Kuća na brijegu

“Smatrate li se djevojkom otvorenog duha?”

Molim lijepo, što bih trebala pomisliti na takvo pitanje? Pa ipak, nekako osjećam da čovjek preda mnom nema lascivnih misli. Odjeven je u crno odijelo, s tamnim naočalama na očima. Lice mu je ... teško opisivo, shvaćam. Sve je na svom mjestu, ništa neskladno, samo ga je teško opisati. Teško upamtiti. Oko kuće vidim još dvojicu, jednako odjevenih, također s naočalama. I dvojica za volanima crnih terenaca parkiranih na šljunku pred kućom. Ljudi u ... crnom?

“U oglasu se tražila djevojka za održavanje i ...”

“Upravo tako, gospođice ... Severin. Tea Severin”, prekine me čovjek. “Za održavanje.”

“Možda da pogledamo kuću?”, predlažem. Povelika je, prizemlje i kat, barem 100 kvadrata u tlocrtu. Nisam stručnjak za arhitektonske stilove, ali čini mi se građenom negdje između dva svjetska rata, zidova obraslih bršljanom, oljuštene boje i ispucalog kita na prozorima i ulaznim vratima. Takvih starih kuća puni su brijegovi iznad grada, propadaju dok ih se ne domogne neki novoobogaćeni skorojević. A onda najčešće završe srušene, da bi na njihovu mjestu niknula betonsko-čelično-staklena kocka.

Kuća je ograđena zidom i ogradom iz kovanog željeza što okružuje prostrano i zapušteno dvorište. Tri breze u kutu, trešnje, dvije smreke, bagrem. Grmlje, ruža i lijeska i lovorvišnja uz ogradu, podrezani tek toliko da se može proći. I kupina, i smokvina mladica, vjerojatno samonikli. Ostalo zaraslo u travu i korov. Posjed se nalazi na vrhu brda, skriven od grada šumom kroz koju vodi uska cesta. Zavoj na zavoj, gadno kad prvi put voziš: dobro da nisam svojim tvingačem poljubila neki hrast.

Uopće me ne čudi što se nitko drugi nije javio na oglas. U ovakvoj kući se uistinu svašta može događati. Ali, kad s diplomom PMF-a možete - da oprostite - rit obrisati, a gazdarica potražuje stanarinu za zadnja tri mjeseca, a posla nema na vidiku, onda nemam ni nekog izbora ...

* * *

Trilobit plazi po sagu, preskačem preko njega dok jurim u podrum, požurivana tihim ali upornim zujanjem signala za poslugu.

Kad me čovjek u crnom uveo u kuću, skoro sam zažalila što sam se javila na oglas. Tek se unutra vidjelo koliko je kuća zapravo velika. Mislim, to čistiti i održavati, taj stari namještaj i sagove i zavjese i vaze i kipiće i slike: posla za cijeli dan, svaki dan. A onda je podom pred nama prošao trilobit. I još je jedan bio u kutu, spazila sam kretnju u polumraku.

“Čiste prašinu”, nasmiješio se čovjek u crnom na moj iznenađeni pogled. “Imate i posebni model za sanitarije. I još dva mala za namještaj. Ukupno pedeset komada.”

Naravno da trilobiti nisu pravi trilobiti, ali sliče. Oni podni su trideset centimetara dugi, tijela poprečno podijeljenog na segmente, a uzdužno na tri dijela, od kojih je središnji nešto izbočen. Na glavi, oči i dva para ticala. Niz nožica ispod tijela. Gdje istresaju prašinu, pitala sam. Ne istresaju je, dobila sam odgovor. Jedu je. Nisam pitala gdje idu na nuždu.

“Djelujete razočarano?”, pitao me čovjek u crnom. “Zar ste stvarno mislili da trebamo spremačicu?”

A onda me poveo u podrum. Kud sad i sama idem, požurivana zujanjem.

Stubama dolje, pa hodnikom, pa do teških hermetički zatvorenih vrata. Do vrata, elektronska brava. Skeneri mi očitavaju mrežnicu i dlan, crveno svjetlo zeleni i vrata klize u stranu. Ulazim u bunker.

Zujalo zuji nad komorom 3. Ispunjena je žućkastim isparenjima otrovnog izgleda. Očitavam sastav atmosfere, u granicama je normale. Normale za ono što se upravo teleportiralo u komoru 3: da ja uđem unutra, skljokala bih se mrtva u roku ‘keks’.

