Future Boy Conan

Future Boy Conan (Mirai Shonen Conan) televizijska je serija iz 1978. u 26 epizoda. Ta serija danas zaslužuje pažnju kao ostvarenje na kome su u svojoj televizijskoj fazi - uz Keijija Hayakawu - kao redatelji svoje predghiblievske zube brusila dva velikana japanske animacije, Hayao Miyazaki i Isao Takahata, a i zbog toga što se brojne teme i motivi iz Conana bez poteškoća prepoznaju u kasnijim Miyazakijevim remek-djelima.

Priča Future Boy Conana je postapokaliptična. Godine 2008, globalni je rat - vođen elektromagnetskim oružjima - uzrokovao potpuni smak svijeta. Kontinenti su potonuli, a ono malo preživjelih spas je potražilo na razbacanim otocima koji su preostali.

Dvadeset godina kasnije, na jednom otočiću žive dječak Conan i njegov djed, uvjereni kako su posljednji pripadnici ljudskog roda. Zato njihovo iznenađenje, kad more na plažu izbaci djevojčicu Lanu, graniči sa šokom. Međutim, za Lanom na otok dolazi hidroavion i iz njega se iskrcavaju naoružani ljudi. Djed pogiba, djevojčica biva ugrabljena, a Conan se baca u potjeru za Lanom i njenim otmičarima.

Otmičari pripadaju Industriji, vojno-tehnološkoj diktaturi koncentriranoj oko velikog trostrukog tornja. Lana je, naime, putokaz do doktora Laoa, njenog djeda, znanstvenika presudnog za ovladavanje sunčevom energijom. Conan će izbaviti Lanu i pobjeći s njom do drugog otoka, Visoke Luke, na kojem postoji manje-više agrarna utopija. Međutim, Industrija se suočava s velikom prijetnjom: potonuti će u nadolazećem tektonskom poremećaju, pa joj se doslovno postavlja pitanje Lebensrauma. Snage Industrije vrše invaziju Visoke Luke. Nakon niza peripetija, unutrašnjih previranja, izdaja i promjena strana, Industrija konačno propada u potresu i tsunamiju. Njeni preživjeli stanovnici (od kojih su većina obespravljeno roblje) nalaze svoj novi dom na Visokoj Luci, ali ne prije no što im diktator svima zaprijeti strašnim bombarderom, istim onakvim kakvi su uništili svijet.

Već u ovako skiciranom sinopsisu prepoznajemo motive iz kasnijih uradaka Studija Ghibli. Miyazaki se u dva svoja rana filma bavio postapokaliptičnim scenarijima. To su, naravno, Nausicaä iz Doline vjetra i Laputa, dvorac na nebu. Mnogo toga iz Conana (a scenarij su pisali Takaaki Nakano i Soji Yoshikawa, inspirirani romanom The Incredible Tide Alexandera Keya) ponovit će se u ta dva filma: mirna ruralna zajednica koju ugrožava vojno-industrijska diktatura, djevojčica koju progone i dječak koji je odlučno spašava, oružja zaostala iz strašnog rata, razbacani ostatci starih tehnologija, nevjerojatne letjelice ...

Naravno, format serije omogućuje dublji uvid u dvije oprečne zajednice. Industrija je visokotehnološka diktatura na zalasku, koja je iscrpila raspoložive resurse. Iako pogonjena atomskim reaktorom i nadohvat sunčeve energije, ona ovisi o reliktima propale civilizacije - stari avioni, jedan jedrenjak, topovnjača preživjela iz rata, putnički brod za evakuaciju koji tek treba podignuti s morskog dna. U njoj se čak i kruh sintetizira iz plastike reciklirane sa smetlišta. K tome, Industrija poput Metropolisa u svojim temeljima skriva obespravljene mase, gurnute daleko od očiju uniformiranih građana koji za svoje zasluge zarađuju - ili gube - bodove potrebne za uspon u društvenoj hijerarhiji. Oko Industrije, kako je i za očekivati u ovakvom prikazu stvari, vlada pustoš i potpuno odsustvo života, kao što i među njenim stanovnicima vlada emotivna praznina.

