Svemirska luka, sunčano jutro, prvo nakon pet sivih dana stalnih pljuskova što kao da su htjeli isprati hotel u nepovrat. Lukas je zadubljen u sabranog Tezuku, treći tom, knjiga poput telefonskog imenika. Iznenada, zvono s ulaza kida jutarnji mir. Membrana se rastvara, u predvorje ulazi žena s prtljagom u rukama. Ima oko tridesetpet, privlačna, crne kose, prilazi recepciji i spušta kofere na pod.
“Molim vas, imate li jednu dvokrevetnu?” Odmah za njom ulazi i muškarac, teška torba prebačena mu je o ramenu. Stariji je, profinjenog lica, kose prošarane prvim tragovima sijedih. Nosi tamne naočale. Lukas očekuje da će ih skinuti, tek tada primjećuje bijeli štap u desnoj ruci i shvaća da je slijep.
“Soba 109”, smjesta odgovara Lukas. Uvijek zna koje su sobe slobodne, gotovo se ponosi time. “Ima i kupatilo i čajnu kuhinju. Prvi kat, nemate previše stepenica.” Jedva primjetan trzaj na muškarčevu licu, sažaljenje je zadnje što želi. “A i suha je”, dodaje Lukas brzo: u ovoj je klimi suha soba premija. Žena daje Lukasu iskaznice, bračni par, Miryana i Lavoslav Velc. Lukas brzo čita podatke dok im pruža ključ-kartice. A onda zastaje na zanimanjima, i dok se par penje na kat, nada se da njegovo čuđenje nije bilo previše vidljivo. Jer, Lavoslav Velc je slikar...
* * *
Predvečerje, dva tjedna kasnije, prvi se purpur sumraka razlijeva nebom. Vrijeme je da se Velcovi vrate, pomišlja Lukas dok prska fenjeruše hranjivom tekućinom. One mu vraćaju zadovoljnim predenjem i blijedo žutim svjetlom što razbija polutamu predvorja. Velcovi su svaki dan vani, samo ako vrijeme dopušta. On u svijetlom odijelu, sa šeširom široka oboda, tamnim naočalama i bijelim štapom. Ona uvijek uz njega, u širokoj suknji i košulji, kose pod svilenom maramom, pod rukom mapa za skiciranje. Vraćaju se tek kasno popodne, umorni, ali mape pune novih Lavoslavovih skica i crteža: trošne kuće uz rijeku koje samo što ne odnese mutna bujica, kišna šuma iznad luke, svemirski brodovi na stajanci, ulice poplavljene nakon noćnih pljuskova, stabla gotovo ugušena spletovima povijuša, tezge na trgovima pune plodova, pogledi iz mase ljudi i tuđinaca, životi zaustavljeni potezom olovke po papiru. “Oprostite, treba nam pomoć!”
“Odmah, gospođo Velc.” Lukas odlaže prskalicu i prati Miryanu van, na trijem. Lavoslav ih čeka pored velikog korijena privezanog na sklopivi okvir s kotačićima. Korijen je razgranat, kvrgav, čvornat, tek ponegdje ispod crvenog i zelenog i žutog baršuna lišajeva i mahovine probija sivilo kore. Dobar motiv, pomišlja Lukas dok s Miryanom unosi okvir u predvorje. Treba im desetak znojnih minuta da podignu teški korijen na kat i dovuku ga u sobu.
“Baš ste ljubazni, sami ovo ne bismo mogli”, Miryana otire znoj sa čela dok sklanja korijen u kut sobe. “Drugdje nam sigurno ne bi dali ni da ga unesemo. Jeste li za neko piće?”
“Ne sad, na žalost”, odmahuje Lukas. “Čekaju me fenjeruše. Moraju biti vesele i sretne, inače ću ostati u mraku.”
“Možda sutra popodne? Oko pet? Na čaj?”
Lukas hoće odbiti, voli između sebe i gostiju držati razmak uljudne službenosti: stvar iskustva, dugog i ponekad bolnog. Ali, tad ugleda Lavoslava kako opipava platna što, isporučena prije par dana, stoje naslonjena na zid. Lavoslav odabire jedno i pod prstima proba teksturu tkanja. A Lukas se prisjeća skica i crteža, znatiželja postaje gotovo neizdrživa. “Može”, konačno pristaje. “Sutra u pet.”
* * *
Lukas pogleda na sat, deset do pet. Pred njim membrana, crveno 109 svjetluca u polutami hodnika, ispod znamenki crveni trokut. Lukas pritišće zvono. “Slobodno!” iznutra, crveni trokut mijenja boju u zeleno i Lukas ulazi u sobu.
