utorak, 30. listopada 2012.

UBIQ 11

U tisku je UBIQ broj 11. Izlazi za Interliber 2012, dakle za cca dva tjedna. Sadržaj:
Novele
Zoran Vlahović: Plavušan
Antonija Mežnarić: Snažna krv
Marko Marciuš: Opio sam se dobro s grupicom satira
Josip Ergović: Zapisi nepatvorenog zombija
Aleksandar Žiljak: Emma i Kantjil
Jasna Legović: Susjedi
Marko Fančović: Jablanar
Lidija Beatović: Carousel
Sanja Tenjer: Srce svemira
Kritička praksa
Darko Suvin: Znanstvena fantastika kao metafora, parabola i kronotop (s lošom savješću reaganizma)
Aleksandar Žiljak: Zvonimir Furtinger, pionir hrvatske znanstvene fantastike

Frankenštajnske oluje i druga čudovišta

This is an amazing shot of New York today with the Frankenstorm bearing down. Nature is so powerful, yet so beautiful.

I tako, dok se nadamo da najnoviji uragan neće imati posljedice kao Catherine onomad u New Orleansu i da će sadašnji predsjednik reagirati primjerenije nego li prošli, ostaje činjenica da mnogi krugovi u SAD - industrijski, medijski, politički - već dvadesetak godina aktivno sabotiraju sve napore da se uzroci globalnog zatopljenja (a koje kao posljedicu ima upravo ovakve ekstreme) krenu uklanjati odlučnim razvijanjem i uvođenjem novih energetskih tehnologija. Ovo što gledamo sada u New Yorku, gledamo zadnjih desetljeća diljem Latinske Amerike i Azije, a sve češće i u našim gradovima. Ali, spomenuti krugovi se nisu obazirali, jer to su tamo neki untermenschi koji se dave u poplavama i kojima voda odnosi domove. Očito, bit će potrebno da neka nova Sandy potopi bogataške vile pa da im možda dođe iz dupeta u glavu.

ponedjeljak, 29. listopada 2012.

