglim prozorima, poput Kiklopova oka, podsjećaju na groteskne rakove.
Također znamo i kolika je pažnja posvećena izgradnji unutarnjih prostora u svemirskim letjelicama i stanicama. Clarke, Kubrick i suradnici namučili su se da prikažu bestežinsko stanje koje vlada u svemiru, kao i jedini u ovom trenutku poznati način simulacije zemljine gravitacije, dakle vrtnjom prostora za posadu. Da podsjetimo, gotovo svi znanstvenofantastični filmaši do tada i većina od tada rješavali su i rješavaju taj problem spejsoperetno pretpostavljajući nekakve generatore gravitacije. To kod Clarkea i Kubricka nije prolazilo, pa zato kotač, težak više desetaka tona, za čiju se izgradnju u pomoć zvalo avionsku industriju (Vickers-Armstrong).
Kubrick kao autor shvatio je (ili mu je to Clarke rekao) da u tim svemirskim brodovima ljudi žive i rade. Odatle i npr. zapakirani obroci na slamčice i bestežinski zahodi s opsežnim uputama (Zašto Clarke, koji ih je navodno pisao, nije osmislo piktograme? Zamislite relativnost vremena dok čitate puno sitnog teksta!), kao i detaljno razrađena svemirska odijela s pripadajućom računalnom opremom.
Sve to rezultiralo je filmom u kome je po prvi put vrlo realistično prikazan život i rad u svemiru, na način koji do tada nije bio viđen. (Iako se Fritz Lang trudio u Ženi na Mjesecu: taj film iz 1929. zaslužuje podrobniju analizu. Glavni lik pomalo podsjeća na von Brauna u mladim danima, negativac je očita karikatura Hitlera, a cijela situacija nevjerojatno precizno anticipira budući odnos njemačkih raketnih stručnjaka i nacističkih vlastodržaca. Potom, naš junak prvo ispituje Mjesec malom bespilotnom raketom opremljenom kamerama! Scena lansiranja velike rakete za put do Mjeseca, pak, kao da je snimljena na Cape Kennedyu 1960-ih: raketa se prevozi na pomičnoj platformi od divovskog hangara za montažu do mjesta lansiranja, a sve to pod svjetlima reflektora promatraju uzbuđene mase. Tu je i prikaz bestežinskog stanja, koji u nekoliko slika asocira na Odiseju. Nažalost, jednom kad naši junaci stignu na Mjesec i tamo uspješno zapale šibicu /! - iako su ponijeli sa sobom svemirska odijela/, film se rasplinjava u melodramu. Oberthova znanstvena vizija ustuknula je pred buržujstvom scenaristice Thee von Harbou.)
Uzgred, Odiseja je i jedan od stvarno malobrojnih znanstvenofantastičnih filmova u kojima se kroz vakuum ne širi zvuk. Zato su scene u zrakopraznom prostoru zvučno popraćene ili klasičnom glazbom ili disanjem što se čuje kroz otvorene komunikacijske kanale. Naravno, da se i muk može dramaturški iskoristiti, dokazuje prizor samrtnog batrganja astronauta kojem je prekinuta cijev za dovod zraka: jeziva scena smrti u potpunoj tišini indiferentnog Svemira. Napravimo ovdje još jednu malu digresiju: suvremenik Odiseje bila je i televizijska serija Zvjezdane staze (Star Trek, autor Gene Roddenberry, originalna serija išla je od kasne 1966. do sredine 1969.). Vjerojatno je i njenom kultnom statusu pridonio dizajn brodova, odmaknut od stereotipa srebrnastih falusa i/ili tanjurića za kavu.
Kubrick je pogodio “u sridu” i kad je trebalo oslikati sam Svemir. Njegov prikaz Mjeseca i mjesečeve površine (a film je sniman i premijerno prikazan prije Neil Armstrongova malog/velikog koraka), Jupitera i Galilejevih mjeseca i svekolikog svemirskog prostranstva pokazao se prilično točnim. U vizualizaciji Kubrickova svemira osjeća se duh Chesleya Bonestella, osobito u scenama na Mjesecu, koje kao da su Bonestellove slike prenešene na filmsko platno.
Chesley Bonestell (1888 - 1986) sredinom prošlog stoljeća bio je etalon kojim se mjerilo astronomsku ilustraciju, istovremeno znanstveno precizan (jasno, u okvirima onoga što se znalo) i umjetnički dorađen. Radeći prvo tridesetak godina u arhitekturi, prešao je u filmsku industriju kao slikar matte pozadina, da bi prve astronomske slike objavio 1944. Iako se znanstvenom fantastikom malo bavio (uglavnom su na naslovnicama SF časopisa bile reproducirane njegove astronomske slike), Bonestell se proslavio prikazima projekata svemirskih letjelica i vizijama svemirskih dubina od Mjeseca do najudaljenijih galaksija. Ilustrirao je niz popularnih knjiga o osvajanju svemira (The Conquest of Space iz 1949, s Willy Leyem, još jednim njemačkim raketnim stručnjakom koji je, međutim, emigrirao pred nacizmom; The Exploration of Mars iz 1956. s Leyem i von Braunom; Beyond the Solar System iz 1964, s Leyem; Across the Space Frontiers složena je iz slika objavljenih u časopisu Collier’s 1952), a na filmu je surađivao npr. s Haskinom u Ratu svjetova (uvodne slike). Bonestellov je utjecaj u popularizaciji američkih svemirskih istraživanja neprocjenjiv i, iako su brojni njegovi prikazi danas opovrgnuti neposrednim promatranjem, njihova ljepota i umjetnička snaga ostaju neprevaziđeni.
Odiseja osvaja još dva vizuelna vrhunca. Jedan je, naravno, Monolit. Premda se Kubrickova ekipa igrala s izvanzemaljcima, za koje na kraju više nije bilo ni budžeta ni vremena, ipak su jednostavan oblik i crnina Monolita ostali neprevaziđeni simboli istinski tuđeg razuma što nas možda promatra iz svemirskih dubina. Lucasova StarWars menažerija, iako fascinantna na svoj način, ostaje Muppet Show u kome je Žabac Kermit ispustio sve uzde iz ruku. ET je sladunjavi Spielberg, a tuđinci iz Bliskih susreta treće vrste prekopirani su iz mitologije letećih tanjura. Izvanzemaljci iz Star Treka su, pak, televizijski budžet rješavan maskama.
Gigerovo čudovište iz Aliena (1979) Ridleya Scotta do danas je možda jedini dostojni konkurent Monolitu, njegova istinska antiteza: ubojita iracionalnost naspram prosvijećenog razuma, kaos naspram logosu i jednako tako nespoznatljiv kao i matematički pravilni crni blok. Ne ulazeći dublje u razradu, usuđujem se ovdje tvrditi da se Alien zapravo mora promatrati u opreci s Odisejom i da njegovo potpuno razumijevanje bez Odiseje možda nije ni moguće.
Drugi je vrhunac Bowmanovo putovanje kroz Monolit, psihodelični vatromet boja (za psihodelične godine slobodne ljubavi, eksperimenata s drogama i studentskih pobuna) u kojem nam je Kubrick, inventivno koristeći razne tehnike, od složenih višestrukih ekspozicija, preko razlijevanja boja i lakova na površini vode, pa do solarizacije krajobraza snimljenih iz zraka, dao prikaz kozmičkih dubina koji je, posredstvom slika s Hubbleova teleskopa, uspio nadmašiti tek sam Svemir.

