Dugi marš za pandu

Jedna stara priča kaže kako su nekoć davno sve velike pande bile bijele. A onda je jednog dana neka mala pastirica - zvala se Losang - poginula braneći pandino mlado od leoparda. Sve su se pande okupile na njenoj sahrani. Svojim su joj šapama iskopale grob u mekoj crnoj zemlji. A kad su je položile u raku, plakale su i svojim nespretnim šapama, crnim od crne zemlje, otirale suze. Od tada sve pande imaju crne noge, crne uši i crne krugove oko očiju. A Losang i njene tri sestre pretvorene su u planine.

Zastajem na strmom putu. Gledam Četiri djevojke, vrhunce pod snijegom što se izdižu iznad oblaka, i šume na donjim obroncima planina. Nekoć davno, davno, pande su oplakivale jednu djevojčicu. Pitam se je li i jedan čovjek pustio suzu kad je uginuo posljednji panda.

* * *

Crvenolici ibis, ždralovi, snježni leopard, divlji magarci, jak, dupin iz Yangtzea, gnjetlovi, azijski lav, giboni, tigar, orangutan, filipinski orao, javanski i sumatranski i indijski nosorog ...

Sjedimo pred ekranom, nas tri stotine, u velikoj dvorani obasjanoj jutarnjim suncem. Vrijeme je informiranju. Na ekranu, nasmiješeni nas voditelji pozdravljaju, u rukama im tableti. Vijesti su dobre. Proizvodnja solarnih ploča povećana je za sedam posto u odnosu na prošlu godinu. Pripreme za Kongres Partije teku po planu. Svi se pogledi u dvorani okreću prema Deyingu, on je delegat iz naše radne jedinice. Sanacija Šangaja nastavljena je uklanjanjem još četiri nebodera. Na ekranu, kontrolirane eksplozije kidaju konzole i one se ruše u oblacima prašine. Na njihovom će mjestu niknuti nova šuma.

Slijede vijesti iz svijeta. Iz Japana javljaju o prvim oštenjenim japanskim vukovima. Srca nam poskakuju na male, još slijepe vučiće što ih oblizuje njihova alfa. Iza voditelja, slika se mijenja: gledamo crnog nosoroga metar dugog prednjeg roga, gazi savanom u krateru Ngorongoro. Voditeljica s radošću u glasu čita kako se broj crnih nosoroga najzad popeo na 10 000 i da se vrsta može smatrati sigurnom. Ushit u dvorani gotovo se može opipati. A onda Deying skače sa stolca, podiže pest i kliče “Živio! Živio! Živio!”

Tristo mu se glasova pridružuje kao jedan, tristo šaka stremi uvis, “Živio! Živio! Živio!” prolama se dvoranom, grmi dolinom, odjekuje među planinama Wolonga, cijelom zemljom što su je nekoć zvali Kinom, cijelim svijetom. Još je jedna vrsta vraćena.

* * *

Velika njorka, pirinejski kozorog, dabar, suri orao, vuk, ris, gorska kuna, vidra, pastrve, jesetre, Eleonorin sokol, sredozemna medvjedica, zubr, mrki medvjed, žličarka, roda, pčele ...

Centar je tri sata hoda za mnom, gazim putem izlokanim vododerinama, vodi me do planinskog sela. Zapravo ga nema. Znamo da je bilo tu, čak i kako je izgledalo: u Centru je na panoima izloženo nekoliko starih fotografija, sa seljanima okupljenim ispred svojih kuća, daščanih krovova pritisnutih kamenjem. Muškarci umotani u svoje nošnje, pod krznenim kapama, žene s plitkim šeširima urešenim bijelim perjem, djeca što radoznalo zure u kameru. Nikog od njih više nema, ni seljaka, ni fotografa, ni njegova vodiča. Siromaške su se kuće davno urušile, šuma je osvojila selo, tek se tu i tamo nađe još neka greda ili potporanj. A i to ako se pažljivo zagleda. I put bi šuma prebrisala, da ga ne održavamo.

* * *

Plava antilopa, kvaga, crni nosorog, gorila, slon, bonobo, hijenski pas, žirafa, gepard, patuljasti vodenkonj, madagaskarski lemuri, gazele i bontebok i oriksi, zebre, okapi, krokodil ...

Huk uspjenjene vode odjekuje kotlinom. Očitavam signal iz ultralake bespilotne letjelice na sunčev pogon, moj bi cilj morao biti tu negdje, u zelenilu što obrasta mali slap. Ali šuma je gusta, a crno-bijelo krzno odlično maskira. Pored mirnog se pande navodno moglo proći na nekoliko koraka, a da ga se ne vidi. Signal me precizno navodi, ali zvjerka je dobro skrivena.

