Zubi! Oštri i nemilosrdni, provalili su iz polutame, zagrizli u krdo, rasparali ga i rastjerali.
Dva megalosaura zaletjela su se među iguanodone na čistini i bacila ih iz jutarnjeg smiraja u bezumnu paniku. U prasku krikova, kroz uskovitlanu prašinu, Ona je bila svjesna jedino zuba što su je progonili. Tu su, za njom, samo što je ne dograbe! Ne razmišljajući, nagonski, Ona naglo zamahne repom i zakrene. Čeljusti škljocnuše u prazno. Ona se zaleti među visoke cikase i ginkoe i magnolije, u gustoj šumi krvolok joj možda izgubi trag. Njeno masivno tijelo lomilo je mladice i gnječilo pod sobom nježnu paprat. Nešto sitno pobježe pred njenim teškim nogama i nestade u gustišu.
Njoj za repom krik, bolan, jeziv, užasavajući kroz topot rastjeranih životinja. Režanje gladnih megalosaura, čupanje mesa, pucanje kostiju, liptanje krvi. Nije se zaustavljala, krčila si je prolaz kroz prašumu, tjerana urlicima klanja što joj nisu prestajali odjekivati u ušima. Nakon tko zna koliko vremena, Ona konačno stane, zadihana, i osluhne. Tišina šume. Tiho čavrljanje malih dinosaura skrivenih u paprati, brze noge razbacuju šušanj. Pištanje letećih gmazova što su iznad nje lovili kukce, lepet kožnatih krila. Uobičajeni zvuci. Opasnost je prošla: ostala je daleko za njom, na rubu šume.
Mamutovci oko nje bili su joj nepoznati. Ona shvati da nikad prije nije bila ovdje. Uzme dah, podigne glavu i dozove dugim, žalobnim, prodornim zovom. Posluša. Sve se oko nje umirilo, utihnulo. Dozove još jednom i osluhne. Tišina. Prolazila je s otkucajima njena srca. Dozivala je i slušala. Nitko joj nije odgovarao. Krdo je više nije čulo.
Cijelog će tog dana dozivati i slušati, dozivati i slušati, dozivati i slušati, konačno samo dozivati, već očajna. Po prvi put otkad pamti, odvojena od sigurnosti krda u kojem je provela cijeli život.
Sama.
* * *
Vesna sjedi na klupi pod borovima, predvečerje plamti nad morem. Iza nje, u lovorici, mali dinosaur svima oglašava da je mačka u lovu, šulja se, ali nije promakla njegovu budnom oku. Dinosaur ima krila, crno perje, žuti kljun i obično ga zovu kos. Do Vesne, u mapi, počivaju neki drugi dinosauri, davni, daleki preci kosa i vrabaca i sjenice nad djevojkom i galebova što se vraćaju na noćna počivališta.
Pramen plave kose pada Vesni preko oka, odmiče ga rukom. A onda odjednom cijeli taj dan provaljuje iznutra i modre se oči pune suzama. Vesna pokriva lice rukama i trese se, grč ju je stezao od jutra, sustezala ga je na nalazištu, pred drugima, sve do sada. Ali, jecaji istovremeno donose olakšanje i nakon nekoliko minuta Vesna se smiruje, šmrca, hoće otrati suze s obraza i tek tada postaje svjesna pružene ruke i maramice u njoj.
Djevojka podiže suzni pogled. Pred njom stoji gospodin u šezdesetima, sijede kose i urednih brkova, u laganom odijelu primjerenom ranoj jeseni, s maramom oko vrata i štapom za šetnju u drugoj ruci.
“Hvala”, uzima Vesna maramicu i briše suze, a onda ispuhava nos i vraća je s osjećajem nelagode i osmijehom kojim kao da se ispričava što je, eto, napravila glupaču od sebe. “Bojim se da baš ...”
“Sve je savršeno u redu, gospođice”, odgovara čovjek uz lagani naklon, dok se Vesna pokušava sjetiti kad ju je netko zadnji put oslovio s ‘gospođice’. Onda ustaje i uzima mapu, lovorike i oleanderi i borovi tonu u mrak, nad šetalištem pale se svjetla. Vrijeme je da se vrati u svoju sobu, vjerojatno na još plakanja.
“Oprostite”, u muškarčevu glasu Vesna osjeća tračak molbe. Zastaje, okreće se. “Čini mi se - ispravite me ako griješim - da ste imali naporan dan. Ako mi dopustite ... Možda da vas izvedem negdje ...”
