Radosnu prošlotjednu vijest - da je zagrebačko Društvo za znanstvenu fantastiku SFera dobilo nagradu za promicanje tehničke kulture Oton Kučera - ovog je vikenda zasjenila smrt jednog od najeminentnijih članova SFere, Krste A. Mažuranića, popularnog Friendly Aliena, dobitnika Nagrade SFERA za životno djelo.
Krsto Mažuranić nezaobilazna je ličnost hrvatskog fandoma i SF scene u najširem smislu. Suosnivač SFere i rani recenzent časopisa Sirius, dao je veliki doprinos organiziranju fandoma u nas od 1976. godine. Drugi neka govore o tome što je Krsto u to vrijeme uradio - nisam bio prisutan u fandomu sve do 1988, a od tada sam stekao dojam da je Krsto ipak bio jači u idejama nego u organizacijskim pitanjima - ali mislim da kao neporeciva činjenica ostaje sljedeće:
Bez dugogodišnjeg i upornog Krstinog entuzijazma, koji se poput zaraze prenosio s njega na svakog novopridošlicu što bi bojažljivo zakoračio u SFerine prostorije, a onda postao član, dobro je pitanje bismo li danas imali SFeru koja se održala kroz desetljeća i preživjela nekoliko smjena generacija (da ne kažem svađa), koja radi najveću SF konvenciju na cijelom prostoru nekadašnje države i koja se razvila u jednog od značajnijih izdavača hrvatske znanstvene fantastike danas.
Krsto je neko vrijeme u SFeri bio - da se poslužim prapovijesnom slikom - na neki način čuvar vatre, pripovjedač legendi i predaja, iskusni stari lovac, koji doduše nije bio poglavica, ali je iz rukava izvlačio prošlost, iskustva, ideje i prenosio žar na nove članove plemena. Ne treba posebno naglašavati koliko nam takva ličnost danas fali.
Kasnih 1970-ih i ’80-ih, kroz brojne kontakte koje je ostvario diljem svijeta, Krsto je stavio hrvatski fandom na kartu Evrope i šire. Jedan od organizatora Eurocona - Ballcona 1986. u Zagrebu, žarko se zalagao da Zagreb bude domaćin svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike - Worldconu. Njegova aktivnost na tom planu nije bila bez rezultata: Zagreb je trebao biti domaćin Euroconu 1992, ali je ta manifestacija preseljena u Njemačku zbog rata. Čitava situacija na ovim prostorima vjerojatno je otežala dobivanje Worldcona 1990-ih, ali ta se inicijativa u svjetskim fanovskim krugovima itekako pamti, što potvrđuje zanimanje koje smo pobudili s novim bidom 2008. u Denveru, a vjerojatno joj djelomično možemo zahvaliti i dobivanje organizacije i više no uspješnog Eurocona 2012. (Bez namjere da polemiziram, ali iskreno smatram da je takav event u našem okruženju još uvijek neizvediv zbog financija, sveukupne nesređenosti hrvatskog društva, nepostojanja odgovarajućeg konvencijskog centra i hotela kapaciteta cca. 5000 ljudi, te drugih razloga objektivne i subjektivne naravi.)
Imao je Krsto i drugih ideja, primjerice pokušaj pokretanja Hrvatske Akademije Znanstvene Beletristike i Fantastike (HAZEBIF), koja je trebala predstavljati strukovnu udrugu autora, ilustratora, urednika, prevoditelja, nakladnika i kritičara. Činjenica da SF u nas nikad nije prerastao u nešto, čime bi se netko mogao baviti kao strukom, vjerojatno je u korijenu neuspjeha te Krstine inicijative.
Po mom mišljenju, iz današnje je perspektive za hrvatski SF najbitniji bio Krstin urednički rad u časopisu Futura. (Njegov spisateljski rad ostao je minoran: znam za dvije njegove priče.) Ovaj časopis nakladnika Bakal startao je u jesen 1992. Prvi urednik bio je Vlatko Jukić Kokić i on je, duboko sam uvjeren, već u prvom broju napravio grešku u koracima kad je obznanio da Futura neće a) donositi pisma čitatelja i b) donositi domaće priče, osim ako ne budu u rangu stranih. Točkom a) pokazao je nerazumijevanje znanstvene fantastike kao scene koja funkcionira upravo na povezanosti u trokutu autori-časopis-čitatelji. Točkom b) postavio je, dopustite da budem grub, gotovanski zahtjev za tzv. kvalitetom u rangu stranih priča, ne shvaćajući da je - pogotovo u situaciji tada trogodišnjeg diskontinuiteta u objavljivanju hrvatskog SF-a i smjene autorske generacije koja se odigrala s ratom - upravo časopis tipa Futura (jer drugog godinama nije bilo) mjesto gdje se takva kvaliteta trebala izgraditi kroz rad s novom generacijom pisaca što se već nazirala. Time ne tvrdim da je Futura trebala objavljivati sve i svašta, baš nasuprot, ali početni je urednički gard bio izrazito destimulativan.
Srećom po hrvatski SF, nakon šest brojeva uređivanja se primio Krsto. I što je on napravio? Počeo je obilaziti SFerine literarne radionice i uzimati priče koje su se tamo čitale. Krenuo je povlačiti za rukav nas koji smo tada počeli pisati i praktički naručivati priče. Iako bi se Krstinom uredničkom radu dao uputiti i poneki prigovor - nije on uvijek dobro korespondirao sa svima iz nove generacije ‘90-ih (a ostaje nam u sjećanju i na papiru i tadašnja polemika s Predragom Raosom, koja je do danas jedna od većih svađa u hrvatskom SF-u), a dalo bi se u njega naći i neprofesionalnosti, popraćenih duhovitim isprikama - smatram da je upravo Krstino otvaranje Future domaćim pričama 1993. i 1994. stvorilo, ili barem značajno doprinjelo, kritičnoj masi za pokretanje SFerinih godišnjih zbirki priča. Podsjećam, prva od njih, Zagreb 2004 (1995) počela se pripremati upravo 1994, baš u vrijeme kad su mnogi od danas renomiranih SF autora (me included) u Futuri pod Krstinom uredničkom palicom objavljivali svoje prve uspješnice.
Upravo je u tome, tvrdim, najznačajniji Krstin doprinos razvoju SF-a u nas. Iz današnje perspektive to postaje itekako očito kad imamo u vidu kakve je domaće priče Futura znala objavljivati od sredine 1990-ih, kad Krsto odstupa iz uređivanja.
Otišao je jedan od naših najvećih fanova, značajni urednik, prevoditelj, istinski zaljubljenik u znanstvenu fantastiku. Krsto Mažuranić ostati će u sjećanju svima nama koji smo ga poznavali, a tragovi su njegovog djelovanja današnje društvo SFera, nekoliko godina u kojima je časopis Futura bio na svom vrhuncu, te indirektno, niz zbirki hrvatske znanstvene fantastike, iznjedrenih iz kozmičke prašine koju je itekako pomogao zavrtjeti i iz nje izlučiti zvijezde.
Na svemu tome, hvala ti, Krsto!
Nema komentara:
Objavi komentar