Prikaza

“Ovo sve neće izaći na dobro, kapetane McKinley”, promrmlja bojnica Ladiges umorno prstima trljajući korijen nosa. Onda stavi naočale natrag i pogleda me svojim smeđim očima. “Brigadir razmišlja da postavi mrtve straže.”

“To će samo otežati situaciju”, slažem se se s njom. Mrtve straže pucaju bez upozorenja. I pucaju da ubiju. Zasad još nitko nije mrtav, a ako u šumi stvarno ima nekoga, tko i ne mora biti neprijatelj, i bezveze padne krv ... Stvarno neće na dobro izaći.

“Evo, drugarice bojnice”, uniformirana konobarica prekida nas i donosi naručeno, pivo za bojnicu Tessu Ladiges i kucheru za mene. Otpijam gutljaj vrućeg čaja, dobar je, aroma je baš kako treba biti. Rupe pamtim po tome kakva im je kuchera koju služe. Ovo gdje sjedimo nije baš rupa, ali vidio sam i bolje vojne kantine od ove. Ali zato im je kuchera dobra.

“I kako ja tu mogu pomoći? Što ja imam s prikazom?”

Cijeli gradić šuška o prikazi. Prikazama, neki tvrde da ih ima više: oni koji uopće žele o tome govoriti. Jer, većina samo šuška, u po glasa, bacajući nervozne poglede preko ramena, kao da se boje da će ih netko proglasiti ludima ili odvesti u gluho doba noći jer šire glasine i dezinformacije. A kako povijest uči, kad je na vlasti revolucionarna narodna vlast, oprez nije naodmet.

“Pročitala sam vaš dosje, kapetane McKinley”, bojnica se povjerljivo naginje prema meni. “Znam da ste na svom rodnom planetu bili u izviđačko-diverzantskim jedinicama ...” Ostavlja činjenicu da visi u zraku, neka sam nagađam i zaključujem.

“Dobro, i?” Njušim što hoće, ali neka to bojnica sama kaže. Neka moli, moglo bi se reći. Nisam siguran da mi je simpatična, pa neka se malo krčka u vlastitom sosu. Da, ponekad sam prasac. Kad zbog toga nema štete.

“Mi smo narodna vojska, kapetane McKinley, popunjavamo se po vojnoj obvezi. A znate kakvi obveznici hoće biti. Ne ide im se. Radije bi kući. Zabušavaju. Na terenu su često nepažljivi, promiču im očite stvari. Kad još i strah proradi ... A vi ste znali posao, pročitala sam. Izviđanje duboko u neprijateljskoj pozadini.”

“Pa hoćete da odem u šumu i vidim ima li tamo koga?”

“Bilo bi dobro, kapetane. Prije nego netko strada.” Briga u bojničinim očima odjednom mi postaje sasvim iskrenom. “Među nama, ne vodimo ovaj razgovor. Ne bih smjela s vama raspravljati o prikazi, ali nemam koga drugog pitati. A uistinu ne želim da netko -”

“U redu”, prekidam je. “Shvatio sam. Pošaljite sutra nekoga po mene, pred hotel. 06:00 točno. I urazumite brigadira, ako je ikako moguće.”

* * *

Ostavljam brdo i radarsku stanicu za leđima, ulazim u šumu. Stražarsko mjesto je sto metara za mnom, bojnica Ladiges i stražari pratili su me dalekozorima dok nisam zamakao za stabla.

Baš je na tom stražarskom mjestu prije tri noći stvar pukla. Oko 02:15 se zapucalo, prvo jedan hitac - tako je pisalo u izvještaju zapovjednika straže koji mi je bojnica potajice pokazala - a onda rafali. Nije bilo jasno da li se stražar držao pravila službe: tri put pozivaš nepoznatog da stane, onda pucaš u zrak, tek onda da ubiješ. Po onom prvom pucnju, rekao bih da jeste. A onda je stražar - ročnik na pola vojnog roka - u panici istresao čitav spremnik. Znamo da je bio u panici: vidio sam jadnika smotanog u luđačkoj košulji, sedativi su mu na uši izlazili. Bili su ga našli takvog, prolupalog, kad su zapovjednik i razvodnik straže i vojnici stigli, uzbunjeni pucnjavom. Psihić je samo kimao glavom, iz stražara nisu izvukli ništa suvisloga. Bojnica je pitala liječnika ima li nade. Vidio sam da joj je stalo do momka, odmah je dobila plusić: cijenim časnice koje brinu o vlastitim ljudima. Psihić je tek slegnuo ramenima.