Cvijet snova


Tasha Hadjor pogleda savanu kroz otvor na krovu terenskog vozila. Tronošci su sporo gmizali ravnicom: visoki dvadesetak metara s kućom, svaki ima tri debele noge sa stopalima, sličnim puževom, pomoću kojih se kreće. Kuća je čunjasta ljuštura, prividno teška. Ali, Tasha je znala da su stijenke kuća šupljikave, poput saća. Istovremeno lagane, a čvrste. Jednom kad se tronožac poklopi svojom kućom, gotovo je neranjiv.
Koliko još?”, nestrpljivo upita Erben. Stajao je za strojnicom postavljenom na krov vozila, promatrajući tronošce s izrazom dosade. Tashu ne bi uopće začudilo da započne pucati po njima. Onako, iz čista mira, iz zabave.
Vidite šumu?”, Tasha pokaže rukom na tanku zelenu liniju što se nazirala na obzoru. “Ako nas Weltrusky ne odveze u kakvu jarugu, tamo smo do večeri.”
Poye opsuje iz vozila. Slušao je njihov razgovor: pred njima su bili još sati truckanja kroz prašinu.
* * *
Idemo!”, zapovijedi Erben. Terenac su zatvorili i ostavili na rubu šume. Natovareni naprtnjačama, krenuli su u šumu. Tasha Hadjor naprijed. Erben za njom, za njim Poye, na začelju Weltrusky, automata prebačenog preko ramena.
U šumi je bilo prohladno i još uvijek mračno: zora je zarudjela prije nepunih dvadesetak minuta. Ali, noćne životinje već su ustupile mjesto danjima. Među drvećem prolamala se jutarnja rika omanjeg krda oklopljenih surlaša i kreštanje riđih malika gore u krošnjama i čavrljanje trnastog praseta negdje u gustom podrastu.
Trojka za Tashom nervozno se osvrtala u svim smjerovima. Šumski zovovi znadu biti zastrašujući za neupućene. Ali, Tasha je poznavala šumu i znala je da ih najopasniji grabežljivac što ovdje raste neće morati loviti. Sami su mu dolazili na stol...
Kad joj je Erben predložio da ih odvede do cvijeta snova, Tasha je odbila. Znala je za nekoliko mjesta gdje cvjetovi snova rastu - sama ih je obišla - i nagrada koju je Erben nudio bila je dobra, ali svejedno, odbila je bez premišljanja. Preopasno je, rekla je. Uvijek je cvjetove snova proučavala sa sigurne udaljenosti, uglavnom koristeći sonde. Tek se jednom odvažila prići na sedamdesetak metara. I pobjegla je nakon dvadesetak sekundi, čim je osjetila kako je cvijet snova obuzima svojim zavodljivim šaptom. Sve je to objasnila Erbenu. Nije bio sretan.
Odbila je Erbena i drugi put, nekoliko dana kasnije. Tad je već jedva suzdržavao bijes. Nije volio čuti ‘ne’ kao odgovor. A onda je, nakon još tri dana, Erben došao sa svojim snagatorima i dao Tashi ponudu koju nije mogla odbiti. Nije se puno ljutio, nije prijetio niti nagovarao. Samo je izvadio nešto iz džepa, Tasha nije odmah shvatila što. Trznuo je rukom, bacio to nešto na nju. Rastvorilo se u zraku u oblik što je podsjećao na malu hobotnicu, uhvatilo krakovima Tashu oko vrata i u trenu se steglo u neraskidivu ogrlicu.
Tasha je opipa dok je gazila šumom, praćena Erbenom i njegovim ljudima. Erben je bio izvadio crni daljinski upravljač i pokazao ga Tashi. “Sto metara”, rekao je. “Makni se više od sto metara od mene, i ogrlica se zateže. Budi neposlušna, pokušaj me zeznuti i pritiskam ovu tipku - ogrlica se zateže. A onda luči neurotoksin. Prođe ti kroz kožu, mrtva si u desetinki sekunde. Kopčaš?” Erben je to rekao sa smiješkom koji nije nagovještavao ništa dobra. Da mu Tasha nije trebala, možda bi pritisnuo tipku onako, iz zabave.
I tako Tashi nije preostalo ništa drugo već da povede Erbena i njegove ljude kroz šumu, do najbližeg cvijeta snova za kojeg je znala.
* * *
Znaš li koliko stoji 10 mililitara esencije cvijeta snova?”, upita Erben. Među prstima vrtio je malu kristalnu bočicu. Bili su duboko u šumi, podigli su logor za noć. Šumski glasovi su se promijenili, u noćnoj tami zvučali su još zlokobnije. Weltrusky bi svako malo nervozno pogledao preko ramena, u crno. Poye je otpio još jedan gutljaj iz svoje pljoskice. Nešto žestoko, naslućivala je Tasha. I on je bio nervozan. Preplašen. Ali Tasha je znala da im ne prijeti neka opasnost. Ne još.
Premalo za rizik”, odbrusi Tasha. Dobro je znala koliko je tragača izgubilo glave u pokušaju da se domognu mirisnih žlijezda cvijeta snova. Neobična je biljka lučila možda najzamamniji miris u poznatom dijelu galaksije, miris što je obećavao ostvarenje svih snova, nudio nezamislive užitke, zadovoljavao najdublje žudnje. Miris što se plaćao suhim zlatom. Miris koji je značio smrt. “Nećete se moći oduprijeti -”
Pripremljeni smo”, prekine je Erben, ne dopuštajući nikakvog pogovora. Svjetiljka je obasjavala njegovo grubo lice, iskrivljeno pohlepom. “Radit ćemo s maskama. Neće nas omamiti, niti zaskočiti.”
Dobro”, slegne Tasha ramenima. “Ako vi tako kažete.” S budalama se nema smisla prepirati.
* * *
Što je to bilo?”, nervozno se osvrtao Poye. Weltrusky posegne za svojim automatom, Erben ga zaustavi pokretom ruke. Krik je još uvijek odjekivao među stablima, cijela je šuma zamukla kad se prolomio.
Cvijet snova”, nasmiješi im se Tasha. “Upravo je zgrabio žrtvu.”
Odlično!”, naceri se Erben. “Znači da je sit. Koliko još?”
Petstotinjak metara, onamo”, pokaže Tasha nakon što se posavjetovala s GPS-om.
Uskoro su stajali na rubu proplanka promjera stotinjak koraka. U sredini, rastao je cvijet snova. Zapravo, cvat. Debeli klip s bijelim cvjetovima penjao se dva metra uvis, pri tlu obavijen ružičastim tuljcem iščehana ruba. Oko cvata širilo se čvrsto korijenje, prekrivalo je cijelu čistinu. A među njim, smrtonosne klopke... Za koje se Erben nadao da su neaktivne, sad kad je cvijet ugrabio plijen.
To je Erbenu i bio plan. Čekati - pod maskama, da ih miris ne nadvlada - dok cvijet ne ulovi neku životinju. I onda brzo obaviti posao, dok biljka spokojno razgrađuje svoju žrtvu. Samo, znala je Tasha, prevario se...
Idemo”, zapovijedi Erben. Weltruski i Poye skinuli su naprtnjače s leđa, izvadili maske i pribor za izvlačenje mirisnih izlučevina iz cvjetova.
Ja ne idem”, odvrati Tasha. Erben je pogleda kroz masku koju je navukao na lice. U očima mu je bio čudan sjaj i Tasha je shvatila da tragovi mirisa u zraku već djeluju na njega. I na njegove snagatore, samo još nisu toga bili svjesni. Već im je moć rasuđivanja bila smanjena. Maske tu ne pomažu, filtri nisu dovoljni, nešto mirisa prodire čak i kroz zaštitu klase M. I to nešto sasvim je dovoljno da se izgubi razum. A cvijet još nije ni počeo lučiti...
I Tasha je osjećala kako joj se magli pred očima, kako joj neki nježni glas počinje šaputati i obećavati ispunjenje njenih najskrivenijih snova. Tasha strese glavom, stisne oči, otvori ih. Bilo joj je bistrije, ali znala je da se mora skloniti ako ne želi proći kao i ove tri budale. “Ne trebate me za izvući sok.”
Dobro”, Erben odmahne rukom. Mislio je samo na cvijet snova i na bogatstvo koje će zgrnuti: bilo mu je tu, nadohvat ruke. “Samo, nemoj pobjeći, trebaš nam za natrag. Zapamti”, on pokaže daljinski za ogrlicu, “sto metara...”
Ne brinite”, odvrati Tasha. “Ne idem nigdje bez vas.”
Erben više nije obraćao pažnju na nju. Tasha nije gubila vrijeme. Otrčala je do jednog stabla, iz svoje platnene torbe izvukla uže i vezala se njime za deblo. Čvrsto, da ne bi slučajno popustilo. Poput Odiseja vezanog za jarbol. Ali, nikakav vosak nije mogao prigušiti zov sirene što je vabila na sred čistine. Tasha konačno, drhtavim prstima, zaveže čvor. U zadnji čas, osjećala je kako je cvijet obuzima.
Kao kroz mutno staklo, vidjela je Erbena, Weltruskog i Poyea kako srljaju preko čistine, namamljeni mirisom, privučeni snovima o bogatstvu, poput noćnih leptirića neodoljivo privučenih žaruljom. A u njenom umu, snovi su se rastvorili, Tasha im se više nije ni pokušavala oduprijeti. Oplakivale su je vizije neizrecivih užitaka, strujale su joj tijelom, plavile samu srž njenog bića. Cvijet ju je vukao sebi, više mu se nije mogla othrvati. Otimala se i bacala, željela je samo pasti ničice pred cvijet snova i zaplivati tim morem neopisivih zadovoljstava. Ali, uže ju je čvrsto držalo uz deblo, kao sidro barku. Obeznanjena kakva je bila, Tasha više nije mogla odvezati čvrsti mornarski čvor. Mogla je samo bezumno vrištati i urlati, do promuklosti, suza što su joj se slijevale niz obraze.
A na čistini, pred Tashinim zamućenim pogledom, nešto je sunulo iz mekog vlažnog tla i poput zmije oplelo se Weltruskom oko noge. On zaprepašteno zastane, a onda, kad je shvatio da ga to nešto čvrsto drži i vuče, zavrišti. Pokušao se dograbiti automata, ali iz zemlje su jurnuli novi pipci i obavili se oko njega. Tasha je kroz suze gledala kako ga biljka vuče pod zemlju: koliko god se opirao i urlao i udarao nogama i mahao rukama, vukla ga je, nemilosrdno.
Erben, potpuno u vlasti cvijeta snova, nije bio svjestan što se događa. Bogat je! Bogat! Samo da izvuče sokove iz cvjetova! Tek kad je Poye kriknuo, užasnut, obavijen snažnim i neumoljivim pipcem oko struka, osvrnuo se. Weltruskom je vani bila još samo glava, Poye je već bio do pojasa u zemlji. Možda je nekim čudom Erben još i mogao izbjeći sudbini svojih drugova, ali cvijet ga opet obuzme i, umjesto da bježi, on se isceri. Utoliko bolje! Neće morati dijeliti! Bogat je! Bogat! Suhim zlatom plaća se sok cvijeta snova, treba samo zagrabiti! A kad je konačno shvatio da nešto nije u redu, da se san pretvara u moru, bilo je prekasno: pipci su ga držali u mjestu, nije mogao ni mrdnuti dok su ga vukli pod zemlju.
Tasha je vrištala i otimala se, mahnita! Tu, pred njom, bilo je ispunjenje svih njenih snova i želja i nada! Negdje, u nekom zabitom kutku njene svijesti, nešto je bilo prestravljeno pred vrištećim tijelima koja su pipci uvlačili u zemlju. Ali nešto drugo, strano, obuzelo ju je i mamilo i vuklo i dozivalo: htjela im se pridružiti. Uže nije dalo. Držalo ju je na sigurnom, čvrsto, snažno: posljednja spona sa stvarnošću, da ne odjuri u smrt.
A onda Tasha klone. Naglo, kao da joj je sva snaga istekla iz tijela, kao da je njenu mahnitost upilo tlo pod njom. Na trenutak joj se zamrači. Ona zatrese glavom, trebala je sačuvati svijest. Um joj se polako bistrio, čistio od izdajničkih obećanja.
Znala je što se događa. Cvijet se tek sad konačno zasitio i prestao je oko sebe širiti svoj zlokobno zamamni, dragocjeni miris. Tri ljudska tijela i ona zvjerčica koju je progutao prije toga bili su mu dovoljni. Tjednima će iz njih crpiti hranjive sastojke. Znojna, drhturava, Tasha se primi rasplitanja čvora. Prokletnici joj nisu dali nož. Možda i bolje, možda bi jednostavno prerezala uže i bacila se u pogibelj. Morat će razvezati čvor prstima, trajati će.
Tasha pogleda čistinu. Odjednom iz meke zemlje iskoči automat kojeg je nosio Weltrusky. Biljka odbacuje neprobavljive sastojke, znala je Tasha. Tako će odbaciti i Erbenov daljinski za ogrlicu oko njena vrata. Trebati će samo otići po njega: bezopasno, sad kad biljka više nije širila miris.
Tasha je rasplitala čvor. Polako, strpljivo. Imala je vremena dok biljka ne odluči kako je daljinski upravljač loš za probavu.

