IRBIS

Nema razloga zašto dobro ne bi slavilo pobjedu nad zlom, samo ukoliko anđeli budu organizirani poput mafije.

Kurt Vonnegut, Cat’s Cradle, 1963.

Carrie Vaughn u Booksi

U klubu Booksa u Martićevoj gostovala je u subotu, 17. ožujka, američka spisateljica Carrie Vaughn. Gošća Istrakona 2012, Carrie Vaughn započela je svoju hrvatsku pustolovinu razgovorom s fanovima u Booksi, kojeg je vodila Mihaela Marija Perković. Pokušalo se definirati što je to urban fantasy, kojeg Carrie piše (nije se baš uspjelo, osim što se stekao dojam kako se radi prvenstveno o tržišnoj kategoriji). Razgovaralo se i o piscima koji su na nju utjecali, o načini kako radi, i kako su njeni romani primljeni. Zanimljiv razgovor, koji će se vjerojatno nastaviti u Pazinu ovog vikenda. I, naravno, za nadati se da će Booksa, uz redovitu mjesečnu tribinu "SF u Booksi" postati još jedno središte SF i fantasy književnosti u Zagrebu.

SMAK! - SFeraKonsko/Eurokonska zbirka

Ovogodišnja SFeraKonska (i Eurokonska) zbirka posvećena je - surprise, surprise! - smaku svijeta. Prikladno naslovljena SMAK!, sadržavati će sljedeće priče:
Jurica Bakmaz: Odjeci
Ines Pauc: Kraj svjetova
David Kelečić: Imago ultima
Tatjana Jambrišak: Zima je zaista hladna ...
Ed Barol: Do posljednjeg daha
Alen Drino: Molitva tišine
Danijel Bogdanović: Stela sa zvijezda
Zdenka Mija Brebrić: Sumrak svjetova
Katarina Brbora: Aferim
Eugenio Fočić: Apokaliptična
Aleksandar Žiljak: Čopor
Damir Miholić: Rat svjetova
Goran Konvični: ... jeka jeka ...
Na ovom popisu ima starih kuka, novih ali dokazanih majstora i, barem meni, nepoznatih imena. Pa, da se strpimo do Eurocona i da vidimo kakve su hude sudbe zakuhali svijetu. A onda, tko zna, možda vidimo i tko je najbolji pogađač... :)

Recenzija "Božje vučice"

Ovdje je kratka recenzija moje zbirke iz 2010, Božja vučica:

http://regionalni.com/kultura/kist-i-pero/hrvatske-pripovijetke-8930/

Kordej u Svijetu Stripa

Jučer, 14. ožujka, u strip-klubu/biblioteci/galeriji "Svijet stripa" u Kačićevoj 6a otvorena je izložba stripa Igora Kordeja. Posjet je bio povelik, sedma sila navalila je u punoj snazi, i sve u svemu, ovaj novi prostor počeo se brzo puniti sadržajima i publikom.

Gears and Levers

Ovo je naslovnica nove steampunk zbirke Gears and Levers. Urednica je Phyllis Irene Radford, njeno objavljivanje u obliku e-knjige očekuje se uskoro, a u zbirci je i moja priča "Rumiko". Nakladnik je Sky Warrior Book Publishing, LLC (www.skywarriorbooks.com)

Sadržaj je kako slijedi:

Editor’s Introduction by Phyllis Irene Radford

Love In The Balance by David D. Levine

Secundas by Brenda Clough

Night Without Darkness by Shannon Page and Mark Ferrari

The Shunned Butterfly by Livia Finucci

A Rumor, A Blade, and a Discourteous Intrusion by Rhiannon Louve

This Other Place by Bruce Taylor

The Gestalt Princess by James Brogden

The Typhoon of 1901 by Christopher L. Eger

Tommy Tales by Bob Brown

The Ruby Curse by S.A. Bolich

The Third Dragon by George S. Walker

Bijou LaVoix and the Coal Dust Faery by Malon Edwards

Damed if You Do, Damned if You Don’t by Joyce Reynolds Ward

Of Blood and Brass by K.L. Townsend

Pirates of Baja by David Lee Summers

Time of Autumn by Aidan Fritz

The Festival of Flame by Chris Wong Sick Hong

Underbelly by Edward Martin

Rumiko by Aleksandar Žiljak

White Swan by Irene Radford

Alien - desetljeća jeze

To je moralo biti u proljeće 1980. godine. (Prva verzija ovog teksta prezentirana je u obliku predavanja u Pazinu, 21. ožujka 2009. na Istrakonu 2009.) Tad sam pohađao drugi razred srednje škole, tzv. šuvarice, i jedan je od predmeta - kako smo živjeli kao da će sto godina biti mir, a spremali se kao da će sutra izbiti rat - bio Obrana i zaštita ili tako nekako. U sklopu njega bilo je predviđeno i školsko gađanje. U praksi, to je značilo da su drugi razredi srednjih škola po unaprijed pripremljenom rasporedu išli na strelište u Dotršćini i tamo, nakon nekakve osnovne poduke, obavili gađanje s osam metaka (tri probna i pet za ocjenjivanje) iz puške M48. Druge nastave taj dan nije bilo.

Dan je bio ugodan i nakon gađanja prošetao sam do Maksimira, obišao zoološki vrt i, ljubitelj znanstvene fantastike kakav sam već bio, poslijepodne otišao u kino Central u Petrinjskoj pogledati film o kome se u školi već brujalo. Pogađate, radilo se o Osmom putniku, ili Alienu Ridleya Scotta, premijerno prikazanom prethodne godine. Malo što je u mojoj glavi nakon toga ostalo isto ...

Danas, nakon više od tri desetljeća, i na pragu novog prequela, pokušajmo objektivno sagledati korijene iz kojih je iznikao Alien, pa posljedično i čitava franšiza, te dokučiti čime se i kako taj film izborio za položaj koji danas zauzima!

Alien u prostoru i vremenu

Možemo s nekim stupnjem sigurnosti ustvrditi da je znanstvenofantastični film u SAD imao dva perioda u kojima su se, stjecajem okolnosti, skoncentrirala neka od najznačajnijih ostvarenja tog žanra.

Prvi su takav period pedesete godine dvadesetog stoljeća, kad je znanstvenofantastični film kroz sebe profiltrirao strepnje jedne nacije, nedugo prije toga izašle iz dotad najvećeg rata što ga je povijest poznavala i odmah bačene na rub još strašnijeg krvoprolića. Znanstvena fantastika 1950-ih jasno izražava strah, kako od znanosti koja je čovječanstvu podarila atomsku energiju sa svim njenim dilemama, tako i od ideološki drugih i drugačijih, koje se, baš zbog svoje različitosti, nije uspijevalo, a niti htjelo, percipirati kao ništa drugo doli neprijatelje koji donose atomski rat do istrebljenja.

Drugi period počinje s Lucasovim Zvjezdanim ratovima (Star Wars) iz 1977. godine. Iako je Odiseja 2001 u svemiru Stanleya Kubricka iz 1968. dokazala da se u filmskoj znanstvenoj fantastici mogu stvarati ambiciozna umjetnička djela, trebalo je proći još skoro desetljeće pa da se Hollywood uvjeri kako je znanstvena fantastika istinska zlatna žila u koju samo treba udariti krampom. Ogromni i neočekivani uspjeh Zvjezdanih ratova, začetih kao B-produkcija od koje veliki studiji nisu mnogo očekivali, sigurno je bio mamac koji je privukao filmski svijet da se ozbiljnije primi znanstvene fantastike. Rezultat je niz vrhunskih ostvarenja, u kojima su se na najbolji način prožele sve tada poznate mogućnosti filmskog trika i golema kreativna energija autora, koji su u tom trenutku itekako imali što za reći ili su barem znali pošteno zabaviti publiku. Osim dva nastavka Zvjezdanih ratova, te su godine obilježili, da nabrzinu pobrojim, Alien (1979) i Blade Runner (1982) Ridleya Scotta, Close Encounters of the Third Kind (1977) i E.T. (1982) Stevena Spielberga (a u širem smislu i serijal o Indiani Jonesu), Terminator (1984), Aliens (1986) i Abyss (1989) Jamesa Camerona, te Predator (1987) Johna McTiernana i Robocop (1987) Paula Verhoevena. Po mom dubokom uvjerenju, ovaj period trajao je petnaestak godina i dosta naglo završava s Cameronovim Terminatorom 2 iz 1991. Nakon toga, mogućnosti filmskog trika rastu unapređenjem kompjuterske grafike do neslućenih visina, ali kreativnost se guši u žabokrečini korporacijskog mentaliteta koji je prožeo američki visokobudžetni film.

Jedan od ključnih filmova iz promatranog petnaestogodišnjeg razdoblja kasnog Hladnog rata (jer, svršetak se tog perioda podudara s formalnim raspadom Sovjetskog Saveza i slomom realsocijalizma, u kontekstu kojeg su naše balkanske “neprijatnosti”, kako se to ponegdje nazivalo, zapravo sporedna predstava) nesumnjivo je Alien Ridleya Scotta iz 1979. godine.
Alien se već na prvi pogled izdvaja iz gore spomenutih naslova. Većina njih, čak i izravni nastavak Aliena, Aliens, zapravo su nabrijani akcioni filmovi s manjom ili većom dozom znanstvene fantastike. Izuzetak su Spielbergovi filmovi, temeljeni na mitologiji NLO-a, te donekle Blade Runner, jer se on, osim na Philipa K. Dicka, više oslanja na tradiciju kriminalističkog film noira.

Emocija kojom Alien komunicira s gledateljem nije uzbuđenje pred vrtoglavom (a nerijetko i brutalnom) akcijom ni ushit pred veličanstvenim vizualizacijama, da ne kažem lijepim sličicama. Alien je, iako ima i akcije i fascinira vizuelno, svojim kandžama začeprkao po jednom od najdubljih i najiskonskijih ljudskih osjećaja, strahu. U tom smislu, Alien se može promatrati kao znanstvenofantastična inačica horrora koji je upravo sedamdesetih doživljavao svoj žanrovski preporod. Pa ipak, smatram da se Alien, iako nesumnjivo jest hibrid horrora i znanstvene fantastike, bitno razlikuje od prosječna horror filma.

Jaje iz kojeg se izleglo!

Kako sam svojevremeno ustvrdio u eseju Istraga povodom smrti jednog žanra, strah je sadržan u suvremenoj znanstvenoj fantastici još od njenih začetaka, tj. Frankensteina Mary Shelley iz 1818. Isprva je to, barem na prvi pogled, bio strah pred rezultatima nepromišljena korištenja znanosti. (Za vrlo zanimljive političke interpretacije Frankensteina upućujem na Darko Suvin: Metamorfoze znanstvene fantastike, 6. poglavlje. Također, čitalac će u Suvina naći i moguće uzroke zašto se jedan žanr od utopijskih promišljanja tako prožeo strahom.) Do stasavanja suvremene znanstvene fantastike, koncem 19. i početkom 20. stoljeća, taj strah proširio se na cijeli svemir.

