Istraga povodom smrti jednog žanra

Mala napomena: Ovo je esej s konca 1990-ih. Iako, ne znam je li se što suštinski promijenilo...

************************************************************

Na prvi pogled, žanr što leži na asfaltu je mrtav. K’o kvaga. Terminiran. Premda, čini se da uzrok smrti nije nasilje, ne znam, vidjet ćemo. Provlačim se ispod žute trake, stop policija i grb i stop policija i tako do kraja koluta. Dečki snimaju, blicevi bljeskaju kroz mrak. Malo podalje, mladi par što je našao tijelo. Daju izjavu, već naslućujem priču, ništa čuli, ništa vidjeli.

Par nas se okupilo oko žanra, gledamo ga dok iscrtavaju obris kredom, ovakav sigurno ne bi pobijedio na mister univerzum. Dugi rep, deset zgrčenih prstiju što podsjećaju na paukove noge. Depilirane, doduše. Doktor se sagiba nad žanr, dotiče ga električnim štapom. Prsti se odjednom rastvaraju i ponovno grče, žanr kao da živne, a mi, bogami, odskačemo na sigurno. Nikad se ne zna, prvi pogled hoće zavarati.

“Sve u redu”, smiruje nas doktor. “Refleks, samo refleks.” Netko se iza mene nervozno smije, dok doktor zapisnički konstatira smrt.

“U redu, dečki”, pokazujem na leš. “Ako smo gotovi, bacite to u vreću i nosite na sudsku.”

* * *

Tijelo leži rastranširano na obdukcijskom stolu, hladno u hladnoj dvorani. Đuro Mesar skida rukavice i pregaču, gotov je s poslom. “Dakle?”, pitam ga dok povlačim dim. “Znamo li što je to?”

“Znamo”, odgovara Đuro. “SF.”

U, bogati, češem se iza uha. A ja mislio da je SF ono veliko čudovište, sve sa slinom i zubima, što harači po kinima, Švarci i ona Ripley, a ne ovo nešto, ovako mrtvo, skoro pa nikakvo.

“Ovo je jedna od ranijih formi”, objašnjava Đuro. “Ali, ako mene pitaš, bit će toga još, mislim da ni noviji oblici neće dugo.”

“Uzrok smrti?”

“Uobičajeno”, sliježe Đuro ramenima. “Pohlepa, glupost, intelektualna lijenost. Miješanje s drugim žanrovima, prevlast novih medija, starenje publike. Gubi se interes, stvar jednostavno odumire. Imamo dosije o SF-u. Uzmi i pročitaj, bit će ti jasnije.”

* * *

I sad sjedim sam u kancelariji, vani već pijetlovi kukuriču, pepeljara dupke puna. Preda mnom papiri, bilješke, slike, diskete, razbacano po cijelom stolu. A u duši steže, Đuro je imao pravo.

U početku nisam shvaćao. SF je izgledao tako snažan, pun života, oko njega su se vrtjeli milijuni. Knjige, stripovi, filmovi, televizija, igre. K vragu, bar se taj žanr činio neuništivom. A sad mu je leš u mrtvačnici i hvata me užas što će biti kad se štampa dohvati službenog izvještaja. Još jednom prevrćem dosije, kako im, k vragu, objasniti uzrok smrti?

Svaki žanr negdje počinje, negdje se rađa, ni SF tu nije ništa posebno. Bio je tu taj Grk, Lukijan iz Samosate, što je htio na mjesec. Za njim Campanella, More, de Bergerac, Swift. Nije izmišljanje novih svjetova bilo ni bezopasno, More je završio s glavom na panju, doduše iz drugih razloga, ali ipak. Čak se i da Vinci čuvao da njegovim helikopterima, podmornicama i mitraljezima ne potpale lomaču pod njim.

Pravog rođenja, kako to obično biva, ne bi bilo da nije bilo žene. Svi se slažu da je Mary Shelley sa svojim Frankensteinom prva prava SF autorica. Argument je za to jednostavan. U osnovi je SF-a kao žanra znanost. I u osnovi Frankensteina je znanost, makar naivno shvaćeni Galvanijevi žablji kraci. Dakle, Frankenstein je SF roman, a Mary Shelley SF autorica.

I tako je žanr ugledao svjetlo dana. Devetnaesto je stoljeće iskoristio da malo ojača, da pusti pipke. Poe i Stevenson su ga zapaprili strahom, Verne mu je dodao čiste avanture. Kad su ga još kroz šake propustili Wells i Čapek, sve je bilo tu, na mjestu, zadano. Stvorenje je ličilo na ovo što smo noćas našli. Što ličilo, mislim si dok palim cigaretu, to je bilo to.