Pipac se izvija kroz oblake žute magle i lijepi prijanjaljkama za staklo. Odskačem od stakla, jedva suspregnuvši vrisak. Nagon, kojeg još uvijek ne kontroliram do kraja: staklo - ako je to uopće staklo - neprobojno je za kumulativnu protuoklopnu granatu. Tako me uvjeravao čovjek u crnom. Što god mu značilo to ‘kumulativna’.

Još jedan pipac. I neko mumljanje preko zvučnika prevoditelja.

Pribirem se, prilazim, pritiskam tipku. “Tranzit ili boravak?”, pitam.

“Thhrrranhzzittt”, odgovara mi krkljanje kroz zvučnik. Na zaslonu očitavam nove koordinate, podosta svjetlosnih godina od Zemlje. Dajem zeleno, koordinate se unose u teleport. Nekoliko trenutaka, a onda iz komore 3 počinje sjajiti bijela svjetlost. Možda petnaestak sekundi kasnije, svjetlo se naglo gasi i komora 3 je potpuno prazna. Vakuum. Plinovi su teleportirani zajedno sa siriuskim dekapodom koji ih udiše. Ostali su samo ulašteni metalni pod, zidovi i strop. I tri niza - podsjećaju na halogenke, ali zapravo pojma nemam što su - na stropu, polako trnu i gase se. Pokrećem proceduru za sterilizaciju komore i upisujem tranzit u dnevnik rada. I to je to.

Cijeli moj posao. Zauzvrat, stan i lijepi mjesečni iznos na tekućem. Koliki? Ha, slušajte, znate da su plaće tajna ...

* * *

“Tranzit ili boravak?”

“Boravak”, odgovara mi svijetlo ljubičasti humanoid velike glave i dugih, tankih udova. Promatra me kroz staklo krupnim tamnim očima. Očitavam sastav atmosfere: diše manje-više isto što i mi, dolazi sa zemljolikog planeta. Pokrećem propisani postupak sterilizacije. Kad je gotov, puštam tuđinca kroz pretkomoru iz komore 4.

Vodim ga stubama u prizemlje, pokazujem mu neka sjedne u naslonjač u salonu. Uzimam daljinski, na zaslonu se prikazuje katalog.

“Kakvo tijelo želite?” Tuđinac me gleda, ne razumijevajući odmah. “Muško ili žensko?”

“Muško”, odgovara nakon kraće stanke. Ova rasa je dvospolna, naši pojmovi muškog i ženskog nisu im sasvim jasni. Nakon još malo razjašnjavanja, tuđinac bira i odjeću: skup izgled mlađeg, uspješnog poslovnog čovjeka. Nekoliko trenutaka kasnije, u salon ulazi android. Pružam tuđincu kabel, spajam jedan kraj androidu u zatiljak. Drugi kraj tuđinac utiče u svoj zatiljak i nakon par sekundi, prijenos svijesti je gotov. Android prestaje biti mehanička tvorevina, oživljava, promatra me pomalo nestrpljivo. Tuđinčevo tijelo ostaje ležati u naslonjaču, duboko usnulo. A onda na vratima zvono. Ljudi u crnom, tuđinčeva pratnja za kakav god je posao došao obaviti na Zemlji.

* * *

To sam mogla i ja, pratiti ga okolo, pomišljam nakon što se tuđinac teleportirao natrag kući. Ali, ima jedna kvaka.

Naravno da su se pobrinuli da stvar ostane tajna.

Neuralni inhibitor, tako je čovjek u crnom nazvao ono što mi je ubrizgao u venu. Nešto sićušno što mi je sjelo na mozak i sad, čim iskoračim kroz dvorišna vrata, više ne mogu ni zucnuti o onome što zapravo radim. Sve znam, svega se sjećam, ali nema šanse da otračam frendicama. Znam, probala sam. Čisto da vidim funkcionira li: htjela sam im reći da radim fantastičan posao, i da mi dolaze iz cijelog svemira, jedni samo u prolazu - jer teleporti nemaju baš beskonačan domet - drugi poslom. I plaća je da se smrzneš, a imam i stan, i to u viletini u zelenom pojasu. I ne moram ništa ni raditi, sve čiste trilobiti.

A ono što mi se prevalilo preko jezika, dok su me frendice gledale samilosno: brinem za staricu od osamdeset i nešto, koja treba pelene i ponekad ne zna ni kako se zove. I moram stalno čistiti i spremati i s onim što mi njeni plate jedva imam za stan i hranu.

I tako, kad dođe netko tko ovdje boravi, preuzimaju ga ljudi u crnom.

* * *

Alarm mi probija uši, ovo nije normalni signal!

