Tasha Hadjor pogleda savanu kroz otvor na krovu terenskog vozila. Tronošci su sporo gmizali ravnicom: visoki dvadesetak metara s kućom, svaki ima tri debele noge sa stopalima, sličnim puževom, pomoću kojih se kreće. Kuća je čunjasta ljuštura, prividno teška. Ali, Tasha je znala da su stijenke kuća šupljikave, poput saća. Istovremeno lagane, a čvrste. Jednom kad se tronožac poklopi svojom kućom, gotovo je neranjiv.
“Koliko još?”, nestrpljivo upita Erben. Stajao je za strojnicom postavljenom na krov vozila, promatrajući tronošce s izrazom dosade. Tashu ne bi uopće začudilo da započne pucati po njima. Onako, iz čista mira, iz zabave.
“Vidite šumu?”, Tasha pokaže rukom na tanku zelenu liniju što se nazirala na obzoru. “Ako nas Weltrusky ne odveze u kakvu jarugu, tamo smo do večeri.”
Poye opsuje iz vozila. Slušao je njihov razgovor: pred njima su bili još sati truckanja kroz prašinu.
* * *
“Idemo!”, zapovijedi Erben. Terenac su zatvorili i ostavili na rubu šume. Natovareni naprtnjačama, krenuli su u šumu. Tasha Hadjor naprijed. Erben za njom, za njim Poye, na začelju Weltrusky, automata prebačenog preko ramena.
U šumi je bilo prohladno i još uvijek mračno: zora je zarudjela prije nepunih dvadesetak minuta. Ali, noćne životinje već su ustupile mjesto danjima. Među drvećem prolamala se jutarnja rika omanjeg krda oklopljenih surlaša i kreštanje riđih malika gore u krošnjama i čavrljanje trnastog praseta negdje u gustom podrastu.
Trojka za Tashom nervozno se osvrtala u svim smjerovima. Šumski zovovi znadu biti zastrašujući za neupućene. Ali, Tasha je poznavala šumu i znala je da ih najopasniji grabežljivac što ovdje raste neće morati loviti. Sami su mu dolazili na stol...
Kad joj je Erben predložio da ih odvede do cvijeta snova, Tasha je odbila. Znala je za nekoliko mjesta gdje cvjetovi snova rastu - sama ih je obišla - i nagrada koju je Erben nudio bila je dobra, ali svejedno, odbila je bez premišljanja. Preopasno je, rekla je. Uvijek je cvjetove snova proučavala sa sigurne udaljenosti, uglavnom koristeći sonde. Tek se jednom odvažila prići na sedamdesetak metara. I pobjegla je nakon dvadesetak sekundi, čim je osjetila kako je cvijet snova obuzima svojim zavodljivim šaptom. Sve je to objasnila Erbenu. Nije bio sretan.
Odbila je Erbena i drugi put, nekoliko dana kasnije. Tad je već jedva suzdržavao bijes. Nije volio čuti ‘ne’ kao odgovor. A onda je, nakon još tri dana, Erben došao sa svojim snagatorima i dao Tashi ponudu koju nije mogla odbiti. Nije se puno ljutio, nije prijetio niti nagovarao. Samo je izvadio nešto iz džepa, Tasha nije odmah shvatila što. Trznuo je rukom, bacio to nešto na nju. Rastvorilo se u zraku u oblik što je podsjećao na malu hobotnicu, uhvatilo krakovima Tashu oko vrata i u trenu se steglo u neraskidivu ogrlicu.
Tasha je opipa dok je gazila šumom, praćena Erbenom i njegovim ljudima. Erben je bio izvadio crni daljinski upravljač i pokazao ga Tashi. “Sto metara”, rekao je. “Makni se više od sto metara od mene, i ogrlica se zateže. Budi neposlušna, pokušaj me zeznuti i pritiskam ovu tipku - ogrlica se zateže. A onda luči neurotoksin. Prođe ti kroz kožu, mrtva si u desetinki sekunde. Kopčaš?” Erben je to rekao sa smiješkom koji nije nagovještavao ništa dobra. Da mu Tasha nije trebala, možda bi pritisnuo tipku onako, iz zabave.
I tako Tashi nije preostalo ništa drugo već da povede Erbena i njegove ljude kroz šumu, do najbližeg cvijeta snova za kojeg je znala.