S druge strane, Visoka Luka je zeleni otok, ruralna zajednica slobodnih i, recimo to jednostavnim jezikom, veselih ljudi, poljoprivrednika, ribara i zanatlija, koji si svojim radom osiguravaju prilično obilje. I Visoka Luka ima tehnologiju, ali to je tehnologija vjetra, možda na nivou predindustrijske Nizozemske. Doduše, nije Visoka Luka bez tenzija, posebno na relaciji ratari - stočari. A nisu ni Visokolučani tamo nekakvi Amiši - kad krene industrijska invazija, stvar poprima razmjere prosječnog partizanskog filma, sve s općenarodnim otporom, hrabrim pomorskim diverzantima, neizbježnim domaćim izdajnikom i, naravno, neminovnim slomom mrskog okupatora. Ali, Visokolučani se istovremeno pokazuju i velikodušnima ...

Ovakvo kontrastiranje dvaju svjetova - urbano-industrijskog i ruralnog - naći ćemo nešto suptilnije i u drugim Miyazakijevim filmovima, primjerice Moj susjed Totoro i Princeza Mononoke. U njemu se zasigurno odražava post-šezdesetosmaška razočaranost suvremenom civilizacijom i kapitalističkim sustavom, koja je, što se tiče fantastike općenito, vjerojatno u korijenu procvata fantasy žanra zadnjih četrdesetak godina.

Naravno, na nivou dječje serije, za očekivati je da će stvari biti postavljene prilično crno-bijelo, iako u Conanu itekako ima dovoljno međutonova da se izbjegne šablonizirana podjela dobro/zlo. U praksi, kad promišljamo pitanja koja načinje Conan, kao i kasniji Miyazakijevi filmovi, moramo biti svjesni da će uspješna rješenja uzeti ono najbolje od oba svijeta. Odgovor nije ili-ili, već i-i. S jedne strane, primjena visokih tehnologija, čak i u ruralnom okruženju. S druge strane, istovremeno razbijanje urbano/industrijskog sivila očuvanjem, te fizičkim povratkom/unošenjem prirode u urbani okoliš. Svijest o tome raste i može postati važnim okidačem zahtjeva za promjenama - prisjetimo se od čega su krenuli recentni nemiri u Turskoj: od protesta protiv uništavanja jednog parka, dakle oaze makar uređene prirode u centru megalopolisa. U samoj seriji, takvo sveobuhvatno rješenje možda je naznačeno na širem planu, odlukom Visokolučana da među sebe prime i poražene industrijske vojnike i izbjegle Industrijce.

Naravno, i jedno i drugo zahtijeva uklanjanje danas nametnutih i silom održavanih političkih sustava i paradigmi, koji sad već neskriveno klize u diktature. Da diktaturu sile treba srušiti izravnom akcijom, borbom, subverzijom, revolucijom, o tome ni Conan, ni Nausicaä, ni Laputa ne ostavljaju nimalo dvojbe, što je uostalom sasvim u skladu s Miyazakijevim proklamiranim političkim uvjerenjima.

Međutim, iako načinje teme što su danas još aktuelnije nego u vrijeme kad je snimljen, nije Future Boy Conan bez nedostataka. Iako jurnjava traje cijelo vrijeme, uz tek malo posustajanja kad Conan i njegov drug Jimsy (inače veliki lovac) upoznaju i uklapaju se u način života Visokolučana, stječe se dojam da je serija mogla biti koju epizodu kraća. Osim toga, a to vjerojatno proizlazi iz orijentiranosti prema dječjoj publici, način kako se rješavaju pojedine akcijske situacije u jednom trenutku otklizi u neuvjerljivost. Conan je, naime, u sve praktične svrhe super-junak. On roni koliko treba. On trči po krilu aviona u letu. On se na okomitom zidu od čeličnih ploča nožnim prstima hvata za var. On, doduše, ne može iščupati iz zida okove kojima je sputan. Zato iščupa cijeli zid. I tako dalje, i tako dalje: ako je i geg mišljen za djecu, ponekad je previše. Future Boy Conan ni produkcijski nije sasvim na nivou kojeg će kasnije doseći Ghibli, iako se već u cjelokupnom izgledu serije - likovi, dizajn hardwarea, pozadine - naziru obrisi onoga što će doći.

Da zaključim: zbog tema kojima se bavi, a usprkos mogućim primjedbama, Future Boy Conan svakako je zanimljiv komad povijesti japanskih anime, kojeg bi trebao proučiti svaki poštovatelj i ljubitelj ostvarenja Studija Ghibli i Miyazakija ponaosob.