petak, 3. svibnja 2013.

Svjetovi Emme Wasson


Emma stoji na plaži, valovi joj oplakuju stopala. Nebo i more gore u zalazu dvaju sunaca. Hodam prema njoj, udaljena je pedesetak metara. Sitni pijesak posut je ljušturama što ih je izbacilo more. Pijesak je topao.
Prelijeću nas dva mlaznjaka, zavijanje motora para suton. Mlaznjaci su živi, bakterije u tijelima proizvode im metan, gorivo za njihove jednostavne atodide. Žive na liticama daleko na pučini, odatle se bacaju u zrak i pale motore.
Ubrzavam korak, nadam se prikrasti Emmi prikriven zaglušujućom tutnjavom atodida. Ali, ona se iznenada okreće, vjetar joj mrsi smeđu kosu. U njenim zelenim očima ljutnja, i samo me nagon i nadljudska brzina spašavaju pred kliještima divovskog kosmača što se stvorio niotkuda. Kosmač, zarastao u alge i nametnike, baca se na mene, kliješta škljocaju u prazno dok bježim i iskačem iz Emmina svijeta uz krik -
* * *
- uz krik, iskačem iz sna, mahnitam, skoro padam iz kreveta. Instrumenti oko mene pište kao ludi. Priskaču bolničari, pritišću me natrag u postelju da se ne ozlijedim. Jedan mi skida uređaj sa znojnog čela. Duboko dišem, predajem se bolničarima. Oko mene sterilna bjelina bolničke sobe.
“Shvaćate li sada?”, gospođa Wasson naginje se nad mene, zabrinutog lica.
“Druell 7”, procijedim dok mi bolničar namješta jastuk pod leđima. Pogledam tinejdžerku u krevetu udaljenom tri metra od moga, spojenu na sustav za održavanje života. Na monitorima, krivulje divljaju. Sestra ubrizgava nešto u infuzijsku cijev i krivulje se ubrzo smiruju. Kima glavom gospođi Wasson, bit će u redu. Djevojci na čelu nalazi se isti uređaj poput onog kojeg sam ja imao. “Zna biti gadno mjesto. Bio sam tamo ... Odakle joj sve to?”
“Emma je voljela dokumentarce iz prirode”, odgovara mi gospođa Wasson. Emma joj je kći. I najvažniji komad aktive u posjedu Investicijskog fonda Wasson & Wasson.
“Zašto nije cvjetna livada s janjadi i leptirima?”, mrmljam za sebe više no što pitam. Moj prethodnik jedva je izbjegao raljama velike bijele psine u lovu na tuljane oko Rta Dobre Nade na Zemlji. Njegovu prethodnicu skoro je rastrgala kompjuterska simulacija T. rexa. Nisu htjeli ponoviti ta iskustva. Rizik da smrt u Emminom svijetu završi smrću u stvarnosti nije malen.
* * *
“Otkrili smo Emminu sposobnost sasvim slučajno, kapetane McKinley”, objašnjava mi gospođa Wasson.
“Što ste radili?”, pitam.
“Pokušavali smo bioelektroničkim metodama emulirati pozitivne utjecaje nervnih simbiota. Vjerujte, ne bih dozvolila ... da joj o uspjehu nije ovisio život, kapetane.”
“Dobro, i?”
“Ukratko i jako pojednostavljeno, odveli smo je u induciranu komu. I onda smo joj ugradili ... već što smo imali namjeru ugraditi.” Gospođa Wasson je tajnovita. Jednostavnije bi bilo da su joj pronašli simbiota i prepustili ih jedno drugom. Ali, gospođa Wasson ne voli nepredvidljive situacije. “U tom smo joj stanju u mozak slali slike ... Slike prirode, životinja, krajolika ... Ubrzo ih je počela sama razvijati, nadograđivati. Tada smo otkrili ...”
Gospođa Wasson zastaje, neodlučna koliko mi smije reći. A ja ne mogu raditi s nepotpunim informacijama.
“Otkrili što?”
“Morate znati da je Emma prirodno nadarena. To je bila i prije tretmana. Netko neupućen rekao bi da može vidjeti budućnost.”
“Nitko ne može vidjeti budućnost.” Znam o čemu govorim, dovoljno sam se svemira nagledao. Gatare i proroci u najboljem su slučaju majstori primijenjene psihologije.
“Naravno da ne! Ali netko nadaren može uzeti parametre bitne za određenu situaciju i tako ih - da tako kažem - ispremetati u glavi da može intuitivno izračunati vjerojatnost da se dogodi neki događaj. U našem slučaju - investicijski fond - može optimizirati dionice i obveznice za najveću dobit uz najveću vjerojatnost da se predviđanje i obistini.”
