Nadia - The Secret of Blue Water

Dok je 1970-ih radio u studiju Toho, Hayao Miyazaki uvalio im je sinopsis za seriju inspiriranu Jules Verneovim “fantastičnim putovanjima”, o dvoje djece što podmornicom bježe oko svijeta, skrivajući se pred negativcima. Toho je zadržao opciju, ali tek kad je studio Gainax postigao kritičarski uspjeh s filmom The Wings of Honneamise, Toho je izvukao Miyazakijev sinopsis iz ladice i ponudio ga Gainaxu da iz njega napravi TV seriju.

Rezultat je bila Nadia - The Secret of Blue Water (Fushigi na Umi no Nadia) iz 1990. Ovu seriju od 39 epizoda danas neki autori (npr. Johnathan Clements i Helen McCarthy: The Anime Encyclopedia, Stone Bridge Press, Berkeley, California, 2006.) prilično hvale, prvenstveno zbog kombinacije verneovskih motiva, bogatoj (točan termin: dickensovskoj) karakterizaciji likova, tehnološkim čudima koja ćemo nešto kasnije trpati u ladicu s etiketom steampunka, solidnoj animaciji, žestokoj i na momente brutalnoj akciji, itd., itd., itd.

Oni koji me bolje poznaju, već naslućuju što znači kad krenem nabrajati “itd., itd., itd”. Jer, je li Nadia uistinu tako solidna serija, kao što se tvrdi?

Priča počinje u Parizu 1889., na Svjetskoj izložbi. Mladi izumitelj Jean (zapravo dječak), koji se došao natjecati na takmičenju letjelica, slučajno sretne i onda spasi tamnoputu djevojčicu Nadiu, cirkusku akrobatkinju koja okolo šeta u društvu lavića Kinga, a oko vrata nosi ogrlicu s plavim kamenom, naslovnu Plavu vodu. Nju proganja komični trojac, crvenokosa gospođica Grandis i njeni pobočnici, Hanson (um) i Sanson (snaga), u svome vozilu Grantan, koje vozi po tlu, plovi i leti.

Ali, Jean uspješno bježi s Nadiom, koristeći svoj najnoviji izum, prototip canard-aviona. Međutim, Jean (kao i mnogi tadašnji aeronautički pioniri) ima problema s motorom, pa se Jean, Nadia i King nađu kako u avionu plutaju nasred oceana. Ma nema straha, spašava ih američka topovnjača Abraham, koja upravo lovi zagonetno morsko čudovište što potapa sve redom. (Do ovdje vam je već jasno da smo čvrsto na Jules Verneovom terenu.)

Naravno, tko traži, taj i nađe. Pa se u borbi s morskim čudovištem, Jean, Nadia i King opet nađu nasred oceana, da bi ih spasila podmornica Nautilus, kojom zapovijeda zagonetni (a tko drugi?) kapetan Nemo. Nemovi ljudi poprave Jeanov avion (zapravo ga prerade u hidroavion) i otpravljaju naše junake neka idu svojim putem. Jer, Nemo je zapravo u potjeri za pravim čudovištem, suparničkom podmornicom koju hoće uništiti pod svaku cijenu.

Prelijećući neki otok, Jeana, Nadiu i Kinga obara neočekivana paljba. Na otoku, oni nalaze pobijenu obitelj, čija je jedina preživjela mala djevojčica Marie. Tu se naša družina sreće sa stvarnim neprijateljima: tajnovitom organizacijom Neo Atlantis, koja je po prilici kao da uzmete ekipu iz Waffen SS-a, s kabuki-maskama i KKK-kapuljačama na glavama. Prema potrebi, ubijaju bez milosti, a na otoku drže i pravi radni logor.

Tu negdje na otok doplove i Grandis i njena dva bilmeza, i svi skupa, uz pomoć Nautilusa koji se pojavi u pravi čas, uspiju razoriti Neo Atlantisovu instalaciju na otoku, ali ne prije no što Neoatlantiđani upriliče demonstraciju oružja (atomska vam dođe negdje u rangu petarde) koje razvijaju i obznane svoju namjeru da pokore/unište (više ovo drugo) svijet.

Kad se opet nađu na Nautilusu, i kad Grandisova i njeni momci zajedno sa Jeanom spase Nema iz klopke u koju je upao (a njegovo je znanje podmorničke taktike takvo da svako malo upada u klopke), oni bivaju prihvaćeni u posadu.