A malac se pokazao žilavim, brzo se širio i pljuckao novo sjeme gdje god je stigao.

Klima mu je ispočetka išla na ruku, bilo je to vrijeme umova, doba znanosti i sprava. Darwin nas je sve proglasio majmunima, kao da se to inače nije vidjelo. Mendel mi je objasnio zašto mi mali ima plave oči, kad i žena i ja imamo smeđe (Meni je i dalje sumnjiv susjed Pero, ali nećemo sad o tome.). Einstein je rekao da je sve relativno, a Heisenberg je dodao kako je k tome i neodređeno. Ciolkovski i Goddard su nam pokazali kako radi raketa. Edison, Bell, Tesla, Marconi, bez njih bi sve još bilo na svijeću i golubove pismonoše. Marx nam je objasnio kako nas kradu, a Lenjin je pokušao nešto učiniti u vezi toga. I dok je Freud počeo rastavljati onaj čudni sat što nam u glavi radi tika-taka, Daimler i Ford su nas stavili na kotače, a braća Wright nam dala krila. Bilo je to doba kad se sanjalo o boljem sutra, bogatijem i pravednijem za sve.

Mladi se žanr imao na čemu obilato hraniti, znanost je bila tlo na kojem se dobro raslo. Iznikli su Asimov i Heinlein, Sturgeon i Pohl, Simak i van Vogt, ugodno se bilo grijati na toplini sjajnih novih čudesa i dalekih svjetova o kojima se tada znalo samo da postoje. Dobro je žanru išlo, životinja je već solidno narasla, preživjela je i prve udare, Drugi svjetski rat i kolaps pulpa, i sretno dočekala poplavu džepnih knjiga.

Došli su i filmovi i televizija. Pa Silverberg, Zelazny, Dick, Delany, Ellison. U žanr su ušle nove teme, nije se više samo slavilo sjajnu sutrašnjicu prosvijetljenu znanošću. A onda, naučili se dečki i pisati, sve je to više ličilo na ozbiljnu literaturu, kako to lijepo kažu kritičari. Žanr se počeo miješati u maticu, postao je cijenjen. Evo, Bradbury, na primjer. Uzme čovjek neku njegovu zbirku, i ne zna više što čita. Je’l SF, je’l horror, je’l uspomene iz djetinjstva, je’l priče iz Irske, sve po malo. A opet, sve dobro, nije da nije.

Pa su nam Clarke i Kubrick dali Odiseju i dokazali da SF film može biti i umjetnost. A Lucas je pokazao da se na SF-u može i te kako zaraditi. Osamdesetih i devedesetih se činilo da žanru nema kraja, novi pravci, novi pisci, filmovi samo mlate lovu, televizijskih serija k’o glisti poslije kiše. Prateći biznis cvate, konvencije veće no ikada. Tko je tada mogao znati?

Svatko tko je htio vidjeti, pomišljam.

* * *

I dok gledam kroz prozor prve ljude što još sneni bauljaju na posao, jasno mi je da se krv žanra davno zatrovala. Uzimam sliku Mary Shelley, u očima joj vidim ono što možda nitko drugi ne vidi.

To dijete, naime, taj SF, od samog je početka nosilo u sebi klicu svoje smrti. Jeste, u osnovi Frankensteina je znanost. Ali, u njemu je i strah od znanosti, i to, bogami, da se utronjaš. Nisu bez vraga mnogi kasnije Frankieja smatrali horrorom. I u tome je veliki dio problema, samo to tada, kroz plač novorođenčeta, nitko nije čuo.

Pa, bilo je zlatno doba, netko će reći. Asimov i Heinlein i... Da, da, bilo je. Znanosti i tehnike na sve strane, kao nikad prije. Ali, bilo je to i doba Hitlera, Mussolinija i Staljina. I doba mitraljeza, tenka, ciklona B, bombe, što bi se reklo, sve sama primijenjena istraživanja. Ubijanje je postalo industrija, privredna grana, sve izračunato i isplanirano. Nešto je krenulo zlo i naopako, ljudi su postali gole brojke u računicama smrti. A znanstvenici su tome itekako kumovali. Kasnije zgražanje nad svojih umova djelima, kod onih koji su se uopće zgražali, danas djeluje gotovo licemjerno.

Znanost je kod običnog svijeta postala izvor straha.

