Smaragdija

Tko je ono rekao da je poput Zemlje, pokušava se prisjetiti Milana dok klizi nad nabujalom rijekom. Poput Zemlje! Baš!

Sjena švarca golema je riba u moćnoj rijeci što se valja pod Milanom. Ona sjedi vezana pojasevima, vjetrobran je štiti od struje zraka. Gondola nosi akumulatore, dva motora što tjeraju potisne propelere, opremu i Milanu. Obješena je o aluminijski mjehur, punjen helijem i prekriven foto-ćelijama. Muljevita voda teče pod njom, vrtloži se, nosi debla.

Na prvi pogled, Smaragdija podsjeća na Zemlju: svi se parametri podudaraju unutar par postotaka. Čak je i mjesec tu, sive površine izrovane kraterima. Takvih svjetova ljudska rasa poznaje na desetke: ono što se nekoć činilo bogomstvorenom jedinstvenošću, u manje od dva stoljeća postalo je uobičajeno.

Kopno prekriva oko trećine Smaragdijine površine: spojeno u superkontinent, s morem što se usijeca duboko u njega i blagotvornim utjecajem zahvaća gotovo cijelu kopnenu masu. Tek je najudaljenije središte kontinenta, zaklonjeno od prodora vlažnog zraka velikim planinskim lancem, pustinja. Sve je ostalo zeleno, nepregledne šume, smaragd što je mamio.

A onda se poslalo istraživački brod i s njega odaslalo sonde da snimaju i uzmu uzorke. Zrak, voda i tlo su obećavali. Život je bio ono što je zbunilo znanstvenike i birokrate. Šuma je u trenu zaustavila sve planove naseljavanja.

Na navigacijskom ekranu, GPS iscrtava Milanin položaj na karti. Švarc slijedi rijeku: uskoro će Milana zakrenuti nad šumu što obrasta obje obale, stere se u daljinu, gubi u izmaglici horizonta. Iz sjedala, izgleda kao i svaka druga šuma. Milana pogledava ekran, strelica švarca podudara se sa zacrtanom rutom. Dok lagano naginje palicu u lijevo, a švarc je poslušno slijedi, Milana zna da izgled vara.

Stabla na obali podsjećaju na ona u gradskim drvoredima. Rijetko je koje više od desetak metara. Krošnje su kišobranaste, bujne, promjera poput visine stabla, tankih grana, srcolikog lišća. Ispod njih vlada vlažna i prohladna sjena, debeli sloj otpalog lišća, hranjiva trulež, Milana ju je dobro upoznala. Razlagači: bakterije i gljive kuglastih klobuka i kratkih stapki. Kroz trulež plazi i trčkara i gmiže mnoštvo. Crvi. Stonoge duge pola metra. Kukci s deset nogu. Na kopnu ne obitava ništa složenije. U rijekama, jezerima i morima, pak, mnoštvo ribolikih životinja, od centimetar dugih do kitolikih divova. I sva ostala vodena fauna, slična kao i na drugim planetima sličnim Zemlji: slični uvjeti, slični organizmi da u njima žive.

Samo se biljni pokrov razlikuje.

Milana nadlijeće šumu, sjena švarca klizi preko nje kao sjena oblaka. Vedro je, jedini je oblak na nebu njen zračni brod. Žuta strelica na ekranu približava se crvenom trokutiću, odredištu. Milana traži pogledom, a onda spazi svoj cilj, let traje već satima i postala je malo nestrpljiva.

Čistina se crni: tu je prije dva dana bjesnio požar. Bljesak munje, plamen je poharao nekoliko hektara dok ga nije ugasio pljusak. Vatra je kao vruća točka registrirana iz satelita, Milana je jutros krenula na požarište.

* * *

Milana pažljivo spušta švarca uz sjeverni rub šume, da je stabla koliko-toliko štite od prevladavajućeg sjeverca i sjeverozapadnjaka. Propeleri okrenuti gore tjeraju letjelicu prema tlu. Milana ispaljuje sidra, tri klina zabijaju se u tlo, vitla zatežu užad. Držati će dok Milana ugasi motore, iskoči iz sjedala, pozabija još klinova oko švarca i veže ga. Zračni brodovi su uvijek problem na tlu. Čak i slab vjetar, tukući u veliku površinu mjehura, može ih otpuhati.

Kad je osigurala švarca da ne može ni lijevo, ni desno, Milana se ogleda oko sebe. Ovdje će sama provesti sljedeće tjedne, proučavajući kojom se brzinom šuma vraća na opustošenu površinu.