A onda je spazim. Alfa-7 izlazi ispod bambusa i slijedi stijenu. Zastaje, osvrće se, njuši tlo, sporo se gega uzvodno. Pande vole vodu, napiju se toliko da se ne mogu ni pomaknuti. Odavde sliči kakvoj plišanoj igrački, ali znam dobro da se s pandama nije za igrati. One nisu uvijek slatke, samo tako izgledaju. U Centru su nam pokazali jednu staru televizijsku snimku, nekog je turistu u zoološkom vrtu panda kroz rešetke kaveza zgrabio zubima za jaknu i nije pustio dok je ovaj nije skinuo. Ipak je to medvjed.

Rano je poslijepodne. Cijeli dan pratim Alfu-7, što očima, što slijedeći signal koji mi preko aviona šalje odašiljač ugrađen u nju. Konačno se smiruje u bambusovom gaju. Nalazim je izvaljenu na leđa, prikradam joj se bez šuma dok spokojno jede bambus, pridržavajući ga prednjim šapama kao rukama.

* * *

Golub selac, bjelokrila žuna, grizli, crnonogi tvor, crveni vuk, jaguar, majmuni, kondor, golemi pasanac, tapiri, are, žabe, vikunja, kajmani, prašumski leptiri blještavih plavih krila ...

U Alfu-7 je prije dvadeset dana umetnut zametak i onda je puštena u planinu. Alfa-7 jedna je iz serije od pedeset. Alfa-7 nije prava panda. Prave su pande izumrle. Uz sve napore, zaštitu, smrtne kazne za krivolovce, umjetnu oplodnju, pokušaj uzgoja u zatočeništvu. Izumrle su, uništenih staništa, iskrčenih šuma, posječenih bambusovih gajeva. Razbijene u sve manje i manje grupe, stisnute između krčevina i puteva i polja, konačno razdvojene, jedna po jedna izumirale su bez potomaka. Za njima su ostale tek slike, filmovi, fotografije. Kratke vijesti o tome da je još jedna vrsta nestala, činilo se zauvijek.

Ali njihovi su geni bili sačuvani. A tehnologije kloniranja napredovale su od one boležljive ovce. Došli smo do novih spoznaja, mapirali genome, shvatili što koji dio DNK radi i kako. Razvijene su procedure izravnog manipuliranja molekulom. I tako smo stvorili prve zametke. A onda su počeli problemi.

Jer, nije bilo dosta klonirati pandu. Trebalo je malog pandu naučiti da bude panda, da postane životinja sposobna samostalno živjeti i hraniti se i razmnožavati u svome staništu, jednom kad ono bude obnovljeno, očišćeno od razornog djelovanja ljudi, pošumljeno, prirodno ili trudom desetaka tisuća nas. I sama sam bila u radnim brigadama što su pošumljavale sečuanske planine, golim rukama sadile mladice javora i breze i kamfora i jele i smreke i ariša, zaustavljale eroziju, ispiranje tla, ogoljavanje. Bez odmora, bez stanke, dok planine opet nisu bile pod šumom, a šume iznova spremne primiti prve pande.

* * *

Moa, kakapo, takahe, psoglavi vučak, koala, mravljar, crni koljaš, čudnovati kljunaš, dugouhi skočac, ježak, rajske ptice, drvolazni klokani, letaši i penjaši i zdepaši, kagu ...

Pohlepa. Profit. Luksuz. Rastrošnost. Krzna i nadrilijekovi i trofeji i fino drvo.

Staklenički plinovi. Otrovi. Zračenja. Izlivena nafta. Ispuštene kemikalije. Mrtve rijeke što se mrtvim dolinama valjaju u mrtva mora. Posječene šume. Suše. Požari. Klizišta. Ratovi. Smrt. Izbjeglice. Teror. Novi ratovi. Bijes. Jad. Bijeda. Smrt. I još smrti. I još smrti, činilo se da je samo smrt stvarna. I uz milijune mrtvih ljudi, tko je mario za bezbroj biljaka i životinja, za svu tu ljepotu i raznolikost stvarane milijunima godina i zbrisane u manje od dva stoljeća? Uz ispijena izgladnjela dječja lica, iz čijih su duplji gledale beživotne oči, tko je žalio za pjegavim i prugastim mačkama, za antilopama i jelenima, za žirafama i zebrama? Za pticama i ribama i gmazovima i žabama? Za leptirima? Izumirali su jedni za drugima, iz dana u dan, više nitko nije ni brojao.