Clarke i Kubrick: filozofi pesimizma
Odiseja u osnovi problematizira dva pitanja, koja se naizgled čine dramaturški nepovezanima u cjelini filma. Jedno je pitanje nastanka ljudskog razuma u kontekstu božanske intervencije. Drugo je odnos čovjeka i misaonog stroja, odnosno kompjutera.
Kad spomenem frazu “božanska intervencija”, onda naravno ne razgovaram o Bogu, bradatom starcu gnjevna pogleda, kako ga je, primjerice, oslikao Michelangelo na svodu Sikstinske kapele. Clarkeov i Kubrickov bog kozmički je razum u kome su, vrlo vjerojatno, stopljeni razumi više vrsta, a koji je u odnosu prema Čovjeku i sveznajući i svemoguć. Netko sveznajući i svemoguć je, možemo pretpostaviti, ozbiljan kandidat za Boga. Motive intervencije tog razuma na planetu Zemlji ne znamo i ne razumijemo, kao što je i dobro pitanje zašto je Bog baš Židovima baš na Sinaju dao baš Deset zapovijedi. Clarkeov i Kubrickov Bog ne ispisuje munjom svete riječi, već šalje Monolit, hladan, crn, uspravan, da prenese iskru razuma.
Ovdje mi, kao još jedna mala digresija, pada na pamet: da li su se Clarke i Kubrick zapravo zafrkavali? Da li je prvih pola sata Odiseje ustvari remake Cecil B. DeMilleovih Deset zapovijedi (The Ten Commandments: ovdje mislim na verziju iz 1956, a ne na onu iz 1923, također deMilleovu.)? Krajolik u kome majmuni obitavaju definitivno podsjeća na Sinaj. U afričkoj stvarnosti prije nekoliko milijuna godina, tu bi trebalo biti puno više trave, po koje stablo akacije, a i o onim tapirima imalo bi se što reći. Monolit u krajoliku neminovno asocira na kamenu ploču, savršeno obrađenu Božjom rukom. Da li je onda majmun - koji ga dotakne, stekne razum i onda preko barice (Crveno more!) povede svoj čopor u kozmičku budućnost - Mojsije? A baš je negdje u to vrijeme Charlton Heston, čija je interpretacija Mojsija u Deset zapovijedi jedna od njegovih najpoznatijih uloga, snimao Planet majmuna ... Ne mogu se ne nasmiješiti na sve te koincidencije.
No dobro, hajde da se opet malo uozbiljimo!
U cijelom tom motivu izvanjske intervencije, prenošenja razuma, ima jedna vrlo mračna crta. Naime, što je prvi majmunov čin kad dograbi kost? Razbijanje životinjske lubanje. Destrukcija kao generalna proba za ubijanje. Koje uslijedi nedugo potom. Ukratko, čim je majmun, predak čovjeka, stekao razum, upotrijebio ga je da oko sebe sije smrt. Netko će reći da je to neophodno, da se u mesojeda nužno razvija veća inteligencija nego u biljojeda. Da citiram znanstvenog publicistu Johna Readera (John Reader: The Rise of Life - The First 3.5 Billion Years, William Collins Sons and Co. Ltd., London 1986, str. 126-127, s engleskog preveo A. Ž.): “Od pojave čeljusti do dolaska placentalnih sisavaca, svako se novo poglavlje u priči o evoluciji kralješnjaka otvorilo s bujicom krvi. Mesojedi su utabali put do svake važne stepenice; oni su bili autori svake velike inovacije. ... Čini se da zlikovac uvijek pobjeđuje.” Ja na sve to u kontekstu Odiseje odgovaram jednom riječju: slonovi. Biljojedi su, inteligentni do ruba razuma, dugovječni, imaju poslovično izvrsno pamćenje i surlu koja je iznenađujuće precizna kad treba baratati (malo je nezgodno reći manipulirati) čak i vrlo malenim predmetima. I relativno su miroljubivi ... Zašto se onda Monolit nije spustio među krdo slonova?
Dok još ubijanje tapira možemo opravdati glađu, što je s ubijanjem bližnjega svoga? Svađa oko mlake vode mogla se razriješiti bez krvi, kao što se razriješavala generacijama prije toga, prijetećim gestama i mimikom, te drekom iza koje nije bilo stvarnog nasilja. Žele li nam Clarke i Kubrick poručiti da je razum neodvojiv od nagona za ubijanjem bližnjega svoga? Da bez neprestanog ubijanja ne bi bilo današnje ljudske civilizacije? Ovo pogotovo što se u slavnoj sceni, koja premošćuje milijune godina, bačena kost pretapa u paradu letjelica što nepobitno podsjećaju na orbitalna oružja. Jedan od satelita, ako pažljivo gledate, nosi oznake kineskog ratnog zrakoplovstva, dakle njegova je vojna pripadnost neporeciva.
Postavlja se pitanje da li su tvorci Monolita znali da će stavljanjem zrnca razuma u majmune dobiti agresivnu vrstu? Da li su mislili da je to jedini način da iz tih majmuna nastanu svemirski putnici? Ili im baš takvi “agresivci” odgovaraju, iz razloga o kojima možemo samo nagađati? Podsjetimo, i biblijski je Bog odabranom narodu zapovijedao neka sve svoje neprijatelje zatre bez milosti i bez ostatka:
1. Kad te Gospod Bog tvoj uvede u zemlju
u koju ideš da je naslijediš, i otjera
ispred tebe narode mnoge, Heteje i Gergeseje
i Amoreje i Hananeje i Ferezeje
i Jeveje i Jevuseje, sedam naroda većih
i jačih od tebe,
2. I preda ih Gospod Bog tvoj tebi, i
ti ih razbiješ, potri ih, i ne hvataj
s njima vjere, niti se smiluj na njih;
Ovo je iz Pete knjige Mojsijeve, 7.1, 7.2; preveo Đ. Daničić. Ovakove se zapovijedi, uz potpunu vjersku nesnošljivost i upućivanje na “potiranje”, “zatiranje”, “ne ostavljanje u životu ni jedne duše žive”, itd. ponavljaju cijelim lutanjem sinova Izrailjovih po Sinaju. Vidi redom: Druga knjiga Mojsijeva, 23.27 - 23.33, 34.11 - 34.16; Četvrta knjiga Mojsijeva, 31.7 - 31.18, 33.51 - 33.55; Peta knjiga Mojsijeva, 7.1 - 7.6 i 7.16, 20.9 - 20.20. Knjiga Isusa Navina opisuje, pak, nakon prelaska rijeke Jordan, istrebljenje grada za gradom, onako kako je to zapovijedio Gospod Bog. U moderno smo doba imali prilike iskusiti kako to izgleda u praksi, kad je dovoljno proglasiti jedan narod “izabranim” ili “nebeskim” i onda se držati Staroga Zavjeta. Vidjeli smo to u našim krajevima u prvoj polovici 1990-ih ili pedesetak godina ranije, kad se vulgarizaciji Biblije pridružila vulgarizacija darvinizma, a konačni je ishod bio Auschwitz!
Ili je, pak, agresivnost u majmuna rezultat nepredvidiva slučaja, “tvornička” greška koja je nastala kad se skup nagona pogonjenih vječitim strahom za goli život susreo s nečim višim, sa sposobnošću da se iz ničega stvori nešto? Da bi se ipak moglo raditi o uvjerenju da razum i sklonost ubijanju idu ruku pod ruku, proizlazi iz, na prvi pogled, pomalo nakalemljene epizode s HAL-om.
Čisto dramaturški gledano, HAL-ova se pobuna unutar glavne narativne linije čini kao podzaplet koji počinje naizgled bezazleno i završava prije no što se interes vrati natrag na Monolit, ovaj put u Jupiterovu sustavu. Da, ako se priča skoncentrira samo na Monolit i čovjekovu vezu s njime, onda se bez HAL-a itekako moglo.
Međutim, epizoda s HAL-om vjerojatno je ključna i potvrđuje pesimistični stav prema razumu kao takvom. Naime, na relaciji čovjek-HAL javlja se isti odnos kao i na relaciji kozmički razum-čovjek! Kao što je kozmički razum, otjelovljen u Monolitu, stvorio čovjeka, tako je čovjek stvorio HAL-a. Čovjek nastavlja Božje djelo: stvara razum. Razlika je samo u tome što Bog kao građevni materijal koristi već postojeći život, a čovjek uzima poluvodiče. U kontekstu Odiseje, čovjek je jednako umjetan kao i HAL. I obratno. Treba li onda čuditi što su i rezultati suštinski slični? A i posljedice, kad HAL krene ubijati po Discoveryju? Tvornička greška? Ili neminovna posljedica razuma? Da li nam je uopće pametno stvarati umjetni razum HAL-ova formata? Smijemo li se igrati Boga?
Što je najgore, HAL pokazuje daleko više emocija od ljudi kojima je okružen. Sredinom 1960-ih mnogi su vjerovali kako će ljudsko društvo na početku 21. stoljeća biti upravljano razumom. Odatle je neminovno predviđana i određena emotivna distanciranost, da ne kažemo hladnoća.
U Odiseji to je vidljivo već u interijerima, modernistički dizajniranima za strogu funkcionalnost. To je još razumljivo u svemirskoj stanici, koja je neka vrsta javnog prostora, međutim, čak i u Discoveryju, koji je posadi i dom i radni prostor, ne nalazimo apsolutno nikakva traga individualnosti ljudi koji u njemu borave. Nema nalijepljenih fotografija, Playboyevih zečica ili obitelji, svejedno. Nema o klin obješenih plišanih medvjedića. Nema uspomena na dom. Nema one smiješne ptice što na stolu svako malo umače kljun u vodu, umjetnog cvijeća, reprodukcija na zidu, vjerskih simbola. Nema ničega što bi odstupalo od hladne funkcionalnosti svemirskog broda.
Jedini trag ikakve ljudskosti među likovima u Odiseji Bowmanovo je crtanje, a i ono je motivski sputano hladnoćom prostora u kojem se odvija. Likovi se ponašaju skoro kao roboti. Hladno, bez emocija. Čak i susreti s obitelji, preko video-veza, djeluju isforsirani, zato jer se baš mora, jer su ostatak nekih davnih običaja i odnosa koje još nitko nema hrabrosti - ili bi se jednostavno smatralo nepristojnim - presijeći i pomesti preko palube. Jednom kad stignemo u tu 2001, ulazimo u emotivnu Saharu prema kojoj je onaj kamenjar po kome skaču majmuni s početka filma pravi rajski vrt. Da li je HAL-ova pobuna zapravo krik bića koje traži osjećaj? I kad ga ne nalazi, otkriva paranoju i homicidalnu spletku kao jedini izlaz iz pustoši u koju je bačen?
Nažalost, kao da današnji svijet, u kome iz emocionalne praznine kuljaju krvave bujice nasilja, daje Clarkeu i Kubricku za pravo.