Već u vjerojatno prvom znanstvenofantastičnom filmu uopće, Putu na Mjesec Georgesa Meliesa iz 1902, a koji u nepunih petnaest minuta trajanja uspijeva sažeti motive kako Julesa Vernea, tako i H. G. Wellsa, susrećemo neprijateljski raspoložene stanovnike Mjeseca, Selenite, koji napadaju i zarobljavaju naše hrabre istraživače. Zanimljivo, Seleniti su u nekim elementima svoje anatomije (grudni koš) autora ovog teksta podsjetili, ni manje, ni više, već na - gigerovsko čudovište!
Ovaj strah pred nepoznatim i tuđim ponovno je postao sveprisutan već spomenutih 1950-ih. Tu je nepoznati tuđinac (alien), sam ili u osvajačkoj hordi, simbolizirao opasnost koju po američki način života, američku slobodu, američku demokraciju, čednost američkih djevojaka itd., itd. predstavljaju sovjetski i kineski komunizam. U The Thing (From Another World) Christiana Nybyja i Howarda Hawksa iz 1951. prijetnja je još individualizirana. Ali, taj film, snimljen po noveli Johna W. Campbella, završava onom slavnom “Promatrajte nebo!” Lako za leteće tanjure, uzbunu treba dizati spaze li se sovjetski bombarderi! U War of the Worlds Byrona Haskina iz 1953, Amerikom haraju Marsovci. A odakle dolaze Marsovci? Pa naravno, s Crvenog planeta! Čak će i dobronamjerni Klaatu iz The Day The Earth Stood Still Roberta Wisea iz 1951. predstavljati ozbiljnu prijetnju američkom establišmentu. Da ne govorimo o Invasion of the Body Snatchers Dona Siegela iz 1956, gdje izvanzemaljci preuzimaju tijela i duše (hearts and minds) diljem spokojne američke suburbije. Naravno da su interpretacije ovih nekoliko klasika žanra daleko složenije od vulgarizirane simplifikacije koju nudim za trenutne potrebe ovog teksta, ali u korijenu svih tih remek-djela strah je pred novim i nepoznatim, čak i kad ono u krajnjoj liniji može biti korisno ljudskom rodu.

Bolji poznavatelji (Ovdje se oslanjam na John L. Flynn: Dissecting Aliens - Terror In Space, Boxtree, London, 1995.) navode više filmova koje smatraju izvorima iz kojih se polako kondenzirao Alien. Jedan je spomenuti The Thing iz 1951, u kome nalazimo apsolutno neprijateljski nastrojeno stvorenje, s kojim je svaka komunikacija nemoguća. (Verzija Johna Carpentera iz 1982. bliža je Campbellu i još više potcrtava brutalnu nemilosrdnost nepoznatog i stranog, ali, naravno, ona je u mnogočemu inspirirana Alienom.) Navodi se i britanski film The Quatermass Xperiment Vala Guesta iz 1955, u kojem se na Zemlju vraća astronaut zaražen nepoznatom sporom koja ga mijenja, fizički i psihički. Kao jedan od izvora Aliena smatra se i Forbidden Planet (1956) Freda M. Wilcoxa, još jedan klasik koji se bavi strahom što, ovaj put, počiva u našoj podsvijesti.
Međutim, čini se da su se tvorci Aliena još izravnije napajali iz trećerazrednih trash-filmova, poput It! The Terror From Beyond Space Edwarda L. Cahna iz 1958, u kome se vampirsko čudovište ukrcava na svemirski brod kao slijepi putnik, s predvidljivim ishodom. Fiend without the Face Arthura Crabtreea iz iste godine suočava nas s čudovištem što neodoljivo podsjeća na facehuggera. Konačno, talijanski majstor horrora Mario Bava snima 1965. godine film Terrore Nello Spazio. Osim što svojim režijskim tehnikama spretno kombinira znanstvenu fantastiku s gotičkom atmosferom jeze, prikaz neprijateljskog planeta kao da anticipira Gigerove vizije. Ja bih ovdje dodao još jedan klasik iz pedesetih, Creature From The Black Lagoon Jacka Arnolda iz 1955 - vjerojatno je Creature začeo jednu od najranijih SF franšiza: u sljedeće dvije godine snimljena su dva nastavka! - iako je u tom filmu čudovište došlo ne iz svemirskih, već iz bespuća prapovijesne zbiljnosti. Ako ništa drugo, naslovno je stvorenje do Aliena jedno od najuvjerljivijih čudovišta riješeno tehnikom čovjeka u gumenom odijelu.

Konačno, izravnim uzorom i poticajem za nastanak Aliena možda je bila i slavna niskobudžetna komedija Dark Star Johna Carpentera iz 1974. Ne samo da je Dan O’Bannon bio koscenarist Tamne zvijezde, nego je u njoj i glumio. Neupućenima se čak može činiti da je obračun s izvanzemaljcem (Lopta za plažu što pocupkuje na pačjim nogama, a glavno oružje je partviš!) na brodu Tamna zvijezda izravna parodija Aliena. A kad jebozovno baršunasti ženski glas brodskog kompjutera upozori posadu “It’s time to feed the alien”, osmijeh na usta dolazi čak i onima koji su svjesni kronologije nastanka ovih filmova.

Naravno, čeprkajući po znanstvenofantastičnoj literaturi, mogli bismo do Sudnjeg dana iskapati sinopsise slične onom iz Aliena, što se i vidjelo kad je nakon premijere A. E. van Vogt tvrdio da su scenaristi pokrali motive iz njegove novele The Black Destroyer i romana The Voyage of the Space Beagle. A kad smo već kod toga, Bjažić i Furtinger u svom romanu Osvajač 2 se ne javlja (1959) imaju epizodu - zasebno serijaliziranu u Plavom vjesniku pod naslovom Senora se nije vratio - u kojoj svemirski istraživači, također nemarnim odnosom prema karanteni, unesu na svoj brod tuđinca (u obliku zubate glave kupusa) koji ih onda zaskače iz ventilacijskih cijevi!

Alien: od Pješčane planete do švicarskih planina

Iznenađujuće, ali Alien, doduše vrlo naokolo pa na mala vrata, duguje svoje postojanje Franku Herbertu i njegovu romanu Dune. Naime ...

Dan O’Bannon, nominalni scenarist Aliena, počeo se baviti tom pričom još 1972. godine. Uslijedila je suradnja s Carpenterom na Tamnoj zvijezdi, u kojoj je O’Bannon i glumio, ali i radio vizuelne efekte. U istom svojstvu, da radi neke efekte, O’Bannona je u svoju ekipu povukao i Lucas za Star Wars. Nakon Lucasa, O’Bannona se za rad na specijalnim efektima dograbio Alejandro Jodorowsky. I tu kroz našu priču proruje Herbertov Shai-Hulud.
Naime, Jodorowsky se prihvatio filmske adaptacije Herbertove Dine. O’Bannon je 1975. u Parizu proveo pola godine i, premda je projekt, zamišljen izuzetno ambiciozno, ali i prilično slobodno u odnosu na izvornik, u potpunosti kolabirao, (Dinu će s polovičnim uspjehom 1984. režirati David Lynch. Godine 2000. biti će emitirana i serija, u režiji Johna Harrisona. Rasprava o Lynchovoj Dini prelazi okvire ovog članka, ali reći ću samo da ga smatram OK filmom za one koji su prethodno pročitali roman. Ostali će imati ogromnih problema da pohvataju konce.) uspio je sresti umjetničku trojku koja će se kasnije okupiti i na Alienu. Radilo se o francuskom strip crtaču Jeanu Giraudu (kad crta vesterne), odnosno Moebiusu (kad crta SF), engleskom SF ilustratoru Chrisu Fossu, te, naravno, o švicarskom umjetniku Hansu Ruediju Gigeru, kojim ćemo se kasnije više pozabaviti.

Nakon propasti Dine, O’Bannon se vraća u Los Angeles bez prebijene pare u džepu i smješta se na spavanje kod svog prijatelja, producenta i scenarista Rona Shusetta. Uz neke druge ideje, O’Bannon je uz Shusettove sugestije razradio prvu verziju scenarija, naslovljenog Star Beast. Nezadovoljan postignutim, O’Bannon istovremeno biva opsjednut Gigerovim vizijama koje je vidio za vrijeme rada na Dini. Jedna Shusettova noćna mora daje potrebni element za zaključenje nove verzije scenarija, sad već nazvane Alien.

O’Bannon se nadao da će sam režirati Aliena kao nezavisnu produkciju, ali se ubrzo morao zadovoljiti da nudi samo scenarij, začinjen s više konceptualnih ilustracija koje je razradio Ron Cobb. Tako je scenarij konačno, u listopadu 1976, dospio u malu, tek osnovanu firmu Brandywine Productions. Kreativna snaga Brandywinea, uz producenta Gordona Carrolla i scenarista Davida Gilera, bio je slavni Walter Hill.

Po svemu sudeći, izvorni scenarij bio je, blago rečeno, na nivou lošeg B-filma, s nepotrebnim zapetljavanjima radnje i slabo napisanim, plošnim likovima koji su izgovarali drvene dijaloge. Hill i Giler u više će navrata - u toku “prodaje” projekta 20th Century Foxu, s kojim su imali poslovni dogovor - dorađivati scenarij. Poseban je naglasak stavljen na likove, značajno prekrojene - očito po Hillovu senzibilitetu - iz ukočenih startrekovaca u svemirske kamiondžije, da ne kažemo šljakere. Hill i Giler kroz nekoliko su iteracija konačno dodali Asha kao androida s tajnim zadatkom, uveli ženske likove, te crnca i mačku. Ukratko, Hill i Giler su, pošavši od O’Bannonovih slabo napisanih dobrih ideja, u značajnoj mjeri iznjedrili potpuno novi scenarij. Ovo će neminovno biti predmet spora između O’Bannona s jedne strane, i Hilla i Gilera s druge, od kojeg svima uključenima i danas trne u ustima. Možda nepravedna činjenica da su O’Bannon i Shusett na špici Aliena potpisani kao autori priče, a O’Bannon kao scenarist, ishod je cehovske arbitraže od strane Writers Guild of America.

Kako je Hill odlučio da ne režira Aliena (primio se, umjesto toga, Ratnika podzemlja), partneri u Brandywineu morali su potražiti nekog drugog. Prvi kandidati bili su Steven Spielberg i Brian DePalma, ali konačno je, zbog njihove zauzetosti, projekt stigao do Ridleya Scotta.