“Sve je to matematika”, primjećujem. “Jedan dobar kompjuterski program ...”
“Imamo i mi programe, kapetane McKinley”, prekida me gospođa Wasson nestrpljivo. “Emma ih je sve nadmašila. A otkad smo je podvrgli tretmanu, njene su prognoze brže i preciznije. Ne možemo to objasniti. Možda u svjetovima koje stvara otkriva matematičke uzorke: ekipa neurologa, stohastičara i teoretičara kaosa pokušava složiti radnu hipotezu, ali sve je na klimavim nogama.”
“Dobro, i što vam sad ja trebam?” Očito je situacija postala vrlo nepredvidljiva, a gospođa Wasson počela gubiti živce. Inače ne bi zvala nekog čije se iskustvo s neurologijom svodi na povremeno upucavanje u glavu. Nikog tko nije zaslužio, vjerujte.
“Tretman je završio prije više mjeseci. A Emma se odbija vratiti.”
* * *
Emma sjedi na stijeni nad jezerom, na suprotnoj obali pjeni se desetak metara visoki slap. Jezero je u šumi, visoka stabla nose kišobranaste krošnje. Neka cvatu plavim cvjetovima, oko njih se vrte rojevi krupnih leptirolikih kukaca. Na obali jezera napaja se malo krdo šumskih papkara popruganih bijelim prugama. Njihovi unatrag povijeni rogovi su poput polumjeseca. Kwabina 2, još jedan svijet na kome je lako ostati bez glave. Doduše, ne zbog papkara.
“Neću!”, odbrusuje Emma, ni ne udostojivši se da me pogleda.
“Ne možeš više dugo ovako. Tijelo će te uskoro izdati”, odgovaram. Već tri tjedna pokušavam vratiti Emmu. Bezuspješno. Ali, dogurali smo do toga da razgovaramo. I to je neki napredak, pretpostavljam. “Majka ti postaje zabrinuta”
“Što hoće? Dobija svoje prognoze na vrijeme i što još hoće od mene?”, Emma se okreće, bijes joj kulja iz očiju. “Ne želim biti zarobljenica u zlatnoj krletki. Za svaki korak koji napravim, moram nekoga pitati za dozvolu. Svi s kojima se družim moraju prvo proći sigurnosnu provjeru! Što mislite, koliko prijatelja imam? Kao da sam u zatvoru!”
“Majka te voli, Emma.” Ne bih to rekao da iz dana u dan ne gledam kako maska hladne i proračunate poslovne žene puca i trusi se s lica gospođe Wasson, komadić po komadić. I da ne gledam Emmino tijelo kako propada. Da se sad digne iz kome, trebali bi mjeseci fizioterapije da uopće može stajati.
“Ona voli novac koji joj zaradim”, otpljune Emma. “Inače bi sama došla.”
Iza leđa, režanje. Prikradanje. Napeti mišići, oštre pandže, zubi, pogled fiksiran na plijenu - meni. Osjećam zvijer bez da je vidim. U ovim šumama ima šest vrsta zvijeri dovoljno velikih da me prikolju bez po’ muke. Ne gubim vrijeme da se okrenem i vidim koju je Emma prizvala na mene. Bježim. U zadnji tren: zvijer skače i ostaje praznih šapa.
* * *
“Nosite u sebi simbiota, kapetane McKinley. Daje vam neusporedivo brže reflekse od prosječnih ljudi, zar ne?” To i još štošta, pomislim ali šutim. Ne treba svatko znati što smo moj simbiot i ja sposobni uraditi, posebno ne netko poput gospođe Wasson. “A i vidjeli ste većinu naseljivih svjetova, ako se ne varam.”
“Petica za domaću zadaću”, odgovaram preko šalice trpkog čaja.
“Znate što vas može dočekati na svakom svijetu za koji se Emma odluči. Izostaje faktor ...”, gospođa Wasson traži riječ. ‘Iznenađenje’ nije ono pravo. “... ushićenosti. I mislim da vas stoga Emma ne može uhvatiti.”
“To više neće biti dovoljno, bojim se.” Gledam gospođu Wasson u oči. “Trebat ćete Emmi pokazati da vam je stalo.”
Gospođa Wasson me gleda. A onda, kad shvati, problijedi.
* * *
Ako nas ne zatuku Emmine zvijeri, ubit će nas planina. Gorje Nitara na dalekom Delsinu penje se nad nama, vrhunci prekriveni snijegom i zastrti oblacima što ih tjeraju sjeverni vjetrovi. Gospođa Wasson i ja prtimo kroz mećavu. Ako se smrznemo u ovom svijetu što postoji samo u komatoznom umu trinaestgodišnjakinje, možda ne preživimo ni u stvarnosti.