Clarke i Kubrick: iznevjereni proroci
Možemo sada satima raspravljati gdje su Clarke i Kubrick pogodili budućnost, a gdje su u svojim predviđanjima promašili. Kao što reče Heinlein: proroku se ne isplati biti previše detaljan. Clarke i Kubrick iskusili su to u slučaju Odiseje na svojoj koži. Pan Am kao zrakoplovna tvrtka nije dočekao 2001. godinu. Nije se uspjelo ni ispravno procijeniti stupanj razvoja elektronike do 2001. U tom kontekstu, u filmu nema osobne elektronike (mobitel, digitalna kamera, walkman-discman-MP3 player, prijenosna računala). Kao što je duhovito primijetio Richard Morgan na SFeraKonu 2008, komunikator umjesto ručnog sata stvar je iz Zvjezdanih staza: baš zato tako nešto nije moglo postojati u ozbiljnom Kubrickovu filmu! Istina, letjeli smo do orbite letjelicom sličnom onoj u Odiseji. Zove se Space Shuttle, skupa je i ne baš sigurna u upotrebi: stopa gubitaka je bila 40%.
Ne znamo kakav je svijet kojeg su Clarke i Kubrick osmislili u Odiseji. Da li su predvidjeli ekološku i energetsku krizu? Neki oblik hladnog rata postoji, Amerikanci podmeću Sovjetima obavještajne patke, a i Kinezi su tu negdje, ali sve se to odvija u uvjetima hladne učtivosti. (Namjerno sad ne istrčavam: znamo da su odnosi do 2010. prilično zatoplili, čak zakuhali.) Iz sterilnosti prostora i odnosa opravdano možemo pretpostaviti racionalno upravljano društvo.
Međutim, ono u čemu su Clarke i Kubrick najviše pogriješili preoptimistično je predviđanje ljudskih postignuća u svemiru. Istina, poslali smo ljude na Mjesec. Više puta, na po nekoliko dana. Da, imali smo ukupno tri ozbiljne svemirske stanice. Dvije su sagorjele, a ni jedna nije ni blizu onoj iz Odiseje. Točno, dosta uspješno šaljemo sonde po Sunčevu sustavu, a i teleskop Hubble radi punom parom, a ono što s njega dobivamo nadmašuje čak i Clarkeovu i Kubrickovu maštu. Ne treba zaboraviti ni raznovrsne umjetne satelite - istraživačke, meteorološke, telekomunikacijske, navigacijske, izviđačke - koji nam kruže nad glavama i zahvaljujući kojima možemo ipak ustvrditi da koristimo svemir u komercijalne i druge svrhe.
Ali, u putovanjima u svemir smo jadni, da jadniji ne možemo biti. Trenutno jedini svemirski brod (nakon povlačenja Shuttlea) kojim opskrbljujemo ISS izgleda poput ruske kante stare preko 40 godina zato jer konceptualno jeste ruska kanta stara preko 40 godina. Kao što znamo, Shuttle je bio pomalo lutrija na kojoj je izvlačenje spektakularne smrti bilo prilično vjerojatno. Baze na Mjesecu? Letovi do Marsa? Jupitera? Dalje? Sve se odgađa već desetljećima i demagoški obećava za sljedećih četvrt stoljeća, da bi opet bilo odgođeno, tko zna za kada.
Ne vjerujem da su razlozi tehnološke prirode. Iako problema ima podosta, mislim da oni nisu takvi da predstavljaju pravi uzrok ovakvim kašnjenjima. Novac? Ha, gledajte, za onih možda i 3000 milijardi dolara, na koliko neki procjenjuju sve moguće izravne troškove i neizravne štete od američkog ponavljanja gradiva iz povijesti, ovaj put u Afganistanu i Iraku (Naravno, procjene ovise o tome što tko uračunava, ali upućujemo, primjerice, na Joseph E. Stiglitz i Linda J. Bilmes: Three Trillion Dollar War: The True Cost of the Iraq Conflict, W.W. Norton & Company, Inc., New York i London, 2008.), moglo se podosta toga poslati u svemir. O tekućim razbacivanjima po vojnim budžetima nećemo ni govoriti, kao ni o hazarderskoj suicidalnosti s kojom nam je u ljeto 2008. suvremena kapitalistička pohlepa zakuhala spektakularnu financijsku crnu rupu, koja je usisala već više tisuća milijardi dolara, a da se njenoj gladi kraj ni ne nazire.
Ne, dame i gospodo, drugarice i drugovi, uzroci nisu ni tehnološki ni financijski! U pitanju je nešto daleko ozbiljnije!
Suočimo se s činjenicama. Von Braun je došao iz nacističkog miljea. Koliko god mi šutjeli o tome, čovjek je bio SS-ovac. Koroljov je radio u uvjetima sovjetskog komunizma: kažeš riječ, ode glava. Istina, zeleno svjetlo za program Apollo dao je Kennedy, znači karizmatični predsjednik u uvjetima zapadne demokracije na vrhuncu moći. Ali, i on je djelovao požurivan od Sovjeta, bila je to etapa svemirske utrke koja je imala značajne vojno-strateške elemente. Vidite u kom smjeru uzimam parametre za gađanje?
Naime, postavlja se pitanje da li nam je za ostvarenje ozbiljnih, vremenski, financijski i ljudski zahtjevnih ciljeva poput naseljavanja svemira, nužno potreban neki oblik ideološki vođenog kolektivizma, da ne kažem totalitarizma? Von Braun je svoje preteče svemirskih brodova razvijao u ime i za račun jedne zločinačke ideologije. Koroljov je radio u ime druge ideologije, koja je imala svijetle misli, ali je završila do lakata umočena u krv.
Ima li, pak, suvremeno (pseudo)demokratsko društvo, koje sačinjavaju građani potrošačkog mentaliteta, usmjeravani da se vode “u se, na se, poda se” motivacijom, uopće potrebnu količinu vizionarstva za pothvat kolonizacije svemira?
Mogu li takav projekt inicirati korumpirani stranački demagozi, činovničići koji glume od naroda izabranu vlast, a zapravo rade u ime i za račun korporacija koje sada bjelodano zanima jedino kratkoročni profit? I može li se to pitanje postaviti u društvima u kojima su konzumerizam i tzv. demokracija - a zapravo ljigava predstava u kojoj najmoćnija država svijeta nije čak u stanju pouzdano prebrojati glasove (Ili ne želi: referiram na predsjedničke izbore 2000, u kojima je na vlast došao George W. Bush Jr. nakon krajnje sumnjive manipulacije glasačkim listićima na Floridi.) - dogme u ime kojih se po svijetu razaraju čitava društva i zatiru tisućljetne kulture?
Svatko tko mi ima namjeru prigovoriti da sam protiv demokracije, a za ideološki totalitarizam, neka se prvo zapita je li ovo čemu sada svjedočimo uistinu demokracija? Ili oblik totalitarizma, suptilniji i podmukliji od nacizma i staljinizma? Tvrdim da jesmo u diktaturi, bez obzira na sve privide slobode. A ta diktatura stvara dezideologizirano globalizacijsko kapitalističko društvo, emotivno ogoljelu zajednicu sebičnih pojedinaca koja više nije sposobna naseliti svemir. Ona ne želi i nije u stanju razriješiti i mnogo jednostavnije, a hitnije probleme, poput ratova, gladi, ekološkog kolapsa. Najnovija kriza potpuno je ogolila i sve mitove o ekonomskoj efikasnosti tog i takvog sustava. Tu za ozbiljne projekte jednostavno više nema volje, nema potrebnih ideala, nema ideologije koja bi ih uobličila i sistematizirala. Stoga, logično, nema nikog tko bi se upustio u izgradnju baze na Mjesecu ili slanje čovjeka na Mars.
Može mi se prigovarati i politiziranje jednog umjetničkog djela. Pri tome ideolozi dezideologizacije manipulativno prešućuju da je svaki čin svakog ljudskog bića, baš zato što jeste ljudsko biće, politički čin. Što znače izjave tipa “mene ne zanima politika”? Hrana koju jedemo je politika. Voda koju pijemo je politika, zrak koji dišemo, izmet koji izbacujemo, naš emocionalni i spolni život, sve je to politika. Samom činjenicom da smo ljudi, naše je postojanje prožeto politikom. Bilo je to jasno još Aristotelu, ali, eto, nije današnjim medijskim zagovarateljima doktrine kraja povijesti! Svaki je čin stvaranja politički čin, bez obzira rezultirao on (kako se jednom izrazio Predrag Raos) intelektualnim galofagom ili vrhunskim umjetničkim djelom.
Suvremeno čovječanstvo ponaša se poput kineskih careva u 15. stoljeću. Nakon što je admiral Zheng He (1371-1433) u sedam putovanja - zapovijedajući mamutskim flotama s kojima se tada na svjetskim morima ništa nije moglo usporediti - oplovio cijeli Indijski ocean (Zheng He je od 1405. do 1433. zapovijedao s ukupno sedam ekspedicija što su, kako koja, oplovile jugoistočnu Aziju, Indiju, Cejlon, Perzijski zaljev i Arabiju, te istočnu Afriku do današnje Kenije. Uspostavljao je diplomatske veze posvuda gdje je dolazio i smatraju ga bitnim za širenje Islama na Malajskom poluotoku i u Indoneziji: iako je bio musliman, poštovao je i druge vjere. Umro je i sahranjen je na moru. Tvrdnje /npr. Gavin Menzies: 1421: The Year China Discovered the World/ da je njegova flota doprla sve do obala Zapadne Afrike, Amerike, Arktika, Australije i Antarktike, ostaju za sada na rubu povijesnih znanosti.), kratkovidni su vladari, pritisnuti nedaćama na sjevernim granicama, odustali od prisutnosti na svjetskim morima. Uništena je većina pomorskih karata koje je veliki admiral iscrtao. Divovski brodovi, kojima je Santa Maria možda jedva mogla biti čamac za spašavanje (Prva Zheng Heova ekspedicija /1405/ brojala je oko 250 brodova s oko 27 800 ljudi. Brodovi su, prema starim izvorima, bili podijeljeni po namjeni, a najveći su bili tzv. brodovi s blagom, s devet jarbola, dugi oko 130 m, široki oko 50, navodne nosivosti 1500 tona. Najmanji, patrolni, brodovi bili su dugi oko 37 metara. Moderni stručnjaci smatraju ove veličine pretjeranima i vjeruju da su najveći brodovi Zheng Heove flote bili dugi oko 60 metara, sa šest jarbola. Za usporedbu, procjenjuje se da je Kolumbova Santa Maria bila duga oko 25 metara, a Nina i Pinta nešto manje.), ostavljeni su da istrunu u lukama, a znanja potrebna za njihovu izgradnju izgubljena su. Zabrane pomorskih aktivnosti, vjerojatno sračunate da obuzdaju piratstvo (u čemu, jasno, nisu uspjele), dodatno su otuđile Kinu od mora i kumovale ekonomskom i tehnološkom nazadovanju koje je konačno od sredine 19. stoljeća plaćeno bezbrojnim poniženjima i patnjama svekolikog kineskog naroda i države.
Clarke i Kubrick upotrijebili su moć umjetnosti da nam pokažu kakva nam budućnost može biti. Učinili su to na način kako nitko prije njih nije i kako skoro nitko nakon njih nije. Oslikali su nam svjetove što nas čekaju. Opomenuli su nas i na naše urođene mane, tvorničke greške koje možemo prevazići upravo na novim granicama. Clarke i Kubrick su bili proroci. Nažalost, njihove riječi danas i ovdje odjekuju dverima kineskih careva. I to je, uz sve formalne trijumfe, prvi i najteži poraz njihova remekdjela.