Ridley Scott (1937) u tom će trenutku iza sebe imati uspješnu karijeru televizijskog režisera na BBC-u i, u prvoj polovici 1970-ih, režisera reklama. Njegov prvi cjelovečernji igrani film bio je The Duellists iz 1977, o dvojici francuskih husarskih časnika iz Napoleonskih ratova, čiji nemilosrdni dvoboj neprestano biva ometen i odgađan zbog ratnih zbivanja. Pohvaljen na festivalu u Cannesu, film nije postigao neki zavidni komercijalni uspjeh. Kako je Scott u znanstvenofantastičnom filmu vidio priliku za proboj, prihvatio je ponudu iz Brandywinea. Scott će poslije Aliena režirati još jedan vrhunski SF film - možda i najbolji uz Odiseju - Blade Runner iz 1982, te danas, smatram, nepravedno zapostavljeni fantasy film Legend iz 1985. Nakon toga napustiti će fantastiku i posvetiti se - s manjim ili veći uspjehom, ali uvijek zadržavajući svoj jedinstveni vizualni stil demonstriran još u Alienu - filmovima raznih žanrova: Someone to Watch Over Me (1987), Black Rain (1989), Thelma & Louise (1991), 1492: Conquest of Paradise (1992), White Squall (1996), G.I. Jane (1997), Gladiator (2000), Hannibal i Black Hawk Down (2001), Matchstick Men (2003), Kingdom of Heaven i A Good Year (2006), American Gangster (2007), te Body of Lies (2008).

Scott se, očekivano, od samog početka našao pred velikim zadatkom. Naime, kako napraviti uvjerljivo čudovište? Lucas i Spielberg “razmazili” su publiku svojim izvanzemaljcima. Scott je znao i kako su Kubrick (u Odiseji) i Douglas Trumbull (u Silent Running iz 1971) odustali od tuđinaca, upravo zbog nemogućnosti njihova uvjerljiva prikaza. Scenarij koji je imao u rukama zahtijevao je nešto još neviđeno, a ipak izvedivo u okvirima tadašnjih tehničkih mogućnosti, koje su se u to vrijeme (ako izuzmemo stop-motion animacijsku tehniku, korisniju za divovska čudovišta) manje-više svodile na masku, čovjeka u gumenom odijelu i mehanički upravljane lutke. Dok su na tehničkom dizajnu (svemirski brod izvana i iznutra) radili Chris Foss (čije su ideje uglavnom ostale na papiru) i Ron Cobb, te u manjoj mjeri Moebius (najzaslužniji za svemirska odijela), čudovište je ostalo neriješeno, a početak se snimanja bližio ...

Upomoć je priskočio sam O’Bannon, koji je, vidjeli smo, poznavao pravog čovjeka za posao. Štoviše, dotični je u mnogočemu, neznajući, i inspirirao izvorni scenarij.

Švicarski umjetnik Hans Ruedi Giger (1940) do sredine je 1970-ih već bio poznat, ali ne baš i uspješan, po svojim uznemirujućim slikama. Na O’Bannonovo nagovaranje - Gigeru je u tom trenutku filma bio pun kufer: i on je nakon kolapsa Dine ostao bez honorara - Giger se u kolovozu 1977. ponešto bavio Alienom, posebno dizajnom jaja i facehuggera. Međutim, Walteru Hillu sve je to bilo “bolesno”, pa je tražio da čudovište dizajnira Ron Cobb, što je dotični i pokušao. O’Bannon je, srećom, bio uporan, očito svjestan odakle je zapravo došla inspiracija i željan da ona bude adekvatno prenešena na platno. Istovremeno, Gigeru je baselska izdavačka kuća Sphinx Verlag objavila monografiju naslovljenu Necronomicon, sa slikama inspiriranim Lovecraftom i ozloglašenom knjigom ludog Arapina Abdula Alhazreda. O’Bannon je Scottu, sklonijem nadrealizmu negoli je to bio Hill, gurnuo u ruke primjerak Gigerove knjige. Čim je, listajući stranice, Scott došao do slike naslovljene Necronom IV, znao je da je riješio problem. Konačno je Giger postao punopravni član ekipe, zadužen za najkritičniji dio projekta.

U suštini, Giger, koji je konačno dizajnirao planet, olupinu i fosiliziranog pilota tuđinskog broda, kao i samo čudovište kroz sve njegove razvojne faze, nije se morao puno odmicati od svojih zastrašujućih vizija prije i iz Necronomicona. Uzmemo li nasumce niz Gigerovih slika iz 1970-ih, u skoro svakoj naći ćemo elemente prepoznatljive u filmu. Srećom za Scotta i cijeli projekt, Giger je znao svoje bio- i erotomehaničke ideje prenijeti s papira u prostor. Još 1968. Giger je radio na 45-minutnom filmu Swiss-made, 2069 F. M. Murera, za kojeg je dizajnirao tuđinca (i njegova kućnog ljubimca), na prvi pogled vrlo sličnog Alienu. Kostim iz petnaest dijelova izrađen je oko stasa nigerijskog studenta Bolaji Badejoa, izabranog ne samo zbog visine, već i zbog vitkosti. Carlo Rambaldi bio je zadužen za mehaničko pokretanje čeljusti i zuba. Konačno, Scott kao režiser dobro je znao da je čudovište to strašnije što ga se manje vidi.

Jasno, Alien je od Gigera napravio umjetničku zvijezdu, čija se slava prelila preko švicarskih granica. Nagrađen Oscarom 1980, Giger će čudovišta dizajnirati i za filmove poput Poltergeist II, Alien 3 i Species (1995, režija Roger Donaldson), a njegova vizija ubitačnog stvorenja postala je jednom od najupečatljivijih filmskih ikona zadnje petine dvadesetog stoljeća.

Alien vs. Odiseja

Rijetko kad se prije i poslije Aliena dogodilo da se znanstvenofantastični film toliko osloni na jedan slikarski opus i iskoristi ga na tako učinkoviti način. Taj spoj evropskog umjetničkog senzibiliteta i američkog nosa za filmsku zabavu, iako ni prvi, ni zadnji - primjerice, još je 1945. Hitchcok surađivao s Dalijem na filmu Spellbound. - ostao je po svojoj snazi jedinstven, posebno unutar žanrovskih okvira.

Preskočit ćemo, nekima tako omiljene, ali već prežvakane trivije o samom snimanju Aliena. Znamo i koji je uspjeh film imao i kakav je bio njegov kasniji život. Alien se izrodio u jednu od najuspješnijih znanstvenofantastičnih franšiza, koja na ovaj ili onaj način živi i danas. Izvorni će film James Cameron u Aliens (1986) proširiti u militaristički spektakl. Alien 3 (1992) dobro je i ispao - dijelom zahvaljujući režiji Davida Finchera - uzevši u obzir scenarističku redaljku proizašlu iz nepostojanja zamisli o tome što dalje s franšizom. Od konca 1980-ih pa do duboko u 1990-te, izdavačka kuća Dark Horse eksploatirala je Gigerovo čudovište u nizu stripova, spojivši ga usput s Predatorom (na filmu, naznaka da su Predatori lovili Aliene može se naći u Predator 2 Stephena Hopkinsa iz 1990), a tu su bile i novelizacije, te kompjuterske igre, od Dooma prebačenog u Alien-univerzum pa nadalje. Alien Resurrection Jean-Pierre Jeuneta iz 1997. ponudio je mizantropsku zafrkanciju, u značajnoj se mjeri oslonovši na scenaristička rješenja prethodno oprobana u stripovskom dijelu franšize. Konačno, novo je stoljeće definitivno i na filmskom platnu spojilo dva poznata svemirska stvorenja u Alien vs. Predator Paula W. S. Andersona iz 2004. i Alien vs. Predator: Requiem braće Strause iz 2007. O raznoraznim plagijatima nećemo ovdje ni trošiti riječi.

Nakon što smo na primjeru Aliena demonstrirali trnovitu stazu kojom ideja ponekad putuje od začetka do realizacije i nakon što smo, nadam se, pokazali kako se u Alienu, u različitim omjerima i često na neobične i neizravne načine, sjedinila cjelokupna tradicija dotadašnje znanstvene fantastike, filmska, literarna, likovnjačka i stripovska, ono što nas konačno zanima jeste: kako gledati Aliena nakon trideset godina?

Tvrdim, kao prvo, da je čudovište iz Aliena, uz Monolit iz Odiseje, vjerojatno najbolji filmski prikaz nečeg uistinu stranog što nas možda čeka u svemirskim dubinama. Prisjetimo se malo, cijeli Lucasov freak-show zapravo se ponaša vrlo ljudski, bez obzira na njihov maštoviti izgled: njihove motivacije, postupci, emocije ljudski su i ljudima lakorazumljivi. Spielbergovi izvanzemaljci sladunjavi su i, u osnovi, također humanoidni, pa se i oni mogu razumjeti unutar ljudskih kategorija. Slično se može, uz promjenu medija u kojem žive, reći i za tuđince iz Cameronova Bezdana. Čak i divovska čudovišta, od King Konga do Gojire i dalje - osim što, strogo govoreći, najčešće i nisu izvanzemaljci - imaju prepoznatljive osjećaje, kad ih već ne tretiramo kao elementarnu nepogodu. I Predatorov lovački nagon i kod časti shvatljivi su nam, ako već ne prihvatljivi. U suštini, nemamo nekih spoznajnih problema ni sa svim mogućim osvajačima što su se stuštili na Zemlju, posebno u filmovima 1950-ih ili njihovim novijim reinterpretacijama (Carpenterov The Thing, Independence Day Rolanda Emmericha ili Spielbergova verzija War of the Worlds, te nekoliko vrlo recentnih svemirskih zavojevača, poput onih iz Battle Los Angeles ili Skyline).

Međutim, jedini filmski tuđinci kojih se trenutno mogu sjetiti, a koji su u mnogočemu fundamentalno nerazumljivi, iako likovi itekako osjećaju posljedice njihova djelovanja, upravo su oni, koji su poslali Monolit, te Gigerovo čudovište. Pri tome, oni postupaju s dijametralno suprotnih pozicija.