petak, 26. listopada 2012.

U znaku vampirice

 
Jedna od već nekoliko recenzija zbirke U znaku vampirice u izdanju Paladina i pod uredničkom palicom Gorana Skrobonje. Zbirka je sastavljena od ženskih vampirskih priča, a među autoricama je i redovna suradnica UBIQ-a, Veronika Santo. Prikaz je napisao Đorđe Bajić. (http://www.popboks.com/tekst.php?ID=9181)

U antologiji U znaku vampirice primetno je nastojanje neumornog Gorana Skorbonje da proširi spisak svojih saradnika. Tako je u najnovijim antologijama prisutan veći broj autora tj. autorki van fandomskog kružoka. Najpoznatije ime među damama je Mirjana Đurđević, autorka desetak romana i dobitinica prestižne regionalne nagrade „Meša Selimović“. Koristeći prepoznatljivi britki humor, Mirjana Đurđević ispisuje minijaturu Ko ti gleda profil. Njen „vampir“ je zapravo neostvareni pisac koji pod alijasom Arnold Paole (konsultovati Wikipediju za pojašnjenje) na Fejsbuku vreba svoje uspešnije kolege – od Ljubice Arsić, preko Dexe Pantelejskog, do same Mirjane Đurđević. Ko ti gleda profil će odlično zabaviti sve one koji dobro poznaju srpske književne (ne)prilike, dok će neupućeni verovatno ostati zbunjeni.
Laura Barna (čiji Topčiderski rubin otvara zbirku) i Mirjana Marinšek Nikolić (Opušak iz Fridine urne) priložile su priče koje mnogo duguju ranije objavljenim romanima ovih autorki (Moja poslednja glavobolja i Tri Fride). Ove dve priče bi bolje fercerale kao delići većeg mozaika, dok samostalno ostavljaju utisak (namerne?) nezaokruženosti. Jelena Lengold je u priči Da, ljubav nestaje raspisala svoje damsko pero; promišljanje muško-ženskih odnosa je njen književni prioritet, pa ostaje nedoumica zašto se nije pridržavala zadate teme i gde se zaturio traženi vampirski motiv.
Izvin’te, šta je s mojom kiflom? mlade Branke Selaković donosi duhovit prikaz beogradskog noćnog života. Ni Selakovićevoj vampiri nisu previše važni, mada se u završnici njene priče, kao šlag na torti, pojavljuje jedan krvopija sa krosdreserskim sklonostima. Verica Vinsent Kol (autorka krimića o privatnom detektivu Kumu) se u S one strane vremena i varke po prvi put u svojoj dosadašnjoj književnoj karijeri uhvatila u koštac sa fantastikom, sve to uz posvetu Luisu Kerolu i Hermanu Heseu.
Fandomašice su napisale četiri vibrantne i sokovima ispunjene žanr pripovesti. Nova nada Dragana Matović je svoju Revoluciju počela žestoko: detaljnim opisom divljeg seksualnog čina, a zatim, uz naklon Johnu Carpenteru i filmu Oni žive, prešla u noir mod. Biljana Malešević je u efektnom Plesu bez kraja predstavila vampirizam kao epidemiju koja preti da pokori čovečanstvo, dok se Sanja Pavošević (Lipova zgrada) opredelila za mračnu i nasilnu postapokaliptičnu viziju na tragu McCarthyjevog Puta. Ivana Milaković je u kratkoj priči Moj hrčak je vampir pomešala hororično i komično, na sličan način na koji je to uradila u zbirci Mačji snovi.
Za kraj: tri najbolje priče. Neda Mandić-Spasojević je ovoga puta, što i sama ne krije, inspiraciju pronašla u prozi već pomenute Mirjane Đurđević. Kako su prošli dani mrmota je šarmantna i zabavna storija koja vampirizam tretira na šaljivo-medicinski način. Veronika Santo se u Barbari ispred ogledala pozabavila problemima mlade kupoholičarke, Barbare iz naslova, lepe ali nesigurne žene za ukras koja zbog ljubavi prema firmiranoj odeći pristaje na okrutnu igru neizvesnog ishoda. Zbirku zatvara noveleta koju potpisuje Mina Todorović, poznata po romanu epske fantastike Vir svetova. Cigarete predstavljaju Minu Todorović u sasvim novom svetlu. Njena fatalna Lena će u maniru neumoljivih vamp zavodnica napraviti ršum u životima onih koji podlegnu njenim čarima.
To, naravno, nije sve. Vampiri takođe žele da ostave svoj znak... U muškoj antologiju nalaze se priče Vase Pavkovića, Miomira Petrovića, Gorana Skrobonje, Bobana Kneževića, Vuleta Žurića... Ali, o njihovim ugrizima nekom drugom prilikom...