Kad je sljedećeg jutra komisija napravila uviđaj na stražarskom mjestu, nisu našli ništa. Samo ispucane čahure, svih 30, cijeli spremnik. Ni krvi, ni tragova, osim onih koje je ostavio stražar. A tlo je bilo vlažno, cijeli je prethodni dan kišilo. Jasno, uzeli su momku krv. Ništa, bio je čist k’o suza: ni alkohola ni droge ni tableta. A ovdje, na Mili, nema halucinogenih agenata u zraku. Što god stražar vidio, komisija je zaključila da je stvarno, a ne priviđenje. Nisam bojnici spominjao telepatsku sugestiju - moguće, ali ne baš vjerojatno. Nisam htio da brine više nego što već brine.

Onda je brigadir podvostručio straže. Sljedeće su noći sa dva stražarska mjesta javili da nešto vide na rubu šume pod brdom, neku nejasnu priliku, poput čovjeka. Samo je stajala tamo i nije prilazila. Prikaza se pojavila i naredne noći. Uvijek na rubu šume. A vojska je inače znala što se šuškalo po gradu, što su već pola godine u povjerenju pričali šumari i cestari i vozači. Zavladao je nemir. Strah. Jasno, i u gradu se brzo saznalo o incidentu na radarskoj stanici. I sad brigadir razmišlja o mrtvim stražama.

Ustvari, Milu tek istražujemo. Diljem planeta utemeljeno je nekoliko manjih gradova, svaki sa svojim pristaništem za svemirske brodove. Jednim sam takvim, mojim vlastitim, i sam stigao, isporučujući montažne kuće u dijelovima. I dok sam čekao na istovar, potražila me bojnica Ladiges.

Na Mili je prije četiri standardne godine izvršen prevrat, uglavnom bez krvi, ali stanje nije bilo baš stabilno. Većina onih kojima se nije sviđala nova revolucionarna vlast jednostavno je otišla kako je i došla, ali ostalo je nešto kontrasa u šumama, dolje na južnom kontinentu. S njima se malo pregovaralo, malo puškaralao. Ovdje, na sjeveru, koliko sam znao, trebalo bi da je mirno. Ali vlast teži paranoji, pa kad su krenule priče o prikazama, jasno da im se to nije dopalo. Službeni je stav bio da su to tlapnje, priviđenja, gluposti.

A sad se čini da se tlapnje, priviđenja i gluposti zanimaju za osjetljivu vojnu instalaciju. I stoga sam se našao sam u šumi, u punoj ratnoj spremi, s puškom u rukama, s kamerom na kacigi, okružen moćnim, tridesetak metara visokim stablima, pažljivo zagledajući tlo ne bih li u vlažnoj truleži otpalog lišća otkrio tragove uljeza.

* * *

Do kasnog popodneva, moj ukupni rezultat čine tri mala jelenčeta u daljini, neka zvijer poput ovećeg psa što je zbrisala u grmlje i jedan krupni gušter, potpuno nezainteresiran za mene. I mnoštvo tragova drugih životinja, onih koje se ne pokazuju pred prvim strancem koji na njih naiđe. I kukci. Razni i u velikom broju. Na tlu, u zraku i gore, u krošnjama. I neke male leteće zvjerčice, pretpostavljam da love kukce.

“Šuma k’o šuma”, šapćem u mikrofon. Vrijeme je redovnog izvještaja, svaka četiri sata. Signal hvata i prenosi bespilotna letjelica što kruži na tri kilometra nad šumom. Nema još razloga za posebnim režimom, ali svejedno, ne dižem veću buku nego što moram. “Ničeg i nikoga.”

“Nekoga bi moralo biti”, čujem bojnicu Ladiges u slušalicama. “Stražar nije poludio bez razloga.”

“Da je vojska, već bih našao tragove”, odgovaram joj. Pravci kojima se kreću. Mjesta gdje su logorovali i palili vatru. Odbačeni otpatci, kakva prazna konzerva ili ovitak čokoladice. Opušci. Imam ja nos za takve stvari. I nos i dugogodišnju praksu.

“Civili?”

“Još lakše.” Po prvi se put pitam lovim li ja stvarno utvaru? A onda se prisjetim nečega o čemu sam jednom čitao, nekog vojnika na staroj Zemlji, davno, davno, još tamo početkom 20. stoljeća, koji je u filipinskoj prašumi poludio od jeze kad je noću naletio na nekakvo bezopasno stvorenje. Avetnjaka, malog, ali sa zatrašujućim okruglim očima i golim ušima, kao u kakva zloduha, i tankih udova i dugog repa. “Bojnice ...”