Graditelji Monolita, iako ih se u Odiseji nikad i nigdje ne vidi, očito imaju znanja koja su, u usporedbi s ljudskima, božanskog opsega. Takve su im i moći. Oni utječu na razvoj ljudske vrste, poticanjem iskre razuma koja će dovesti do korištenja oruđa/oružja. Djelovati će i kasnije, da odvrate čovječanstvo od ruba kaosa do kojeg ga je dovela (ekstrapolirana iz perspektive sredine 1960-ih) hladnoratovska politika. Međutim, ipak nisu jasni ciljevi njihove intervencije. Može se pretpostaviti da ih vodi neka luč dobrote. Clarke i Kubrick možda su u izmišljene izvanzemaljce prelili ljudsku potrebu za nekim benevolentnim (Jahvom, Bogom, Allahom itd.) koji sve to odozgo promatra i svime time upravlja, na zaobilazne načine - čudni su putevi Gospodnji! - ali ipak u smjeru nekog većeg dobra, uzvišenijeg cilja, kosmosa u smislu razumnog poretka stvari.
Alien (sad mislim na naslovno Gigerovo čudovište) sušta je antiteza graditeljima Monolita. Alien ubija. S njime nema nikakve mogućnosti kontakta, razmjene ikakve poruke (nastranu franšiza, iako je i tamo iluzija nadzora čudovišta upravo to: iluzija), pregovaranja. On nastupa poput virusa, ubija sve što može i onda se - na nivou vrste, ne pojedinca - primiruje u obliku u kojem može čekati nove žrtve tisućljećima, ako treba. Kad se pojavi alien, moguća je samo surova borba za opstanak, a sredina u kojoj se pojavi tone u kaos. Netko racionalan primijetio bi da takvo ponašanje aliena škodi i njemu samome. Alien uspješno i u sagledivom roku uništava svaku bazu za svoje daljnje razmnožavanje i širenje, pa i evolutivni razvoj kao vrste. Nažalost, alien se ne ravna po ikakvim uzusima razuma.

Opreka Aliena i Odiseje ne završava, međutim, samo na izvanzemaljcima. Ona ide i dalje.
Ljudsko društvo u Odiseji, a njega u svemiru zastupa svemirski brod Discovery, zamišljeno je kao racionalno, uredno, precizno i čisto. Vidljivo je to iz prikazanog hardwarea, klinički čistog i lišenog ikakve individualnosti. Očito je to i u vrlo suzdržanom iskazivanju osjećaja, koje ide čak do emocionalne hladnoće. Sve se dužnosti obavljaju savjesno i u skladu s točno propisanim rasporedom. U trenutku krize, svi djeluju hladnokrvno, promišljeno, s razumom. Čak i kad preostane zadnji preživjeli, on i njegov brod i dalje će pred svemirskim Razumom, da ne kažemo Bogom, dostojno predstavljati Čovječanstvo koje ih je poslalo put zvijezda.

Ljudsko društvo, sažeto u posadi Nostroma, sasvim je drugi par opanaka. Brod je prljav i zapušten, s naokolo pobacanim osobnim stvarima, poput kakva neurednog stana. U skupini, tako maloj kakva jeste, tenzije se protežu uzduž i poprijeko, od uobičajenih unutarhijerarhijskih podbadanja, preko gledanja osobnih interesa, do seksualnih nabacivanja. Radi se kad se mora, onoliko koliko se mora. U krizi, nastupa rasulo, nitko ne zna što zapravo činiti i zajednica tone u kaos i propada, zajedno s brodom. Na kraju ostaje tek traumatizirana preživjela žrtva da zamrznuta plovi - čak ne ni neprijateljskim, već indiferentnim - međuzvjezdanim beskrajem, uzdajući se u čistu sreću.

Otkud takve razlike, kako u onome što autori očekuju da će naći u svemiru, tako i u vizijama ljudskih zajednica koje će se u svemir otputiti? Odiseja 2001 u svemiru premijerno je prikazana 1968. Međutim, rad na njoj trajao je više godina i ona se, realno, može smatrati djetetom Kennedyjeve ere, čak i nakon JFK-ove smrti. (Ako se dobro sjećam nekog intervjua koji je dao George C. Scott, u trenutku atentata u Dallasu Kubrick je radio na Dr. Strangeloveu.) Alien je premijerno prikazan 1979. I on je nastajao više godina, ali Gilerova i Hillova verzija O’Bannonova izvornika potječe iz 1977. Što se to dogodilo u desetak godina? Najbitnije, ali ne i jedino, Kennedyjeva smrt i Vijetnam. Po mom dubokom uvjerenju, atentat na Kennedyja i besmisao Vijetnamskog rata bili su opijelo tradicionalnoj viziji američkog sna, sanjanog na širem društvenom planu.

U Odiseji osjeća se duh vremena u kome se odlučilo otići na Mjesec i onda se tamo i otišlo, prevladavši sve prepreke. Osjeća se vjera u napredak i moralnu snagu istraživanja svemira i otkrivanja nepoznatog u beskrajnim prostranstvima. Ne znači da je Kubrick bio startrekovski naivan: drugdje sam već govorio o mnogim mračnim i pesimističnim tonovima iskazanima u Odiseji. Ali, Clarke i Kubrick pokazali su prstom na zvijezde, na mogući put prevazilaženja ljudskih ograničenja.

Iz Aliena provijava duh zemlje izjedene djelovanjem krupnog kapitala - spregnutog s vojskom, obavještajnom zajednicom i organiziranim kriminalom - koji će ubiti predsjednika ako treba, ratovati i općenito širiti krvavi kaos gdje god mu se prohtije, pendrečiti svakog tko se pobuni, a sve da još više napuni vlastiti novčanik i odbrani zgrnuto bogatstvo. Tu više nema nikakve vjere, ostaje samo korporacijska eksploatacija i pojedinci da se batrgaju kako znadu i umiju i brane hvatanjem krivine gdje god stignu.

Kaos i strah!

Ne samo da je Alien u znanstvenoj fantastici prikazao sve one tjeskobe i društvena previranja, koja su se i inače prelomila kroz cjelokupnu američku kinematografiju sedamdesetih. Alien nije samo odraz društva korodiralog djelovanjem kapitalizma. Taj film izravno upozorava na posljedice. On napada sustav, ali ne štedi ni ljude koji dopuštaju da ih takav sustav koči.
Kritika kapitalističkog sustava u Alienu odvija se na dva nivoa.

U redu, čudovište iz Aliena je organizam koji se negdje razvio (nismo sigurni želimo li posjetiti to mjesto) i tu nemamo što razgovarati. Tko je, međutim, kriv što se taj organizam, razoran i ubojit kakav jeste, našao među našim junacima, a u širem smislu, i među ljudima općenito? Tko je odgovoran za sav taj kaos i pokolj?

Krupni kapital. Kompanija. O tome u filmu nema ni najmanje sumnje. Brod je skrenut s putanje po standardnoj proceduri koju je propisala Kompanija. Neposluh se kažnjava neisplatom plaće. Posada Nostroma prisiljena je ugovorom, nepripremljena i neopremljena, poći u istraživačku misiju. Štoviše, jednom kad je Kane zaražen, tko krši karantenu? Ash, koji očito djeluje po nalogu Kompanije. Čak je i brodsko računalo programirano u tom smjeru. Lako moguće da je Kompanija u početku dobro znala o čemu se radi (nastavak franšize, a očito i novi Scottov prequel tu su eksplicitni, ali 1979. to još ne znamo). Sjetimo se svađe između Dallasa i Ripley u kojoj on kaže da mu je dotadašnji znanstveni časnik u zadnji trenutak zamijenjen Ashom! Koincidencija? Budimo ozbiljni! Kompanija pošto-poto želi čudovište i u tu svrhu žrtvuje sve, cijelu posadu, a možda i cijelo čovječanstvo.

Posada, koja je isključivo najamna radna snaga, da ne kažemo proleteri, nema tu nikakva upliva. Čak i najmanja iluzija razlike u hijerarhiji zapovjednog lanca - preslikana iz iluzije kakvu su, primjerice, akademski obrazovani građani donedavno gajili o svom društvenom položaju u odnosu prema, recimo, tvorničkim radnicima (a o urušavanju te iluzije vidi Suvina na mnogo mjesta) - nestaje pred alienovim zubima. Ako se posada i pokuša pobuniti i organizirati, tu su znanstveni časnik i brodski kompjuter, dakle znanost i tehnologija upregnuti u kapitalističke interese, da ih sabotiraju. Čudovište mora biti dobavljeno i u to će ime svi i sve biti žrtvovano.

Jasno je da alien Kompaniji treba kao predmet istraživanja, najvjerojatnije za potrebe biološkog ratovanja. Jasno je da tu Kompanija očekuje veliki profit. A pred profitom gazi se svaka ljudskost. Pohlepa ide toliko daleko da se ne razmišlja čak ni o sigurnosti i opstanku ljudske vrste kao takve. Zvuči nam poznato? Da, to je upravo ono što već desetljećima radi krupni kapital, a sad se posljedice gomilaju i zatrpavaju nas, uvukavši nas u kataklizmu nesagledivih razmjera. To je ono o čemu govori Alien, a na manje ili više ozbiljan način i cijela franšiza.

Idemo dalje, prividno u malu digresiju vezanu uz ono što bi Kompanija s alienom.

Kao što je na mnogo mjesta rečeno i na još više mjesta demonstrirano, kapitalizam zapravo ne može bez rata. Ali, postoji jedan problem. U ratu se gine. Cinici bi rekli, s obzirom na stravična ranjavanja koja uzrokuje suvremeno oružje, ako imate sreće. Ljudi to znaju, imali su prilike vidjeti, i više im se baš i ne ide. I zato kapitalist i s njime spregnuti general već desetljećima traže koga će poslati da gine.

Dok se može u vlastitom dvorištu naći sirotinju da popunjava profesionalnu vojsku (Jer, armije popunjene po načelu naoružanog naroda opasna su stvar!), u redu. Ako ima saveznika u koaliciji voljnih - od kojih se neki, opsjednuti tlapnjama o predziđu ovoga ili onoga, sami guraju preko reda - još bolje. Isto i u slučaju običnih plaćenika. Ali što kad postane problem skupiti dovoljno vojnika, kao što je Amerikancima u Iraku i Afganistanu?

U nekakvom znanstvenofantastičnom okruženju, rješenje su kiborzi ili genetski stvoreni ratnici. A čudovište poput aliena točno je ono što treba! Naravno, ostaje malo pitanje nadzora ... Ovo nije isprazno razmišljanje jednog kolumniste, jer genetska tehnologija ide takvim koracima da ćemo za pedesetak godina imati mogućnosti stvarati svoje male aliene u neograničenim količinama. Nemojte se zavaravati, bude li genetska tehnologija u rukama krupnog kapitala, bez ikakve kontrole javnosti sposobne da shvati što se radi i događa, bit će linija razvoja koje će ići upravo tim smjerom!