Vesna ostaje bez riječi, muškarac pred njom lako bi joj mogao biti djed. Dinosaur, zlobno pomisli i istog se trena postidi. Iako, osjeća da ni on, baš kao ni dinosauri, ne pripada ovom vremenu i ovom svijetu, i možda je baš to privlači. A onda pomisli: zašto ne?
“Vesna”, nasmiješi se i pruža ruku. On je uzima i ovlaš poljubi, poput pravog džentlmena.
“Šarić. Profesor Šarić”, predstavlja se uz lagani naklon i nešto u tom naklonu ispunjava Vesnu povjerenjem i ona mu dopušta da je uzme pod ruku i povede popločanom stazom, desetak minuta hoda do restorana s ugodnom terasom. Čim ga je predložio, Vesna je shvatila koliko je zapravo gladna. Negdje iznad njih, u gustim borovim krošnjama, pozdravlja ih mali noćni dinosaur velikih očiju i oštra kljuna, obično poznat kao ćuk.
* * *
Na obalu je mora Ona izbila petog jutra. Slijedila je rječicu na koju je naišla sljedećeg dana nakon napada. Rječica se probijala šumom, proširila se u rijeku. Bistra je voda tažila žeđ, bistra je voda bila vodič.
Pred njom se prostiralo more, u daljini je vidjela duge vratove pleziosaura kako izranjaju iz valova i opet zaranjaju. Visoko nad morem, veliki su pterosauri klizili u krugovima, uzdizani toplim zrakom. Nekoliko malih, sklopljenih krila i dugih repova, goluždravih glava, čeljusti načičkanih iglastim zubima, gostilo se na plaži uginulim ribama.
Ona je gazila pijeskom. Zastala je na trenutak da onjuši veliku spiralnu ljušturu amonita što ju je izbacilo more. Spazila je niz tragova, išli su plažom i onda skretali i gubili se u šumi, među cikasima i araukarijama. Pogledala je pažljivije, tragova je bilo još. Sitnih, što su ih u trku ostavile hitre noge malih dinosaura. I krupnih, što su ih utisnule stupaste noge tko zna koliko teškog sauropoda, troma tijela i dugog vrata i repa.
Ona se osvrnula za sobom: i ona je ostavljala tragove. A onda je spazila još jedan niz otisaka. Osjetila je miris, prepoznala smrad, sledila se. Tu se nedugo prije šuljao grabežljivi megalosaur, ovdje je zastao da onjuši zrak. Možda je tražio kakvu strvinu prije no što se vratio u polutamu šume. Zubi. I ovdje vreba opasnost, shvatila je Ona. Morat će biti oprezna. Ipak, dok je na plaži, teško će je zaskočiti.
Tada se nad obalom razlio duboki zov.
* * *
Vesna pogleda mobitel. Nema poruka. Zna da se uzalud nada, Slaven se više neće javiti. Svečano si obećaje da od sada više ne hoda s tipovima koji raskidaju veze preko mobitela.
Djevojka se zavaljuje, vjetrić s mora ugodno rashlađuje. Nebom klize bijeli dinosauri, obično zvani galebovima, klikću, na kamenu se dva otimlju za zalogaj. Vesna uzima mapu s klupe, rastvara je i premeće crteže okamenjenih otisaka preko kojih je brižno izvučena mreža pravokutnika. Na nalazištu, ista je mreža povučena razapetim užadima. Jutros je ekipa čistila daljnjih trideset kvadrata parcele, novootkriveni dio još nije bio iskolčen.
Vesna se trgne iz svojih misli. Profesor Šarić stoji pored klupe, trudi se ne pokazati kako ga zanima što je u mapi. “Znatiželja je odraz inteligencije, profesore”, našali se Vesna. Čak i ako je pomalo nepristojna, pomisli.
“Hvala”, zarumeni se profesor. Vesna se pomakne malo u stranu i to je neizrečeni poziv kojeg on s olakšanjem prihvaća. Šetnja mu se danas čini zamornijom nego inače. Godine ... “Dopuštate?”
Vesna mu pruža crteže, profesor smjesta shvaća da se nastavljaju jedan na drugoga. “Ovo je ono o čemu pričaju?” Vesna kima glavom, cijela Istra bruji o novom nalazištu, stotine otisaka zamrznutih u kamenu. Bar pet vrsta dinosaura i tko zna koliko pojedinih životinja: iguanodoni, sauropod, mnoštvo manjih biljoždera, jedan mesožder.
“Rana kreda”, pokazuje Vesna na crtežima. “Ovo je najvjerojatnije neki sauropod, samo je prošetao. Ovo tu je mesožder, možda megalosaur. A ovo su iguanodoni ...”, Vesna zastaje pred profesorovim zbunjenim pogledom.