Monolit među majmunima
Nije istina da nije bilo ozbiljnih znanstvenofantastičnih filmova prije Odiseje. Nije istina da ih nije bilo ni nakon nje.
Na čisto tehničkom i produkcijskom planu, Odiseja je 1968. bila neprikosnoveni vrhunac tadašnjih mogućnosti filmskog trika i postavila je standarde ispod kojih više nitko nije smio ići ako je imao ambicije napraviti išta suvislo. Filmske tehnike nakon Odiseje napredovale su i Clarkeova izjava da će se film koji želi izgledati bolje od Odiseje morati snimati u svemiru može se danas, u vrijeme računalne grafike, interpretirati ili kao šala ili kao neumjerenost u trenutku opravdanog oduševljenja postignutim. Svejedno, majstorstvu svih koji su na Odiseji radili može se zahvaliti da taj film i danas tehnički i vizuelno uzbuđuje kao i prije četrdeset godina.
Međutim, ja nisam sklon znanstvenofantastični film vrednovati prvenstveno po vizuelnoj dorađenosti. Znanstvena fantastika nisu lijepe sličice. Znanstvena fantastika je žanr koji propituje norme, stavove, spoznaje i traži mjesto čovjeka u kozmičkom poretku stvari, ako takvo što uopće postoji.
Na tom planu, vrlo je teško naći neko filmsko znanstvenofantastično ostvarenje nakon Odiseje koje se uhvatilo u koštac i uspješno ishrvalo s toliko suštinskih pitanja. Ridley Scottov Blade Runner jedan je mogući primjer. Sagan-Zemeckisov Contact (1997) možda je, uz puno dobre volje, drugi. James Cameron je imao ambicije u Terminatorima (The Terminator - 1984. i Terminator 2: Judgment Day - 1991) i Bezdanu (The Abyss - 1989), ali je zapravo reciklirao motive iz Odiseje u kontekstu akcionog filma i, bez obzira što volim Cameronove znanstvenofantastične filmove, promišljenost Odiseje ostala mu je izvan dometa. Scottova smo Aliena već spomenuli, Spielberg neminovno ode u sladunjavost i šarenilo, i tu pomoći nema, a Lucasovu franšizu ne može se ozbiljno shvatiti u istom tekstu u kome se raspravlja o Odiseji.
Ja osobno od Terminatora 2 naovamo tražim znanstvenofantastični film koji bi me istinski oduševio. Nije da ih nije bilo gledljivih, solidnih, sasvim OK. Ali, najčešće bi ostao na kraju neki “ali”, neka nedorečenost, nepopunjena rupa, praznina, najčešće emocionalna. I kako se već petnaestak godina snizuju očekivanja, Odiseja dobiva na težini. Međutim, u tome je istovremeno i još jedna tragedija, još jedan poraz tog filma.
Odiseja i nakon četrdeset godina ostaje izolirani slučaj. Nije uspjela u filmsku umjetnost i industriju posijati sjeme sustavnog i ozbiljnog propitivanja čovjekove budućnosti. Nije stvorila okruženje u kojem će filmska znanstvena fantastika postati trajno umjetnički relevantna. Komercijalno da, tehnički i produkcijski također, ali umjetnički, bojim se, ne. Da se poslužim slikom iz Odiseje: skaču holivudski majmuni posvuda, urliču i keze se i češkaju gole stražnjice, a Monolit već četiri desetljeća čeka da ga netko makar dotakne. Kakvo je stanje stvari, uzaludno ...