Međutim, tu, kao i u mnogim drugim stvarima, krupni kapital i vojni establišment kopaju sebi jamu. Jer, već se mnogo puta pokazalo da iluzija vojne nadmoći naprosto vuče u rat. A onda se, kako se odvija situacija na terenu, shvati da nadmoć nije ni izdaleka takva kako se mislilo. Kako povijesne, tako i aktualne primjere mogao bih navoditi dulje vrijeme. Svjedočimo već nekoliko desetljeća stanju duha u kojem mnogi vjeruju da će dobivati ratove pritiskajući dugmad, kao u kakvoj video-igrici. A to je opasna situacija, koja na globalnom planu neminovno ima samo jedan ishod: opći nuklearni obračun.

Alien ne treba kapitalu samo kao ratnik. Alien je tu i da širi strah. Taj strah paralizira. Onesposobljava. Onemogućuje otpor. Strah i panika bacili su Dallasa alienu u naručje. Lambertova, koja se raspala od samog početka, od brutalnog čina rođenja (shock and awe doktrina malo prije Busha mlađeg), ostaje ukočena pred čudovištem i realno upropaštava Parkerovu šansu da ga sprži plamenobacačem.

Pogubno djelovanje straha u ljudskom društvu imamo prilike gledati svaki dan. To može biti strah izazvan krvavim činom (11. rujna), ili tihi ali svakodnevni strah za egzistenciju (burzovni krah 2008), učinjenu ništavnom pod maljem kapitalističke eksploatacije. Koje god podrijetlo tog straha, on je krupnom kapitalu i njegovim utjerivačima dobrodošao. Toliko dobrodošao da će učiniti sve da ga izazovu, šire i podržavaju.

Kraj digresije!

Ne samo da je kapitalizam doveo čudovište među ljude. Samo Gigerovo čudovište u Alienu istovremeno je metafora monstruoznosti tog istog kapitalizma!

Kapitalizam je sustav koji iskorištava, brutalno i bez milosti, do kraja. Takav je bio oduvijek i takav će biti dok ga bude. Tzv. kapitalizam s ljudskim licem, oživotvoren u evropskoj državi blagostanja, nešto je što posredno trebamo zahvaliti dvojici ljudi, Hitleru i Staljinu. Hitler je krvavo demonstrirao kapitalistima sredine 20. stoljeća kako se u zaštiti svojih interesa ne mogu osloniti na ekspanzionistički militaristički nacionalizam. Staljin je, kao reakciju na Hitlera, svoje divizije doveo u srce građanske Evrope. Sve to natjeralo je kapital na ustupke, ne bi li tako otupili oštricu nezadovoljstva eksploatiranih masa. Od 1991, kad je kolabirao sovjetski realsocijalizam i jugoslavenski samoupravni, a kineski se stao transformirati u neku čudnu mješavinu maoizma i tržišnih zakonitosti, kapitalizam se, ostavši bez realnog protivnika, ponovno raspojasao i već dvadesetak godina nemilosrdno demontira institucije države blagostanja, inaugurirajući sveopću socijalnu nesigurnost i strah.

Kapitalizam zna kako baratati strahom. Naučio je tu lekciju u svojem najekstremnijem eksperimentu do sada, u nacističkom sustavu radnih logora i logora smrti. Treba shvatiti da nacistički logori nisu nikakva devijacija, nikakav zastranjeli produkt bolesna uma Hitlera i njegove SS-ovačke družine, već rezultat fundamentalno zločinačkog sistema. Nacistički su logori kapitalistički wet dream u kojem se pokorena radna snaga pretvara u roblje, iskorištava do maksimuma uz minimum izdržavanja i onda, kad je iscrpljena, istrebljuje i konačno reciklira. SS je točno, u reichspfennig, izračunao koliko prosječno košta jedan logoraš i koliko se od njega dade zaraditi uz pretpostavku da ga se radno eksploatira cca devet mjeseci, uključivo i troškove spaljivanja! (“Proračun rentabiliteta” zainteresirani mogu pronaći u C. L. Sulzberger: Drugi svjetski rat, str. 568 (2. dio). Ovdje se referiram na lako dostupni pretisak kojeg je u dva dijela objavio Marjan tisak, Split, 2005. Uz male intervencije u nezgrapnom prijevodu, taj proračun možete naći prepisan u mojoj priči “Mrtvi” iz zbirke Lakuna iz 2010.) U nacističkim logorima ukinuta je čak i radnička klasa. Ljudsko biće svedeno je isključivo na radnu stoku i sekundarnu sirovinu.

I sada, sijući strah, baš kao alien, i vjerujući kako je - jer, bože moj, kraj je povijesti! - ostao bez ikakve konkurirajuće društvene alternative, svemoćan baš kao alien, kapitalizam malo po malo ljušti obrazinu tzv. ljudskog lica i navlači svoju pravu kožu. Gigerovsku kožu čudovišta koje u svojoj eksploataciji uništava svaku moguću budućnost, ne samo onima koje tako brutalno iskorištava, već i samome sebi. Baš kao alien.

Krupni kapital, ta šačica pohlepnih i bogatih, alien je u svemirskome brodu ljudskog roda. Oni zastrašuju i onda nas tako zastrašene uništavaju. O tome više u mom umu nema nikakve dvojbe. Strah je njihovo glavno i, realno, jedino oružje. Oni, kao i alien, uništavaju podlogu za svoj razvoj, ali, kao ni alien, nisu u stanju to shvatiti. Siromašni, nezaposleni, gladni, bolesni, izmučeni ratom, ne mogu kupovati. Ali, suvremeni krupni kapital, ogrezao u svojoj dekadenciji, to ne razumije. On ne razumije ni da su resursi konačni, ne razumije ni da je Zemlja na granici nakon koje više neće moći izdržavati ljudsku civilizaciju na nivou koji sada imamo. Kapitalist se uzda u vojnu nadmoć, u avione i projektile i pametne bombe i plaćenike. Nada se da će nemilosrdnom silom slomiti svaki otpor dovoljno daleko od svoga praga. Kad shvati da to ne ide, bit će kasno. Ne samo za kapitaliste, nego i za sve ostale, jer će do tada planet i ljudska civilizacija na njemu biti bačeni u takav kaos da će opstanak svima postati nemoguć.

Ima li izlaza? Može li se izbjeći ovakav crni scenario?

Da, može!

Jedini je izlaz nadvladati strah i ispucati aliena u svemir. Neka tko shvati kako mu drago - to neće biti nimalo ugodan posao - ali druge nema. Stanje se već kreće prema situaciji “ili mi, ili oni”, prema kapitalistima tako omiljenoj darvinističkoj borbi za opstanak. Uskoro tu više neće biti izbora. Kao što ni Ripley nije imala drugog izbora, već zauzdati strah i tako naoružana suočiti se s užasom.

Ripley je ne samo simbol potrebe da se sruši kapitalistički sistem, već i iskaz ozbiljne sumnje da će se to moći ostvariti u okvirima patrijarhalnog pogleda na svijet. Držim da u svijesti o tome, prisutnoj diljem globusa, iako ne uvijek jasno artikuliranoj, leže uzroci tridesetogodišnje popularnosti Aliena. A u tome što nam je Alien to tako beskompromisno prikazao, leži njegova umjetnička snaga.

U sjećanje...

Nakon više od 25 godina nakon eksplozije "Challengera", izronila je amaterska snimka nesreće:

http://news.yahoo.com/blogs/sideshow/first-amateur-video-challenger-shuttle-explosion-revealed-185802006.html

Prikaza

“Ovo sve neće izaći na dobro, kapetane McKinley”, promrmlja bojnica Ladiges umorno prstima trljajući korijen nosa. Onda stavi naočale natrag i pogleda me svojim smeđim očima. “Brigadir razmišlja da postavi mrtve straže.”

“To će samo otežati situaciju”, slažem se se s njom. Mrtve straže pucaju bez upozorenja. I pucaju da ubiju. Zasad još nitko nije mrtav, a ako u šumi stvarno ima nekoga, tko i ne mora biti neprijatelj, i bezveze padne krv ... Stvarno neće na dobro izaći.

“Evo, drugarice bojnice”, uniformirana konobarica prekida nas i donosi naručeno, pivo za bojnicu Tessu Ladiges i kucheru za mene. Otpijam gutljaj vrućeg čaja, dobar je, aroma je baš kako treba biti. Rupe pamtim po tome kakva im je kuchera koju služe. Ovo gdje sjedimo nije baš rupa, ali vidio sam i bolje vojne kantine od ove. Ali zato im je kuchera dobra.

“I kako ja tu mogu pomoći? Što ja imam s prikazom?”

Cijeli gradić šuška o prikazi. Prikazama, neki tvrde da ih ima više: oni koji uopće žele o tome govoriti. Jer, većina samo šuška, u po glasa, bacajući nervozne poglede preko ramena, kao da se boje da će ih netko proglasiti ludima ili odvesti u gluho doba noći jer šire glasine i dezinformacije. A kako povijest uči, kad je na vlasti revolucionarna narodna vlast, oprez nije naodmet.

“Pročitala sam vaš dosje, kapetane McKinley”, bojnica se povjerljivo naginje prema meni. “Znam da ste na svom rodnom planetu bili u izviđačko-diverzantskim jedinicama ...” Ostavlja činjenicu da visi u zraku, neka sam nagađam i zaključujem.

“Dobro, i?” Njušim što hoće, ali neka to bojnica sama kaže. Neka moli, moglo bi se reći. Nisam siguran da mi je simpatična, pa neka se malo krčka u vlastitom sosu. Da, ponekad sam prasac. Kad zbog toga nema štete.

“Mi smo narodna vojska, kapetane McKinley, popunjavamo se po vojnoj obvezi. A znate kakvi obveznici hoće biti. Ne ide im se. Radije bi kući. Zabušavaju. Na terenu su često nepažljivi, promiču im očite stvari. Kad još i strah proradi ... A vi ste znali posao, pročitala sam. Izviđanje duboko u neprijateljskoj pozadini.”

“Pa hoćete da odem u šumu i vidim ima li tamo koga?”

“Bilo bi dobro, kapetane. Prije nego netko strada.” Briga u bojničinim očima odjednom mi postaje sasvim iskrenom. “Među nama, ne vodimo ovaj razgovor. Ne bih smjela s vama raspravljati o prikazi, ali nemam koga drugog pitati. A uistinu ne želim da netko -”

“U redu”, prekidam je. “Shvatio sam. Pošaljite sutra nekoga po mene, pred hotel. 06:00 točno. I urazumite brigadira, ako je ikako moguće.”

* * *

Ostavljam brdo i radarsku stanicu za leđima, ulazim u šumu. Stražarsko mjesto je sto metara za mnom, bojnica Ladiges i stražari pratili su me dalekozorima dok nisam zamakao za stabla.