“Ja sam ipak negdje drugdje, znate. Engleski, njemački, talijanski ...”
“Oprostite”, nasmije se djevojka, “ponekad se zanesem. Evo”, vadi među papirima nekoliko rekonstrukcija što ih je nacrtala zadnjih dana, u pauzama pažljivog precrtavanja otisaka u mreži. Profesor Šarić kima glavom, zadivljen, kao da ih prvi put vidi.
“Znači, ovo su iguanodonovi otisci?”
“Da, ali ne znamo što znače. Nikad prije nije nađeno nešto slično! Pogledajte kako je izgaženo”, Vesna uzima crtež i uzbuđeno pokazuje. “Ovo je jedna životinja. Prilazi drugoj, manjoj, vidite, to je ovaj trag. A gledajte ovdje”, Vesna preskače nekoliko listova. “Kao da su se okrenuli jedan prema drugome! I kao da su se tako okretali u krug ... Tjedan dana cijela ekipa mozga i nismo izmozgali! Možda nikad nećemo ni znati”, uzdahne djevojka.
Profesor opet uzima crtež i pažljivo promatra. Mršti se, otisci mu se čine nekako poznatima. Kvragu, to može biti samo ... Ali, nije moguće! Pa ipak, da su ljudska stopala, ne bi posumnjao ni na trenutak. Onda jedva čujno zapjevuši i da, to je to, ne može biti ništa drugo, pa pričali što im drago. A dijete to ne vidi, siroto, naravno da ne vidi, ova današnja omladina ... Konačno profesor vraća list papira, zamišljen, ništa ne govoreći. Ali Vesni se učini da se - jedva primjetno - nasmiješio.
* * *
Njeno srce zadrhti! Smjesta je prepoznala zov mužjaka svoje vrste! Odgovorila je, osluhnula, odmah dobila odgovor. Pohitala je preko vlažnog pijeska, zapljuskala kroz valove što su oplakivali žal, rastjerala nekoliko malih letećih gmazova. Gdje je, ne vidi ga, gdje se skriva? Dozove još jednom.
On je iskoračio iz sjene drvenastih paprati, krupan, snažan, smeđeg tijela popruganog bijelim prugama.
Koliko god mu htjela prići i pozdraviti ga, koliko god mu se radovala, Ona ipak zastade, oprezna. Nije ga poznavala, možda čuva svoje krdo i u tom bi slučaju mogao i nasrnuti na neznanku. Gledali su se tako tko zna koliko dugo, skoro nepomični. Nitko više nije izašao iz šume, nikog više nije čula i Ona shvati da je i On sam. Oboje su sami i oboje su nepovjerljivi, ne poznaju se. Svaki bi se nagli pokret mogao shvatiti kao nasrtaj. I zato nepovjerenje. Podozrivost. Samoća.
A onda Ona odluči da više ne može podnijeti samoću.
* * *
Vesna silazi kamenim stubama. Profesor sjedi ispod zida što se izdiže nad malom uvalom, more oplakuje pješčani žal. Kasno je poslijepodne, nekoliko šetača gore na stazi glasno razgovara i smije se. Nad njima, iz krošnje medunca zvonko doziva mali dinosaur. Sjenica.
Kad spazi Vesnu, profesor Šarić ustaje i gubi dah, kao okamenjen.
“Nešto nije u redu?”, Vesna će zabrinuto. Odjenula je haljinu krem boje, preko ramena prebacila laganu bijelu vestu, oko vrata šal od svile. Ništa posebno, ništa sračunato. Profesor se trgne.
“Da li vam se ...”, zastaje, ne skidajući pogleda s djevojke. “Da li vam se ikad dogodilo da ugledate nešto tako lijepo da je bolno? Toliko bolno da vas stegne oko srca ...”
Vesna šuti, ne zna što odgovoriti. Da nema te boli u profesorovim očima, shvatila bi njegove riječi kao neobični kompliment. Ali ... Sad nekako nije sigurna idu li stvari putem kojim želi. Ni sama ne zna kako i zašto, tek, ono što je trebalo biti samo bezazleno, ugodno druženje kojim je htjela razblažiti gorčinu nakon svađa i suza, odjednom prerasta u nešto što je hvata potpuno nespremnom. I ima li prava tako se poigravati sa starim čovjekom? Ili treba ...
“Oprostite mi”, profesor Šarić uzima Vesnu za ruku i vodi je sa stuba na žal. “I ja ponekad trabunjam gluposti. Zbog ovoga sam vas, zapravo, pozvao baš ovamo.”
