Robo!

“Zadaću si napravio?”

“Da, mama”, dovikne Hiro iz hodnika, nazuvajući cipele.

“Imaš GPS i lokator?”

“Da, mama”, odvrati Hiro navlačeći jaknu.

“Uključene?”

“Da, mama!” Hiro pritisne tipku i nadzorna se svjetla na njegovom remenu upale.

“Nemoj zakasniti na večeru, čuješ?”

“Neću, mama”, potvrdi Hiro i izjuri van, u toplinu zlatom okupanog poslijepodneva.

Šuma je počinjala na pet minuta hoda od zadnje kuće u selu. Hiro je ostavio kuće i plastenike i vjetrogenerator i nizove solarnih kolektora za sobom i zašao u zelenu svježinu visokih stabala. Asfaltirani put završavao je pred ulazom u šumu. Hiro je slijedio utabanu šumsku stazu: vodila je još dva kilometra, do potoka.

Zdesna se uz put izdizala gromada, davno zarasla u mahovinu i gljive. Izgledala je kao kakva izdužena elipsoidna stijena zabijena u zemlju. Ali Hiro je znao da to nije stijena. Bio je to odbacivi spremnik za gorivo. Jednom je s njega sastrugao mahovinu i gljive, otkrio metal i na njemu nasprejane neobične znakove. Tata je rekao da su to vjerojatno oznake za tip goriva i nosivost.

Dalje u šumi, nalazila se olupina nepoznate letjelice. One iste koja je odbacila spremnik? Nitko nije znao reći. A kad bi Hiro i mama i tata sjeli na maglev i zaputili se do grada, prolazili su pored groblja ratnih strojeva. Podsjećali su na ogromne tenkove, zarasle u travu i korov i gljive, gdje god bi spore i sjemenke našle u probijenom oklopu uporište da niknu.

Nekoć davno, na ovom se planetu ratovalo. Kada? U školi je profesorica povijesti rekla da je to moralo biti prije desetak tisuća standardnih godina. Toliko se moglo ustanoviti analizom materijala s olupina. Tko je i protiv koga ratovao? To čak ni profesorica povijesti, za koju se Hirou činilo kako je stara poput davnih kraljeva i predsjednika i ratova i revolucija o kojima je pričala, nije znala reći.

Nagađala je samo kako su obje zaraćene strane došle ovamo iz svemira. Osim ostataka vojnih baza, nikakvih se gradova nije našlo kad su se ljudi doselili na ovaj svijet. Čak i da je korišteno atomsko oružje velike snage, koje bi zbrisalo gradove - tako je tumačila profesorica povijesti - morali bi ostati ostakljeni krateri na mjestima eksplozija.

Krik četverokrilke privuče dječakovu pažnju. On pogleda gore, na vrijeme da spazi pernatu životinju, s dva para krila i dugim pernatim repom, kako nestaje u krošnji. Hiro svejedno prepozna vrstu. Ovo je bila ženka, zelenkasta i neugledna. Mužjaka, zlatno žutog, s crnim krilima, Hiro je uspio vidjeti samo jednom.

Stigao je do mjesta gdje se put granao. Lijevi, uži odvojak, jedva staza kroz šiblje, vodio je uz potok. Hiro pođe njime. Dobro je poznavao ovaj dio šume, a i da nije, GPS-om se lako mogao vratiti kući. A i ako nešto pođe loše, lokator mu je bio uključen. Mama je uvijek na zaslonu kućnog računala mogla očitati njegov položaj, prenošen preko ultralakog aviona na solarni pogon što je kružio visoko nad šumom. Hiro se nije mogao sjetiti da se itko ikada zagubio u šumi ili da se nekog nije moglo naći.

Put je doveo Hiroa do potoka. Nad njim su se nadvisivala stabla, a među njima bila je izvaljena stijena (prava, znao je Hiro, ne ostatak iz davnog rata). Tu, pod zrakama sunca što su se probijale kroz krošnje, Hiro je volio u miru provoditi zlaćana poslijepodneva. Tihi žubor potoka remetio bi tek krik kakve četverokrilke u krošnjama, ili tiho štektanje jelenka u podrastu ili kevkanje lisjaka negdje u šumi.

Hiro se popne na stijenu i izvali u meku mahovinu. Udahne svježi šumski zrak punim plućima. U zraku je sigurno bilo spora, koncentracije su zadnjih mjesec dana bile dosta visoke, ali kirurški usađeni mikrofilteri u Hiroovim nosnicama štitili su ga od alergena.

