Sretna Nova!

Svima koji ovdje zalaze i ovo čitaju (a i ostalima) Sretna Nova 2013. godina!

Robo!

“Zadaću si napravio?”

“Da, mama”, dovikne Hiro iz hodnika, nazuvajući cipele.

“Imaš GPS i lokator?”

“Da, mama”, odvrati Hiro navlačeći jaknu.

“Uključene?”

“Da, mama!” Hiro pritisne tipku i nadzorna se svjetla na njegovom remenu upale.

“Nemoj zakasniti na večeru, čuješ?”

“Neću, mama”, potvrdi Hiro i izjuri van, u toplinu zlatom okupanog poslijepodneva.

Šuma je počinjala na pet minuta hoda od zadnje kuće u selu. Hiro je ostavio kuće i plastenike i vjetrogenerator i nizove solarnih kolektora za sobom i zašao u zelenu svježinu visokih stabala. Asfaltirani put završavao je pred ulazom u šumu. Hiro je slijedio utabanu šumsku stazu: vodila je još dva kilometra, do potoka.

Zdesna se uz put izdizala gromada, davno zarasla u mahovinu i gljive. Izgledala je kao kakva izdužena elipsoidna stijena zabijena u zemlju. Ali Hiro je znao da to nije stijena. Bio je to odbacivi spremnik za gorivo. Jednom je s njega sastrugao mahovinu i gljive, otkrio metal i na njemu nasprejane neobične znakove. Tata je rekao da su to vjerojatno oznake za tip goriva i nosivost.

Dalje u šumi, nalazila se olupina nepoznate letjelice. One iste koja je odbacila spremnik? Nitko nije znao reći. A kad bi Hiro i mama i tata sjeli na maglev i zaputili se do grada, prolazili su pored groblja ratnih strojeva. Podsjećali su na ogromne tenkove, zarasle u travu i korov i gljive, gdje god bi spore i sjemenke našle u probijenom oklopu uporište da niknu.

Nekoć davno, na ovom se planetu ratovalo. Kada? U školi je profesorica povijesti rekla da je to moralo biti prije desetak tisuća standardnih godina. Toliko se moglo ustanoviti analizom materijala s olupina. Tko je i protiv koga ratovao? To čak ni profesorica povijesti, za koju se Hirou činilo kako je stara poput davnih kraljeva i predsjednika i ratova i revolucija o kojima je pričala, nije znala reći.

Nagađala je samo kako su obje zaraćene strane došle ovamo iz svemira. Osim ostataka vojnih baza, nikakvih se gradova nije našlo kad su se ljudi doselili na ovaj svijet. Čak i da je korišteno atomsko oružje velike snage, koje bi zbrisalo gradove - tako je tumačila profesorica povijesti - morali bi ostati ostakljeni krateri na mjestima eksplozija.

Krik četverokrilke privuče dječakovu pažnju. On pogleda gore, na vrijeme da spazi pernatu životinju, s dva para krila i dugim pernatim repom, kako nestaje u krošnji. Hiro svejedno prepozna vrstu. Ovo je bila ženka, zelenkasta i neugledna. Mužjaka, zlatno žutog, s crnim krilima, Hiro je uspio vidjeti samo jednom.

Stigao je do mjesta gdje se put granao. Lijevi, uži odvojak, jedva staza kroz šiblje, vodio je uz potok. Hiro pođe njime. Dobro je poznavao ovaj dio šume, a i da nije, GPS-om se lako mogao vratiti kući. A i ako nešto pođe loše, lokator mu je bio uključen. Mama je uvijek na zaslonu kućnog računala mogla očitati njegov položaj, prenošen preko ultralakog aviona na solarni pogon što je kružio visoko nad šumom. Hiro se nije mogao sjetiti da se itko ikada zagubio u šumi ili da se nekog nije moglo naći.

