U nizu teorijskih radova što se u zadnje vrijeme pojavljuju u nas i bave se fantasyjem, poput Kad je svijet bio mlad Zorana Kravara, Prstenovi koji se šire Petre Mrduljaš Doležal i najnovijeg Preživjeti Potop Darka Suvina, pažnju zaslužuje i knjiga Marijane Hameršak Pričalice - o povijesti djetinjstva i bajke (Zagreb: Algoritam, 2011). Marijana Hameršak (Split, 1977) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala je 2008. Radi kao znanstvena suradnica pri Institutu za etnologiju i folkloristiku, a objavljuje, među ostalim, stručne i znanstvene članke iz područja dječje i popularne i usmene književnosti.
Pričalice se, najkraće rečeno, bave položajem bajke u Hrvatskoj u tzv. “dugom 19. stoljeću” (dakle do 1914). U tom kontekstu, knjiga nam je zanimljiva iz barem dva razloga. Prvo, jer bajku možemo smatrati kao jedan od izvora iz kojih je iznikao suvremeni fantasy, a drugo, jer mi se čini kako se u nas odnos nekih krugova prema bajci prenio i na odnos prema spekulativnoj književnosti (koju smatram nadžanrom što obuhvaća SF, fantasy i horror) općenito.
Marijana Hameršak u svojoj knjizi polazi od onog što naziva povijest djetinjstva, dakle promjene položaja djeteta u obitelji i društvu i shvaćanja djetinjstva općenito. Potom daje osvrt na promjenu shvaćanja bajke, koja se vremenom počela uzimati prvenstveno kao dio dječje književnosti. Treba znati da izvorno bajka nije bila smatrana takvom. Narodne bajke i predaje bile su nešto što su među sobom pričali ljudi i žene dok su obavljali razne seoske poslove (čehanje perja, komušanje kukuruza, čišćenje graha, etc.), ili pri obiteljskim i širim okupljanjima, a djeca su ih slušala i upijala, bilo kao usputna “publika”, bilo kao pomoćnici u poslovima.
Zanimljivo, napadi i tvrdnje o štetnosti narodnih predaja i bajki po djecu čuju se u nas već u 16. stoljeću, a nastavljaju se i u devetnaestom. Upozorava se kako strašne priče mogu djecu učiniti plahom i strašljivom u odrasloj dobi, da su predaje nešto što pričaju neumni, i sve u tom tonu. Ukratko, mnogi vrli umovi tog doba negativno su gledali na takve slušateljske prakse!
Kako se kroz 19. stoljeće uspostavljao školski sustav u Hrvatskoj i uvodilo obavezno osnovno obrazovanje, neki su naši pedagozi nastojali djeci povjeriti daleko aktivniju ulogu. Promovirala se uloga djece u čitateljskoj praksi. Ideja je bila da djeca, manje ili više opismenjena, kroz čitanje odraslima šire prosvjetiteljsku i poučnu misao! Da, faktično, rade posao učitelja i opismenjavaju odrasle! Moram priznati da me to podsjetilo na omladinske radne akcije stotinu godina kasnije, ili na onaj filmić iz ranih dana NR Kine u kojem djevojčica podučava starca o štetnosti pljuvanja na ulici.
Nakon toga, autorica nam kroz prikaze objavljivanja bajki u časopisima poput Bosiljka i Smilja, u manje ili više ilustriranim zbirkama narodne predaje, pa sve do luksuznih slikovnica, podrobno opisuje put kojim je u Hrvatskoj bajka polako “stjerana” u zabran dječje književnosti, istovremeno prateći njenu promjenjivu ulogu (pouka i opomena, stvaranje nacionalnog i/ili slavenskog i južnoslavenskog identiteta, zabava, komercijalni proizvod) kroz 19. stoljeće.
Kako sam već nabacio, u citatima koje Marijana Hameršak navodi u svojoj knjizi, a koji se odnose na stav prema “korisnosti” ili “štetnosti” bajke, prepoznajem i skoro stoljetni odnos naše službene kritike i tzv. akademije prema žanrovskom trolistu SF/fantasy/horror. Sjetimo se tretmana SF-a u nas! Često smatrana literaturom za djecu i omladinu, u najboljem slučaju korisna za popularno-znanstveno prosvjećivanje mladeži, znanstvena je fantastika od strane književnokritičarske i akademske zajednice (nakon Suvinovog Od Lukijana do Lunjika) bila skoro potpuno zanemarena, u najboljem slučaju, ili pljuvana, u svim ostalim situacijama. Tri antologije hrvatske fantastike prije Ad Astre iz 2006. hrvatsku znanstvenu fantastiku ili prešućuju, ili se u uvodnicima izričito od nje ograđuju. Ali, treba li nas to čuditi u sredini u kojoj se prema narodnoj fantastičnoj baštini - bajkama i predajama - na sličan način odnosi još od 16. stoljeća? Primjećujem - da ne kažem: osjećam na vlastitoj koži - da takav, najblaže rečeno, osjećaj nelagode kad se nađu pred tekstom iz žanra SF-a ili fantasyja, naši književni kritičari imaju i danas.
Međutim, kako sam naveo na početku, to se u najnovije vrijeme počelo mijenjati. Niz radova opsega knjiga, kao i tekstovi objavljeni od 2008. u časopisu UBIQ i drugdje, temelj su bitno drukčijeg odnosa prema spekulativnoj književnosti u nas. Knjiga Marijane Hameršak Pričalice, tečno i zanimljivo napisana, sigurno je bitan doprinos proučavanju jednog prividno rubnog, ali vjerujem zapravo ishodišnog, segmenta spekulativne književnosti. Knjiga je to koju bi morao pročitati svatko tko se spekulativnom književnošću ima namjeru baviti na iole stručnijem nivou. Za svaku preporuku!
Nema komentara:
Objavi komentar