Okrećem se, gospođa Wasson je na izmaku snaga. U snijegu smo do koljena, vjetar ga nosi s grebena. Imamo još oko kilometar do vrha. Trebat će nam vječnost da ga prijeđemo, a dan se bliži kraju. Kad padne noć, morat ćemo iskočiti neobavljena posla.
A onda se planinom razliježe urlik i nadjačava zavijanje vjetra. Gospođa Wasson se ukipi. “Što je to bilo?”
Odgovara joj još jedan urlik, i još jedan, odjednom dolaze odasvud i shvaćam da smo opkoljeni. Već vidim prve obrise kroz snijeg vijan vjetrom. Snježni čupavci ne trebaju pet slojeva termo-odjeće da bi preživjeli na nitarskim planinama. Štiti ih duga bijela dlaka. Čopor nas je okružio, iskeženi očnjaci u majmunolikim čeljustima. Svojim snažnim rukama, čupavac može raskinuti čovjeka na komade. I dovoljno su agresivni i bez da ih tjera ljutita djevojčica.
Emma izranja među zvijerima, kroz zastor pahuljica. Njoj ne treba topla odjeća, snijeg joj se hvata po kosi i laganoj jakni koju nosi. Čupavci je pogledavaju, svoju gospodaricu i Emma kao da uživa u moći koju ima.
“Emma, pođi s nama!”, gospođa Wasson viče kroz zavijanje vjetra. “Ne možeš više dugo ovako, molim te, pođi s nama.”
“Rekla sam već, neću”, Emma ostaje tvrdoglava. “Sviđa mi se ovako. A sigurno zaradiš dovoljno da možeš platiti liječnike da me održavaju u životu.”
“Ali koliko dugo?”, dobacujem. Sad smo na nekoliko koraka razmaka, okruženi zvijerima.
“Osjećam se sasvim dobro, hvala na pitanju!”
“Ali nisi”, odgovara gospođa Wasson. “Ne možeš ni biti! Ovo nisu stvarni svjetovi, Emma, ovo su slike prekopirane iz emisija koje si gledala. Ova čudovišta bi te rastrgala u -”
“Ona su mi prijatelji”, zaurla Emma. “Jedini koje imam! I ovi su svjetovi stvarniji od tvojih, mama, od brojeva i dionica i burzovnih indeksa kojima si se zatvorila. A onda i mene zajedno sa sobom! Kažem ti, ne vraćam -”
A onda se nešto događa u Emminom svijetu! Boje! U trenu se mijenjaju, kao da se cijeli spektar pomaknuo. Emma se zbunjeno osvrće, gospođa Wasson me pogleda, a ja shvaćam što je! U stvarnosti, u sterilnoj bjelini bolničke sobe, nježno tijelo posustaje. Emmin svijet se raspada, kao da se dijelovi otkidaju s krhkog kostura što puca i planina pod nama drhti i odjednom propada. Emma vrišti, zvijeti urlaju, a gospođa Wasson baca se preko njih i grabi Emmu u posljednji trenutak, da ne propadne u procijep pod njenim nogama.
Majka spašava kćer iz bezdana, ja munjevito skačem za njima. Jedan me čupavac ipak grabi, pandže mi deru lijevu potkoljenicu dok hvatam gospođu Wasson i Emmu i iskačemo -
* * *
- ispadam iz kreveta, rušim nešto, kidam cjevčice i kablove. Noga boli kao da je stvarno razderana. Udaram šakom u pod, stvarna bol da rastjera zamišljenu. Odgurujem bolničara, skačem na noge. Gospođa Wasson vrišti u svom krevetu, sestra joj smjesta daje injekciju i ona pada natrag u znojne plahte, duboko dišući.
A oko Emme, ekipa za oživljavanje u poslu. Ostajem po strani, tu nemam što tražiti. Ne znam koliko prolazi, tek u jednom se trenutku ekipa odmiče. Vidim da su krivulje manje-više stabilne, uspjeli su. Liječnica otire znoj s čela.
“Trebali biste je odvesti tamo”, mrmljam gospođi Wasson. “Na Zemlju i Druell 7 i Kwabinu i Delsin. Da vidi njihovu stvarnu ljepotu. A mislim da bi i vama koristilo”, okrećem se i odlazim iz sobe. Vrata se zatvaraju za mnom, iza njih ostaje gospođa Wasson, u suzama. Grli Emmu, krhku nakon mjeseci zatočenosti u svojim svjetovima.

Nema komentara:

Objavi komentar