Put je doveo Hiroa do potoka. Nad njim su se nadvisivala stabla, a među njima bila je izvaljena stijena (prava, znao je Hiro, ne ostatak iz davnog rata). Tu, pod zrakama sunca što su se probijale kroz krošnje, Hiro je volio u miru provoditi zlaćana poslijepodneva. Tihi žubor potoka remetio bi tek krik kakve četverokrilke u krošnjama, ili tiho štektanje jelenka u podrastu ili kevkanje lisjaka negdje u šumi.

Hiro se popne na stijenu i izvali u meku mahovinu. Udahne svježi šumski zrak punim plućima. U zraku je sigurno bilo spora, koncentracije su zadnjih mjesec dana bile dosta visoke, ali kirurški usađeni mikrofilteri u Hiroovim nosnicama štitili su ga od alergena.

Hiro iz džepa izvadi čitač. Iz menija odabere Robinsona Crusoea i zaplovi dalekim morima do nenaseljenog otoka i usamljenog brodolomca s papigom na ramenu i kanibalskih divljaka. Uskoro ga počne svladavati san i on mu se prepusti, uljuljkan žuborenjem potoka i šaptanjem vjetra visoko gore, u krošnjama.

* * *

Nešto kvrcne u blizini i Hiro otvori oči. I odmah shvati da nešto nije u redu! Šuma je bila tiha, Neuobičajeno tiha. Samo potok. I vjetar. Hiro se pridigne na laktove.

I sledi!

Preko potoka, među stablima, stajalo je čudovište. Visoko bar pet metara u ramenima, čudno čovjekolikog oblika, oslonjeno na ruke. Mala glava skoro se gubila među širokim ramenima. Masivno tijelo završavalo je kratkim nogama.

Čudovište je bilo od metala. Pod slojevima mahovine nazirale su se zelene i sive i smeđe maskirne mrlje. Oklopne ploče štitile su mu ramena i ruke. Robot! Borbeni robot, shvati Hiro. A njegov položaj? Kroz strah, Hiro se prisjeti nekih filmova o životu na ljudskoj prapostojbini. Gorila! Da, tako se zvao taj majmun, gorila! I on je stajao baš kao robot, oslanjajući se na snažne ruke.

Samo gorila, koliko god strašan izgleda kad je razjaren, nema laserski nišan!

Hiro kao da je osjetio toplinu crvene točke na prsima, robot je ciljao u njega. A onda, uz tiho zujanje, preko lijevog ramena podigne mu se nešto što je Hiroa podsjetilo na višecjevni top, onakav kakve je viđao u 3D-ima.

Hladne robotske oči, leće zaštićene podignutim oklopnim kapcima, netremice su promatrale dječaka. Zar je moguće da je zaostao iz rata, upita se Hiro. I da još uvijek radi, nakon toliko tisućljeća? Crvena točka nije se micala s njegovih prsa. Cijevi su ostale uperene u njega, spremne da ga raskomadaju. Ako jeste, pomisli Hiro, onda sad procjenjuje jesam li neprijatelj.

Hiro nije ni pokušao pobjeći. Bojao se da bi ga robot izrešetao na najmanji nagli pokret. A čak i ako mu je mogao pobjeći trkom kroz šumu, stroj bi ga ubio prije no što bi stigao skliznuti sa stijene na tlo. Dječak se polako podigne na noge. Top ga je pratio uz tiho zujanje.

“Rat ...”, procijedi Hiro, “rat je završen.”

<Rat ... završen>, odjekne metalni robotov glas. Jezik? Odakle zna jezik? A onda Hiro shvati. Robot sigurno ima opremu za prisluškivanje elektronskih signala. I tko zna koliko snažno računalo da obrađuje podatke. Dovoljno je bilo da neko vrijeme prisluškuje televizijske programe, povezuje riječi i slike, stvara značenja ... <Tko ... pobijediti?>

“Ne znam”, odgovori Hiro. “Nitko ne zna. Ali, rat je gotov.”

Leće su promatrale dječaka. Tko zna što se događalo u robotovoj glavi. Ili gdje mu je već bilo smješteno računalo, možda negdje u torzu, iza oklopa. A onda robot ugasi laserski nišan i top mu sklizne natrag u ležište na leđima.