Miryana i Lavoslav sjede pred stalkom s platnom. Na stoliću do njih boje, krpe za čišćenje, posude, kistovi. Na platnu, korijen je mitsko čudovište, živo u nerazmrsivu spletu linija. Lavoslav umače kist u boju na paleti, Lukas ga prati kako spretno obilazi oko crteža nanoseći tamnosmeđu pozadine. Miryana napeto gleda platno i Lavoslavove kretnje. U tom trenutku, kao da postaje svjesna Lukasove prisutnosti i oči joj skreću s platna. “Uranili ste!”
“Miryana!” Ljutito i istovremeno molećivo, Lavoslavova ruka zastaje nad platnom, odjednom nesigurna, zakočena u pola pokreta. Lukas se prisjeća robota s pokvarenom kamerom kojeg je jednom vidio, gotovo čuje bespomoćno zujanje servo motora dok oslijepljeni procesor pokušava odlučiti što dalje. Miryana smjesta vraća pogled na platno i ruka završava potez.
Kasnije, dok Miryana priprema čaj. “Želite znati, zar ne?” Lukas hoće zanijekati, ali Lavoslav ga prekida. “Niste prvi. Dio uspjeha i dugujem svom... stanju. Možda čak veći dio, kritičari me nikad nisu voljeli. Previše boje, trivijalnost motiva, ne slijedim trendove. Tako pišu.” Gorčina u glasu mu je gotovo opipljiva. “Ali, ljudi rado kupuju slike slijepog slikara, tako imaju dobru temu za čavrljanje. Uz čaj, kao mi sada. I svi nagađaju kako mi uspijeva.”
A Lukas odjednom shvaća. “Vi i Miryana. Povezani ste telepatski?”
“Miryana je moj vid”, Lavoslav kima glavom. “Čitam joj misli, kako to lijepo kažu oni koji pojma nemaju. I vidim sve što ona vidi. Kad radim, sjedi do mene, i gledam platno kroz njene oči. Crtež, boje, sve...”
“Bez nje...”
“Bez nje nema svjetla... Ni boja, sve je samo jedno veliko crno...” Tada Miryana donosi čaj i sjeda do Lavoslava. On je prima za ruku, blago, s ljubavlju, ali Lukas u tom dodiru vidi grč straha, poput djeteta što se boji da ne ostane samo u tami...
* * *
Mjesec dana kasnije. Kasno popodne, vani pljušti, ne prestaje već danima. Lukas pomišlja na Velcove, kiše su prekinule njihove šetnje. Samo Miryana izlazi, najviše na sat ili dva, obaviti poslove u gradu. Danas joj treba nešto dulje, otišla je iza ručka i još se nije vratila... Odjednom, zvono, kroz membranu ulazi policajka. Lukas je upitno gleda, policija ne navraća često. “Kod vas je odsjela Miryana Velc?”
“Jeste”, odgovara Lukas. Policajka skida kapu, prolazi prstima kroz mokru kosu, traži riječi, radije bi sad bila negdje drugdje. Mlada je, uvalili su joj ono što nitko drugi neće i Lukas shvaća da se dogodilo nešto strašno. “Što je s njom?”
“Bila je nesreća. Odron, dolje na obali, rijeka je odnijela dio ulice... Ima još poginulih, ne znamo koliko. Bujica je izbacila njeno tijelo nešto niže, našli smo iskaznicu i vašu ključ-karticu. Odsjela je sama?”
“Ne, bila je s mužem...” I dok vodi policajku na kat, Lukas skuplja hrabrost. Trebat će mu, zna da će mu trebati. “Soba 109. Ja ću mu reći.” Zastaju pred sobom, zvono, trokut zeleni i membrana ih propušta unutra. Jedan pogled i Lukas gotovo s olakšanjem shvaća da Lavoslav zna, vidi sve što i Miryana, vidio je i njenu smrt.
I sada sjedi pred platnom, u ruci drži kist. Uokolo razbacani crteži, prazne tube. Sve su boje izmiješane na paleti u jednu, kist uranja u gustu masu. Teške, masne kapi padaju dok kist traži platno, a onda potez, od ruba do ruba, vodoravno, okomito, u svim smjerovima. Još boje, kist se sudara s platnom, ispod njega nestaje tamnosmeđa pozadine i korijen, razgranat, kvrgav, čvornat, tek ponegdje ispod crvenog i zelenog i žutog probija sivo. A onda sve prekriva debeli nanos crne i u tišini sobe, dok vani pljušti, jedan svijet postaje veliko crno, bez svjetla, bez boje, samo crno.
Nema komentara:
Objavi komentar