A onda, kad se više nije imalo što brojati, jednog dana više nije imao ni tko brojati. Posljednji je čovjek izumro. Je li negdje u miru sklopio oči ili se poskliznuo i pao ili utopio ili stao na minu, ili ga je pretposljednji čovjek smrtno ranio prije no što ga je posljednji čovjek ubio ... Ne znamo. Iskreno, malo koga više i zanima.

* * *

Morska krava, dodo, tune, plavetni kit, bijeli medvjed, tuljani, sedmopruga usminjača, divovska lignja, velika bijela psina, sabljarke, bezbroj riba koraljnih mora, divovske kornjače, pingvini ...

Ali ostali smo mi, nepriznata djeca ljudi. I ostale su genske baze. A ono što nije bilo u njima, naučili smo rekonstruirati iz izgleda, iz knjiga i filmova što su nekako preživjeli, ostatci civilizacije koja je počinila samoubojstvo.

Za neke je životinje bilo lako. Puž ne uči male pužiće kako biti pužem. Ali s pandom je sasvim druga priča. Ili sa slonom ili nosorogom ili tigrom.

I zato alfe. Sve ženke. Sve kiborzi, dijelom životinje, a dijelom strojevi, upravljani računalima u njihovim lubanjama, programirani tako da slijede obrasce ponašanja vrste, onako kako su nam ih prenijeli stari zapisi. Onoliko koliko ih znamo.

Griješimo u svom neznanju. Učimo na greškama. I napredujemo. Nosorozi su vraćeni. Tigrovi također. I gorila i jaguar i hijenski pas i gepard i snježni leopard. I indijski supovi i filipinski orao i modra ara i karipske amazonke. Obnavljamo uništeno, istrebljeno, izlovljeno, potrovano. Tom smo cilju predani svi, bez izuzetka, svakim trenutkom naših života. Pred nama je samo jedna misao vodilja, sjaji poput zvijezde u noći i pokazuje nam put: ponovno izgraditi raj kakav je nekoć bio, zbrisati sve tragove ratova i smrti i otrova i vratiti ovom planetu njegovu ljepotu. To je put kojim ponosno gazimo, pod mudrim vodstvom Partije, put s kojeg ne skrećemo.

* * *

Alfa-7 spokojno žvače bambus, otkida novu stabljiku, baca se na nju s užitkom. Za manje od četiri i pol mjeseca, napravit će si leglo u nekoj spilji ili podno kakvog stabla i tu okotiti mlado. Klonirano mlado, što više nije kiborg, već prava mala pandica, sićušna, slijepa, prekrivena mekom bijelom dlačicom. Alfa-7 će je nježno dojiti, mjesecima je držati u naručju, paziti. A kad mlado poraste, povest će ga u šumu i učiti ga kako biti panda. Alfa-7 i još 49 alfi bit će majke prvoj generaciji vraćenih pandi. I ako sve bude išlo po planu, možda već za nekoliko desetljeća, na nekim vijestima, voditelji će javiti svijetu da je još jedna vrsta stabilna.

Pred očima mi se pali crveni signal. Kvragu, baš bih je još malo gledala, Alfin spokoj prešao je na mene, briše iz glave slike užasa kroz koje smo prošli. Ali, crvena me upozorava i ja se tiho, tiho, da ne prekinem majku u objedu, povlačim. Četiri su djevojke pod snijegom, ali ovdje je toplo. Negdje u gustišu, javlja se gnjetao. Gore više su takini, još jedna vraćena vrsta, i u šumi zlatni majmuni i leopardi.

Budućnost je svijet što je opet zelen i plav, gdje vjetar iznova šumi u krošnjama i povija trave i raznosi sjemenje kroz zujanje pčela, gdje zorom pjevaju ptice, odjekuje topot kopita i papaka, gdje tiho, tiho gaze šape, i pada kiša, a slapovi huče niz litice, sve do modrih jezera i dalje, do nepreglednih oceana kojima opet kruže tamna jata tuna, a dubinama odjekuje žalobni pjev kitova.

To je svijet koji stvaramo, pomišljam dok otvaram leđne poklopce, okrećem se leđima prema suncu i rastvaram solarne ploče. Radujem se dok mi se baterije pune pod ugodnim sunčevim milovanjem. To je svijet kojem vraćamo uništenu ljepotu.

Mi, nasljednici ljudi, onih kojih više nema.

Mi, roboti.