<Rat završen>, kao da je konačno odlučio robot. <Prijatelj?>

* * *

Hiro se ukoči, napeto zvjerajući oko sebe. Nešto nije bilo u redu. Put je vodio do stijene pokraj potoka, još desetak minuta hoda i ... Ali nešto nije bilo u redu, shvatio je dječak u jednom trenutku. Tišina. Ni jedne životinjice. Čak ni vjetra u krošnjama. Šumi kao da je zastao dah.

“Robo?”, tiho upita dječak.

Prošla su dva tjedna otkako je sreo robota. Nazvao ga je Robo, i stroj je prihvatio to ime. Nazvao ga je prijateljem, i stroj je uzvratio kao prijatelj. Svako popodne, kad bi završio zadaću, trčao je kroz šumu do potoka i tu bi ga čekao Robo, zaboravljeni ratni stroj, da mu sve tečnijim jezikom pripovijeda o davnim ratovima i bitkama. A Hiro mu je čitao, Robinsona i 20000 liga pod morem i Otok s blagom ... Čitao je dok mu glas nije promukao, a onda mu je Robo svojom krupnom šakom uzeo čitač iz ruku i provrtio tekst pred svojim lećama i usnimio ga u manje od minute. I Hirou se učinilo kako se smiješi ...

“Robo, jesi li to ti?”, upita dječak, jedva se suzdržavajući da mu glas ne zadrhti. A onda začuje nešto. Nešto poput ... Ritmičko škljocanje ... Kliketi-kliketi-klik-klak! Hirou se učini da je spazio nešto iza stabla. Poput tanahne metalne noge. Kliketi-kliketi-klik-klak! Poput noge pauka. I još jedna! Kliketi-kliketi-klik-klak! I još -

Stroj izroni iz šume i krene na Hiroa, nevjerojatni splet desetaka mehaničkih nogu i između njih cijevi topova i laserski snopovi nišana što su šarali na sve strane.

Hiro se baci u trk prije no što se neki snop zaustavi na njemu. Stroj pojuri za njim - kliketi-kliketi-klik-klak! - čudovišni mehanički pauk što progoni sitnog kukca. Neumoran. Nezaustavljiv. Hiro je trčao i trčao, dah ga je izdavao, bolo ga je u prsima, mračilo mu se pred očima - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj nije posustajao, još jedan pradavni ratnik. A onda se dječak spotakne i padne u vlažnu zemlju i otklizi kroz blato i okrene se na leđa - kliketi-kliketi-klik-klak! - i suoči se s hladnom neumoljivom lećom i svi se laserski snopovi zaustave na njemu i sve se cijevi upere u njega.

Mehanički mu se pauk približavao - kliketi - korak po korak - kliketi - polako se prikradao oborenom plijenu - klik-klak! - i onda je stao. Stajao je nad njim, neka tri metra visok, leća nije silazila s dječaka. A onda cijevi kliznu natrag u ležišta, laseri utrnu. Hiro na trenutak odahne. Možda je stekao još jednog ... Tada - kliketi-kliketi-klik-klak! - stroj isuče oštrice, desetak oštrica - zašto trošiti streljivo na neoklopljeni cilj? - i baci se na dječaka i Hiro vrisne-

Tamna se masa u jednom skoku baci na pauka i spljeska ga odozgo u blato! Hiro se otkotrlja u stranu, što dalje od mahnite borbe dvaju mehaničkih čudovišta, da ne završi zgnječen.

Snažne su ruke kidale tanke noge, jednu po jednu. Oštrice su strugale po oklopnim pločama, uzaludno, ni ne zagrebavši ih propisno. Pauk u bijesu ispali nekoliko rafala nasumično, na sve strane, zrna su kidala grane i bušila debla, prije no što su šake stegle cijevi i iskrivile ih do neupotrebljivosti i iščupale topove iz ležišta i bacile ih u stranu. A onda su debeli prsti zgrabili paukovo tijelo, nokti su se podvukli pod poklopac i otkinuli ga kao od šale. Top je kliznuo preko ramena i opalio. Jedan hitac! Drugi! Tijelo se razletjelo, raskinutog oklopa, raskomadane unutrašnjosti, i pauk se sruši u blato, mrtav, pritisnut Robovom masom!