“Recite, McKinley?”

“Ima li ovdje među životinjama nečeg poput majmuna?”

“Majmuna?” Tišina s druge strane veze, dok do kraja shvati što joj hoću reći. “Urođenika, mislite? Ne, koliko znamo.”

Kvragu! Odjavljujem se i prekidam vezu. Kad bolje razmislim, teorija mi ne drži vodu. Na cijeli ispucani spremnik, našlo bi se tijelo, ili barem krv.

Baš kvragu!

* * *

Prodirem još dublje u šumu, već sam drugi dan u izviđanju. I dalje bez rezultata. Noć je protekla potpuno mirno. Bacam pogled na sat, skoro će podne. Šuma je tiha, nikakvih glasova, buke, ničega što bi ukazivalo na ikakvu prisutnost ljudi. Ili nečeg sličnog ...

A onda nešto zašuška, meni s desna! Lišće! Ukipim se, pridižem pušku. Iza stabla, pod krupnim listovima nekog grma, vidim jelenče. Mali biljojed smeđe dlake, po građi i rogovima kao mali jelen, zato ga i zovu jelenče. Pred njim stoji još jedan. Udaljeni su dvadesetak metara od mene, čini se da me ne vide. Ni sam ne znam zašto, uključujem kameru na kacigi neka snima. Da barem razveselim ovdašnje zoologe, kad će već bojnica Ladiges ostati razočarana. Jelenčad stoji jedan pred drugim, kao da se odmjeravaju. Teritorijalni obračun? Ili je tu negdje i ženkica?

Iznenada, jedno jelenče navali na drugo i u skoku kao da se raspline u oblak. Zrak ispunjava glasno zujanje dok taj oblak obavija drugo jelenče i životinjica u trenu nestaje u vrtlogu - roj!, shvaćam s užasom - i ruši se na tlo. Tanke se noge batrgaju kroz zujanje, bespomoćno mlate zrakom. Jelenče je prekriveno živom tamnom masom, izbodeno, izgriženo, ne znam ni sam, tisućama žalaca, tisućama pari čeljusti. Nepomično promatram što se događa, snimam roj dok proždire svoj plijen. Ne znam koliko vremena prolazi, pola sata, možda više i kad ostane tek nešto kože i kosti i rogovi i papci, roj se diže od strvine, u kovitlacu, u spiralnim krakovima, prije no što će se opet sabiti i odzujati gore, u krošnje.

Stegnutog želuca prilazim onome što je ostalo od jelenčeta. Prije no što sam pošao u izviđanje, bojnica mi je dala osnovne informacije o ovdašnjoj fauni, onoliko koliko se zna. Nije spominjala kukce koji u roju mogu ovako vjerno oblikovati neku drugu životinju, da bi joj se, zaštićeni takvim podražavanjem, prišunjali ili je zaskočili iz zasjede.

A ja sad u potpunosti shvaćam što se dogodilo na stražarskom mjestu. Neki roj, ili rojevi, vidjeli su ljude. I počeli su se pojavljivati pred njima, u ljudskom obličju, podražavajući ih. Kao prikaze. Jedna je došla do stražara, nije stala na njegova upozorenja i on je pucao. A kad se ljudski obris rasplinuo u roj, jadnik je ispucao cijeli spremnik. Što roj, naravno, nije moglo zaustaviti. Pa je vojnik, suočen s neobjašnjivim, stravičnim, užasnim, poludio.

Je li to bio napad? Ne bih rekao, inače bi od vojnika našli tek kosti. Zašto roj nije pojeo stražara? Zato jer nije znao što je ljudsko biće? To bi značilo procjenjivanje, odlučivanje, inteligenciju. I dokle će se rojevi tako suzdržavati? Uopće ne sumnjam da nam se mogu prikrasti blizu, sasvim blizu ...

Uspostavljam vezu, bojnica ima spreman helikopter za hitno izvlačenje. A ovo je hitno, vlasti i stručnjaci moraju što prije vidjeti ovo što sam snimio. Jer, imamo ozbiljan problem.

Pozvao sam helikopter, preostaje mi samo čekati. A onda za sobom začujem zujanje. Ledim se i okrećem. Polako, sasvim polako. Ne podižem pušku, nema smisla. A prikaza što stoji preda mnom, podignute desne ruke, složena iz milijuna kukaca, mogla bi to krivo shvatiti.