Hiro iz džepa izvadi čitač. Iz menija odabere Robinsona Crusoea i zaplovi dalekim morima do nenaseljenog otoka i usamljenog brodolomca s papigom na ramenu i kanibalskih divljaka. Uskoro ga počne svladavati san i on mu se prepusti, uljuljkan žuborenjem potoka i šaptanjem vjetra visoko gore, u krošnjama.

* * *

Nešto kvrcne u blizini i Hiro otvori oči. I odmah shvati da nešto nije u redu! Šuma je bila tiha, Neuobičajeno tiha. Samo potok. I vjetar. Hiro se pridigne na laktove.

I sledi!

Preko potoka, među stablima, stajalo je čudovište. Visoko bar pet metara u ramenima, čudno čovjekolikog oblika, oslonjeno na ruke. Mala glava skoro se gubila među širokim ramenima. Masivno tijelo završavalo je kratkim nogama.

Čudovište je bilo od metala. Pod slojevima mahovine nazirale su se zelene i sive i smeđe maskirne mrlje. Oklopne ploče štitile su mu ramena i ruke. Robot! Borbeni robot, shvati Hiro. A njegov položaj? Kroz strah, Hiro se prisjeti nekih filmova o životu na ljudskoj prapostojbini. Gorila! Da, tako se zvao taj majmun, gorila! I on je stajao baš kao robot, oslanjajući se na snažne ruke.

Samo gorila, koliko god strašan izgleda kad je razjaren, nema laserski nišan!

Hiro kao da je osjetio toplinu crvene točke na prsima, robot je ciljao u njega. A onda, uz tiho zujanje, preko lijevog ramena podigne mu se nešto što je Hiroa podsjetilo na višecjevni top, onakav kakve je viđao u 3D-ima.

Hladne robotske oči, leće zaštićene podignutim oklopnim kapcima, netremice su promatrale dječaka. Zar je moguće da je zaostao iz rata, upita se Hiro. I da još uvijek radi, nakon toliko tisućljeća? Crvena točka nije se micala s njegovih prsa. Cijevi su ostale uperene u njega, spremne da ga raskomadaju. Ako jeste, pomisli Hiro, onda sad procjenjuje jesam li neprijatelj.

Hiro nije ni pokušao pobjeći. Bojao se da bi ga robot izrešetao na najmanji nagli pokret. A čak i ako mu je mogao pobjeći trkom kroz šumu, stroj bi ga ubio prije no što bi stigao skliznuti sa stijene na tlo. Dječak se polako podigne na noge. Top ga je pratio uz tiho zujanje.

“Rat ...”, procijedi Hiro, “rat je završen.”

<Rat ... završen>, odjekne metalni robotov glas. Jezik? Odakle zna jezik? A onda Hiro shvati. Robot sigurno ima opremu za prisluškivanje elektronskih signala. I tko zna koliko snažno računalo da obrađuje podatke. Dovoljno je bilo da neko vrijeme prisluškuje televizijske programe, povezuje riječi i slike, stvara značenja ... <Tko ... pobijediti?>

“Ne znam”, odgovori Hiro. “Nitko ne zna. Ali, rat je gotov.”

Leće su promatrale dječaka. Tko zna što se događalo u robotovoj glavi. Ili gdje mu je već bilo smješteno računalo, možda negdje u torzu, iza oklopa. A onda robot ugasi laserski nišan i top mu sklizne natrag u ležište na leđima.

<Rat završen>, kao da je konačno odlučio robot. <Prijatelj?>

* * *

Hiro se ukoči, napeto zvjerajući oko sebe. Nešto nije bilo u redu. Put je vodio do stijene pokraj potoka, još desetak minuta hoda i ... Ali nešto nije bilo u redu, shvatio je dječak u jednom trenutku. Tišina. Ni jedne životinjice. Čak ni vjetra u krošnjama. Šumi kao da je zastao dah.

“Robo?”, tiho upita dječak.

Prošla su dva tjedna otkako je sreo robota. Nazvao ga je Robo, i stroj je prihvatio to ime. Nazvao ga je prijateljem, i stroj je uzvratio kao prijatelj. Svako popodne, kad bi završio zadaću, trčao je kroz šumu do potoka i tu bi ga čekao Robo, zaboravljeni ratni stroj, da mu sve tečnijim jezikom pripovijeda o davnim ratovima i bitkama. A Hiro mu je čitao, Robinsona i 20000 liga pod morem i Otok s blagom ... Čitao je dok mu glas nije promukao, a onda mu je Robo svojom krupnom šakom uzeo čitač iz ruku i provrtio tekst pred svojim lećama i usnimio ga u manje od minute. I Hirou se učinilo kako se smiješi ...