utorak, 23. listopada 2012.

Ludi Horho


Svakog dana, rano izjutra, orang vodi svog badaka u brda. Badak, mirna tovarna životinja s dva mala roga na nosu, natovaren je tek samarom s metlama, motikama, lopatom, nešto praznih vreća od čvrstog grubog platna, te mješinom s vodom i torbom u kojoj je vjerojatno siromaški ručak. Samar je sklepan od šupljih čeličnih cijevi, orang ih je sigurno pokupio na otpadu, dao ispresavijati prema leđima svoje beštije i zavariti u okvir.
Promatram ga ispod suncobrana kantine. Kantina je odbačena bijela kamp-prikolica na rubu otpada, skinutih kotača, ali uredna i s neonskim natpisom nad ulazom i velikim ekranom na kojem oranzi navečer gledaju košarku. Ovdašnju verziju, igra se s dvije lopte. Zaguljena igra. Nedavno su domaći u prijateljskoj utakmici zgazili NBA-selekciju sa 123:74. Gledao sam: kad nema redovnih utakmica, onda gazda pusti baš tu snimku, na sveopću radost.
S rezališta i otpada dolazi buka. Dva su teretna broda na rezanju, roboti ih laserima rasijecaju u manje sekcije, a onda u još manje. Razvrstani metali idu u solarne talionice, nerazvrstani otpad prepušta se oranzima. Sve je manje-više robotizirano, cijelo rezalište održava možda tridesetak što ljudi, što oranga. Kad se sve zbroji, na kraju se ništa ne baci.
I moj je brod na otpadu. Neki bi rekli da mu je tu i mjesto. Zapravo, otpad počinje uz ogradu uzletišta, uz njega je i nekoliko radionica. Brod mi čuči na stajanci dok mi ne dostave novi supranamot. Stari još radi, ali kad dijagnostika kaže da je vjerojatnost otkaza u sljedećih mjesec dana preko 30%, bolje je ne igrati se sa skokovima. I zato čekam novi. Već dva tjedna.
Rano je jutro, a sunce već pošteno grije. Ubrzo će zrak titrati nad pustarom i putem kojim orang odlazi u brda. Ispijam kutcheru, mašem gazdi, prstom pokazujem još jednu. Gazda je također orang, donosi mi novu šalicu. Drži je u donjim rukama.
“Opet u brda, Horho?”, podsmjehljivo dovikuje orangu na putu. Ovaj mu samo odmahuje, a gostioničar sliježe ramenima i kucka se prstom po čelu. To je naučio od ljudi. “Lud.”
* * *
Horho vodi svog badaka. Promatram ga, svakog jutra iz sela u brda. Svake večeri, istim putem natrag. Konobar mi donosi novu šalicu kutchere.
“Opet u brda, Horho?” Horho ovaj put staje.
“U brda”, odvraća. “U brda. Bogovi imaju šest ruku.”
Gostioničar se kucka u čelo, dok Horho i njegov badak odlaze dalje putem. “Lud, kapetane Makinli. Lud, cijelo selo kaže. I njegov otac. I otac njegova oca. I otac oca njegova oca. Svi ludi. Otkako se pamti.”
“Što radi gore?”, pitam gostioničara. “Traži zlato?”
“Da bar! Koliko kopa, možda bi već nešto i našao, kapetane Makinli”, gostioničar ima problema s lingvom, prezime mi nije naučio izgovarati. “Mete. I okopava. Crteže.”
“Crteže?”, mrštim se i gledam za Horhom i njegovim badakom, tek titravim obrisima u jari. “Nisam znao da ih itko održava.”
* * *
Zakrećem ručicu, skakavac poda mnom oživljava i dižem se sa stajanke. Pogled mi puca na uzletište, moj brod, radionice, otpad. Kosturi razrezanih brodova poput izumrlih prapovijesnih divova. Sunce bljeska na poljima pomičnih zrcala solarnih talionica: vrlo je loše po zdravlje naći im se u žarištu. Dizalice, uskotračna željeznica kojom se ingoti dovoze na utovar u pristanište. Malo dalje, polje solarne elektrane, dva vodotornja, tornjevi reciklatora i pročiščivaća. Plastenici, njive oranga, i još dalje mala krda badaka.
Dalje, možda pola sata hoda od rezališta, sela oranga. Kućice poput valjaka, oko njih kružna dvorišta što se naslanjaju jedno na drugo, obzidana niskim zidovima od kamena. I ljudski gradić, montažne kuće u pravilnom rasteru: sve iste, samo se upravno-općinska zgrada ističe veličinom. Iz najbližeg sela oranga vodi put u brda. Slijedim ga, Horho je sigurno već gore, na nekom od crteža.
Crteži su vidljivi već iz orbite. Najveće grupe su tri sa pet kilometara. Badaci, krda badaka. Oranzi, redovi oranga što kao da hodočaste preko blago valovitih bregova. I druge životinje, sitni stanovnici suhe pustare iscrtani u mreži puteva među njima. I svako toliko cvjetovi ahole, biljke bodljikavih listova što cvate krupnim bijelim cvjetovima kad padne kiša, u prosjeku jednom u sedam ovdašnjih godina. Cvijet ahole oranzima je simbol mira: seoski starjože brižno ih čuvaju sušene i nose na svaku svečanost ili u službenim prilikama.
Horha nalazim na crtežu jedne hutije. Hutija je ovdašnji glodavac, stane na dlan. Crtež je dug pedesetak metara od njuške do vrha repa, iscrtan linijama širokim oko metra. Načinjene su uklanjanjem površinskog sloja crvenkastog kamenja da bi se otkrila svjetlija zemlja ispod njega. Horho donjim rukama brižno pljevi korov sitnih kožastih listića što raste na liniji. Iščupani korov baca na uredne hrpe. U gornjim rukama ima usku motiku: naiđe li na kakav duboki korijen, zamahne i iskopa ga van. Badak mu počiva s druge strane puta.
Stojim pored skakavca, promatram Horha nekih pola sata. Ne obazire se na vrelinu, radi s predanošću koja se ne da pripisati običnom ludilu, kako to selo misli. Sve mi se više čini kako Horho zna nešto što drugi ne znaju. Ili su zaboravili, pritisnuti svakodnevnom mukom na škrtim gorskim njivama.