Što da se radi?
Možemo konačno postaviti i pitanje što će nam uopće taj svemir? Čemu gubiti oči buljenjem u zvijezde i posizati za dalekim svjetovima? Udaljenosti su nepremostive, teškoće ogromne, troškovi još veći, žrtve sigurne. Sve je to istina.
Ali svejedno smatram da je prodor u svemir conditio sine qua non dugoročnog opstanka i daljnjeg evolucijskog razvoja vrste Homo sapiens. Ne radi se samo o izravnim koristima, a one nisu malene. Širenje u svemir omogućiti će nam pristup ogromnim zalihama sirovina, uspostavljanje jeftinijih proizvodnih procesa uz minimum ekoloških briga i praktično neograničenu količinu Sunčeve energije, kao i demografsko rasterećenje Zemlje, te stvaranje sustava za zaštitu Zemlje i svekolikog života na njoj od kozmičkih katastrofa. Tu prvenstveno mislim na udare svemirskih tijela, poput onog u Tunguskoj 1908. Invazije izvanzemaljaca ostavljam za neku drugu raspravu, ali tko uistinu može staviti ruku u vatru da je takav scenarij nemoguć?
Uz sve navedene koristi, potreba za širenjem u svemir još je dublja. Bez tog procesa, naime, osuđeni smo na stagnaciju i konačno nestajanje kao vrste, bilo u kataklizmi rata, bijede, ekološkog kolapsa i/ili gladi, bilo u polaganoj dekadenciji i degeneraciji, čak i u mogućim uvjetima materijalnog izobilja. U onom slavnom motu na početku svake epizode iskazali su to još scenaristi Zvjezdanih staza. Na ozbiljniji način progovorio je o tome Predrag Raos u Brodolomu kod Thule, da se vratim domaćem primjeru.
Ne znači da na račun prodora u svemir smijemo zanemariti probleme koji trenutno tište čovječanstvo i ugrožavaju kako život na Zemlji, tako i ljudsku civilizaciju kakvu znamo. Te nedaće moramo prevladavati paralelno s otkrivanjem i otvaranjem novih svemirskih prostranstava. Jedno će djelovati na drugo i možemo biti sigurni da ćemo, primimo li se kao čovječanstvo posla, svjedočiti pozitivnoj tehnološkoj, ekonomskoj, ekološkoj, političkoj i filozofskoj povratnoj sprezi između ova dva, na prvi pogled razdvojena, pa i sukobljena procesa.
Oko nas je prostor, koji ipak nije posljednja granica, jer u njemu granica zapravo i nema. Samo ćemo spoznavanjem tog prostora i širenjem kroz njega osigurati opstanak ljudskosti u eonima pred nama. Kao i Clarke i Kubrick, uvjeren sam da nismo sami u svemiru. Kakvi nas razumi očekuju među zvijezdama i što možemo od njih naučiti? Ne znamo. Ali prvi korak prema tim novim i nepoznatim, možda i neshvatljivim razumima, prema ljepotama dalekih svjetova i koprenastih maglina, prema prirodnim silama i prostornovremenskim rasponima od kojih zastaje dah, moramo učiniti ovdje i sada, bez odlaganja, preuzimanjem u vlastite ruke pune odgovornosti za našu budućnost, nas kao pojedinaca i nas kao vrste. Samo ćemo tako početi graditi budućnost u koju nam je vrata otškrinula Odiseja.
A to znači nadrasti uplašenog majmuna i postati ljudsko biće. Nimalo lagani zadatak. I baš zato dostojan Homo sapiensa.