A zapravo, kad čovjek malo razmisli, jasno je da je u startu nastao kratki spoj u glavama. Jebi ga, znanost nije nešto bogomdano, znanost su samo ljudi. Sa svojim željama, nadama, ambicijama, uvjerenjima. Dobri ili zli, ali uvijek samo ljudi. Ni stvari nisu zle, same po sebi. Bomba je preglupa da bude zla. Ljudi koji su je napravili i oni što bi je bacali, to je već nešto drugo.

I sad, kad prevrćem dosije, vidim da je malo onih koji su to shvatili. Mjesto da se zgrabi zle dečke za gušu, pustilo se da znanost bude bauk i prokletstvo. Tako je bilo lakše. Linija manjeg otpora. Što je ono Đuro rekao? Glupost, lijenost...

A što se žanra tiče, škrinja mu se počela raditi dok je još bio mlad, shvaćam dok mi cigareta dogorijeva među prstima. Strah, pomišljam. Cijelo je vrijeme tu, druga strana sna, od Mary na ovamo. Zamjatin, Huxley, Orwell. Ništa oni nisu trebali izmišljati, bilo je dovoljno pogledati oko sebe. Uzimam stillove iz filmova pedesetih. Rat svjetova, Oni, Tarantula, Invazija otimača tijela. Marsovci, divovska gamad, Godzilla. Frka, sve sama frka, crveni, bomba, podivljala priroda, znanost izvan kontrole.

I stvarno se poslije Drugog svjetskog rata činilo da svijet ide k vragu. Koreja, Kuba, Vijetnam, Izraelci i Arapi, Indija i Pakistan, naftna kriza, zagađenje, eksplozija stanovništva, a nikad ne znaš kad će grunuti za stvarno. Novi val nije na to mogao ostati gluh, stavio je čovjeka pod lupu, sve što su nam Silverberg i Dick i Delany i Ellison pričali o budućnosti, bilo je, ako ćemo istinu, o nama samima. Nisu to bile lijepe priče, baš naprotiv. Novi nam je val potkresao sjajna krila, upozorio nas da nema puno nade, rekao nam da stvari kreću nagore. A nitko ne voli one koji nose loše vijesti.

Cyberpunk, dobacuju neki. Što je cyberpunk, zapravo? Obrazac krimića, ispričan stilom Chandlera i Hammeta, umotan u (opet!) mračnu budućnost što je u desetak godina gotovo postala sadašnjost. Nanotehnologija, upozoravaju drugi. Marx bi sigurno bio sretan, rad se konačno oslobađa, prelazi iz carstva nužnosti u carstvo slobode. Ali, želi li to raja uistinu? Kako je ono Fromm naslovio jednu svoju knjigu? Strah od slobode? Ne, ne, slično. Aha. Bijeg od slobode.

Strah i bijeg. Ključne riječi. Jer, sloboda prije svega znači odgovornost. A nitko ne želi biti odgovoran. A baš je to ono što je pokojnik dolje u mrtvačnici tražio, za čim je vapio, naprosto vrištao. I stoga su mu okrenuli leđa...

* * *

Miješanje sa drugim žanrovima, rekao je Đuro. Ima pravo, horror je tu bio od početka. A tek fantasy, pokojnikov najbliži rod. Nije Tolkien bio prvi, bilo je toga i prije, ustalom, fantasy počiva na mitologijama. Ali, Tolkien je uspio, nije se ubio kao Howard.

A pisci, ljudi kao i svatko drugi, žena, djeca, režije, pa kad vide da ide, udri pisati. Preumoran sam, ovako rano ujutro, da pravim popis SF autora koji su grebli fantasy, u ovom ili onom obliku. Do osamdesetih, broj fantasy naslova solidno je premašivao SF, smrt je žanra već debelo visjela u zraku.

Pokušavam shvatiti zašto toliki proboj fantasyja. Među papirima nalazim jedan Spinradov esej, čitam, ima smisla što čovjek kaže. Ukratko prepričano, fantasy uljuljkuje. Mozak na pašu i gutaj kako hrabra družina siječe sve lijevo i desno u potrazi za čarobnim kristalom kojim će izbaviti princezu i povratiti mir u kraljevstvo. A SF? SF traži da se razmišlja o onom što se čita, da se pripremi za promjenu, da se sudjeluje u njoj. Da se bude odgovoran.

A ljudi se boje, iz dana u dan sve više. Ne bez razloga, ali to ih ne opravdava. Boje se znanosti. Boje se promjena u svijetu oko sebe što ih ona nosi. I ono najvažnije, pomišljam dok palim novu cigaretu, boje se promjena koje će morati napraviti u sebi.