Ovo vam je po prilici prvih deset epizoda serije.

I sad se vi pitate što ja tu hoću?

Zapravo, ništa, jer do ovdje je serija skoro pa briljantna. Brza, sa simpatičnim likovima i negativcima za koje se odmah stavi do znanja da s njima stvarno nema zajebavanja, a ni kompromisa. Neotalantiđani, kao što smo rekli, ubijaju bez pardona!

Međutim, od po prilici desete epizode, kad se Jean, Nadia, Marie i King, te gospođica Grandis, Hanson i Sanson nađu na Nautilusu kao punopravni članovi posade, kreće katastrofa! Što se događa, pitate se?

Najkraće rečeno, serija se potpuno dramaturški objesi. Pratimo uklapanje u posadu podmornice, pri čemu se javljaju dva problema: Nadia i njeno vegetarijanstvo i pacifizam, te iznenadna zaljubljenost Grandisove u kapetana Nema. Tu se još desetak epizoda i dogodi poneka pustolovina, i obiđe neko čudo (potopljena Atlantida, podvodni vulkan, Nemova baza na Antarktiku), sretne i neko čudovište (prapovijesne ribe i glavonošci, tisućljećima stari bijeli kit - ne, nije Moby Dick), ali radnja se gotovo uopće ne pomiče naprijed. Rat s Neoatlatiđanima kao da je zaboravljen! Epizode se troše jedna za drugom ni na što, manje-više da bi Nadia šizila kad se pred nju u tanjuru stavi riba, Grandisova svaki put kad vidi Nema, te da bi Jean sklapao svoje izume, kojima je tehnološki došao već do cca. 1944. (projektil s pulsnim motorom). Onda se opet na dvije epizode pojave Neoatlantiđani, ovaj put u skoro pa svemirskom brodu i doslovno izvade Nautilus iz mora pomoću elektromagneta i razvale ga po beba-zvečka sistemu.

Kapetan Nemo i njegova posada nestaju, a Nadia, Jean, Marie i King završe na pustom otoku. Tu se opet radnja vješa, a kad, nakon još desetak epizoda, saznamo tko je Nadia zapravo, te kad uslijedi konačni obračun kapetana Nema (ovaj put je i on u svemirskom brodu) i Neoatlantiđana nad Parizom, gledatelju je već zapravo svejedno.

Da bi stvar bila još gora, tu je ta “dickensovska” karakterizacija likova. Jean, kao izumiteljski wunderkind, ne prestaje sa svojom beskrajnom vjerom u tehnologiju i znanost, iako je imao prilike vidjeti za što se sve to koristi. Da ne govorimo kako on kao od šale sklapa stvari za koje inače treba, ako ništa drugo, barem dobro sređena radionica. Čak i u fantastičnoj seriji, dobro je negdje zadržati po koje sidro u stvarnosti i u onome što je moguće, bilo u skučenom prostoru podmornice, bilo na pustom otoku!

Tu je kapetan Nemo, koji skriva lice iza visokog ovratnika svog kaputa i pod nabijenom kapetanskom kapom, te svako malo ulijeće u glupe klopke i tajnuje neke svoje tajne, čije razotkrivanje zapravo ne pomiče radnju ni mrvu. Njegova prva časnica, Electra, potajno je u njega zaljubljena, a on baš i ne trza. Gospođica Grandis se, pak, od ne pretjerano sposobne negativke pred Nemom doslovno topi i pretvara u uzornu kuharicu, koja na sebe preuzima cjelokupnu Nautilusovu kužinu. Njeni pobočnici, Hanson i Sanson, osciliraju od junaka do bedaka, često u istom kadru. Marie je klinka, koja manje-više služi da tu i tamo upadne u nevolje, lavić King dobiva napadaje ljubomore (da ne govorimo da nešto nije u redu s njegovim hormonima rasta, jerbo Nadia kronološki traje podosta dugo, a on je cijelo vrijeme jednako velik kako je bio i na početku) i svako malo skuca u potvrdu onoga što likovi govore. Ima tu još nešto članova posade, uglavnom na mostu (jer zapravo ni ne znamo koliko Nautilus ima momaka, a nastranu te filmske podmorničke posade koje se sastoje od XYZ muškaraca i dvije žene), te zapravo najbolje karakterizirani likovi ostaju Neoatlantiđani, posebno njihov zapovjednik Gargoyle. Točno se zna što oni hoće i tako se i ponašaju, ni jednog trenutka ne sumnjajući u moralnost onoga što čine.