Baš je na tom stražarskom mjestu prije tri noći stvar pukla. Oko 02:15 se zapucalo, prvo jedan hitac - tako je pisalo u izvještaju zapovjednika straže koji mi je bojnica potajice pokazala - a onda rafali. Nije bilo jasno da li se stražar držao pravila službe: tri put pozivaš nepoznatog da stane, onda pucaš u zrak, tek onda da ubiješ. Po onom prvom pucnju, rekao bih da jeste. A onda je stražar - ročnik na pola vojnog roka - u panici istresao čitav spremnik. Znamo da je bio u panici: vidio sam jadnika smotanog u luđačkoj košulji, sedativi su mu na uši izlazili. Bili su ga našli takvog, prolupalog, kad su zapovjednik i razvodnik straže i vojnici stigli, uzbunjeni pucnjavom. Psihić je samo kimao glavom, iz stražara nisu izvukli ništa suvisloga. Bojnica je pitala liječnika ima li nade. Vidio sam da joj je stalo do momka, odmah je dobila plusić: cijenim časnice koje brinu o vlastitim ljudima. Psihić je tek slegnuo ramenima.

Kad je sljedećeg jutra komisija napravila uviđaj na stražarskom mjestu, nisu našli ništa. Samo ispucane čahure, svih 30, cijeli spremnik. Ni krvi, ni tragova, osim onih koje je ostavio stražar. A tlo je bilo vlažno, cijeli je prethodni dan kišilo. Jasno, uzeli su momku krv. Ništa, bio je čist k’o suza: ni alkohola ni droge ni tableta. A ovdje, na Mili, nema halucinogenih agenata u zraku. Što god stražar vidio, komisija je zaključila da je stvarno, a ne priviđenje. Nisam bojnici spominjao telepatsku sugestiju - moguće, ali ne baš vjerojatno. Nisam htio da brine više nego što već brine.

Onda je brigadir podvostručio straže. Sljedeće su noći sa dva stražarska mjesta javili da nešto vide na rubu šume pod brdom, neku nejasnu priliku, poput čovjeka. Samo je stajala tamo i nije prilazila. Prikaza se pojavila i naredne noći. Uvijek na rubu šume. A vojska je inače znala što se šuškalo po gradu, što su već pola godine u povjerenju pričali šumari i cestari i vozači. Zavladao je nemir. Strah. Jasno, i u gradu se brzo saznalo o incidentu na radarskoj stanici. I sad brigadir razmišlja o mrtvim stražama.

Ustvari, Milu tek istražujemo. Diljem planeta utemeljeno je nekoliko manjih gradova, svaki sa svojim pristaništem za svemirske brodove. Jednim sam takvim, mojim vlastitim, i sam stigao, isporučujući montažne kuće u dijelovima. I dok sam čekao na istovar, potražila me bojnica Ladiges.

Na Mili je prije četiri standardne godine izvršen prevrat, uglavnom bez krvi, ali stanje nije bilo baš stabilno. Većina onih kojima se nije sviđala nova revolucionarna vlast jednostavno je otišla kako je i došla, ali ostalo je nešto kontrasa u šumama, dolje na južnom kontinentu. S njima se malo pregovaralo, malo puškaralao. Ovdje, na sjeveru, koliko sam znao, trebalo bi da je mirno. Ali vlast teži paranoji, pa kad su krenule priče o prikazama, jasno da im se to nije dopalo. Službeni je stav bio da su to tlapnje, priviđenja, gluposti.

A sad se čini da se tlapnje, priviđenja i gluposti zanimaju za osjetljivu vojnu instalaciju. I stoga sam se našao sam u šumi, u punoj ratnoj spremi, s puškom u rukama, s kamerom na kacigi, okružen moćnim, tridesetak metara visokim stablima, pažljivo zagledajući tlo ne bih li u vlažnoj truleži otpalog lišća otkrio tragove uljeza.

* * *

Do kasnog popodneva, moj ukupni rezultat čine tri mala jelenčeta u daljini, neka zvijer poput ovećeg psa što je zbrisala u grmlje i jedan krupni gušter, potpuno nezainteresiran za mene. I mnoštvo tragova drugih životinja, onih koje se ne pokazuju pred prvim strancem koji na njih naiđe. I kukci. Razni i u velikom broju. Na tlu, u zraku i gore, u krošnjama. I neke male leteće zvjerčice, pretpostavljam da love kukce.

“Šuma k’o šuma”, šapćem u mikrofon. Vrijeme je redovnog izvještaja, svaka četiri sata. Signal hvata i prenosi bespilotna letjelica što kruži na tri kilometra nad šumom. Nema još razloga za posebnim režimom, ali svejedno, ne dižem veću buku nego što moram. “Ničeg i nikoga.”

“Nekoga bi moralo biti”, čujem bojnicu Ladiges u slušalicama. “Stražar nije poludio bez razloga.”

“Da je vojska, već bih našao tragove”, odgovaram joj. Pravci kojima se kreću. Mjesta gdje su logorovali i palili vatru. Odbačeni otpatci, kakva prazna konzerva ili ovitak čokoladice. Opušci. Imam ja nos za takve stvari. I nos i dugogodišnju praksu.

“Civili?”

“Još lakše.” Po prvi se put pitam lovim li ja stvarno utvaru? A onda se prisjetim nečega o čemu sam jednom čitao, nekog vojnika na staroj Zemlji, davno, davno, još tamo početkom 20. stoljeća, koji je u filipinskoj prašumi poludio od jeze kad je noću naletio na nekakvo bezopasno stvorenje. Avetnjaka, malog, ali sa zatrašujućim okruglim očima i golim ušima, kao u kakva zloduha, i tankih udova i dugog repa. “Bojnice ...”

“Recite, McKinley?”

“Ima li ovdje među životinjama nečeg poput majmuna?”

“Majmuna?” Tišina s druge strane veze, dok do kraja shvati što joj hoću reći. “Urođenika, mislite? Ne, koliko znamo.”

Kvragu! Odjavljujem se i prekidam vezu. Kad bolje razmislim, teorija mi ne drži vodu. Na cijeli ispucani spremnik, našlo bi se tijelo, ili barem krv.

Baš kvragu!

* * *

Prodirem još dublje u šumu, već sam drugi dan u izviđanju. I dalje bez rezultata. Noć je protekla potpuno mirno. Bacam pogled na sat, skoro će podne. Šuma je tiha, nikakvih glasova, buke, ničega što bi ukazivalo na ikakvu prisutnost ljudi. Ili nečeg sličnog ...

A onda nešto zašuška, meni s desna! Lišće! Ukipim se, pridižem pušku. Iza stabla, pod krupnim listovima nekog grma, vidim jelenče. Mali biljojed smeđe dlake, po građi i rogovima kao mali jelen, zato ga i zovu jelenče. Pred njim stoji još jedan. Udaljeni su dvadesetak metara od mene, čini se da me ne vide. Ni sam ne znam zašto, uključujem kameru na kacigi neka snima. Da barem razveselim ovdašnje zoologe, kad će već bojnica Ladiges ostati razočarana. Jelenčad stoji jedan pred drugim, kao da se odmjeravaju. Teritorijalni obračun? Ili je tu negdje i ženkica?

Iznenada, jedno jelenče navali na drugo i u skoku kao da se raspline u oblak. Zrak ispunjava glasno zujanje dok taj oblak obavija drugo jelenče i životinjica u trenu nestaje u vrtlogu - roj!, shvaćam s užasom - i ruši se na tlo. Tanke se noge batrgaju kroz zujanje, bespomoćno mlate zrakom. Jelenče je prekriveno živom tamnom masom, izbodeno, izgriženo, ne znam ni sam, tisućama žalaca, tisućama pari čeljusti. Nepomično promatram što se događa, snimam roj dok proždire svoj plijen. Ne znam koliko vremena prolazi, pola sata, možda više i kad ostane tek nešto kože i kosti i rogovi i papci, roj se diže od strvine, u kovitlacu, u spiralnim krakovima, prije no što će se opet sabiti i odzujati gore, u krošnje.

Stegnutog želuca prilazim onome što je ostalo od jelenčeta. Prije no što sam pošao u izviđanje, bojnica mi je dala osnovne informacije o ovdašnjoj fauni, onoliko koliko se zna. Nije spominjala kukce koji u roju mogu ovako vjerno oblikovati neku drugu životinju, da bi joj se, zaštićeni takvim podražavanjem, prišunjali ili je zaskočili iz zasjede.

A ja sad u potpunosti shvaćam što se dogodilo na stražarskom mjestu. Neki roj, ili rojevi, vidjeli su ljude. I počeli su se pojavljivati pred njima, u ljudskom obličju, podražavajući ih. Kao prikaze. Jedna je došla do stražara, nije stala na njegova upozorenja i on je pucao. A kad se ljudski obris rasplinuo u roj, jadnik je ispucao cijeli spremnik. Što roj, naravno, nije moglo zaustaviti. Pa je vojnik, suočen s neobjašnjivim, stravičnim, užasnim, poludio.

Je li to bio napad? Ne bih rekao, inače bi od vojnika našli tek kosti. Zašto roj nije pojeo stražara? Zato jer nije znao što je ljudsko biće? To bi značilo procjenjivanje, odlučivanje, inteligenciju. I dokle će se rojevi tako suzdržavati? Uopće ne sumnjam da nam se mogu prikrasti blizu, sasvim blizu ...

Uspostavljam vezu, bojnica ima spreman helikopter za hitno izvlačenje. A ovo je hitno, vlasti i stručnjaci moraju što prije vidjeti ovo što sam snimio. Jer, imamo ozbiljan problem.

Pozvao sam helikopter, preostaje mi samo čekati. A onda za sobom začujem zujanje. Ledim se i okrećem. Polako, sasvim polako. Ne podižem pušku, nema smisla. A prikaza što stoji preda mnom, podignute desne ruke, složena iz milijuna kukaca, mogla bi to krivo shvatiti.

Istraga povodom smrti jednog žanra

Mala napomena: Ovo je esej s konca 1990-ih. Iako, ne znam je li se što suštinski promijenilo...

************************************************************

Na prvi pogled, žanr što leži na asfaltu je mrtav. K’o kvaga. Terminiran. Premda, čini se da uzrok smrti nije nasilje, ne znam, vidjet ćemo. Provlačim se ispod žute trake, stop policija i grb i stop policija i tako do kraja koluta. Dečki snimaju, blicevi bljeskaju kroz mrak. Malo podalje, mladi par što je našao tijelo. Daju izjavu, već naslućujem priču, ništa čuli, ništa vidjeli.

Par nas se okupilo oko žanra, gledamo ga dok iscrtavaju obris kredom, ovakav sigurno ne bi pobijedio na mister univerzum. Dugi rep, deset zgrčenih prstiju što podsjećaju na paukove noge. Depilirane, doduše. Doktor se sagiba nad žanr, dotiče ga električnim štapom. Prsti se odjednom rastvaraju i ponovno grče, žanr kao da živne, a mi, bogami, odskačemo na sigurno. Nikad se ne zna, prvi pogled hoće zavarati.