Milana obilazi paljevinu, pažljivo zagledajući pougljenjenu trulež. Evo, prvi izdanak već izbija van. Mala stabljičica i dva srcolika listića, još blijeda. Pet metara dalje još jedan, skriven izgorjelim listom. Desetak metara dalje, evo i trećega. Gdje je četvrti? Mora biti ... Aha, Milana odmiče veliki komad nagorjele kore, tu si. Izdanak je bio pod njim, slabašan, ne bi se uspio sam probiti do svjetla. Čim ga je oslobodila, kao da se trgnuo, živnuo, promeškoljio na toplini popodnevnog sunca. Milana ne mora više tražiti, cijela je krčevina prekrivena izdancima. Pravilno raspoređenima, na pet do deset metara udaljenosti, na širinu krošnje, jednom kad narastu. Točno toliko da se ne moraju boriti za svoje mjesto pod suncem.

Takva je sinhroniziranost tjeranja bila tek prvi znak da izdanci nisu samo biljčice niknule čim se ukaže malo više svjetla. Nije dugo trebalo da se shvati da su dio nečeg većeg, cjeline koja ih tjera tako da od početka imaju najviše šansi za uspjeh.

Želeći još jednom vidjeti ono što je već vidjela, Milana pažljivo, da ne ošteti izdanak, razgrće spaljeno lišće i zemlju oko njega. I onda nalazi korijen iz koga niče, povezan s još korijenja ispod, vezan na čitavu mrežu što se širi preko cijele krčevine i dalje, kroz cijelu šumu, i dalje, preko cijelog kontinenta. Milana nježno vraća zemlju natrag. Samo ti rasti, pomisli skoro majčinski. To je bilo ono što je zapanjilo, što je natjeralo da se zastane, jednom kad se shvatilo da je kopno Smaragdije prekriveno jednom jedinom biljkom, jedinstvenom, nerazdvojnom, golemom.

Milana skida opremu iz gondole. Pola sata kasnije, podigla je mali šator za sebe i malo veći, sa sklopivim radnim stolom i stolicom i opremom, za laboratorij. Milana sjedi pred šatorom i pijucka instant-kakao zagrijan na kuhalu.

Veličina biljke nije bila sve. Zelenilo Smaragdije proteže se i dalje od ove šume, u umjerenije pojaseve i uz planine, sve do četiri tisuće metara nad morem. Tamo su stabljike i lišće drukčiji, prilagođeni drugom vjetru, temperaturi, vlažnosti, tlu. Ali sve je i dalje dio jedne iste, velike biljke, kao i stabla oko Milane. Dokazano je to analizama DNK: sve je tek djelić jednog organizma, sposobnog da svoje tijelo raširi kopnom cijele planete, i da ga oblikuje na svakom mjestu drugačije, prema zahtjevima okoliša.

Nad šumu se polako spušta večer, sjene se izdužuju. Milana baca još jedan pogled na švarca, zaključuje kako je dobro usidren i pali svjetiljku u šatoru. Vrijeme je počinku, put je bio dug. Dok izuva čizme, prisjeća se kako je netko primijetio da možda u svemu treba tražiti i inteligenciju. Milana se smiješi. Inteligenciju? Od nečeg što je ipak samo biljka. Gluposti, pomisli Milana dok povlači zatvarač kombinezona prema dolje. Gluposti.

* * *

Četiri dana kasnije, izdanci su već visoki nekih pet centimetara. Nad šumu se spustila noć. Vjetar šumi kroz srcoliko lišće, do jutra bi mogla i kiša. Milana još jednom pregledava rezultate na zaslonu računala, a onda zijevne i pogasi sve. Brzina rasta očekivano ovisi o vodi i hranjivim tvarima, a tlo je ovdje plodno. U planinama i na siromašnim tlima, biljka raste znatno sporije. Ali raste, zaustavljaju je samo hladnoća, suho tlo i obale. Raste čak i na otocima. Biljka, kao da zna, na rubovima svoje rasprostranjenosti tjera tobolčiće. Kad se rastvore, vjetar iz njih raznosi lagane sjemenke s ispercima.

Milana otpije gutljaj kakaa, a onda je odjednom obuzme neki neobjašnjivi osjećaj. Osvrće se, pogledom pokušava prodrijeti u šumu, onaj dio osvijetljen svjetiljkom pred šatorom. Ne luduj, stara, prekori se, znaš da je to nemoguće. Jer učinilo joj se ... Ne šizi.