Vesna tek sad vidi da je profesor sa sobom donio mini-liniju, radio, CD-plejer, zvučnici. “Možda ću vas razočarati, ali gramofon na navijanje bio mi je malo pretežak za nositi.” Vesna se nasmije profesorovoj šali, a on pritisne tipku i pod zidom se razliježe glazba. Valcer, djevojka se ne sjeća da ga je ikad čula, svakako ništa što se vrti u klubovima i na radiju.
“Čajkovski. Nekome možda zvuči sladunjavo, ali iskreno, Strauss mi je davno dosadio. Dopuštate?” Profesor joj nudi ruku, Vesna oklijeva.
“Bojim se da na ovo nisam nikad plesala”, priznaje s nelagodom.
“Samo se prepustite”, nasmiješi se profesor i Vesna popušta. Njenom rukom u njegovoj zastruji toplina nekih prošlih vremena, ne tako davnih poput onih u njenoj mapi, ali svejedno proteklih u nepovrat, vremena ni boljih ni lošijih od ovog danas, ali zauvijek izgubljenih. Profesor je obuhvaća oko struka i vodi žalom, Vesnina stopala nakon par nespretnih koraka sama hvataju ritam i njih dvoje skladno poleti pijeskom, nošeno melodijom valcera, ushićeno u vrtlogu plesa. Svijet oko Vesne i profesora više ne postoji, dinosauri na nebu i more i stabla i toplo poslijepodne, ostaju samo njih dvoje, zamrznuti, učahureni glazbom u nekom svome vremenu što kao da nikada neće proći ...
A onda valceru ipak dolazi kraj i vrtuljak usporava i staje. Vesna, zarumenjena, bez daha, zatetura, ali ostaje na nogama, držana sigurnim profesorovim rukama. “A sad pogledajte tragove, Vesna”, smiješi se profesor.
* * *
Cijeli su dan proveli zajedno, Ona i On, obilazeći obalu i šumu uz nju, hraneći se sočnim izdancima, pojeći se na rijeci. Tek bi tu i tamo, među zalogajima, najprije stidljivo, a onda sve drskije, On svojim rožnatim kljunom dotakao njen vrat. Onda bi je pokušao liznuti po obrazu. Isprva bi mu Ona izmigoljila, zamahnuvši repom kao da tjera dosadna kukca. Jednom ga je čak pokušala i ugristi, napola ozbiljno. On bi odskočio, izmaknuo se njenom repu, izbjegao njen kljun, ali nije se dao otjerati. Pričekao bi, a onda bi joj opet prišao, liznuo je, ovlaš protrljao svoje tijelo o njeno. Ona bi ga tek pogledala, naizgled nezainteresirana, napravila korak-dva dublje u šumu, potražila nešto još sočnije za odgristi, sažvakati moćnim zubima i progutati. A On bi je slijedio, gdje bi odgrizla Ona, odgrizao je i On.
Potom je On poveo nju, još dublje kroz hlad šume, uz rijeku. Odveo ju je do osunčane čistine, tajnog mjesta za koje je samo On znao, skrivenog mjesta, idealnog za podići potomstvo. Upoznavao ju je sa svojim obitavalištem, u šumi na obali mora, cijeli taj dan, sve dok se sjene nisu izdužile i šuma počela tonuti u tamu.
Ona je odjednom zastala, okrenula se, pošla natrag, slijedeći rijeku, a kad je čula šum valova što se lome na plaži, pohitala je. I On za njom.
Na žalu, na samom rubu mora, pričekala je da joj On priđe i uspravila se na stražnje noge. Gledala ga je, mužjaka u punoj snazi, i On je gledao nju, mladu ženku, spremnu da s njime zasnuje krdo. Uspravio se i dodirnuli su se prednjim nogama i stali se okretati, nagonski, u polaganim krugovima, u prastarom ritualu kome nisu shvaćali značenja ni smisla, ali okretali su se, vođeni nečim pradavnim u sebi, jedno oko drugoga, snažnim nogama ugazujući tragove u vlažnome pijesku. Okretali su se dok su nad njima leteći gmazovi klizili sumrakom prije no što će napraviti još jedan krug nad rasplesalim ljubavnicima i vratiti se u svoja noćna počivališta. A Ona i On su plesali, more im je bilo sva glazba koju su trebali. Pjevali su im valovi, svirao im vjetar, pljeskali su im pterosauri svojim kožnatim krilima. Plesali su kao što će plesati još desetljećima, kao što su plesali njihovi roditelji i kao što će im plesati djeca, jednom kad stasaju za ples ...
