Svakog dana, rano izjutra, orang vodi svog badaka u brda. Badak, mirna tovarna životinja s dva mala roga na nosu, natovaren je tek samarom s metlama, motikama, lopatom, nešto praznih vreća od čvrstog grubog platna, te mješinom s vodom i torbom u kojoj je vjerojatno siromaški ručak. Samar je sklepan od šupljih čeličnih cijevi, orang ih je sigurno pokupio na otpadu, dao ispresavijati prema leđima svoje beštije i zavariti u okvir.
Promatram ga ispod suncobrana kantine. Kantina je odbačena bijela kamp-prikolica na rubu otpada, skinutih kotača, ali uredna i s neonskim natpisom nad ulazom i velikim ekranom na kojem oranzi navečer gledaju košarku. Ovdašnju verziju, igra se s dvije lopte. Zaguljena igra. Nedavno su domaći u prijateljskoj utakmici zgazili NBA-selekciju sa 123:74. Gledao sam: kad nema redovnih utakmica, onda gazda pusti baš tu snimku, na sveopću radost.
S rezališta i otpada dolazi buka. Dva su teretna broda na rezanju, roboti ih laserima rasijecaju u manje sekcije, a onda u još manje. Razvrstani metali idu u solarne talionice, nerazvrstani otpad prepušta se oranzima. Sve je manje-više robotizirano, cijelo rezalište održava možda tridesetak što ljudi, što oranga. Kad se sve zbroji, na kraju se ništa ne baci.
I moj je brod na otpadu. Neki bi rekli da mu je tu i mjesto. Zapravo, otpad počinje uz ogradu uzletišta, uz njega je i nekoliko radionica. Brod mi čuči na stajanci dok mi ne dostave novi supranamot. Stari još radi, ali kad dijagnostika kaže da je vjerojatnost otkaza u sljedećih mjesec dana preko 30%, bolje je ne igrati se sa skokovima. I zato čekam novi. Već dva tjedna.
Rano je jutro, a sunce već pošteno grije. Ubrzo će zrak titrati nad pustarom i putem kojim orang odlazi u brda. Ispijam kutcheru, mašem gazdi, prstom pokazujem još jednu. Gazda je također orang, donosi mi novu šalicu. Drži je u donjim rukama.
“Opet u brda, Horho?”, podsmjehljivo dovikuje orangu na putu. Ovaj mu samo odmahuje, a gostioničar sliježe ramenima i kucka se prstom po čelu. To je naučio od ljudi. “Lud.”
* * *
Horho vodi svog badaka. Promatram ga, svakog jutra iz sela u brda. Svake večeri, istim putem natrag. Konobar mi donosi novu šalicu kutchere.
“Opet u brda, Horho?” Horho ovaj put staje.
“U brda”, odvraća. “U brda. Bogovi imaju šest ruku.”
Gostioničar se kucka u čelo, dok Horho i njegov badak odlaze dalje putem. “Lud, kapetane Makinli. Lud, cijelo selo kaže. I njegov otac. I otac njegova oca. I otac oca njegova oca. Svi ludi. Otkako se pamti.”
“Što radi gore?”, pitam gostioničara. “Traži zlato?”
“Da bar! Koliko kopa, možda bi već nešto i našao, kapetane Makinli”, gostioničar ima problema s lingvom, prezime mi nije naučio izgovarati. “Mete. I okopava. Crteže.”
“Crteže?”, mrštim se i gledam za Horhom i njegovim badakom, tek titravim obrisima u jari. “Nisam znao da ih itko održava.”
* * *
Zakrećem ručicu, skakavac poda mnom oživljava i dižem se sa stajanke. Pogled mi puca na uzletište, moj brod, radionice, otpad. Kosturi razrezanih brodova poput izumrlih prapovijesnih divova. Sunce bljeska na poljima pomičnih zrcala solarnih talionica: vrlo je loše po zdravlje naći im se u žarištu. Dizalice, uskotračna željeznica kojom se ingoti dovoze na utovar u pristanište. Malo dalje, polje solarne elektrane, dva vodotornja, tornjevi reciklatora i pročiščivaća. Plastenici, njive oranga, i još dalje mala krda badaka.
Dalje, možda pola sata hoda od rezališta, sela oranga. Kućice poput valjaka, oko njih kružna dvorišta što se naslanjaju jedno na drugo, obzidana niskim zidovima od kamena. I ljudski gradić, montažne kuće u pravilnom rasteru: sve iste, samo se upravno-općinska zgrada ističe veličinom. Iz najbližeg sela oranga vodi put u brda. Slijedim ga, Horho je sigurno već gore, na nekom od crteža.