Pa tako dvadeset epizoda ...

Nadia je, pak, posebni slučaj. Njeno vegetarijanstvo i pacifizam, iako imaju uporište u njenom djetinjstvu, njenoj sposobnosti komuniciranja sa životinjama, te sami po sebi nisu ništa loše, manifestiraju se tako da Nadia vrlo brzo postaje jedno naporno, vječito nadureno i stalno cendravo čeljade na rubu suza, za koje se pitate je li vrijedno svih tih napora oko nje, a s obzirom da Neoatlantiđani žele njenu ogrlicu (a i nju samu), čuvanje Nadie je prilično pogibeljna zadaća. Time je glavni ženski lik potpuno uništen, a stvari i stavovi za koje se zalaže zapravo su dezavuirane u očima gledatelja. Je li u takvom postavljanju Nadjinog lika trebalo tražiti neku pedagošku potku, namijenjenu japanskim tinejdžerkama, ne znam. Ako da, meni je promaklo. Ili me, zapravo, u kontekstu nečega što počinje kao pustolovna serija, ne zanima.

Jedna forumska diskusija na koju sam naišao upućuje da su i inače te tzv. otočne epizode (cca. od 20. do 30.) na zlu glasu, te neki čak preporučuju da ih se pri gledanju serije jednostavno preskoči. A razgovaramo o četvrt serije! I kao što sam primijetio, problemi počinju i znatno ranije. Otočne epizode, koje se onda nastavljaju u Africi (jednako tako glupost!) su, izgleda, rezultat pritiska naručitelja da se serija umjetno produži, što je rezultiralo jedino kako je i moglo, padom u pripovijedanju, ali i animacijskoj kvaliteti. Sam Hideaki Anno odriče se tih epizoda, a složio je i, recimo to tako, director’s cut, ali iz današnje perspektive, šteta je učinjena.

Dakle, nakon solidne i dinamične prve četvrtine, Nadia se dramaturški potpuno zakoči, naslovni lik postaje nezanimljiv, a, na kraju krajeva, niti sve ono što se dogodi i razotkrije u priči (a u konačnom obračunu dvaju svemirskih brodova bude razoreno pola Pariza) kao da na alternativnu povijest koja je prikazana nema nikakva utjecaja.

Možemo ovdje napraviti usporedbu s Miyazakijevim filmom Laputa: dvorac na nebu. Jer, tko je gledao Laputu, sigurno je dosad već shvatio da je stari lisac u taj film prenio puno toga što mu nisu dali napraviti s Nadiom: djevojčica (u Laputi, Sheeta) koja nosi zagonetni kamen na lančiću i bježi od komičnih negativaca (klan Dora), poduzetni tehnički vudreni dječak koji gradi avione (Pazu), ubojiti ostatci stare civilizacije (sama Laputa), mračna organizacija, roboti, leteće lađe ... Međutim, dok serija u jednom trenutku uleti u dramaturški krug u kome se vrti i vrti i vrti skoro 30 epizoda, Miyazakijeva Laputa jednom kad krene - a krene i prije najavne špice - više ne staje, sve do furioznog finala. Da, bilo je to vrijeme Miyazakijevih ranijih filmova, dok je još uspijevao svoje radnje završiti u minutaži koju si je zadao ...

Da se vratimo na Nadiu: što god tko o njoj pisao, krajnji rezultat je bezobrazno razvučena i iritantna serija, koja je krasno započela, ali kao da se onda njom demonstrira redateljska i scenaristička nesposobnost da se održava započeti ritam i sama tema pripovijedanja. Možemo samo plakati nad time što je Nadia mogla biti da je postala Miyazakijev projekt onda kad je bio ponudio sinopsis. Ovako, kao da su Hiedaki Anno i ekipa iz Gainaxa Nadiom najavili svoj sljedeći epic fail (doduše, iz ponešto drugih razloga) - Neon Genesis Evangelion.

Ali, to je neka druga priča. Za koju tek skupljam pljuvačku.

 Naravno da postoje i porno-uratci, ali ovo je ipak iz originalne serije ...