Pobijeđen, u zadnjoj bitci rata završenog prije 10 000 godina!

Robo priđe Hirou. Stao je pred njim, promatrao ga u blatu. Pružio mu ruku da ustane. Drhteći, dječak se uspravi. Kao da su mu se robotove oči smiješile. <Neprijatelj>, procijedi Robo. <Nema više.>

A Hiro nije bio siguran. Tko zna koliko je strojeva ostalo neoštećeno poslije rata i onda usnulo i tako snivalo. Dok na planet nisu stigli ljudi sa svojom elektronikom. Radio. Televizija. Mobiteli. Mreža. A senzori su presreli nepoznate emisije. I strojevi su se probudili, računala u njima stala su čitati i interpretirati signale. Baš poput Roboa i pauka.

Robo je poželio prijateljstvo.

Pauk je došao do drugog zaključka.

Sljedeći susret ljudi i strojeva mogao bi biti koban. Hiro shvati da mora upozoriti selo. I vlasti. Treba uvjeriti probuđene ratnike da je rat gotov. Dječak je još uvijek drhtao. Robo ga podigne svojom snažnom rukom i posjedne sebi na rame. Hiro mu pokaže put i oni krenu u selo.

Mama i tata će se itekako iznenaditi kad vide kakvog je prijatelja Hiro doveo iz šume!

Krsto Mažuranić - RIP

Radosnu prošlotjednu vijest - da je zagrebačko Društvo za znanstvenu fantastiku SFera dobilo nagradu za promicanje tehničke kulture Oton Kučera - ovog je vikenda zasjenila smrt jednog od najeminentnijih članova SFere, Krste A. Mažuranića, popularnog Friendly Aliena, dobitnika Nagrade SFERA za životno djelo.

Krsto Mažuranić nezaobilazna je ličnost hrvatskog fandoma i SF scene u najširem smislu. Suosnivač SFere i rani recenzent časopisa Sirius, dao je veliki doprinos organiziranju fandoma u nas od 1976. godine. Drugi neka govore o tome što je Krsto u to vrijeme uradio - nisam bio prisutan u fandomu sve do 1988, a od tada sam stekao dojam da je Krsto ipak bio jači u idejama nego u organizacijskim pitanjima - ali mislim da kao neporeciva činjenica ostaje sljedeće:

Bez dugogodišnjeg i upornog Krstinog entuzijazma, koji se poput zaraze prenosio s njega na svakog novopridošlicu što bi bojažljivo zakoračio u SFerine prostorije, a onda postao član, dobro je pitanje bismo li danas imali SFeru koja se održala kroz desetljeća i preživjela nekoliko smjena generacija (da ne kažem svađa), koja radi najveću SF konvenciju na cijelom prostoru nekadašnje države i koja se razvila u jednog od značajnijih izdavača hrvatske znanstvene fantastike danas.

Krsto je neko vrijeme u SFeri bio - da se poslužim prapovijesnom slikom - na neki način čuvar vatre, pripovjedač legendi i predaja, iskusni stari lovac, koji doduše nije bio poglavica, ali je iz rukava izvlačio prošlost, iskustva, ideje i prenosio žar na nove članove plemena. Ne treba posebno naglašavati koliko nam takva ličnost danas fali.