Horho ne obraća pažnju na mene. A onda čujem vozilo. Okrećem se, mali kombi trucka se putem. Znam da je neki dan stigla manja grupa turista, sad obilaze crteže. Horho se pridiže, donjim rukama otire znoj s čela, naslanja se na motiku dok kombi prolazi, ni ne zastajući, ostavljajući nas u prašini. S tla se crteži najbolje vide ako se popne na vrh na drugoj strani visoravni, tamo su i ruševine malog hrama. I turistima je Horho tek lud, ako uopće i znaju tko je on. Iako, pomišljam dok gledam nisko žilavo raslinje što raste naokolo, pitanje je što bi se od crteža uopće i vidjelo bez njegova rada. I rada njegova oca. I oca njegova oca.
Prašina se razilazi, Horho kao da tek u tom trenutku priznaje da sam tu.
“Znatiželjni, Makinli?”, pita. Sela su mala, vijesti o svakom strancu koji dulje ostaje šire se, uskoro se za svakog zna kako se zove. “Ili i vi mislite da sam lud?”
“Ne mislim”, odgovaram. “Samo se pitam čemu?”
“Kad bogovi dođu”, Horho se uspravlja, isteže leđa i gleda me tamnim očima, “da odmah vide crteže. Da znaju kako ih je netko štovao otkako su zadnji put bili ovdje.”
“Bogovi?”
“Bogovi”, Horho pokazuje prstom gornje desne ruke u nebo. Ima smisla, pomišljam, crteži se najbolje vide iz visine. Nije ih problem napraviti i ako se ne zna letjeti - dovoljno je iskolčiti i užadima povući pravilnu mrežu na tlu i pomoću nje prenijeti crteže s nacrta - ali punu svrhu postižu tek ako se gledaju odozgo. Iz zraka. Ili iz orbite.
“Nisu li bogovi već stigli?”, pitam. Ako su crteži tu da pozdrave neku rasu iz svemira ... Pa, zadnjih desetljeća nekoliko ih je obišlo ovaj svijet. Ljudi su i ostali.
Horho se hrapavo nasmije.
“Bogovi imaju šest ruku.” Gledam ga upitno. “Šest ruku, Makinli! Vrijediš onoliko koliko ruku imaš. Mi oranzi imamo četiri ruke. Vi ljudi ... samo dvije, što se tu može”, sliježe Horho ramenima. Nismo mi krivi, ali eto, imamo manje ruku od oranga, pa stoga ... “I svi ostali koji su došli. Samo dvije ruke, Makinli. A bogovi mora da su bolji od nas, oranga. I stoga moraju imati šest ruku. Barem.”
Nemam što odgovoriti na takvu logiku. Horho mi okreće leđa, prima se motike, udara po nekakvom dubokom korijenu.
Na tlu je odložio još jednu motiku. Uzimam je. Horho me pogleda, malo začuđen, a onda se smiješi i pokazuje mi prstom dalje niz liniju. “Da, među vašima se priča da ste i vi ludi, Makinli. Dolje niže, sami ćete vidjeti gdje treba. Samo ne kvarite liniju.”
I tako nas dvojica cijeli taj dan okopavamo crteže. Dijelimo vodu, dijelimo hranu i kopamo i pljevimo i metemo i poravnavamo. Do večeri, hutija je očišćena, počupani korov u vrećama: Horho ga suši, od lišća se radi lokalni čaj. To je ono od čega Horho zapravo živi. Samo, do lišća se dade doći i jednostavnije, a ne okopavanjem davno iscrtanih linija. Ali zato su sada linije crteža jasne, oštre, svijetla zemlja naspram crvenkastog kamenja i žilavih biljaka kožastih listova.
“Sad se na njoj ne mora raditi kojih godinu-dvije”, kaže Horho dok zadovoljno gleda naših ruku trud.
“Da”, kimam glavom. Večernje sunce žari mi leđa, danas nema vjetra da pirka i hladi. “Dva luđaka naprave dvostruko više posla nego jedan.”
Horho praska u grohot, naš se smijeh prolama brdima, vjetar ga raznosi u dolinu i dalje, prema hladnom moru što oplakuje ovu surovu iscrtanu zemlju.
* * *
Prodorni jauk sirene trga me iz sna. Skačem iz kreveta, ni ne razmišljam, ne obazirem se na leđa što bole nakon pet dana grbačenja na crtežima. Grabim hlače i trčim u upravljačku kabinu svog broda. Na zaslonu signal za uzbunu, uspostavljam vezu s kontrolom i šaljem svoj pozivni znak.
“Halo, kontrola, što se događa?”, vičem kroz sirenu što ne prestaje. Nitko mi ne odgovara, ponavljam pitanje. Ignoriraju me dok čekam da se podignu zasloni s prozora kabine. Gledam naprijed, lijevo, desno -
Svjetla nad brdima! Kao planina posuta svjetlima, odavde procjenjujem da je bar dva kilometra visoka! I snopovi jarko bijelog svjetla što iz nje bodu u noć. Jasno mi je da su u kontroli napunili gaće, sad samo da netko ne izgubi glavu i ne počne pucati. A onda mi pišti u komunikacijskom kanalu, primam vojni signal.
“Kapetane McKinley?”, netko me zove, sasvim mimo procedure.
“Da?”
“Ovdje general Indradžaja, zapovjednik sektora! Imate li vanjske kamere na brodu?” Ni ne odgovaram, aktiviram ih i preusmjeravam sliku stajanke i radionica na vojni kanal. “Odlično! Dignite se i polako priđite objektu što bliže možete! Hoću vizualno izbliza!”
O krasno! Usput hoće vidjeti pucaju li prvo, pa onda pitaju? Da, i ovdje znaju da sam bio izviđač ... Psujem, bacam se u sjedalo, nekoliko naredbi skida Mlokosziewiczev pogon s fuzije. Supranamot mi treba za skokove, ne za lebdenje na antigravitaciji. Tri minute da mi svi zasloni pozelene, a onda hvatam upravljač, podižem se s uzletišta i poput kakve lebdjelice, na pedesetak metara visine, prelijećem sela oranga - uzbunjeni oranzi, staro i mlado, trče van iz svojih dvorišta, rukama pokazuju svjetla na nebu - i slijedim put do brda.
Uopće me ne čudi kad u brdima spazim Horha. Kako je znao? Bilo kako bilo, stoji usred crteža oranga i maše sa sve četiri ruke i razdragano viče, osvijetljen snopovima svjetla iz divovskog broda. U jednoj mu ruci osušeni cvijet ahole.
Zaustavljam svoj brod, lebdim, snimam svjetlećeg levijatana. Podižem Janeov vodič kroz svemirske brodove, vrti sve poznate, suvremene i povijesne. A onda poruka: čiji god brod bio, Jane’s ga nema u bazama. Gadno. Što Jane’s nema u bazama, to civilizacije Konvencija nisu nikad srele. Bogovi. Horhovi bogovi.
Ludi Horho kliče i maše. Zumiram na jedno od okana svemirskog broda. Bogovi stoje okupljeni, vitkog stasa, na prividno krhkim nogama. Naravno, imaju šest ruku. Svjetlima prate crteže i smiješe se i mašu.
Zajedno s ludim Horhom, mašem im i ja.