“Sve u redu”, smiruje nas doktor. “Refleks, samo refleks.” Netko se iza mene nervozno smije, dok doktor zapisnički konstatira smrt.

“U redu, dečki”, pokazujem na leš. “Ako smo gotovi, bacite to u vreću i nosite na sudsku.”

* * *

Tijelo leži rastranširano na obdukcijskom stolu, hladno u hladnoj dvorani. Đuro Mesar skida rukavice i pregaču, gotov je s poslom. “Dakle?”, pitam ga dok povlačim dim. “Znamo li što je to?”

“Znamo”, odgovara Đuro. “SF.”

U, bogati, češem se iza uha. A ja mislio da je SF ono veliko čudovište, sve sa slinom i zubima, što harači po kinima, Švarci i ona Ripley, a ne ovo nešto, ovako mrtvo, skoro pa nikakvo.

“Ovo je jedna od ranijih formi”, objašnjava Đuro. “Ali, ako mene pitaš, bit će toga još, mislim da ni noviji oblici neće dugo.”

“Uzrok smrti?”

“Uobičajeno”, sliježe Đuro ramenima. “Pohlepa, glupost, intelektualna lijenost. Miješanje s drugim žanrovima, prevlast novih medija, starenje publike. Gubi se interes, stvar jednostavno odumire. Imamo dosije o SF-u. Uzmi i pročitaj, bit će ti jasnije.”

* * *

I sad sjedim sam u kancelariji, vani već pijetlovi kukuriču, pepeljara dupke puna. Preda mnom papiri, bilješke, slike, diskete, razbacano po cijelom stolu. A u duši steže, Đuro je imao pravo.

U početku nisam shvaćao. SF je izgledao tako snažan, pun života, oko njega su se vrtjeli milijuni. Knjige, stripovi, filmovi, televizija, igre. K vragu, bar se taj žanr činio neuništivom. A sad mu je leš u mrtvačnici i hvata me užas što će biti kad se štampa dohvati službenog izvještaja. Još jednom prevrćem dosije, kako im, k vragu, objasniti uzrok smrti?

Svaki žanr negdje počinje, negdje se rađa, ni SF tu nije ništa posebno. Bio je tu taj Grk, Lukijan iz Samosate, što je htio na mjesec. Za njim Campanella, More, de Bergerac, Swift. Nije izmišljanje novih svjetova bilo ni bezopasno, More je završio s glavom na panju, doduše iz drugih razloga, ali ipak. Čak se i da Vinci čuvao da njegovim helikopterima, podmornicama i mitraljezima ne potpale lomaču pod njim.

Pravog rođenja, kako to obično biva, ne bi bilo da nije bilo žene. Svi se slažu da je Mary Shelley sa svojim Frankensteinom prva prava SF autorica. Argument je za to jednostavan. U osnovi je SF-a kao žanra znanost. I u osnovi Frankensteina je znanost, makar naivno shvaćeni Galvanijevi žablji kraci. Dakle, Frankenstein je SF roman, a Mary Shelley SF autorica.

I tako je žanr ugledao svjetlo dana. Devetnaesto je stoljeće iskoristio da malo ojača, da pusti pipke. Poe i Stevenson su ga zapaprili strahom, Verne mu je dodao čiste avanture. Kad su ga još kroz šake propustili Wells i Čapek, sve je bilo tu, na mjestu, zadano. Stvorenje je ličilo na ovo što smo noćas našli. Što ličilo, mislim si dok palim cigaretu, to je bilo to.

A malac se pokazao žilavim, brzo se širio i pljuckao novo sjeme gdje god je stigao.

Klima mu je ispočetka išla na ruku, bilo je to vrijeme umova, doba znanosti i sprava. Darwin nas je sve proglasio majmunima, kao da se to inače nije vidjelo. Mendel mi je objasnio zašto mi mali ima plave oči, kad i žena i ja imamo smeđe (Meni je i dalje sumnjiv susjed Pero, ali nećemo sad o tome.). Einstein je rekao da je sve relativno, a Heisenberg je dodao kako je k tome i neodređeno. Ciolkovski i Goddard su nam pokazali kako radi raketa. Edison, Bell, Tesla, Marconi, bez njih bi sve još bilo na svijeću i golubove pismonoše. Marx nam je objasnio kako nas kradu, a Lenjin je pokušao nešto učiniti u vezi toga. I dok je Freud počeo rastavljati onaj čudni sat što nam u glavi radi tika-taka, Daimler i Ford su nas stavili na kotače, a braća Wright nam dala krila. Bilo je to doba kad se sanjalo o boljem sutra, bogatijem i pravednijem za sve.

Mladi se žanr imao na čemu obilato hraniti, znanost je bila tlo na kojem se dobro raslo. Iznikli su Asimov i Heinlein, Sturgeon i Pohl, Simak i van Vogt, ugodno se bilo grijati na toplini sjajnih novih čudesa i dalekih svjetova o kojima se tada znalo samo da postoje. Dobro je žanru išlo, životinja je već solidno narasla, preživjela je i prve udare, Drugi svjetski rat i kolaps pulpa, i sretno dočekala poplavu džepnih knjiga.

Došli su i filmovi i televizija. Pa Silverberg, Zelazny, Dick, Delany, Ellison. U žanr su ušle nove teme, nije se više samo slavilo sjajnu sutrašnjicu prosvijetljenu znanošću. A onda, naučili se dečki i pisati, sve je to više ličilo na ozbiljnu literaturu, kako to lijepo kažu kritičari. Žanr se počeo miješati u maticu, postao je cijenjen. Evo, Bradbury, na primjer. Uzme čovjek neku njegovu zbirku, i ne zna više što čita. Je’l SF, je’l horror, je’l uspomene iz djetinjstva, je’l priče iz Irske, sve po malo. A opet, sve dobro, nije da nije.

Pa su nam Clarke i Kubrick dali Odiseju i dokazali da SF film može biti i umjetnost. A Lucas je pokazao da se na SF-u može i te kako zaraditi. Osamdesetih i devedesetih se činilo da žanru nema kraja, novi pravci, novi pisci, filmovi samo mlate lovu, televizijskih serija k’o glisti poslije kiše. Prateći biznis cvate, konvencije veće no ikada. Tko je tada mogao znati?

Svatko tko je htio vidjeti, pomišljam.

* * *

I dok gledam kroz prozor prve ljude što još sneni bauljaju na posao, jasno mi je da se krv žanra davno zatrovala. Uzimam sliku Mary Shelley, u očima joj vidim ono što možda nitko drugi ne vidi.

To dijete, naime, taj SF, od samog je početka nosilo u sebi klicu svoje smrti. Jeste, u osnovi Frankensteina je znanost. Ali, u njemu je i strah od znanosti, i to, bogami, da se utronjaš. Nisu bez vraga mnogi kasnije Frankieja smatrali horrorom. I u tome je veliki dio problema, samo to tada, kroz plač novorođenčeta, nitko nije čuo.

Pa, bilo je zlatno doba, netko će reći. Asimov i Heinlein i... Da, da, bilo je. Znanosti i tehnike na sve strane, kao nikad prije. Ali, bilo je to i doba Hitlera, Mussolinija i Staljina. I doba mitraljeza, tenka, ciklona B, bombe, što bi se reklo, sve sama primijenjena istraživanja. Ubijanje je postalo industrija, privredna grana, sve izračunato i isplanirano. Nešto je krenulo zlo i naopako, ljudi su postali gole brojke u računicama smrti. A znanstvenici su tome itekako kumovali. Kasnije zgražanje nad svojih umova djelima, kod onih koji su se uopće zgražali, danas djeluje gotovo licemjerno.

Znanost je kod običnog svijeta postala izvor straha.

A zapravo, kad čovjek malo razmisli, jasno je da je u startu nastao kratki spoj u glavama. Jebi ga, znanost nije nešto bogomdano, znanost su samo ljudi. Sa svojim željama, nadama, ambicijama, uvjerenjima. Dobri ili zli, ali uvijek samo ljudi. Ni stvari nisu zle, same po sebi. Bomba je preglupa da bude zla. Ljudi koji su je napravili i oni što bi je bacali, to je već nešto drugo.

I sad, kad prevrćem dosije, vidim da je malo onih koji su to shvatili. Mjesto da se zgrabi zle dečke za gušu, pustilo se da znanost bude bauk i prokletstvo. Tako je bilo lakše. Linija manjeg otpora. Što je ono Đuro rekao? Glupost, lijenost...

A što se žanra tiče, škrinja mu se počela raditi dok je još bio mlad, shvaćam dok mi cigareta dogorijeva među prstima. Strah, pomišljam. Cijelo je vrijeme tu, druga strana sna, od Mary na ovamo. Zamjatin, Huxley, Orwell. Ništa oni nisu trebali izmišljati, bilo je dovoljno pogledati oko sebe. Uzimam stillove iz filmova pedesetih. Rat svjetova, Oni, Tarantula, Invazija otimača tijela. Marsovci, divovska gamad, Godzilla. Frka, sve sama frka, crveni, bomba, podivljala priroda, znanost izvan kontrole.

I stvarno se poslije Drugog svjetskog rata činilo da svijet ide k vragu. Koreja, Kuba, Vijetnam, Izraelci i Arapi, Indija i Pakistan, naftna kriza, zagađenje, eksplozija stanovništva, a nikad ne znaš kad će grunuti za stvarno. Novi val nije na to mogao ostati gluh, stavio je čovjeka pod lupu, sve što su nam Silverberg i Dick i Delany i Ellison pričali o budućnosti, bilo je, ako ćemo istinu, o nama samima. Nisu to bile lijepe priče, baš naprotiv. Novi nam je val potkresao sjajna krila, upozorio nas da nema puno nade, rekao nam da stvari kreću nagore. A nitko ne voli one koji nose loše vijesti.

Cyberpunk, dobacuju neki. Što je cyberpunk, zapravo? Obrazac krimića, ispričan stilom Chandlera i Hammeta, umotan u (opet!) mračnu budućnost što je u desetak godina gotovo postala sadašnjost. Nanotehnologija, upozoravaju drugi. Marx bi sigurno bio sretan, rad se konačno oslobađa, prelazi iz carstva nužnosti u carstvo slobode. Ali, želi li to raja uistinu? Kako je ono Fromm naslovio jednu svoju knjigu? Strah od slobode? Ne, ne, slično. Aha. Bijeg od slobode.

Strah i bijeg. Ključne riječi. Jer, sloboda prije svega znači odgovornost. A nitko ne želi biti odgovoran. A baš je to ono što je pokojnik dolje u mrtvačnici tražio, za čim je vapio, naprosto vrištao. I stoga su mu okrenuli leđa...