Osvrt na SF u Booksi

http://www.booksa.hr/vijesti/ostalo/2681

Sretan rođendan, Sunčana

Rođendan - 1

“Roje se”, prošapće Sunčana.
Čak i kroz zatamnjeno okno, Cristanna oblijeva pilotsku kabinu jarko narančastom. Bez zatamnjenja, ne bi je se moglo gledati. S ove udaljenosti, Gehenna je tek tamna točkica naspram vrele kugle. Navođenje nas vuče prilaznim vektorom, do spuštanja na planet još je skoro trinaest sati. Sporo i dosadno, ali SOP je SOP, preostaje nam samo vrtjeti palčeve.
Cristannina je fotosfera posuta tamnim pjegama, jasno ih vidimo kroz okno. Neke su uobičajene zvjezdane pjege, poput onakvih kakve je još Galilei našao na Suncu. Druge su pravilno okrugle, možda i 50 000 kilometara u promjeru.
Rojevi.
Zvjezdani, bezbroj zvjezdana u rojevima što, protivno svakoj pameti, plutaju u vrelom moru plina.

Rođendan - 14

Da vozim slijepog putnika u prostoru za teret, shvatio sam otprilike dva sata nakon uskakanja. Bilo je prekasno da se vratim. Iz Mlokosziewiczeva prostora iskače se samo planski, na odredištu. Sve se ostalo jako, jako ne preporučuje.
Spomenuo sam majku i sve po spisku pristanišnom osiguranju, otišao do ormara s oružjem i uzeo poluautomatsku sačmaru. Napunio sam je gumenim mecima, provjerio okvir u pištolju - za slučaj da sam pokupio kakvog ozbiljnog pacijenta - i krenuo u lov.
U teretu sam imao dva teška stroja za površinski kop, sve s urednim tovarnim listom i propisno zapakirano u kontejnerima položenima na AG-palete. Odredište: Gehenna, rudarska koncesija na golom sivom planetu promjera oko 5000 kilometara, iskrastanom meteorskim kraterima i izbrazdanom hrptovima i jarcima.
Sišao sam u prostor za teret. Ostavio sam svjetla ugašenima, spustio na oči IC-vizir, podigao pušku. Tkogod bio, zapravo se i nije imao gdje sakriti. Na nekom većem brodu da, ali ovdje ...
U prolazu među paletama ništa. No dobro, to bi stvarno bilo lako. Tiho, leđima uz kontejner, sve pazeći da me netko ne zaskoči, došunjao sam se do tričetvrt metra širokog razmaka između stijenke teretnog prostora i prvog kontejnera. Prazno.
Odjednom sam začuo korake po čeličnom podu! Hitro sam se okrenuo, štakor se zavukao iza drugog kontejnera. “Hajde, izlazi!”, povikao sam, držeći pušku pred sobom i sad već predviđajući da mi najvjerojatnije neće trebati. Da je bio netko opasan, već bi počelo sranje. U svakom slučaju, ne bi se tako lako odao. “Izlazi, da ne proradi sačmara!”
“Mene tražite?”, dopro je nesigurni glasić iza kontejnera. Podigao sam IC-vizir, brzo pritisnuo tipku na daljinskom o pojasu. Upalila su se svjetla na stropu.
“Baš tebe”, odvratio sam. “Izlazi!”
Iza kontejnera oprezno je iskoračila vrlo mlada djevojka. Metar i ćevap visoka, ali proporcije na mjestu, zaobljena i popunjena baš koliko treba, točno tamo gdje treba. Sedamnaest-osamnaest godina, procijenio sam, ne više.
Ruke je držala podignutima. Spustio sam pušku i prišao joj. Bila je za prste polizati, lijepog okruglog lica uokvirenog kosom boje žita što joj se spuštala do ramena. Gledala me krupnim plavim očima, bez pretjeranog straha. Ili se negdje nagledala sačmara, ili je znala kome se ušuljala na brod.
Netko bi je drugi tu temeljito prepipao. Ispod ruku, preko grudiju, oko pojasa, niz noge i između. Onako, da se vidi ima li skrivenog oružja. Samo što je Peter McKinley korektna tvrtka - ne uvijek sasvim po zakonu, ali ipak korektna - pa se tako i ponašam. Povrh toga, ispod njenih bijelih hlačica napetih na dupetu i kratke bijele vjetrovke i crvene majice teško da se moglo sakriti išta konkretnoga. Imam ja istrenirano oko za to.
Bacio sam pogled iza kontejnera. Torbu je ostavila na podu, činila se prepunom. “Uzmi stvari”, naredio sam joj. “Sad idemo gore. I bez gluposti!” Podigla je torbu, krenula prema izlazu, a ja za njom, još uvijek spreman na iznenađenja. To što sam paranoičan, ne znači da nemam neprijatelja.

Rođendan - 1

Odavde, rojevi zvjezdana na Cristanninoj površini tek su pjege. Nije mi prvi put da ih vidim, ali nikad u ovolikom broju.
Izbliza, onoliko koliko im se dalo prići da ih se snimi, pojedinačni zvjezdani izgledaju kao diskovi, metar u promjeru, što nose zrakaste razgranate bodlje, do desetak metara duge. Čini se da ih postoji sedam ili osam vrsta na ukupno tridesetak tisuća zvijezda gdje su do sada otkriveni. O njihovu metabolizmu tek se nagađa, ali izgleda da su im najmilije zvijezde iz sredine glavnog niza na Hertzsprung-Russelovom dijagramu. Nađe ih se i na po kojem crvenom divu i superdivu, ali nikad na zvijezdama s površinskom temperaturom preko otprilike 7000 stupnjeva Celzijevih.
Mikroskopske spore nošene zvjezdanim vjetrovima pokazale su se potpuno neprobojnima za ikakvo proučavanje. Najvjerojatnije su zvjezdani nastali iz nekog međuplanetarnog organizma što je tko zna gdje i kako davno dospio preblizu nekoj zvijezdi. Ništa čudno, tako sigurno stradava mnoštvo MPO-a, ali predak zvjezdana bio je dovoljno izdržljiv da preživi vrelu koronu i kromosferu i spusti se sve do relativno hladne fotosfere.
A ovdje, na Cristanni, zvjezdani se upravo roje i Sunčana stoji uz mene i nijemo ih promatra, dok joj niz obraze klize suze.

Rođendan - 14

Istresao sam joj torbu na stol u trpezariji. Sunčana je sjedila dok sam joj premetao stvari. Ništa posebnoga. Na vrhu ODP, stavio sam ga na stranu, možda ga kasnije provjerim. Potom uobičajene krpice i toaleta. I, između dvije bluzice i jednih traperica, podosta seksi rublja, jedva da je i trepnula dok sam vadio čipkicu i najlonke, ne baš primjerene njenom uzrastu.
“Dobro, što je ovo trebalo značiti?”, pogledao sam je, glumeći strogost. Bilo mi je malo teško prema njoj biti strog. Što smo dalje išli, bio sam sve sigurniji da se nije ušuljala da mi prereže grkljan.
“Ništa”, odgovorila je Sunčana. “Trebam stići na Gehennu.”
“Pa? Opskrbni brod ide svakih šest mjeseci.”
“Za dva tjedna mi je rođendan. Želim biti tamo za rođendan.” Rekla je to mazno, gledajući me u oči, kao da podsjeća taticu na poklon mezimici. Za dva tjedna ... A prvi sljedeći opskrbni brod polazi za tri mjeseca. “Vi ne primate putnike. Tako se priča ...”
“Dobro se priča”, odbrusio sam. Teret mi je u životu uvijek bio dovoljan. Nikad s njime problema: leži gdje ga ostaviš, ne žali se, bitno mu je samo da stigne. Putnici? Putnici su davež.
“Nije problem, platit ću vam.” Po propisima, kad stignemo trebao bih je predati pristanišnim vlastima. Onda, po propisima, dalje ide provjera, prekršajni postupak, koji mjesec bukse, moguća deportacija. Kao da je mislila da joj ne vjerujem, Sunčana iz džepa izvadi kartice. Osobnu, par kreditnih te, među njima, i jednu crvenu.
Uzeo sam crvenu, uzeo sam osobnu. Crvena mi je potvrdila ono što sam naslutio i sam. Sunčana je bila licencirana prostitutka, i to već četiri godine. Prema osobnoj, nadolazeći joj je rođendan bio osamnaesti. A ako je pametno vodila poslovanje, kreditne joj nisu trebale biti prazne.
Konačno sam slegnuo ramenima, prožet nekim neodređenim umorom. Možda sam bio samo gladan, prema brodskom se vremenu bližila večera. “Idemo, da ti pokažem gdje ćeš spavati.”