Aleksandar Žiljak

četvrtak, 18. listopada 2012.

Jubilej časopisa NOVA!


Izišao je jubilarni 20. broj njemačkog časopisa za znanstvenu fantastiku NOVA! Što nas se to tiče, pitate se? E, pa, iako posvećen njemačkom SF-u, časopis ima i jednu gostujuću priču iz svijeta. Pa su su skladu s time tamo negdje 2003. na 2004. tražili jednu priču iz Hrvatske. Dobili su priču Jasmine Blažić i moj tekst o SF-u u Hrvata. A odonda još i dvije moje priče. Njihov međunarodni projekt Inter Nova bio je manje uspješan, u tiskanom obliku nije preživio prvi broj, ali nastavlja kao mrežni časopis.
U svakom slučaju, čestitke na jubileju i želimo im još puno brojeva (i puno hrvatskih priča u njima :) )
Za više informacija: www.nova-sf.de i www.nova-sf.de/internova

ponedjeljak, 15. listopada 2012.

Dodijeljene nagrade Artefakt!

Na ovogodišnjem Rikonu je po treći put dodijeljena nagrada "Artefakt", za najbolja književna žanrovska ostvarenja u protekloj kalendarskoj godini. U kategoriju teksta dužine do deset kartica nagradu je osvojila Andrina Pušić, za priču "Otok ispunjenih želja" objavljenu u zbirci "Turističke priče". U kategoriji od deset do sto kartica teksta nagradu je osvojio Igor Rendić za priču "Jednom, negdje", objavljenu u časopisu "Ubiq", dok je u dugoj kategoriji nagrađen Enver Krivac za roman "Ulica Helen Keller". Kako stvari napreduju, u dogledno vrijeme će nagrada biti sadnica stabla u tegli. :) Čestitke nagrađenima!





četvrtak, 11. listopada 2012.

