Preminuo je Zoran Kravar

Dana 23. lipnja 2013. preminuo je profesor dr. Zoran Kravar, član savjeta časopisa UBIQ, te dobitnik dvije nagrade SFERA, za esej "Duboka fikcija - J. R. R. Tolkien: The Children of Hurin, London 2007" (UBIQ 1, rujan 2007), te za knjigu Kad je svijet bio mlad (Mentor, Zagreb, 2010). Istraživanja antimodernističkih tendencija dovela su profesora Kravara do fantasy književnosti, a njegov - možemo to reći - bestseller Kad je svijet bio mlad kao da je u zadnje tri godine u nas pokrenuo niz naslova koji se na ovaj ili onaj način bave fantastičnom književnošću općenito. Njegov optimizam u suočavanju s teškom bolesti ispunjavao nas je divljenjem, a vjerujemo da njegov rad na području fantasyja sigurno neće ostati bez nastavljača.

U nastavku, donosimo podrobniju biografiju profesora Kravara odaslanu iz Hrvatskog društva pisaca, čiji je bio član.

Zoran KRAVAR povjesničar i teoretičar književnosti, pjesnik (Zagreb, 25. V. 1948). Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Zadru. Komparativnu književnost i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1972), gdje je od 1973. bio asistent na Odsjeku za komparativnu književnost. Doktorirao je 1977, a od 1984. redoviti je profesor. Tri su temeljna područja Kravarova mnogostrana znanstv. rada: knjiž. barok i njegove pojave u hrv. književnosti, esteticizam i antimodernističke tendencije u kulturi s kraja XIX. i na početku XX. st. te teorija stiha i povijest hrv. versifikacije. Prvu fazu znanstv. rada posvetio je starijoj hrv. književnosti. Kravar pripada generaciji knjiž. povjesničara koja je 70-ih i 80-ih god. XX. st. pridonijela pozitivnom prevrednovanju hrv. književnosti XVII. st. Najvažniji je zastupnik stilističkoga shvaćanja knjiž. baroka, prema kojemu se barok određuje kao specifičan nadindividualni stil čije je osnovno obilježje naglašena upotreba retoričkih figura. Takav figuralni stil u XVII. i XVIII. st. nije poznavao ni jezičnih ni žanrovskih granica te je bio u stanju, osobito u lirici, nadrediti se drugim slojevima knjiž. strukture. U Kravara su, za razliku od periodizacijskog shvaćanja toga pojma, barokom označene samo određene pojave u književnopov. vremenu, a ne čitav njegov odsječak (Studije o hrvatskom književnom baroku, 1975; Das Barock in der kroatischen Literatur, 1991; Nakon godine MDC, 1993). Zanimanje za knjiž. formu očituje se u Kravarovu intenzivnom bavljenju teorijom i poviješću stiha; stihološka se pitanja u pravilu razmatraju u širemu kontekstu, u kojem postaju očita njihova poetička i povijesna značenja. Njegovi stihološki radovi, nerijetko potkrijepljeni statističkim analizama, posvećeni su, između ostaloga, općim problemima stihovnoga ritma, prijevodnoj versifikaciji te analizi pojedinačnih autorskih, prije svega lirskih stihovnih repertoara. Pritom se kao najvažnije domaće stihovnopov. teme izdvajaju hrv. versifikacija XIX. st. i moderne, uvođenje akcenatsko-silabičke norme u hrv. književnost te pojava nepravilnih stihova (Tema »stih«, 1993; Stih i kontekst, 1999). U novijim radovima Kravar se okreće kontekstualizacijskim čitanjima književnosti kasnoga XIX. i ranoga XX. st. Zanimaju ga oblici u kojima se knjiž. svjetovi toga doba suprotstavljaju procesima liberalno-kapitalističke modernizacije, odnosno svjetskopovijesnoj moderni. Takve tendencije, ne samo književne nego i filozofske i ideološke prirode, Kravar obuhvaća pojmom antimodernizma, zamjenjujući pritom, da bi izbjegao zabunu, pojam književnopovijesne moderne terminom esteticizma. Nakon što se antimodernizmom pozabavio u eur. kulturi (Antimodernizam, 2003), očitovanja regresivnih svjetonazora raščlanjuje i na primjerima iz hrv. književnosti ranoga XX. st. (V. Nazor, A. G. Matoš, I. Vojnović, M. Krleža) u knjizi Svjetonazorski separei (2005). I sam pjesnik, Kravar u svojoj lirici sjedinjuje svakidašnju doživljajnost s intelektualnošću i poznavanjem knjiž. tradicije, učeno metričko pjesništvo s onim u proznoj formi (Vinograd, 1998). U knjizi Uljanice i duhovi (2009) u formi svojevrsne intelektualne autobiografije govori o različitim umjetničkim i filozofskim djelima i pojavama koji su presudno utjecali na njegovo intelektualno formiranja. U studiji Kad je svijet bio mlad (2010) analizira žanr fantasyja dovodeći ga u vezu s doktrinarnim antimodernizmom.

DJELA: Studije o hrvatskom književnom baroku, Zagreb 1975; Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb 1980; Das Barock in der kroatischen Literatur, Köln–Weimar–Wien 1991; Nakon godine MDC, Dubrovnik 1993; Tema »stih«, Zagreb 1993; Lirika i proza Antuna Gustava Matoša (s D. Oraić-Tolić), Zagreb 1996; Vinograd, Zagreb 1998; Stih i kontekst, Split 1999; Književni protusvjetovi (s N. Batušićem i V. Žmegačem), Zagreb 2001; Antimodernizam, Zagreb 2003; Sinfonia domestica, Zadar 2005; Svjetonazorski separei, Zagreb 2005; Uljanice i duhovi, Zagreb 2009 ; Kad je svijet bio mlad, Beograd-Zagreb 2010.