Kasnih 1970-ih i ’80-ih, kroz brojne kontakte koje je ostvario diljem svijeta, Krsto je stavio hrvatski fandom na kartu Evrope i šire. Jedan od organizatora Eurocona - Ballcona 1986. u Zagrebu, žarko se zalagao da Zagreb bude domaćin svjetskoj konvenciji znanstvene fantastike - Worldconu. Njegova aktivnost na tom planu nije bila bez rezultata: Zagreb je trebao biti domaćin Euroconu 1992, ali je ta manifestacija preseljena u Njemačku zbog rata. Čitava situacija na ovim prostorima vjerojatno je otežala dobivanje Worldcona 1990-ih, ali ta se inicijativa u svjetskim fanovskim krugovima itekako pamti, što potvrđuje zanimanje koje smo pobudili s novim bidom 2008. u Denveru, a vjerojatno joj djelomično možemo zahvaliti i dobivanje organizacije i više no uspješnog Eurocona 2012. (Bez namjere da polemiziram, ali iskreno smatram da je takav event u našem okruženju još uvijek neizvediv zbog financija, sveukupne nesređenosti hrvatskog društva, nepostojanja odgovarajućeg konvencijskog centra i hotela kapaciteta cca. 5000 ljudi, te drugih razloga objektivne i subjektivne naravi.)

Imao je Krsto i drugih ideja, primjerice pokušaj pokretanja Hrvatske Akademije Znanstvene Beletristike i Fantastike (HAZEBIF), koja je trebala predstavljati strukovnu udrugu autora, ilustratora, urednika, prevoditelja, nakladnika i kritičara. Činjenica da SF u nas nikad nije prerastao u nešto, čime bi se netko mogao baviti kao strukom, vjerojatno je u korijenu neuspjeha te Krstine inicijative.

Po mom mišljenju, iz današnje je perspektive za hrvatski SF najbitniji bio Krstin urednički rad u časopisu Futura. (Njegov spisateljski rad ostao je minoran: znam za dvije njegove priče.) Ovaj časopis nakladnika Bakal startao je u jesen 1992. Prvi urednik bio je Vlatko Jukić Kokić i on je, duboko sam uvjeren, već u prvom broju napravio grešku u koracima kad je obznanio da Futura neće a) donositi pisma čitatelja i b) donositi domaće priče, osim ako ne budu u rangu stranih. Točkom a) pokazao je nerazumijevanje znanstvene fantastike kao scene koja funkcionira upravo na povezanosti u trokutu autori-časopis-čitatelji. Točkom b) postavio je, dopustite da budem grub, gotovanski zahtjev za tzv. kvalitetom u rangu stranih priča, ne shvaćajući da je - pogotovo u situaciji tada trogodišnjeg diskontinuiteta u objavljivanju hrvatskog SF-a i smjene autorske generacije koja se odigrala s ratom - upravo časopis tipa Futura (jer drugog godinama nije bilo) mjesto gdje se takva kvaliteta trebala izgraditi kroz rad s novom generacijom pisaca što se već nazirala. Time ne tvrdim da je Futura trebala objavljivati sve i svašta, baš nasuprot, ali početni je urednički gard bio izrazito destimulativan.

Srećom po hrvatski SF, nakon šest brojeva uređivanja se primio Krsto. I što je on napravio? Počeo je obilaziti SFerine literarne radionice i uzimati priče koje su se tamo čitale. Krenuo je povlačiti za rukav nas koji smo tada počeli pisati i praktički naručivati priče. Iako bi se Krstinom uredničkom radu dao uputiti i poneki prigovor - nije on uvijek dobro korespondirao sa svima iz nove generacije ‘90-ih (a ostaje nam u sjećanju i na papiru i tadašnja polemika s Predragom Raosom, koja je do danas jedna od većih svađa u hrvatskom SF-u), a dalo bi se u njega naći i neprofesionalnosti, popraćenih duhovitim isprikama - smatram da je upravo Krstino otvaranje Future domaćim pričama 1993. i 1994. stvorilo, ili barem značajno doprinjelo, kritičnoj masi za pokretanje SFerinih godišnjih zbirki priča. Podsjećam, prva od njih, Zagreb 2004 (1995) počela se pripremati upravo 1994, baš u vrijeme kad su mnogi od danas renomiranih SF autora (me included) u Futuri pod Krstinom uredničkom palicom objavljivali svoje prve uspješnice.