Sve boje crnog


Svemirska luka, sunčano jutro, prvo nakon pet sivih dana stalnih pljuskova što kao da su htjeli isprati hotel u nepovrat. Lukas je zadubljen u sabranog Tezuku, treći tom, knjiga poput telefonskog imenika. Iznenada, zvono s ulaza kida jutarnji mir. Membrana se rastvara, u predvorje ulazi žena s prtljagom u rukama. Ima oko tridesetpet, privlačna, crne kose, prilazi recepciji i spušta kofere na pod.
Molim vas, imate li jednu dvokrevetnu?” Odmah za njom ulazi i muškarac, teška torba prebačena mu je o ramenu. Stariji je, profinjenog lica, kose prošarane prvim tragovima sijedih. Nosi tamne naočale. Lukas očekuje da će ih skinuti, tek tada primjećuje bijeli štap u desnoj ruci i shvaća da je slijep.
Soba 109”, smjesta odgovara Lukas. Uvijek zna koje su sobe slobodne, gotovo se ponosi time. “Ima i kupatilo i čajnu kuhinju. Prvi kat, nemate previše stepenica.” Jedva primjetan trzaj na muškarčevu licu, sažaljenje je zadnje što želi. “A i suha je”, dodaje Lukas brzo: u ovoj je klimi suha soba premija. Žena daje Lukasu iskaznice, bračni par, Miryana i Lavoslav Velc. Lukas brzo čita podatke dok im pruža ključ-kartice. A onda zastaje na zanimanjima, i dok se par penje na kat, nada se da njegovo čuđenje nije bilo previše vidljivo. Jer, Lavoslav Velc je slikar...
* * *
Predvečerje, dva tjedna kasnije, prvi se purpur sumraka razlijeva nebom. Vrijeme je da se Velcovi vrate, pomišlja Lukas dok prska fenjeruše hranjivom tekućinom. One mu vraćaju zadovoljnim predenjem i blijedo žutim svjetlom što razbija polutamu predvorja. Velcovi su svaki dan vani, samo ako vrijeme dopušta. On u svijetlom odijelu, sa šeširom široka oboda, tamnim naočalama i bijelim štapom. Ona uvijek uz njega, u širokoj suknji i košulji, kose pod svilenom maramom, pod rukom mapa za skiciranje. Vraćaju se tek kasno popodne, umorni, ali mape pune novih Lavoslavovih skica i crteža: trošne kuće uz rijeku koje samo što ne odnese mutna bujica, kišna šuma iznad luke, svemirski brodovi na stajanci, ulice poplavljene nakon noćnih pljuskova, stabla gotovo ugušena spletovima povijuša, tezge na trgovima pune plodova, pogledi iz mase ljudi i tuđinaca, životi zaustavljeni potezom olovke po papiru. “Oprostite, treba nam pomoć!”
Odmah, gospođo Velc.” Lukas odlaže prskalicu i prati Miryanu van, na trijem. Lavoslav ih čeka pored velikog korijena privezanog na sklopivi okvir s kotačićima. Korijen je razgranat, kvrgav, čvornat, tek ponegdje ispod crvenog i zelenog i žutog baršuna lišajeva i mahovine probija sivilo kore. Dobar motiv, pomišlja Lukas dok s Miryanom unosi okvir u predvorje. Treba im desetak znojnih minuta da podignu teški korijen na kat i dovuku ga u sobu.
Baš ste ljubazni, sami ovo ne bismo mogli”, Miryana otire znoj sa čela dok sklanja korijen u kut sobe. “Drugdje nam sigurno ne bi dali ni da ga unesemo. Jeste li za neko piće?”
Ne sad, na žalost”, odmahuje Lukas. “Čekaju me fenjeruše. Moraju biti vesele i sretne, inače ću ostati u mraku.”
Možda sutra popodne? Oko pet? Na čaj?”
Lukas hoće odbiti, voli između sebe i gostiju držati razmak uljudne službenosti: stvar iskustva, dugog i ponekad bolnog. Ali, tad ugleda Lavoslava kako opipava platna što, isporučena prije par dana, stoje naslonjena na zid. Lavoslav odabire jedno i pod prstima proba teksturu tkanja. A Lukas se prisjeća skica i crteža, znatiželja postaje gotovo neizdrživa. “Može”, konačno pristaje. “Sutra u pet.”
* * *
Lukas pogleda na sat, deset do pet. Pred njim membrana, crveno 109 svjetluca u polutami hodnika, ispod znamenki crveni trokut. Lukas pritišće zvono. “Slobodno!” iznutra, crveni trokut mijenja boju u zeleno i Lukas ulazi u sobu.
Miryana i Lavoslav sjede pred stalkom s platnom. Na stoliću do njih boje, krpe za čišćenje, posude, kistovi. Na platnu, korijen je mitsko čudovište, živo u nerazmrsivu spletu linija. Lavoslav umače kist u boju na paleti, Lukas ga prati kako spretno obilazi oko crteža nanoseći tamnosmeđu pozadine. Miryana napeto gleda platno i Lavoslavove kretnje. U tom trenutku, kao da postaje svjesna Lukasove prisutnosti i oči joj skreću s platna. “Uranili ste!”
Miryana!” Ljutito i istovremeno molećivo, Lavoslavova ruka zastaje nad platnom, odjednom nesigurna, zakočena u pola pokreta. Lukas se prisjeća robota s pokvarenom kamerom kojeg je jednom vidio, gotovo čuje bespomoćno zujanje servo motora dok oslijepljeni procesor pokušava odlučiti što dalje. Miryana smjesta vraća pogled na platno i ruka završava potez.
Kasnije, dok Miryana priprema čaj. “Želite znati, zar ne?” Lukas hoće zanijekati, ali Lavoslav ga prekida. “Niste prvi. Dio uspjeha i dugujem svom... stanju. Možda čak veći dio, kritičari me nikad nisu voljeli. Previše boje, trivijalnost motiva, ne slijedim trendove. Tako pišu.” Gorčina u glasu mu je gotovo opipljiva. “Ali, ljudi rado kupuju slike slijepog slikara, tako imaju dobru temu za čavrljanje. Uz čaj, kao mi sada. I svi nagađaju kako mi uspijeva.”
A Lukas odjednom shvaća. “Vi i Miryana. Povezani ste telepatski?”
Miryana je moj vid”, Lavoslav kima glavom. “Čitam joj misli, kako to lijepo kažu oni koji pojma nemaju. I vidim sve što ona vidi. Kad radim, sjedi do mene, i gledam platno kroz njene oči. Crtež, boje, sve...”
Bez nje...”
Bez nje nema svjetla... Ni boja, sve je samo jedno veliko crno...” Tada Miryana donosi čaj i sjeda do Lavoslava. On je prima za ruku, blago, s ljubavlju, ali Lukas u tom dodiru vidi grč straha, poput djeteta što se boji da ne ostane samo u tami...
* * *
Mjesec dana kasnije. Kasno popodne, vani pljušti, ne prestaje već danima. Lukas pomišlja na Velcove, kiše su prekinule njihove šetnje. Samo Miryana izlazi, najviše na sat ili dva, obaviti poslove u gradu. Danas joj treba nešto dulje, otišla je iza ručka i još se nije vratila... Odjednom, zvono, kroz membranu ulazi policajka. Lukas je upitno gleda, policija ne navraća često. “Kod vas je odsjela Miryana Velc?”
Jeste”, odgovara Lukas. Policajka skida kapu, prolazi prstima kroz mokru kosu, traži riječi, radije bi sad bila negdje drugdje. Mlada je, uvalili su joj ono što nitko drugi neće i Lukas shvaća da se dogodilo nešto strašno. “Što je s njom?”
Bila je nesreća. Odron, dolje na obali, rijeka je odnijela dio ulice... Ima još poginulih, ne znamo koliko. Bujica je izbacila njeno tijelo nešto niže, našli smo iskaznicu i vašu ključ-karticu. Odsjela je sama?”
Ne, bila je s mužem...” I dok vodi policajku na kat, Lukas skuplja hrabrost. Trebat će mu, zna da će mu trebati. “Soba 109. Ja ću mu reći.” Zastaju pred sobom, zvono, trokut zeleni i membrana ih propušta unutra. Jedan pogled i Lukas gotovo s olakšanjem shvaća da Lavoslav zna, vidi sve što i Miryana, vidio je i njenu smrt.
I sada sjedi pred platnom, u ruci drži kist. Uokolo razbacani crteži, prazne tube. Sve su boje izmiješane na paleti u jednu, kist uranja u gustu masu. Teške, masne kapi padaju dok kist traži platno, a onda potez, od ruba do ruba, vodoravno, okomito, u svim smjerovima. Još boje, kist se sudara s platnom, ispod njega nestaje tamnosmeđa pozadine i korijen, razgranat, kvrgav, čvornat, tek ponegdje ispod crvenog i zelenog i žutog probija sivo. A onda sve prekriva debeli nanos crne i u tišini sobe, dok vani pljušti, jedan svijet postaje veliko crno, bez svjetla, bez boje, samo crno.

srijeda, 10. listopada 2012.