* * *
“Znaš li koliko stoji 10 mililitara esencije cvijeta snova?”, upita Erben. Među prstima vrtio je malu kristalnu bočicu. Bili su duboko u šumi, podigli su logor za noć. Šumski glasovi su se promijenili, u noćnoj tami zvučali su još zlokobnije. Weltrusky bi svako malo nervozno pogledao preko ramena, u crno. Poye je otpio još jedan gutljaj iz svoje pljoskice. Nešto žestoko, naslućivala je Tasha. I on je bio nervozan. Preplašen. Ali Tasha je znala da im ne prijeti neka opasnost. Ne još.
“Premalo za rizik”, odbrusi Tasha. Dobro je znala koliko je tragača izgubilo glave u pokušaju da se domognu mirisnih žlijezda cvijeta snova. Neobična je biljka lučila možda najzamamniji miris u poznatom dijelu galaksije, miris što je obećavao ostvarenje svih snova, nudio nezamislive užitke, zadovoljavao najdublje žudnje. Miris što se plaćao suhim zlatom. Miris koji je značio smrt. “Nećete se moći oduprijeti -”
“Pripremljeni smo”, prekine je Erben, ne dopuštajući nikakvog pogovora. Svjetiljka je obasjavala njegovo grubo lice, iskrivljeno pohlepom. “Radit ćemo s maskama. Neće nas omamiti, niti zaskočiti.”
“Dobro”, slegne Tasha ramenima. “Ako vi tako kažete.” S budalama se nema smisla prepirati.
* * *
“Što je to bilo?”, nervozno se osvrtao Poye. Weltrusky posegne za svojim automatom, Erben ga zaustavi pokretom ruke. Krik je još uvijek odjekivao među stablima, cijela je šuma zamukla kad se prolomio.
“Cvijet snova”, nasmiješi im se Tasha. “Upravo je zgrabio žrtvu.”
“Odlično!”, naceri se Erben. “Znači da je sit. Koliko još?”
“Petstotinjak metara, onamo”, pokaže Tasha nakon što se posavjetovala s GPS-om.
Uskoro su stajali na rubu proplanka promjera stotinjak koraka. U sredini, rastao je cvijet snova. Zapravo, cvat. Debeli klip s bijelim cvjetovima penjao se dva metra uvis, pri tlu obavijen ružičastim tuljcem iščehana ruba. Oko cvata širilo se čvrsto korijenje, prekrivalo je cijelu čistinu. A među njim, smrtonosne klopke... Za koje se Erben nadao da su neaktivne, sad kad je cvijet ugrabio plijen.
To je Erbenu i bio plan. Čekati - pod maskama, da ih miris ne nadvlada - dok cvijet ne ulovi neku životinju. I onda brzo obaviti posao, dok biljka spokojno razgrađuje svoju žrtvu. Samo, znala je Tasha, prevario se...
“Idemo”, zapovijedi Erben. Weltruski i Poye skinuli su naprtnjače s leđa, izvadili maske i pribor za izvlačenje mirisnih izlučevina iz cvjetova.
“Ja ne idem”, odvrati Tasha. Erben je pogleda kroz masku koju je navukao na lice. U očima mu je bio čudan sjaj i Tasha je shvatila da tragovi mirisa u zraku već djeluju na njega. I na njegove snagatore, samo još nisu toga bili svjesni. Već im je moć rasuđivanja bila smanjena. Maske tu ne pomažu, filtri nisu dovoljni, nešto mirisa prodire čak i kroz zaštitu klase M. I to nešto sasvim je dovoljno da se izgubi razum. A cvijet još nije ni počeo lučiti...
I Tasha je osjećala kako joj se magli pred očima, kako joj neki nježni glas počinje šaputati i obećavati ispunjenje njenih najskrivenijih snova. Tasha strese glavom, stisne oči, otvori ih. Bilo joj je bistrije, ali znala je da se mora skloniti ako ne želi proći kao i ove tri budale. “Ne trebate me za izvući sok.”
“Dobro”, Erben odmahne rukom. Mislio je samo na cvijet snova i na bogatstvo koje će zgrnuti: bilo mu je tu, nadohvat ruke. “Samo, nemoj pobjeći, trebaš nam za natrag. Zapamti”, on pokaže daljinski za ogrlicu, “sto metara...”
“Ne brinite”, odvrati Tasha. “Ne idem nigdje bez vas.”
Erben više nije obraćao pažnju na nju. Tasha nije gubila vrijeme. Otrčala je do jednog stabla, iz svoje platnene torbe izvukla uže i vezala se njime za deblo. Čvrsto, da ne bi slučajno popustilo. Poput Odiseja vezanog za jarbol. Ali, nikakav vosak nije mogao prigušiti zov sirene što je vabila na sred čistine. Tasha konačno, drhtavim prstima, zaveže čvor. U zadnji čas, osjećala je kako je cvijet obuzima.