Upravo je u tome, tvrdim, najznačajniji Krstin doprinos razvoju SF-a u nas. Iz današnje perspektive to postaje itekako očito kad imamo u vidu kakve je domaće priče Futura znala objavljivati od sredine 1990-ih, kad Krsto odstupa iz uređivanja.

Otišao je jedan od naših najvećih fanova, značajni urednik, prevoditelj, istinski zaljubljenik u znanstvenu fantastiku. Krsto Mažuranić ostati će u sjećanju svima nama koji smo ga poznavali, a tragovi su njegovog djelovanja današnje društvo SFera, nekoliko godina u kojima je časopis Futura bio na svom vrhuncu, te indirektno, niz zbirki hrvatske znanstvene fantastike, iznjedrenih iz kozmičke prašine koju je itekako pomogao zavrtjeti i iz nje izlučiti zvijezde.

Na svemu tome, hvala ti, Krsto!

SF u Booksi

http://www.booksa.hr/program/booksa/sf-u-booksi-2012-u-sf-retrovizoru

You'd Better Watch Out!

Za one koji vole božićni horror, na raspolaganju je nova zbirka You'd Better Watch Out, nakladnika Cruentus Libri Press. Urednik je Kevin G. Bufton, a uz ostale autore, zbirka sadrži i moju priču "As the Distant Bells Toll". Trenutno je zbirka dostupna kao POD knjiga ovdje:
https://www.createspace.com/4068684
Na Amazonu:
www.amazon.co.uk/dp/1481074326
www.amazon.com/dp/14810
Linkovi za elektronske knjige uskoro!

For those who love their Christmas bloody and horrible, a new anthology is available: You'd Better Watch Out, edited by Kevin G. Bufton and published by Cruentus Libri Press. My story "As the Distant Bells Toll" is included among others. The anthology is available in paperback at:
https://www.createspace.com/4068684
On Amazon:
www.amazon.co.uk/dp/1481074326
www.amazon.com/dp/14810
Links to e-books soon!

Kuća na brijegu

“Smatrate li se djevojkom otvorenog duha?”

Molim lijepo, što bih trebala pomisliti na takvo pitanje? Pa ipak, nekako osjećam da čovjek preda mnom nema lascivnih misli. Odjeven je u crno odijelo, s tamnim naočalama na očima. Lice mu je ... teško opisivo, shvaćam. Sve je na svom mjestu, ništa neskladno, samo ga je teško opisati. Teško upamtiti. Oko kuće vidim još dvojicu, jednako odjevenih, također s naočalama. I dvojica za volanima crnih terenaca parkiranih na šljunku pred kućom. Ljudi u ... crnom?

“U oglasu se tražila djevojka za održavanje i ...”

“Upravo tako, gospođice ... Severin. Tea Severin”, prekine me čovjek. “Za održavanje.”

“Možda da pogledamo kuću?”, predlažem. Povelika je, prizemlje i kat, barem 100 kvadrata u tlocrtu. Nisam stručnjak za arhitektonske stilove, ali čini mi se građenom negdje između dva svjetska rata, zidova obraslih bršljanom, oljuštene boje i ispucalog kita na prozorima i ulaznim vratima. Takvih starih kuća puni su brijegovi iznad grada, propadaju dok ih se ne domogne neki novoobogaćeni skorojević. A onda najčešće završe srušene, da bi na njihovu mjestu niknula betonsko-čelično-staklena kocka.

Kuća je ograđena zidom i ogradom iz kovanog željeza što okružuje prostrano i zapušteno dvorište. Tri breze u kutu, trešnje, dvije smreke, bagrem. Grmlje, ruža i lijeska i lovorvišnja uz ogradu, podrezani tek toliko da se može proći. I kupina, i smokvina mladica, vjerojatno samonikli. Ostalo zaraslo u travu i korov. Posjed se nalazi na vrhu brda, skriven od grada šumom kroz koju vodi uska cesta. Zavoj na zavoj, gadno kad prvi put voziš: dobro da nisam svojim tvingačem poljubila neki hrast.