EUROPA SF!

http://www.seniorark.com/Humor/Double%20Takes/after%201-17-08/europe%20from%20space.gif

Pokrenuta je nova stranica posvećena evropskoj znanstvenoj fantastici: EUROPA SF - The European Science Fiction Portal:
(http://scifiportal.eu/)
Prvi članci su već gore, među ostalima i moj članak o SF-u u Hrvatskoj (na engleskom):
http://scifiportal.eu/science-fiction-in-croatia/
* * * * *
A new portal dedicated to European SF has been started: EUROPA SF - The European Science Fiction Portal:
(http://scifiportal.eu/)
The first articles have already been uploaded, among them my text on Croatian Science Fiction (in English): 
http://scifiportal.eu/science-fiction-in-croatia/

ponedjeljak, 1. listopada 2012.

Marijana Hameršak: Pričalice


U nizu teorijskih radova što se u zadnje vrijeme pojavljuju u nas i bave se fantasyjem, poput Kad je svijet bio mlad Zorana Kravara, Prstenovi koji se šire Petre Mrduljaš Doležal i najnovijeg Preživjeti Potop Darka Suvina, pažnju zaslužuje i knjiga Marijane Hameršak Pričalice - o povijesti djetinjstva i bajke (Zagreb: Algoritam, 2011). Marijana Hameršak (Split, 1977) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirala je 2008. Radi kao znanstvena suradnica pri Institutu za etnologiju i folkloristiku, a objavljuje, među ostalim, stručne i znanstvene članke iz područja dječje i popularne i usmene književnosti.

Pričalice se, najkraće rečeno, bave položajem bajke u Hrvatskoj u tzv. “dugom 19. stoljeću” (dakle do 1914). U tom kontekstu, knjiga nam je zanimljiva iz barem dva razloga. Prvo, jer bajku možemo smatrati kao jedan od izvora iz kojih je iznikao suvremeni fantasy, a drugo, jer mi se čini kako se u nas odnos nekih krugova prema bajci prenio i na odnos prema spekulativnoj književnosti (koju smatram nadžanrom što obuhvaća SF, fantasy i horror) općenito.

Marijana Hameršak u svojoj knjizi polazi od onog što naziva povijest djetinjstva, dakle promjene položaja djeteta u obitelji i društvu i shvaćanja djetinjstva općenito. Potom daje osvrt na promjenu shvaćanja bajke, koja se vremenom počela uzimati prvenstveno kao dio dječje književnosti. Treba znati da izvorno bajka nije bila smatrana takvom. Narodne bajke i predaje bile su nešto što su među sobom pričali ljudi i žene dok su obavljali razne seoske poslove (čehanje perja, komušanje kukuruza, čišćenje graha, etc.), ili pri obiteljskim i širim okupljanjima, a djeca su ih slušala i upijala, bilo kao usputna “publika”, bilo kao pomoćnici u poslovima.

Zanimljivo, napadi i tvrdnje o štetnosti narodnih predaja i bajki po djecu čuju se u nas već u 16. stoljeću, a nastavljaju se i u devetnaestom. Upozorava se kako strašne priče mogu djecu učiniti plahom i strašljivom u odrasloj dobi, da su predaje nešto što pričaju neumni, i sve u tom tonu. Ukratko, mnogi vrli umovi tog doba negativno su gledali na takve slušateljske prakse!

Kako se kroz 19. stoljeće uspostavljao školski sustav u Hrvatskoj i uvodilo obavezno osnovno obrazovanje, neki su naši pedagozi nastojali djeci povjeriti daleko aktivniju ulogu. Promovirala se uloga djece u čitateljskoj praksi. Ideja je bila da djeca, manje ili više opismenjena, kroz čitanje odraslima šire prosvjetiteljsku i poučnu misao! Da, faktično, rade posao učitelja i opismenjavaju odrasle! Moram priznati da me to podsjetilo na omladinske radne akcije stotinu godina kasnije, ili na onaj filmić iz ranih dana NR Kine u kojem djevojčica podučava starca o štetnosti pljuvanja na ulici.

Nakon toga, autorica nam kroz prikaze objavljivanja bajki u časopisima poput Bosiljka i Smilja, u manje ili više ilustriranim zbirkama narodne predaje, pa sve do luksuznih slikovnica, podrobno opisuje put kojim je u Hrvatskoj bajka polako “stjerana” u zabran dječje književnosti, istovremeno prateći njenu promjenjivu ulogu (pouka i opomena, stvaranje nacionalnog i/ili slavenskog i južnoslavenskog identiteta, zabava, komercijalni proizvod) kroz 19. stoljeće.

Kako sam već nabacio, u citatima koje Marijana Hameršak navodi u svojoj knjizi, a koji se odnose na stav prema “korisnosti” ili “štetnosti” bajke, prepoznajem i skoro stoljetni odnos naše službene kritike i tzv. akademije prema žanrovskom trolistu SF/fantasy/horror. Sjetimo se tretmana SF-a u nas! Često smatrana literaturom za djecu i omladinu, u najboljem slučaju korisna za popularno-znanstveno prosvjećivanje mladeži, znanstvena je fantastika od strane književnokritičarske i akademske zajednice (nakon Suvinovog Od Lukijana do Lunjika) bila skoro potpuno zanemarena, u najboljem slučaju, ili pljuvana, u svim ostalim situacijama. Tri antologije hrvatske fantastike prije Ad Astre iz 2006. hrvatsku znanstvenu fantastiku ili prešućuju, ili se u uvodnicima izričito od nje ograđuju. Ali, treba li nas to čuditi u sredini u kojoj se prema narodnoj fantastičnoj baštini - bajkama i predajama - na sličan način odnosi još od 16. stoljeća? Primjećujem - da ne kažem: osjećam na vlastitoj koži - da takav, najblaže rečeno, osjećaj nelagode kad se nađu pred tekstom iz žanra SF-a ili fantasyja, naši književni kritičari imaju i danas.

Međutim, kako sam naveo na početku, to se u najnovije vrijeme počelo mijenjati. Niz radova opsega knjiga, kao i tekstovi objavljeni od 2008. u časopisu UBIQ i drugdje, temelj su bitno drukčijeg odnosa prema spekulativnoj književnosti u nas. Knjiga Marijane Hameršak Pričalice, tečno i zanimljivo napisana, sigurno je bitan doprinos proučavanju jednog prividno rubnog, ali vjerujem zapravo ishodišnog, segmenta spekulativne književnosti. Knjiga je to koju bi morao pročitati svatko tko se spekulativnom književnošću ima namjeru baviti na iole stručnijem nivou. Za svaku preporuku!