Ovog utorka, 20. prosinca, održana je zadnja tribina u ovogodišnjem ciklusu tribina “SF u Booksi”, koje su se jednom mjesečno održavale u književnom klubu Booksa u Martićevoj ulici u Zagrebu. Ideja za tribinu rodila se koncem 2010, kad sam tražio mjesto za promociju svoje tada svježe objavljene zbirke “Božja vučica”. Posrednica je bila Katarina Brbora, koja je tu zbirku recenzirala za rubriku “Začitavanje” na Booksinoj stranici. Tamo smo, malo pomalo, došli do ideje za tribinu, složili neki program, preskočili siječanj zbog zimskih praznika i počeli od veljače, svaki mjesec osim ljetnih, jedan utorak u mjesecu, obrađivati neku od tema. Ja sam bio voditelj, imao sam jednog ili dva gosta.
Krenuli smo s poviješću SF-a u Hrvatskoj (gost Tomislav Šakić), nastavili sa ženama u SF-u (Katarina Brbora i Milena Benini), SF fandomom (Petra Bulić i Boris Švel), SF časopisima (Davorin Horak i Hrvoje Prćić), fantasyjem (Sanja Lovrenčić), vampirima (Milena Benini), SF stripom (Darko Macan), SF-om i internetom (Mirko Karas), te konačno SF filmom (Nikica Gilić). I na kraju, nakon devet održanih tribina, postavlja se pitanje kakav je doseg cijelog projekta?
Osobno, čini mi se da je dosadašnji rezultat polovičan. S jedne strane, iznimno je važno i korisno - i stoga hvala svima u Booksi: Miki, Vanji i Ani - da se program uopće održava. Kako se najave Bookse prenose po kulturnim forumima, o programu se javljalo i najavljivalo ga se. Recimo da se postiglo da znanstvena fantastika bude, u obliku nekog redovnog programa, prisutna izvan okruženja klubova i konvencija. Na nekim je tribinama bilo zanimljive rasprave (posebno, recimo, na ovoj zadnjoj, o SF filmu), na nekima je bilo i dosta gostiju (reda veličine dvadesetak ljudi na tribinama o - surprise, surprise! - vampirima i onoj o stripu). Generalno rečeno, atmosfera je bila dobra, i mogu slobodno reći da mi se čini kako nam je uspjelo biti zabavnima. Ali...
Ali, moj je dojam da je interes u javnosti još uvijek slab. Činjenica je da je na većini tribina prosjek brojnosti prisutnih bio oko desetak, uključivo samu škvadru iz Bookse. A i od tih desetak, većina nas je zapravo iz SFere. Hvala što dolaze, i nadam se da će dolaziti i dalje, međutim... Pomalo je depresivno doći desetak minuta prije početka tribine, zasjesti okružen licima koje ne poznam i onda gledati kako sva ta lica nakon tri riječi uzimaju kapute i torbe i odlaze. I mean, WTF? Was it something I said?
Nije se to događalo samo u Booksi. Prijašnjih godina držali smo program pod nazivom “SFera u Profilu”, u Bogovićevoj, i odaziv je bio sličan i slično “unutarpartijski”. Ni neke promocije pojedinih izdanja, koje smo radili zadnjih godina, nisu bile puno bolje posjećene. Da, bilo je novih lica. Pijančerosa koji, čini se, na svakom takvom događanju čekaju post-promocijsku pijaču i krekere. U Booksi ih nije bilo, srećom. Ni pacijenata, poput neke žene koja je na nedavnom “Književnom petku” svojim upadicama torpedirala cjelokupnu voditeljsku koncepciju u roku dvadeset minuta tops. Bili smo Macan i ja. Otišli, u razmaku od pet minuta. Da citiram Kate Bush, spomenuta “was striking violence in me”.
Da se vratim Booksi. Ostaje dojam kako sve vrtimo sami za sebe, kako čak ni uz relativno dobru najavu ne postoji interes šire, pretpostavljam kulturno vudrene, javnosti za takav program. Te kako nema ni neke reakcije na te tribine izvan užeg kruga osvjedočenih esefičara, baš kao ni na većinu SF događanja/projekata/knjiga u nas. Zašto? Je li to posljedica sistematskog omalovažavanja znanstvene fantastike u nekim našim sredinama, koje traje desetljećima? Je li to nedostatak zvučnih imena? Imali smo ove godine i dobre pisce svih generacija, i teoretičare, i urednike, ljude koji - netko dulje, netko kraće - rade i stvaraju unutar jednog kulturno veoma bitnog žanra, što je ostavio značajan trag u zadnjih sto i nešto godina. I zašto onda ne postoji zanimanje? Zašto na tribine, promocije, diskusije o raznim SF temama, posebno onim vezanim za naše žanrovsko stvaralaštvo, dolazi tako malo ljudi? Ne znam. Niti mi je došao itko za koga bih mogao reći da zna. A još manje da zna što učiniti da se to popravi.
U međuvremenu, preostaje samo žvakati dalje. Jurišati poput crvenoarmejaca po sistemu “ima nas više nego što vi imate metaka”.
I stoga: godina prva je završila. Počinje godina druga. Nastavljamo s tribinama, već u siječnju. Pozvani ste - dođite!
Nema komentara:
Objavi komentar