Crteži su vidljivi već iz orbite. Najveće grupe su tri sa pet kilometara. Badaci, krda badaka. Oranzi, redovi oranga što kao da hodočaste preko blago valovitih bregova. I druge životinje, sitni stanovnici suhe pustare iscrtani u mreži puteva među njima. I svako toliko cvjetovi ahole, biljke bodljikavih listova što cvate krupnim bijelim cvjetovima kad padne kiša, u prosjeku jednom u sedam ovdašnjih godina. Cvijet ahole oranzima je simbol mira: seoski starjože brižno ih čuvaju sušene i nose na svaku svečanost ili u službenim prilikama.
Horha nalazim na crtežu jedne hutije. Hutija je ovdašnji glodavac, stane na dlan. Crtež je dug pedesetak metara od njuške do vrha repa, iscrtan linijama širokim oko metra. Načinjene su uklanjanjem površinskog sloja crvenkastog kamenja da bi se otkrila svjetlija zemlja ispod njega. Horho donjim rukama brižno pljevi korov sitnih kožastih listića što raste na liniji. Iščupani korov baca na uredne hrpe. U gornjim rukama ima usku motiku: naiđe li na kakav duboki korijen, zamahne i iskopa ga van. Badak mu počiva s druge strane puta.
Stojim pored skakavca, promatram Horha nekih pola sata. Ne obazire se na vrelinu, radi s predanošću koja se ne da pripisati običnom ludilu, kako to selo misli. Sve mi se više čini kako Horho zna nešto što drugi ne znaju. Ili su zaboravili, pritisnuti svakodnevnom mukom na škrtim gorskim njivama.
Horho ne obraća pažnju na mene. A onda čujem vozilo. Okrećem se, mali kombi trucka se putem. Znam da je neki dan stigla manja grupa turista, sad obilaze crteže. Horho se pridiže, donjim rukama otire znoj s čela, naslanja se na motiku dok kombi prolazi, ni ne zastajući, ostavljajući nas u prašini. S tla se crteži najbolje vide ako se popne na vrh na drugoj strani visoravni, tamo su i ruševine malog hrama. I turistima je Horho tek lud, ako uopće i znaju tko je on. Iako, pomišljam dok gledam nisko žilavo raslinje što raste naokolo, pitanje je što bi se od crteža uopće i vidjelo bez njegova rada. I rada njegova oca. I oca njegova oca.
Prašina se razilazi, Horho kao da tek u tom trenutku priznaje da sam tu.
“Znatiželjni, Makinli?”, pita. Sela su mala, vijesti o svakom strancu koji dulje ostaje šire se, uskoro se za svakog zna kako se zove. “Ili i vi mislite da sam lud?”
“Ne mislim”, odgovaram. “Samo se pitam čemu?”
“Kad bogovi dođu”, Horho se uspravlja, isteže leđa i gleda me tamnim očima, “da odmah vide crteže. Da znaju kako ih je netko štovao otkako su zadnji put bili ovdje.”
“Bogovi?”
“Bogovi”, Horho pokazuje prstom gornje desne ruke u nebo. Ima smisla, pomišljam, crteži se najbolje vide iz visine. Nije ih problem napraviti i ako se ne zna letjeti - dovoljno je iskolčiti i užadima povući pravilnu mrežu na tlu i pomoću nje prenijeti crteže s nacrta - ali punu svrhu postižu tek ako se gledaju odozgo. Iz zraka. Ili iz orbite.
“Nisu li bogovi već stigli?”, pitam. Ako su crteži tu da pozdrave neku rasu iz svemira ... Pa, zadnjih desetljeća nekoliko ih je obišlo ovaj svijet. Ljudi su i ostali.
Horho se hrapavo nasmije.
“Bogovi imaju šest ruku.” Gledam ga upitno. “Šest ruku, Makinli! Vrijediš onoliko koliko ruku imaš. Mi oranzi imamo četiri ruke. Vi ljudi ... samo dvije, što se tu može”, sliježe Horho ramenima. Nismo mi krivi, ali eto, imamo manje ruku od oranga, pa stoga ... “I svi ostali koji su došli. Samo dvije ruke, Makinli. A bogovi mora da su bolji od nas, oranga. I stoga moraju imati šest ruku. Barem.”
Nemam što odgovoriti na takvu logiku. Horho mi okreće leđa, prima se motike, udara po nekakvom dubokom korijenu.