Dok otpijam gutljaj hladne kave, shvaćam da ni to još nije najgore. Jer, pada mi na pamet, što nam zapravo znanost govori cijelo vrijeme? Najkraće rečeno, da smo nitko i ništa. Još nam je Kopernik sjeb’o znanje kad nam je dokazao da se svemir ne okreće oko nas. Darwin nam je došapnuo da nismo nikakvog božanskog porijekla, već da smo samo životinje, koje su, eto, imale malo sreće. Svako je novo otkriće nakon toga samo smanjivalo našu veličinu. Ako je još i ostao netko tko je mislio kako smo nešto važno i jedinstveno u tkanju kozmosa, valjda mu je Hubbleov teleskop izbio svaku iluziju iz glave.

A za prihvatiti kako smo jedva čestica u nepreglednom prostranstvu i da tamo gore nema nikoga da nas čuva i vodi k’o malu dječicu treba petlje. Jaja. A tko danas ima jaja? I zato, stoko, zajebi SF i pasi fantasy, sve je u redu, kristal je na dohvat ruke i vrli će princ na kraju ipak poševiti princezu.

* * *

Filmovi, čujem ih kako viču. O, da, mogu misliti. SF su filmovi ličili na nešto do početka devedesetih, a onda je sve otišlo k vragu. Što je film zaradio veću lovu, u pravilu je bio gluplji, kao da se i ono malo mozga i kreativnosti što ih ima spiskalo isključivo na efekte. Nema tu dobrog scenarija, čvrste znanstvene podloge, o likovima da i ne govorim. Konačno, pogledajmo većinu SF filmova i serija, i vidjet ćemo da se uglavnom sve svodi na ikonografiju. Mnogi su u stvari fantasy ili horror ili akcija, pravog S tu baš i nema mnogo, čast izuzecima poput Odiseje i Bladerunnera. Uostalom, ta dva filma samo potvrđuju moja razmišljanja. Odiseja je prilično naporna za gledanje, previše artistička, što bi se reklo. Treba za nju neusporedivo više strpljenja no što ga imaju prosječni klinci. Ili tadašnji kritičari, kad smo već kod toga. A i Bladerunner nije postigao bog-zna-kakav uspjeh na premijeri. Nije rulja mogla progutati što Harrison hladi cure, pa još s leđa...

Ima tu još sranja. Veliki blockbuster serijali, kao Star Wars, Star Trek ili Alien, stvorili su svoje franchised universe. A ti su za stvaraoce što i crne rupe za zvijezde. Gutaju ih privlačnošću sigurne zarade, uvlače u crninu prosjeka i konačnog zaborava. Nema kreativnosti, nema novih likova, novih svjetova, ima samo nečija igrališta pa se ti u njima igraj. Sve, naravno, po krutim pravilima vlasnika licence, koji ni sam više nema potpunu kontrolu nad stvarima. Lucas je dobar primjer za to.

Na kraju, kad dobro razmislim i sve odvagnem, ne mogu se oteti dojmu da su SF blockbusteri ipak samo čavli u kovčeg SF-a, bez obzira na skupe efekte i sjajne premijere i rekorde gledanosti.

Stripovi, došaptavaju mi preko ramena. Hm. Strip je kao medij u krizi već deset godina. I kamo sreće da je u pitanju samo niz trapavih poteza pohlepnih monopolista, ima onih koji sasvim ozbiljno tvrde kako je jama mnogo dublja, negdje u samoj prirodi medija. Uostalom, strip je napola književnost. Nekakva. Ako je u SF književnosti stanje slabo, zašto bi bilo bolje u stripu?

Igre? Dajte, budimo ozbiljni. Opet čast po kojoj iznimci, ali one na kompjuterima već liče na trenažere za serijske ubojice i ratne zločince, a one s kartama su ili fantasy ili franchised universe. Nema tu pomoći, zaključujem, žanr je gotov, umro, počivao u miru. Jedan nam je oblik dolje, u mrtvačnici, a dobro je Đuro rekao, ni ovi noviji neće dugo, osjećam to, pogasit će se jedan po jedan, skončat će u nekoj mračnoj uličici, daleko od pogleda.

* * *

A onda ipak odlučujem biti potpuno siguran. Nalazim u spisu adresu SF društva, duge tradicije i ne malog ugleda, sastanci utorkom na večer. I eto mene na vratima, iznutra galama, tridesetak klinaca natisnuto u dvije male prostorije.

No dobro, nisu ni sve klinci, ima i tridesetgodišnjaka. Ali, primjećujem, nema nikog starijeg. Društvo nije od jučer, gdje su osnivači, izgleda da više ne dolaze. Treba li već na osnovi toga izvući neke zaključke, pitam se?