Uopće me ne čudi što se nitko drugi nije javio na oglas. U ovakvoj kući se uistinu svašta može događati. Ali, kad s diplomom PMF-a možete - da oprostite - rit obrisati, a gazdarica potražuje stanarinu za zadnja tri mjeseca, a posla nema na vidiku, onda nemam ni nekog izbora ...

* * *

Trilobit plazi po sagu, preskačem preko njega dok jurim u podrum, požurivana tihim ali upornim zujanjem signala za poslugu.

Kad me čovjek u crnom uveo u kuću, skoro sam zažalila što sam se javila na oglas. Tek se unutra vidjelo koliko je kuća zapravo velika. Mislim, to čistiti i održavati, taj stari namještaj i sagove i zavjese i vaze i kipiće i slike: posla za cijeli dan, svaki dan. A onda je podom pred nama prošao trilobit. I još je jedan bio u kutu, spazila sam kretnju u polumraku.

“Čiste prašinu”, nasmiješio se čovjek u crnom na moj iznenađeni pogled. “Imate i posebni model za sanitarije. I još dva mala za namještaj. Ukupno pedeset komada.”

Naravno da trilobiti nisu pravi trilobiti, ali sliče. Oni podni su trideset centimetara dugi, tijela poprečno podijeljenog na segmente, a uzdužno na tri dijela, od kojih je središnji nešto izbočen. Na glavi, oči i dva para ticala. Niz nožica ispod tijela. Gdje istresaju prašinu, pitala sam. Ne istresaju je, dobila sam odgovor. Jedu je. Nisam pitala gdje idu na nuždu.

“Djelujete razočarano?”, pitao me čovjek u crnom. “Zar ste stvarno mislili da trebamo spremačicu?”

A onda me poveo u podrum. Kud sad i sama idem, požurivana zujanjem.

Stubama dolje, pa hodnikom, pa do teških hermetički zatvorenih vrata. Do vrata, elektronska brava. Skeneri mi očitavaju mrežnicu i dlan, crveno svjetlo zeleni i vrata klize u stranu. Ulazim u bunker.

Zujalo zuji nad komorom 3. Ispunjena je žućkastim isparenjima otrovnog izgleda. Očitavam sastav atmosfere, u granicama je normale. Normale za ono što se upravo teleportiralo u komoru 3: da ja uđem unutra, skljokala bih se mrtva u roku ‘keks’.

Pipac se izvija kroz oblake žute magle i lijepi prijanjaljkama za staklo. Odskačem od stakla, jedva suspregnuvši vrisak. Nagon, kojeg još uvijek ne kontroliram do kraja: staklo - ako je to uopće staklo - neprobojno je za kumulativnu protuoklopnu granatu. Tako me uvjeravao čovjek u crnom. Što god mu značilo to ‘kumulativna’.

Još jedan pipac. I neko mumljanje preko zvučnika prevoditelja.

Pribirem se, prilazim, pritiskam tipku. “Tranzit ili boravak?”, pitam.

“Thhrrranhzzittt”, odgovara mi krkljanje kroz zvučnik. Na zaslonu očitavam nove koordinate, podosta svjetlosnih godina od Zemlje. Dajem zeleno, koordinate se unose u teleport. Nekoliko trenutaka, a onda iz komore 3 počinje sjajiti bijela svjetlost. Možda petnaestak sekundi kasnije, svjetlo se naglo gasi i komora 3 je potpuno prazna. Vakuum. Plinovi su teleportirani zajedno sa siriuskim dekapodom koji ih udiše. Ostali su samo ulašteni metalni pod, zidovi i strop. I tri niza - podsjećaju na halogenke, ali zapravo pojma nemam što su - na stropu, polako trnu i gase se. Pokrećem proceduru za sterilizaciju komore i upisujem tranzit u dnevnik rada. I to je to.

Cijeli moj posao. Zauzvrat, stan i lijepi mjesečni iznos na tekućem. Koliki? Ha, slušajte, znate da su plaće tajna ...