Je li stvarno nemoguće, neki je bezobrazni glasić podbada iznutra. Jesmo li stvarno sigurni da na tlu nema ničeg većeg od stonoga? Milana sa zebnjom ustaje i uzima baterijsku svjetiljku. Usmjerava je među debla, snop svjetla bode u mrak i ne otkriva ništa. Ali osjećaj je ne napušta.

Jer, na trenutak joj se učinilo da je netko promatra.

* * *

Prošlo je još deset dana. Izdanci rastu centimetar dnevno. Već su se među njima, kako kakav sag, prostrle i gljive. Još koji tjedan, i više se neće razaznati da je ovdje gorjelo.

Noć je mirna. Čuje se tiho cvrčanje, krupni crni kukci glasaju se u krošnjama. Milana zatvara šator, liježe i gasi svjetlo. Dan je bio dug i naporan. Ali, san ne dolazi na oči.

Isprva bi je osjećaj da nije sama obuzeo tek na trenutak. Samo bi odjednom - dva, možda tri put na dan - podigla pogled s računala ili s izdanka koji je mjerila. I onda bi joj se učinilo da je tamo, dalje, na rubu šume, spazila nešto, nekoga, obris što hitro nestaje iza stabla. Pustila bi sve i potrčala i zastala, pažljivo slušajući i gledajući, dok bi joj srce udaralo kao ludo. A oko nje samo cvrčanje i zrikanje i zujanje krila i vjetar u krošnjama.

Zadnja tri dana osjećaj je više nije napuštao. Ali, što je mogla učiniti? Svaki put kad bi pošla do prvih stabala, kad bi zagledala oko njih, ne bi ništa našla, nikakvih tragova. Mogla je zvati pomoć, prekinuti istraživanje, skupiti sve, sjesti u švarca i otisnuti se od ovog ukletog mjesta, mogla je ... I što bi onda rekla kad bi se vratila u bazu? I stoga je stegnuta srca nastavila s mjerenjima i uzorkovanjima i pokusima i bilježenjima. Ali, oko pojasa je uz nož nosila i vojnički ašovčić: sjekirica joj se činila preteškom, a imala je samo signalni pištolj. Čula je jednom kako su se ašovi u nekim davnim ratovima koristili za borbu prsa o prsa u rovovima. A u postelju bi lijegala bez da ugasi svjetlo pred šatorom. Tako, ako je nešto probudi, možda vidi obris kroz platno, možda je ne zaskoči, možda ... I ašov joj je pri ruci. Za svaki slučaj ...

Iz sna je trza osjećaj nelagode. Straha. Svjetlo. Očima kruži šatorom, sama je, ništa joj nije ušlo. Ni kroz platno ne vidi ništa. Ali sigurna je da je nešto vani. Uz rub šume. Netko. Kako zna? Ne zna, a opet, sigurna je. Srce lupa, nutrina joj se zateže u čvor dok grabi ašov. Suspregnuta daha, uzima baterijsku svjetiljku i, bosonoga, izlazi. Oko šatora nema ničega. A onda -

Tamo! Vidi kako nešto, netko, hitro nestaje među stablima!

Mimo svake pameti, Milana potrči prema šumi, snop svjetla bode amo-tamo među drvećem. Zalazi među stabla, tiho gazi vlažnu trulež.

A onda staje. Zaustavlja snop na prilici desetak metara pred sobom. Jedan dio nje poželi vrištati, bježati, trčati da više nikad ne stane. A drugi dio ostaje smiren, jer tajna je razotkrivena, koliko god rješenje bilo zapanjujuće. Biljka.

Ženski lik. Ona u ogledalu, svježe zelena u bijelom svjetlu. Raširenih ruku. Zaključila je čemu ašov služi, zna da sam naoružana, pomisli Milana. Pokazuje da mi ne želi zlo. Razum. Pred njom stoji lutka iz izloga, s njenim licem, srcolikih listova umjesto kose. Milana tek sad vidi viticu iza nje, debelu i snažnu i nesumnjivo gibljivu: na njoj je šuma nosi.

Milana i šuma gledaju se tako, a onda lutka polako spušta ruke. Debela je vitica prinosi Milani. Zaustavlja je na tri koraka od nje i Milana zna da nema razloga za strah: ne zna kako zna, ali osjeća i smiješi se dok ispušta ašov. Podiže desnu ruku i prilazi na korak od zelene sebe, ipak malo oklijevajući. I šuma podiže svoju desnu ruku, nesigurna.

Negdje na pola puta, prsti im se dotiču.