Psujem, ostavljam pećnicu, jurim iz kuhinje i stubama u podrum. Čekam dok me brava propusti. Vrata klize u stranu, nad komorom 2 gori rotirajuće crveno svjetlo. Što se događa, pitam se, dok očitavam sastav atmosfere. Unutra se vrtloži sivoljubičasta magla, ne vidim ništa.

Prije no što stignem očitati na infracrvenom, u staklo udara tijelo. Maleno, poput djeteta, u nekakvom skafanderu. Na trenutak, lice se okrene prema meni, suočavam se s prestravljenim očima. A onda krak, grabi tijelo i odvlači ga. I zubi, bljesak zuba što škljocaju.

Pogled na IC-zaslon. Dva humanoidna obrisa dječjih proporcija i jedan ogromni, čudovišni, zgrabio ih je krakovima, steže ih i nadnosi se nad njih, dok se tijela batrgaju i ruke mlataraju ne bi li odagnale smrt. Ni ne razmišljam, pritiskam tipku i kroz kovitlanje gustog plina bljesne električno pražnjenje. Okidam još jednom i još jednom, nadajući se da su u skafanderima zaštićeni od struje. Čudovište šišti i sikće i pušta plijen, mahnita po cijeloj komori. Okidam ga s još dva naboja, a onda se neman smiruje na podu.

Tko, što, kako? Nemam vremena postavljati pitanja. Izboji su samo omamili čudovište, na IC-u vidim kako se krakovi trzaju. Znam da čudovišta nema u katalogu rasa, nekako se teleportiralo zajedno s ... djecom, odlučujem ... i sad je s njima u komori i ...

Hitna procedura! Plin u komori je smrtonosan po mene. Trčim do ormara sa skafanderom, uvlačim se u njega. Šištanje kako se skafander hermetizira. Grabim električnu palicu.

Ulazim u pretkomoru, vrata se zatvaraju za mnom. Ulazim u komoru, ne vidim ništa, pipam. Grabim prvo dijete, vučem ga u pretkomoru. Pipam, pipam ... Krak! Trza se, hoće me obaviti, udaram ga strujom. Napipavam nogu drugog djeteta. Hvatam i povlačim, s druge strane ga hvata krak. I još jedan, čudovište dolazi sebi. Bodem električnom palicom u maglu, iskri, krakovi se trzaju, bodem još jednom. Krakovi klonu, povlačim drugo dijete van i zatvaram pretkomoru.

Na sigurnom smo! Pokrećem sterilizaciju, čekam dok se ulazna vrata pretkomore ne otvore. Vučem djecu van u hodnik, a onda alarm! Gledam što je i krv mi se smrzava u žilama. Dva kraka prislonjena su cijelom duljinom uz staklo. Žlijezde iz njih luče nekakvu kiselinu, izjeda staklo! I to brzo, u minutu-dvije čudovište će izbiti van! Tek sad primjećujem i da su mali skafanderi nagriženi.

Normalno bih sad zvala ljude u crnom da odluče što s čudovištem. Ali, nemam vremena! Ako neman probije u bunker, tko zna što se može dogoditi. Možda bi ga podrumska vrata zadržala. A možda i ne!

I zato pokrećem svoju proceduru. Utipkavam koordinate koje sam sama smislila, baš za ovakve situacije. Dajem zeleno i čudovište u bijelom svjetlu odlazi u točku negdje na pola puta između Sunca i Alpha Centauri. Pa kad se ne zna ponašati, da vidimo kako mu se sviđa goli međuzvjezdani prostor!

Dok se komora 2 sterilizira, vraćam se svojim gostima. Jedno se dijete već pridiglo. Smiješim se, umirujem ga. Zajedno pridižemo drugo, shvaćam da je djevojčica. Dopadaju mi se. Okruglih lica, prekrivenih kratkim zlaćastim krznom, gledaju me okruglim očima. Onda dječak očitava nekakve podatke i pritiska dvije tipke na kacigi svog skafandera. Vizir se podiže. Hoću ga zaustaviti, ali umiruje me osmijehom dok udiše zrak punim plućima. Nekako mi se čini da im nije prvi put na Zemlji.

Ne znam jesu li u tranzitu ili planiraju boravak, ali znam da moram zvati ljude u crnom. Moji gosti izvlače se iz skafandera. Skidam i ja svoj. Rukom ih pozivam da me slijede. Dok čekamo ljude u crnom, mogla bih ih počastiti čajem i kolačićima. Nadam se samo da mi nisu zagorjeli u svoj ovoj strci.