Rođendan - 1

Kontrola prostora odjavljuje se uz dobrodošlicu, ekran se gasi. Isključujem AG i glavnu fuziju, prebacujem brod na pomoćno napajanje i gasim jednu po jednu funkciju. Trupom prostruji mukli trzaj, a onda platforma na koju smo sletjeli stane tonuti u stijenu. Nakon pet minuta spuštanja, nalazimo se pedeset metara ispod površine. Nad nama se zatvara teški pokrov što štiti od zračenja. Još jedan trzaj i konačno se zaustavljamo, ukopani u rasvijetljenom bunkeru. Gehenna je od svoje zvijezde udaljena prosječno 55 milijuna kilometara i nije zdravo predugo se zadržavati vani.
Ustajem iz pilotskog sjedala, protežem se. Kroz okno vidim malo otvoreno vozilo kako nam prilazi. Carina i predstavnik preuzimatelja. Uzimam svoj ODP i karticu s tovarnim listom, nemam ništa protiv da isporuku obavim što prije.
Sunčana ostaje u kabini. “Ideš?”, pitam je i ona me bezvoljno slijedi. Šutljiva je zadnja tri sata, otkad je shvatila da je nad rudarskom bazom noć i da do sljedećeg svitanja ima još 35 standardnih dana. A rođendan joj je sutra.

Rođendan - 14

Šištanje pneumatike izbacilo me iz polusna u koji sam utonuo. Vrata moje kabine kliznula su u stranu. Sunčana je stajala na ulazu, tek obris u plavim nužnim svjetlima u hodniku i nad vratima. Upalio sam svjetlo nad krevetom.
“Ne ključaš?”
“A trebao bih?” Sunčana je zakoračila u kabinu. Preko sebe prebacila je prozračni negliže. Prišla je krevetu, rastvorila negliže i pustila ga da joj sklizne niz ruke na pod. Nosila je nešto od one čipkice što sam joj našao u torbi. Odabrala je bijelu. Savršeno joj je pristajala.
“Došla sam platiti put”, zagugutala je. Stala je pred mene. Bradavice su joj se ocrtavale ispod čipke grudnjaka. Nije mi mogao promaći ni zavodljivi čuperak u gaćicama.
“Dobro znaš da ne moraš.” Teško je to bilo izgovoriti da zvuči uvjerljivo. Posebno što sam ispod pojasa zauzeo sasvim drugi stav. Sunčana se samo vragolasto nasmiješila. Mamila me, bacila je udicu i lovila me k’o ribu. Imala je dovoljno staža da nauči što usamljenim mužjacima radi mlado, zamamno i krhko tijelo upakirano u malo čipke. To je i koristila. I u svemu tome dobro se i zabavljala.
“Nema besplatne vožnje”, prošaptala je sjedajući na krevet, tik do mene. “A i ne želim dva tjedna biti sama u postelji.”
Istina, ovako je veselije, odlučio sam i zagrlio Sunčanu i privio je sebi i poljubio. I poljubio još jednom i ljubio je sve dok nisam ostao bez daha. I Sunčana je ljubila mene, milovali smo se, trljali se jedno uz drugo, lizali i opet ljubili i valjali se po zagužvanoj postelji. Negdje u tom valjanju otkopčao sam joj grudnjak i spustio naramenice i obnažio joj dojke i mijesio ih i ljubio i milovao, draškao joj krute bradavice i usput i sam ostao bez gaća.
Nisam se bunio kad me Sunčana zgrabila dolje, istovremeno nježno i odlučno. Još sam se manje žalio kad se sagnula i obliznula se i - sve me onako nestašno gledajući, preiskusna za svoje godine - primila se posla, dobro znajući gdje treba i kako. Nije se ni ona bunila kad sam joj prstima uhvatio gaćice i povukao joj ih niz noge. Rastvorila mi se, pustila me da je ližem i ljubim i sišem i sklopljenih je očiju raširila noge do kraja i primila me i dala mi, kroz jecaje i stenjanje, dahtanje i škripu postelje pod nama. Kovitlali smo se u slasnom vrtlogu, vodili ljubav do iznemoglosti, svjesni samo naših isprepletenih uzavrelih tijela, znojnih i ustreptalih.
Dvoje izgubljenih u ravnodušnom beskraju, zatvorenih u krhkom trupu broda, što užitkom i strašću rastjeruju izluđujuću crninu Mlokosziewiczeva prostora.

Rođendan

Iz sna me budi reski zvuk zvona s ulaznih vrata hotelske sobe. Trzam se, otvaram oči u tamu. Zvono mi ne prestaje bušiti mozak. “Svjetlo”, mrmljam i pali se svjetiljka nad krevetom. Pridižem se i shvaćam da Sunčana nije u postelji. Zvono ne popušta, valjda se nekome prst zalijepio za tipku.
“Dobro, dobro, dolazim!”, vičem bacajući pogled u kupaonicu. Sunčane nema ni tu, a ni u predvorju. Gdje je kvragu, pitam se dok grabim hlače. Mislim, da, rođendan joj je i možda se išla proveseliti ili si nešto kupiti, ali ipak ...
Konačno priskačem portafonu i pritiskam tipku. Na ekranu zakon i poredak. Brkati šerif teških šaka i visokokalibarske pljuce o pojasu i njegov pomoćnik. Šerif natmušten k’o ljetna oluja. Koji je sad vrag? Da nije Sunčana uletjela u neko sranje?
Otvaram vrata, puštam ih u sobu. Nagon mi govori da se događa nešto ozbiljno.
“Ona mala koja je došla s tobom, McKinley”, šerif odmah prelazi na stvar. Preskače upoznavanje, nema tu ni dobar dan, kako ste i jeste li lijepo putovali. Pomoćnik mu je nervozan, trudi se neprimjetno paziti na svaki moj pokret. Moguće da su se obojica dočepali mog dosjea, a unutra ima štiva za postati nervozan. “Nemaš pojma gdje je, pretpostavljam?”
“Vidim da nije u sobi”, odgovaram, protjerujući prste kroz nepočešljanu kosu. “Inače ne znam.”
“E, pa ja ću da ti kažem. Prije četiri sata unajmila je skakavca, preletjela terminator i sad se sunča na 350 stupnjeva u krateru Popov.”
“Dobro, i što je tu protuzakonito?”, malo se pravim lud, ali pitanje mi je na mjestu. Sunčana je rođena prije 18 standardnih godina u 02:47 po lokalnom vremenu. Već je prošlo devet ujutro i formalno je punoljetna. To povlači i pravo na unajmljivanje skakavaca. U sebi, pitam se što joj je došlo? I kakve to veze ima sa strepnjom koja me ispunjava?
“Ništa, osim što se oglušila na izravnu zapovijed da ne polijeće. Sve je prizemljeno već od ponoći.”
“Prizemljeno?”
“Ti ne znaš šta se dešava, McKinley? Nisi gled’o bilten zadnjih par sati?”, sumnjičavo me pogledava šerif, pitajući se živim li stvarno u neznanju ili pravim idiota od njega.
“Trebao sam?”
Šerif grabi daljinski s noćnog ormarića i uključuje TV na zidu. Preskače dva kanala, prelijeću prebrzo da išta uhvatim, a onda se zaustavlja na kanalu s astro-biltenom. U pozadini glas poziva građane da ne podliježu panici i ostanu mirni. Dnom ekrana promiču obavijesti o postupcima u izvanrednom stanju. A s ekrana pozdravlja me Cristanna, slika u realnom vremenu, skinuta s opservacijskog satelita što kruži oko Gehenne.
“O, sranje”, sve je što uspijevam procijediti.