* * *

Miješanje sa drugim žanrovima, rekao je Đuro. Ima pravo, horror je tu bio od početka. A tek fantasy, pokojnikov najbliži rod. Nije Tolkien bio prvi, bilo je toga i prije, ustalom, fantasy počiva na mitologijama. Ali, Tolkien je uspio, nije se ubio kao Howard.

A pisci, ljudi kao i svatko drugi, žena, djeca, režije, pa kad vide da ide, udri pisati. Preumoran sam, ovako rano ujutro, da pravim popis SF autora koji su grebli fantasy, u ovom ili onom obliku. Do osamdesetih, broj fantasy naslova solidno je premašivao SF, smrt je žanra već debelo visjela u zraku.

Pokušavam shvatiti zašto toliki proboj fantasyja. Među papirima nalazim jedan Spinradov esej, čitam, ima smisla što čovjek kaže. Ukratko prepričano, fantasy uljuljkuje. Mozak na pašu i gutaj kako hrabra družina siječe sve lijevo i desno u potrazi za čarobnim kristalom kojim će izbaviti princezu i povratiti mir u kraljevstvo. A SF? SF traži da se razmišlja o onom što se čita, da se pripremi za promjenu, da se sudjeluje u njoj. Da se bude odgovoran.

A ljudi se boje, iz dana u dan sve više. Ne bez razloga, ali to ih ne opravdava. Boje se znanosti. Boje se promjena u svijetu oko sebe što ih ona nosi. I ono najvažnije, pomišljam dok palim novu cigaretu, boje se promjena koje će morati napraviti u sebi.

Dok otpijam gutljaj hladne kave, shvaćam da ni to još nije najgore. Jer, pada mi na pamet, što nam zapravo znanost govori cijelo vrijeme? Najkraće rečeno, da smo nitko i ništa. Još nam je Kopernik sjeb’o znanje kad nam je dokazao da se svemir ne okreće oko nas. Darwin nam je došapnuo da nismo nikakvog božanskog porijekla, već da smo samo životinje, koje su, eto, imale malo sreće. Svako je novo otkriće nakon toga samo smanjivalo našu veličinu. Ako je još i ostao netko tko je mislio kako smo nešto važno i jedinstveno u tkanju kozmosa, valjda mu je Hubbleov teleskop izbio svaku iluziju iz glave.

A za prihvatiti kako smo jedva čestica u nepreglednom prostranstvu i da tamo gore nema nikoga da nas čuva i vodi k’o malu dječicu treba petlje. Jaja. A tko danas ima jaja? I zato, stoko, zajebi SF i pasi fantasy, sve je u redu, kristal je na dohvat ruke i vrli će princ na kraju ipak poševiti princezu.

* * *

Filmovi, čujem ih kako viču. O, da, mogu misliti. SF su filmovi ličili na nešto do početka devedesetih, a onda je sve otišlo k vragu. Što je film zaradio veću lovu, u pravilu je bio gluplji, kao da se i ono malo mozga i kreativnosti što ih ima spiskalo isključivo na efekte. Nema tu dobrog scenarija, čvrste znanstvene podloge, o likovima da i ne govorim. Konačno, pogledajmo većinu SF filmova i serija, i vidjet ćemo da se uglavnom sve svodi na ikonografiju. Mnogi su u stvari fantasy ili horror ili akcija, pravog S tu baš i nema mnogo, čast izuzecima poput Odiseje i Bladerunnera. Uostalom, ta dva filma samo potvrđuju moja razmišljanja. Odiseja je prilično naporna za gledanje, previše artistička, što bi se reklo. Treba za nju neusporedivo više strpljenja no što ga imaju prosječni klinci. Ili tadašnji kritičari, kad smo već kod toga. A i Bladerunner nije postigao bog-zna-kakav uspjeh na premijeri. Nije rulja mogla progutati što Harrison hladi cure, pa još s leđa...

Ima tu još sranja. Veliki blockbuster serijali, kao Star Wars, Star Trek ili Alien, stvorili su svoje franchised universe. A ti su za stvaraoce što i crne rupe za zvijezde. Gutaju ih privlačnošću sigurne zarade, uvlače u crninu prosjeka i konačnog zaborava. Nema kreativnosti, nema novih likova, novih svjetova, ima samo nečija igrališta pa se ti u njima igraj. Sve, naravno, po krutim pravilima vlasnika licence, koji ni sam više nema potpunu kontrolu nad stvarima. Lucas je dobar primjer za to.

Na kraju, kad dobro razmislim i sve odvagnem, ne mogu se oteti dojmu da su SF blockbusteri ipak samo čavli u kovčeg SF-a, bez obzira na skupe efekte i sjajne premijere i rekorde gledanosti.

Stripovi, došaptavaju mi preko ramena. Hm. Strip je kao medij u krizi već deset godina. I kamo sreće da je u pitanju samo niz trapavih poteza pohlepnih monopolista, ima onih koji sasvim ozbiljno tvrde kako je jama mnogo dublja, negdje u samoj prirodi medija. Uostalom, strip je napola književnost. Nekakva. Ako je u SF književnosti stanje slabo, zašto bi bilo bolje u stripu?

Igre? Dajte, budimo ozbiljni. Opet čast po kojoj iznimci, ali one na kompjuterima već liče na trenažere za serijske ubojice i ratne zločince, a one s kartama su ili fantasy ili franchised universe. Nema tu pomoći, zaključujem, žanr je gotov, umro, počivao u miru. Jedan nam je oblik dolje, u mrtvačnici, a dobro je Đuro rekao, ni ovi noviji neće dugo, osjećam to, pogasit će se jedan po jedan, skončat će u nekoj mračnoj uličici, daleko od pogleda.

* * *

A onda ipak odlučujem biti potpuno siguran. Nalazim u spisu adresu SF društva, duge tradicije i ne malog ugleda, sastanci utorkom na večer. I eto mene na vratima, iznutra galama, tridesetak klinaca natisnuto u dvije male prostorije.

No dobro, nisu ni sve klinci, ima i tridesetgodišnjaka. Ali, primjećujem, nema nikog starijeg. Društvo nije od jučer, gdje su osnivači, izgleda da više ne dolaze. Treba li već na osnovi toga izvući neke zaključke, pitam se?

Klinci za stolovima igraju karte. Magic, Star Wars, žanr samo po imenu, ako i to. Doznajem da je tako svaki put, ako i ima neki drugi program, jedva ga itko prati. Društvo ima i knjižnicu, redovito radi, ali nema baš puno knjiga vani, na posudbi. Zaključak? Ne čita se puno. Što me i ne čudi, to je, izgleda, opći trend. Internet, kažu, video, kompjuteri, igre. Možda. Možda i ne, možda je i nešto dublje. Bilo kako bilo, Veliki je brat sretan. Samo tako, ništa ne čitaj, ništa ne misli, ništa ne pitaj, samo se igraj. Tako je najlakše, nema ništa da brineš, ima netko drugi tko brine umjesto tebe.

Nailazim na par ljudi koji nešto i napišu, jednu priču godišnje, dvije u vrh glave. Nema se baš gdje ni objaviti, čak ni za džabe, a kamo li da netko i plati. I da se objavi, jedva da netko i primijeti izvan uskog kruga poznatih. Jednom riječju, jalov posao. A nije lagan, znam i sam kako je kad treba sjesti za mašinu i otipkati izvještaj.

A je li SF to što pišu? Pa... Sliježu ramenima, ima svega, ali iz razgovora vidim da im je prava znanost prilično strana. Kao i mnogim drugima, uostalom, kad se počne o kvarkovima i gluonima i malo jačoj matematici, svi odmah spuste rolete.

Ima tu i gubitka veze s onim što se radi vani, prevede se možda par naslova godišnje, nije dosta ni za osnovnu informiranost, a kamo li nešto drugo. A i taj strani SF sve je manje SF, a sve više osvrt na suvremenu Ameriku i Englesku, neke se stvari kod nas, izvan onog što zovu društveni kontekst, jedva dadu i razumjeti.

Priprema se i redovna godišnja konvencija, klinci se dogovaraju za mačeve. Kakve mačeve, pitam, policijski nos uvijek šnjofa. Ma, za avanture u živo, odgovara mi jedan od pisaca preko ramena. Uzme se drvenu motku i dobro obloži pjenastom gumom, pa se sve dobro zaveže i još malo ukrasi i to su mačevi. Time se onda veselo mlate na kovencijama. Vrlo SF, pomišljam, ali ništa ne govorim, konačno, svaki bedak ima svoje veselje.

I dok odlazim nakon nekih sat, sat i pol, bacam zadnji pogled na klince. I dalje razvlače karte po stolu, mačuju se papirnatim mačevima i bacaju papirnate čini dok život prolazi. Kakve se god promjene događale u svijetu oko njih, tih klinaca tamo neće biti...

Mrtvo. K’o dodo, zaključujem dok žamor ostaje iza mene, iza zatvorenih vrata. Nisam im još to rekao, pročitat će i sami u sutrašnjim novinama. Ako. Možda. Nitko mi od njih ne liči na nekoga tko čita novine. A onda, pitam se, bi li uopće i zastali na naslovu, čak i da ga zapaze?

* * *

Slijedećeg jutra idem na posao. Čini se da je slučaj riješen, bar što se mene tiče. Uzrok smrti nije nasilje, policijski interes tu završava, dalje neka se s tim bakće netko drugi. Uostalom, mislim si, nije to ni prvi ni zadnji žanr. Eto, recimo, vestern. A i krimići nisu više ono što su bili. I o ratu se sve manje piše i tek tu i tamo koji film snimi. Valjda tako mora biti, sliježem ramenima, valjda su žanrovi k’o i ljudi, rode se u jednom trenutku, traju neko vrijeme i onda se ugase, kad više nikom ništa ne znače.

A onda se skoro sudaram s nekom ženom, u ruci joj knjiga, čita je i hoda i, jasno, ne gleda kud ide. Ništa ne govorim, ali na trenutak vidim naslovnicu knjige. Grupa robota ispod plavog neba, jedan u ruci drži injekciju. SF, definitivno.

I pomišljam da možda ipak nisam potpuno u pravu. Po prvi put u ovih par dana pitam se umire li žanr uistinu? Ili je to neuništivo, kao religije i ideologije? Nestane na neko vrijeme, biva gurnuto u zapećak, maknuto s očiju. A onda se opet nešto dogodi, neka promjena, ljudi se zasite i vrate se izvorima što su cijelo vrijeme strpljivo čekali. I kad konačno stignem u ured i kad mi Đuro na telefon usplahireno javi da je žanr nestao iz mrtvačnice, shvaćam da nema mjesta čuđenju. Uopće nema mjesta čuđenju.