Kao kroz mutno staklo, vidjela je Erbena, Weltruskog i Poyea kako srljaju preko čistine, namamljeni mirisom, privučeni snovima o bogatstvu, poput noćnih leptirića neodoljivo privučenih žaruljom. A u njenom umu, snovi su se rastvorili, Tasha im se više nije ni pokušavala oduprijeti. Oplakivale su je vizije neizrecivih užitaka, strujale su joj tijelom, plavile samu srž njenog bića. Cvijet ju je vukao sebi, više mu se nije mogla othrvati. Otimala se i bacala, željela je samo pasti ničice pred cvijet snova i zaplivati tim morem neopisivih zadovoljstava. Ali, uže ju je čvrsto držalo uz deblo, kao sidro barku. Obeznanjena kakva je bila, Tasha više nije mogla odvezati čvrsti mornarski čvor. Mogla je samo bezumno vrištati i urlati, do promuklosti, suza što su joj se slijevale niz obraze.
A na čistini, pred Tashinim zamućenim pogledom, nešto je sunulo iz mekog vlažnog tla i poput zmije oplelo se Weltruskom oko noge. On zaprepašteno zastane, a onda, kad je shvatio da ga to nešto čvrsto drži i vuče, zavrišti. Pokušao se dograbiti automata, ali iz zemlje su jurnuli novi pipci i obavili se oko njega. Tasha je kroz suze gledala kako ga biljka vuče pod zemlju: koliko god se opirao i urlao i udarao nogama i mahao rukama, vukla ga je, nemilosrdno.
Erben, potpuno u vlasti cvijeta snova, nije bio svjestan što se događa. Bogat je! Bogat! Samo da izvuče sokove iz cvjetova! Tek kad je Poye kriknuo, užasnut, obavijen snažnim i neumoljivim pipcem oko struka, osvrnuo se. Weltruskom je vani bila još samo glava, Poye je već bio do pojasa u zemlji. Možda je nekim čudom Erben još i mogao izbjeći sudbini svojih drugova, ali cvijet ga opet obuzme i, umjesto da bježi, on se isceri. Utoliko bolje! Neće morati dijeliti! Bogat je! Bogat! Suhim zlatom plaća se sok cvijeta snova, treba samo zagrabiti! A kad je konačno shvatio da nešto nije u redu, da se san pretvara u moru, bilo je prekasno: pipci su ga držali u mjestu, nije mogao ni mrdnuti dok su ga vukli pod zemlju.
Tasha je vrištala i otimala se, mahnita! Tu, pred njom, bilo je ispunjenje svih njenih snova i želja i nada! Negdje, u nekom zabitom kutku njene svijesti, nešto je bilo prestravljeno pred vrištećim tijelima koja su pipci uvlačili u zemlju. Ali nešto drugo, strano, obuzelo ju je i mamilo i vuklo i dozivalo: htjela im se pridružiti. Uže nije dalo. Držalo ju je na sigurnom, čvrsto, snažno: posljednja spona sa stvarnošću, da ne odjuri u smrt.
A onda Tasha klone. Naglo, kao da joj je sva snaga istekla iz tijela, kao da je njenu mahnitost upilo tlo pod njom. Na trenutak joj se zamrači. Ona zatrese glavom, trebala je sačuvati svijest. Um joj se polako bistrio, čistio od izdajničkih obećanja.
Znala je što se događa. Cvijet se tek sad konačno zasitio i prestao je oko sebe širiti svoj zlokobno zamamni, dragocjeni miris. Tri ljudska tijela i ona zvjerčica koju je progutao prije toga bili su mu dovoljni. Tjednima će iz njih crpiti hranjive sastojke. Znojna, drhturava, Tasha se primi rasplitanja čvora. Prokletnici joj nisu dali nož. Možda i bolje, možda bi jednostavno prerezala uže i bacila se u pogibelj. Morat će razvezati čvor prstima, trajati će.
Tasha pogleda čistinu. Odjednom iz meke zemlje iskoči automat kojeg je nosio Weltrusky. Biljka odbacuje neprobavljive sastojke, znala je Tasha. Tako će odbaciti i Erbenov daljinski za ogrlicu oko njena vrata. Trebati će samo otići po njega: bezopasno, sad kad biljka više nije širila miris.
Tasha je rasplitala čvor. Polako, strpljivo. Imala je vremena dok biljka ne odluči kako je daljinski upravljač loš za probavu.
Nema komentara:
Objavi komentar