Negdje u šumi prolomio se gladni urlik mesoždera, ali Ona i On nisu se obazirali, nisu zastajali, ni na trenutak. Sad su zajedno, nerazdruživi, snažni: grabežljivac im više ništa ne može. Plesali su za nova pokoljenja, skladno, kao da su to cijelog života činili, kao da se nisu tek tog jutra sreli. Plesali su u polaganom ritmu kojeg su dopuštala njihova teška tijela, dva tamna obrisa naspram neba, plamtećeg u sutonu.
A onda, pod treperavim zvijezdama, stali su, Ona i On, i prepustili se jedno drugom. Pod njegovom je uspuhanom težinom Ona zaboravila svoje staro krdo, zaboravila zube i smrt i užas. Nagon ju je vodio u budućnost, prema velikom gnijezdu iskopanom u mekoj zemlji i pokrivenom suhim lišćem, i jajima u njemu, i mališanima što će se iz njih izvaliti i rasti pod njenom i njegovom budnom paskom, sazrijevati im pred očima da bi jednog dana i sami zaplesali u beskonačnom ritmu života, smrti i ponovna rađanja.
* * *
Vesna se priljubljuje profesoru uz prsa, njegova šaka počiva na njenoj dojci. Noći su već prohladne, njegova joj se toplina ugodno razlijeva leđima, prija joj njegov dah u kosi.
Trebalo joj je tog poslijepodneva dok shvati, dok je uzela u obzir proprocije životinja, razmak među nogama, dok shvati i dok prihvati. Ali, kolikogod se njen um opirao, kolikogod joj nešto unutra govorilo kako je to nemoguće, nije bilo nikakve sumnje. Njihovi otisci na plaži, u pijesku, otisci njenih i profesorovih cipela ... Vesna ih je zamijenila otiscima iguanodonovih nogu na njenim crtežima: manjih, sigurna je da su bile ženkine, i većih, mužjakovih. Prije mnogo, mnogo milijuna godina te su noge iscrtale analogne otiske kao i profesor i ona tog poslijepodneva. A to može značiti samo jedno: plesali su. Iguanodoni su plesali. Nisu tek izvodili nagonske rituale snubljenja - to ne bi bilo ništa novo, to se već desetljećima pretpostavlja da su radili, dozivali se i šepirili - već plesali!
Zašto? I to je dokazano poslijepodnevnim pokusom. Kad je, ushićena spoznajom, Vesna zagrlila profesora i kad ga je, ni sama još ne shvaćajući što zapravo čini, poljubila. A onda su se zagledali jedno drugome u oči i još se jednom poljubili. Da bi konačno, nakon večere, najbolje koju je Vesna u životu kušala, završili u profesorovu stanu, u njegovoj postelji, u zagrljaju nakon kojeg će Vesna zauvijek promijeniti svoje mišljenje o postarijoj gospodi.
“Ne spavaš?”, profesor joj šapće na uho. Lagano se počinje trljati uz njeno bedro, djevojka s radošću shvaća da noć još nije gotova. Sutra će biti vremena za razmišljati ...
“Muči me nešto.” Negdje u kutu svijesti, Vesna se pita čemu uporno i s jednakim poraznim ishodom psihoanalizira svaku vezu u kojoj se nađe? Zašto se jednostavno ne prepusti, do kraja, bez zadrške, bez sumnje, zašto ne posluša srce što joj šapuće kako je najzad našla ono što već dugo traži?
“Što?”, profesor ljubi Vesnin obraz, rukom joj mijesi dojku, tijelom joj počinje mravinjati, disanje im je sve ubrzanije. Vesna mu se okreće, gleda ga u oči, ljube se, ona mu se rastvara, prepušta strasti, stenje pod njegovim poljupcima, u sebi zahvaljuje nekim davnim grdosijama što su joj sasvim neočekivano, milijunima godina nakon svoje smrti, pomogle naći novu ljubav.
I kasnije, u smiraju, dok prstima mrsi profesorovu znojnu kosu i polaže mu nježni poljubac na čelo: “Iguanodoni. Tko im je svirao valcer?”
Ovo je priča iz zbirke Priče o dinosaurima s Festivala fantastične književnosti, Pazin / Bale, 2009.
Those who want to read a somewhat expanded version in English, it is available here:
http://www.smashwords.com/books/view/77705
It is a story in the anthology Extinct Doesn't Mean Forever edited by Phoenix Sullivan and available here:
http://www.amazon.com/Extinct-Doesnt-Mean-Forever-ebook/dp/B004SUOWMU
Nema komentara:
Objavi komentar