Klinci za stolovima igraju karte. Magic, Star Wars, žanr samo po imenu, ako i to. Doznajem da je tako svaki put, ako i ima neki drugi program, jedva ga itko prati. Društvo ima i knjižnicu, redovito radi, ali nema baš puno knjiga vani, na posudbi. Zaključak? Ne čita se puno. Što me i ne čudi, to je, izgleda, opći trend. Internet, kažu, video, kompjuteri, igre. Možda. Možda i ne, možda je i nešto dublje. Bilo kako bilo, Veliki je brat sretan. Samo tako, ništa ne čitaj, ništa ne misli, ništa ne pitaj, samo se igraj. Tako je najlakše, nema ništa da brineš, ima netko drugi tko brine umjesto tebe.

Nailazim na par ljudi koji nešto i napišu, jednu priču godišnje, dvije u vrh glave. Nema se baš gdje ni objaviti, čak ni za džabe, a kamo li da netko i plati. I da se objavi, jedva da netko i primijeti izvan uskog kruga poznatih. Jednom riječju, jalov posao. A nije lagan, znam i sam kako je kad treba sjesti za mašinu i otipkati izvještaj.

A je li SF to što pišu? Pa... Sliježu ramenima, ima svega, ali iz razgovora vidim da im je prava znanost prilično strana. Kao i mnogim drugima, uostalom, kad se počne o kvarkovima i gluonima i malo jačoj matematici, svi odmah spuste rolete.

Ima tu i gubitka veze s onim što se radi vani, prevede se možda par naslova godišnje, nije dosta ni za osnovnu informiranost, a kamo li nešto drugo. A i taj strani SF sve je manje SF, a sve više osvrt na suvremenu Ameriku i Englesku, neke se stvari kod nas, izvan onog što zovu društveni kontekst, jedva dadu i razumjeti.

Priprema se i redovna godišnja konvencija, klinci se dogovaraju za mačeve. Kakve mačeve, pitam, policijski nos uvijek šnjofa. Ma, za avanture u živo, odgovara mi jedan od pisaca preko ramena. Uzme se drvenu motku i dobro obloži pjenastom gumom, pa se sve dobro zaveže i još malo ukrasi i to su mačevi. Time se onda veselo mlate na kovencijama. Vrlo SF, pomišljam, ali ništa ne govorim, konačno, svaki bedak ima svoje veselje.

I dok odlazim nakon nekih sat, sat i pol, bacam zadnji pogled na klince. I dalje razvlače karte po stolu, mačuju se papirnatim mačevima i bacaju papirnate čini dok život prolazi. Kakve se god promjene događale u svijetu oko njih, tih klinaca tamo neće biti...

Mrtvo. K’o dodo, zaključujem dok žamor ostaje iza mene, iza zatvorenih vrata. Nisam im još to rekao, pročitat će i sami u sutrašnjim novinama. Ako. Možda. Nitko mi od njih ne liči na nekoga tko čita novine. A onda, pitam se, bi li uopće i zastali na naslovu, čak i da ga zapaze?

* * *

Slijedećeg jutra idem na posao. Čini se da je slučaj riješen, bar što se mene tiče. Uzrok smrti nije nasilje, policijski interes tu završava, dalje neka se s tim bakće netko drugi. Uostalom, mislim si, nije to ni prvi ni zadnji žanr. Eto, recimo, vestern. A i krimići nisu više ono što su bili. I o ratu se sve manje piše i tek tu i tamo koji film snimi. Valjda tako mora biti, sliježem ramenima, valjda su žanrovi k’o i ljudi, rode se u jednom trenutku, traju neko vrijeme i onda se ugase, kad više nikom ništa ne znače.

A onda se skoro sudaram s nekom ženom, u ruci joj knjiga, čita je i hoda i, jasno, ne gleda kud ide. Ništa ne govorim, ali na trenutak vidim naslovnicu knjige. Grupa robota ispod plavog neba, jedan u ruci drži injekciju. SF, definitivno.

I pomišljam da možda ipak nisam potpuno u pravu. Po prvi put u ovih par dana pitam se umire li žanr uistinu? Ili je to neuništivo, kao religije i ideologije? Nestane na neko vrijeme, biva gurnuto u zapećak, maknuto s očiju. A onda se opet nešto dogodi, neka promjena, ljudi se zasite i vrate se izvorima što su cijelo vrijeme strpljivo čekali. I kad konačno stignem u ured i kad mi Đuro na telefon usplahireno javi da je žanr nestao iz mrtvačnice, shvaćam da nema mjesta čuđenju. Uopće nema mjesta čuđenju.