Rođendan - 5

“Rođena sam na Gehenni”, šapnula je Sunčana, još znojna. Nad vratima kabine gorjelo je nužno svjetlo, ocrtavalo je naša naga tijela plavom. Glava joj je počivala na mome ramenu. Igrao sam se njenom kosom, prevrtao pramenove žita među prstima. Do Cristanne ostalo je još četiri dana skoka. “I onda sam umrla.”
Sunčana je gledala negdje daleko, u zid i kroz njega. Činila se odsutnom, kao da me nije bilo. Onda se trgnula i stisla uz mene. Njena se toplina razlijevala mojim tijelom i tjerala samoću posvemašnje crnine kroz koju smo brodili. “Umrla?”
“Znaš kako se to ponekad događa s bebama. Probali su reanimaciju, ali uzalud. Već su bili digli ruke.”
“I ti se toga sjećaš?”
“Ne bih trebala, zar ne? Bila su mi nepuna četiri mjeseca. A ipak se sjećam.”
“Smrti?” Sunčana me pogledala. Primio sam je za ruku, privukao joj dlan sebi, ljubio joj prste. Mali prst. Poljubac. Prstenjak. Još jedan. Srednji, kažiprst, palac ... Uzeo sam ga u usta i stao sisati, kao da sam malo dijete.
“Ne, Peter, ne smrti. Nego svjetla, jarkog svjetla. Prvo mala točkica u tmini, a onda odjednom bljesak. I nešto što me iz crnog vuče u svjetlo. Vuče i doziva i diže, jasno se sjećam svjetla i topline i ... Odjednom, tako mi je pričala mama, samo sam zahroptala i udahnula i zaplakala i svi su se ustrčali, dežurni i sestre.” Sunčana se pridigla, nasmiješila se, poljubila me. Zagrlio sam je i ljubili smo se i ona me obuhvatila nogama i stala se migoljiti uz mene. Ostali smo bez daha, na trenutak se razdvojili.
“Spasili su me, znam to, sigurna sam”, prodahtala je Sunčana u mome zagrljaju.
“Oni?” Ljubio sam je u vrat. Tiho je zastenjala, zabacila je glavu, a ja sam usnama krenuo put njenih čvrstih grudiju.
“Taj su se dan rojili zvjezdani.”

Rođendan

Letim u skakavcu nekih stotinjak metara iznad tla, terminator sam ostavio za sobom. Iznad mene Cristanna, ispod mene spržena površina Gehenne. U svemirskom sam odijelu, čak i kroz zatamnjeni vizir čini mi se kao da ću oslijepiti.
Bacam pogled na računarsku kartu. Sunčanin je skakavac crveni križić u krateru. Moj je zelen, treba još oko pola sata leta da se križići preklope. Skakavci su brzi i jednostavni za upravljanje, mišljeni kao male AG-letjelice za zujanje po planeti. Jedva sam nagovorio šerifa i kontrolu da mi dopuste poletjeti. Štogod Sunčani bilo na pameti, ja je ovdje jedini znam i mene će poslušati. Možda. A s onime što se događa iznad nas, bolje je ne biti nasilan.
Letim nad sivom stijenom, posvuda plitki krateri promjera od dva-tri do nekoliko desetaka metara. Ne bih volio ovdje imati prisilno slijetanje i ostati izgubljen. Ali, sve što se kreće na Gehenni emitira signal, za svakoga se u svakome trenutku zna gdje je. Pogledavam vanjsku temperaturu, vruće je, vrlo vruće. Gdje je maloj pamet, psujem. Neka samo nešto krene naopako s opremom ...
S druge strane, pomišljam, s obzirom da ćemo u par dana biti na svim vijestima diljem galaksije ... U glavi vrtim što da radim. Ne znam je li Sunčana svjesna u što se uvalila. Neće biti dobro kad je se dohvate, nikako neće biti dobro, nekako ne mislim da će joj se dopasti biti pokusnim kunićem.
Moram Sunčanu izvući s Gehenne. Ima dovoljno mjesta gdje se može izgubiti, galaksija je velika. Moram je skloniti.
Naravno, ako nam Cristannini zvjezdani dopuste.
A onda na obzoru ugledam zid kratera, izdiže se tri tisuće metara iznad ravnice. Popov je veliki krater, 230 kilometara promjera, okružen izbačenim materijalom i mnoštvom sekundarnih kratera. Ubrzavam, nakon desetak minuta prelijećem oštre vrhove zida i hitam prema središtu. Puštam navođenju da me drži na vektoru, križići na ekranu sve su bliže jedan drugome.
Tada ugledam Sunčanina skakavca, počiva na dnu kratera. Sunčana stoji stotinjak metara dalje, siguran sam da ne skida pogleda s Cristanne nad nama. Preuzimam upravljanje skakavcem i slijećem do Sunčanina. Iskačem na tvrdo kameno tlo. Osjećam jaru u tabanima, čak i kroz izolaciju je osjećam dok koračam prema Sunčani.
“Vjeruješ li mi sada, Peter?”, u slušalicama mi odjekuje Sunčanin veseli glas. Prilazim joj, stajem pred nju, u mojoj je sjeni. Zrcalim joj se u viziru. Sunčana podiže vizir, malo, tek prorez, ali dovoljno da je vidim. Lice joj je znojno, ali ozareno srećom. Oči joj se smiju. U svom tom paklu, dok cijela koncesija na noćnoj strani Gehenne puni gaće, vesele su. “Jesi li sada shvatio?”
Zaustim da nešto kažem. Trebam je pripremiti za bijeg, ali onda, gledajući nasmijane plave oči, shvaćam da bijega neće biti. Sunčana se vratila kući, tu gdje je rođena. Vratila se među svoje, da ostane, kao da se na svoj rođendan opet rodila. Sunčana spušta vizir i podiže glavu i razdragano maše Cristanni što joj je tako lijepo poželila dobrodošlicu.
A nad nama, roje se zvjezdani. Na Cristanninoj sjevernoj hemisferi dvije ogromne mrlje, razmaknute oko pola milijuna kilometara. Oči. Na južnoj, debeli luk, možda i milijun kilometara dug. Usta u osmijehu.
Poput djeteta kad crta Sunce, zvjezdani na Cristanni iscrtavaju sretno lice.