Na tlu je odložio još jednu motiku. Uzimam je. Horho me pogleda, malo začuđen, a onda se smiješi i pokazuje mi prstom dalje niz liniju. “Da, među vašima se priča da ste i vi ludi, Makinli. Dolje niže, sami ćete vidjeti gdje treba. Samo ne kvarite liniju.”
I tako nas dvojica cijeli taj dan okopavamo crteže. Dijelimo vodu, dijelimo hranu i kopamo i pljevimo i metemo i poravnavamo. Do večeri, hutija je očišćena, počupani korov u vrećama: Horho ga suši, od lišća se radi lokalni čaj. To je ono od čega Horho zapravo živi. Samo, do lišća se dade doći i jednostavnije, a ne okopavanjem davno iscrtanih linija. Ali zato su sada linije crteža jasne, oštre, svijetla zemlja naspram crvenkastog kamenja i žilavih biljaka kožastih listova.
“Sad se na njoj ne mora raditi kojih godinu-dvije”, kaže Horho dok zadovoljno gleda naših ruku trud.
“Da”, kimam glavom. Večernje sunce žari mi leđa, danas nema vjetra da pirka i hladi. “Dva luđaka naprave dvostruko više posla nego jedan.”
Horho praska u grohot, naš se smijeh prolama brdima, vjetar ga raznosi u dolinu i dalje, prema hladnom moru što oplakuje ovu surovu iscrtanu zemlju.
* * *
Prodorni jauk sirene trga me iz sna. Skačem iz kreveta, ni ne razmišljam, ne obazirem se na leđa što bole nakon pet dana grbačenja na crtežima. Grabim hlače i trčim u upravljačku kabinu svog broda. Na zaslonu signal za uzbunu, uspostavljam vezu s kontrolom i šaljem svoj pozivni znak.
“Halo, kontrola, što se događa?”, vičem kroz sirenu što ne prestaje. Nitko mi ne odgovara, ponavljam pitanje. Ignoriraju me dok čekam da se podignu zasloni s prozora kabine. Gledam naprijed, lijevo, desno -
Svjetla nad brdima! Kao planina posuta svjetlima, odavde procjenjujem da je bar dva kilometra visoka! I snopovi jarko bijelog svjetla što iz nje bodu u noć. Jasno mi je da su u kontroli napunili gaće, sad samo da netko ne izgubi glavu i ne počne pucati. A onda mi pišti u komunikacijskom kanalu, primam vojni signal.
“Kapetane McKinley?”, netko me zove, sasvim mimo procedure.
“Da?”
“Ovdje general Indradžaja, zapovjednik sektora! Imate li vanjske kamere na brodu?” Ni ne odgovaram, aktiviram ih i preusmjeravam sliku stajanke i radionica na vojni kanal. “Odlično! Dignite se i polako priđite objektu što bliže možete! Hoću vizualno izbliza!”
O krasno! Usput hoće vidjeti pucaju li prvo, pa onda pitaju? Da, i ovdje znaju da sam bio izviđač ... Psujem, bacam se u sjedalo, nekoliko naredbi skida Mlokosziewiczev pogon s fuzije. Supranamot mi treba za skokove, ne za lebdenje na antigravitaciji. Tri minute da mi svi zasloni pozelene, a onda hvatam upravljač, podižem se s uzletišta i poput kakve lebdjelice, na pedesetak metara visine, prelijećem sela oranga - uzbunjeni oranzi, staro i mlado, trče van iz svojih dvorišta, rukama pokazuju svjetla na nebu - i slijedim put do brda.
Uopće me ne čudi kad u brdima spazim Horha. Kako je znao? Bilo kako bilo, stoji usred crteža oranga i maše sa sve četiri ruke i razdragano viče, osvijetljen snopovima svjetla iz divovskog broda. U jednoj mu ruci osušeni cvijet ahole.
Zaustavljam svoj brod, lebdim, snimam svjetlećeg levijatana. Podižem Janeov vodič kroz svemirske brodove, vrti sve poznate, suvremene i povijesne. A onda poruka: čiji god brod bio, Jane’s ga nema u bazama. Gadno. Što Jane’s nema u bazama, to civilizacije Konvencija nisu nikad srele. Bogovi. Horhovi bogovi.
Ludi Horho kliče i maše. Zumiram na jedno od okana svemirskog broda. Bogovi stoje okupljeni, vitkog stasa, na prividno krhkim nogama. Naravno, imaju šest ruku. Svjetlima prate crteže i smiješe se i mašu.
Zajedno s ludim Horhom, mašem im i ja.
Aleksandar Žiljak