“Robo, jesi li to ti?”, upita dječak, jedva se suzdržavajući da mu glas ne zadrhti. A onda začuje nešto. Nešto poput ... Ritmičko škljocanje ... Kliketi-kliketi-klik-klak! Hirou se učini da je spazio nešto iza stabla. Poput tanahne metalne noge. Kliketi-kliketi-klik-klak! Poput noge pauka. I još jedna! Kliketi-kliketi-klik-klak! I još -

Stroj izroni iz šume i krene na Hiroa, nevjerojatni splet desetaka mehaničkih nogu i između njih cijevi topova i laserski snopovi nišana što su šarali na sve strane.

Hiro se baci u trk prije no što se neki snop zaustavi na njemu. Stroj pojuri za njim - kliketi-kliketi-klik-klak! - čudovišni mehanički pauk što progoni sitnog kukca. Neumoran. Nezaustavljiv. Hiro je trčao i trčao, dah ga je izdavao, bolo ga je u prsima, mračilo mu se pred očima - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj nije posustajao, još jedan pradavni ratnik. A onda se dječak spotakne i padne u vlažnu zemlju i otklizi kroz blato i okrene se na leđa - kliketi-kliketi-klik-klak! - i suoči se s hladnom neumoljivom lećom i svi se laserski snopovi zaustave na njemu i sve se cijevi upere u njega.

Mehanički mu se pauk približavao - kliketi - korak po korak - kliketi - polako se prikradao oborenom plijenu - klik-klak! - i onda je stao. Stajao je nad njim, neka tri metra visok, leća nije silazila s dječaka. A onda cijevi kliznu natrag u ležišta, laseri utrnu. Hiro na trenutak odahne. Možda je stekao još jednog ... Tada - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj isuče oštrice, desetak oštrica - zašto trošiti streljivo na neoklopljeni cilj? - i baci se na dječaka i Hiro vrisne-

Tamna se masa u jednom skoku baci na pauka i spljeska ga odozgo u blato! Hiro se otkotrlja u stranu, što dalje od mahnite borbe dvaju mehaničkih čudovišta, da ne završi zgnječen.

Snažne su ruke kidale tanke noge, jednu po jednu. Oštrice su strugale po oklopnim pločama, uzaludno, ni ne zagrebavši ih propisno. Pauk u bijesu ispali nekoliko rafala nasumično, na sve strane, zrna su kidala grane i bušila debla, prije no što su šake stegle cijevi i iskrivile ih do neupotrebljivosti i iščupale topove iz ležišta i bacile ih u stranu. A onda su debeli prsti zgrabili paukovo tijelo, nokti su se podvukli pod poklopac i otkinuli ga kao od šale. Top je kliznuo preko ramena i opalio. Jedan hitac! Drugi! Tijelo se razletjelo, raskinutog oklopa, raskomadane unutrašnjosti, i pauk se sruši u blato, mrtav, pritisnut Robovom masom!

Pobijeđen, u zadnjoj bitci rata završenog prije 10 000 godina!

Robo priđe Hirou. Stao je pred njim, promatrao ga u blatu. Pružio mu ruku da ustane. Drhteći, dječak se uspravi. Kao da su mu se robotove oči smiješile. <Neprijatelj>, procijedi Robo. <Nema više.>

A Hiro nije bio siguran. Tko zna koliko je strojeva ostalo neoštećeno poslije rata i onda usnulo i tako snivalo. Dok na planet nisu stigli ljudi sa svojom elektronikom. Radio. Televizija. Mobiteli. Mreža. A senzori su presreli nepoznate emisije. I strojevi su se probudili, računala u njima stala su čitati i interpretirati signale. Baš poput Roboa i pauka.

Robo je poželio prijateljstvo.

Pauk je došao do drugog zaključka.

Sljedeći susret ljudi i strojeva mogao bi biti koban. Hiro shvati da mora upozoriti selo. I vlasti. Treba uvjeriti probuđene ratnike da je rat gotov. Dječak je još uvijek drhtao. Robo ga podigne svojom snažnom rukom i posjedne sebi na rame. Hiro mu pokaže put i oni krenu u selo.

Mama i tata će se itekako iznenaditi kad vide kakvog je prijatelja Hiro doveo iz šume!