* * *

“Tranzit ili boravak?”

“Boravak”, odgovara mi svijetlo ljubičasti humanoid velike glave i dugih, tankih udova. Promatra me kroz staklo krupnim tamnim očima. Očitavam sastav atmosfere: diše manje-više isto što i mi, dolazi sa zemljolikog planeta. Pokrećem propisani postupak sterilizacije. Kad je gotov, puštam tuđinca kroz pretkomoru iz komore 4.

Vodim ga stubama u prizemlje, pokazujem mu neka sjedne u naslonjač u salonu. Uzimam daljinski, na zaslonu se prikazuje katalog.

“Kakvo tijelo želite?” Tuđinac me gleda, ne razumijevajući odmah. “Muško ili žensko?”

“Muško”, odgovara nakon kraće stanke. Ova rasa je dvospolna, naši pojmovi muškog i ženskog nisu im sasvim jasni. Nakon još malo razjašnjavanja, tuđinac bira i odjeću: skup izgled mlađeg, uspješnog poslovnog čovjeka. Nekoliko trenutaka kasnije, u salon ulazi android. Pružam tuđincu kabel, spajam jedan kraj androidu u zatiljak. Drugi kraj tuđinac utiče u svoj zatiljak i nakon par sekundi, prijenos svijesti je gotov. Android prestaje biti mehanička tvorevina, oživljava, promatra me pomalo nestrpljivo. Tuđinčevo tijelo ostaje ležati u naslonjaču, duboko usnulo. A onda na vratima zvono. Ljudi u crnom, tuđinčeva pratnja za kakav god je posao došao obaviti na Zemlji.

* * *

To sam mogla i ja, pratiti ga okolo, pomišljam nakon što se tuđinac teleportirao natrag kući. Ali, ima jedna kvaka.

Naravno da su se pobrinuli da stvar ostane tajna.

Neuralni inhibitor, tako je čovjek u crnom nazvao ono što mi je ubrizgao u venu. Nešto sićušno što mi je sjelo na mozak i sad, čim iskoračim kroz dvorišna vrata, više ne mogu ni zucnuti o onome što zapravo radim. Sve znam, svega se sjećam, ali nema šanse da otračam frendicama. Znam, probala sam. Čisto da vidim funkcionira li: htjela sam im reći da radim fantastičan posao, i da mi dolaze iz cijelog svemira, jedni samo u prolazu - jer teleporti nemaju baš beskonačan domet - drugi poslom. I plaća je da se smrzneš, a imam i stan, i to u viletini u zelenom pojasu. I ne moram ništa ni raditi, sve čiste trilobiti.

A ono što mi se prevalilo preko jezika, dok su me frendice gledale samilosno: brinem za staricu od osamdeset i nešto, koja treba pelene i ponekad ne zna ni kako se zove. I moram stalno čistiti i spremati i s onim što mi njeni plate jedva imam za stan i hranu.

I tako, kad dođe netko tko ovdje boravi, preuzimaju ga ljudi u crnom.

* * *

Alarm mi probija uši, ovo nije normalni signal!

Psujem, ostavljam pećnicu, jurim iz kuhinje i stubama u podrum. Čekam dok me brava propusti. Vrata klize u stranu, nad komorom 2 gori rotirajuće crveno svjetlo. Što se događa, pitam se, dok očitavam sastav atmosfere. Unutra se vrtloži sivoljubičasta magla, ne vidim ništa.

Prije no što stignem očitati na infracrvenom, u staklo udara tijelo. Maleno, poput djeteta, u nekakvom skafanderu. Na trenutak, lice se okrene prema meni, suočavam se s prestravljenim očima. A onda krak, grabi tijelo i odvlači ga. I zubi, bljesak zuba što škljocaju.

Pogled na IC-zaslon. Dva humanoidna obrisa dječjih proporcija i jedan ogromni, čudovišni, zgrabio ih je krakovima, steže ih i nadnosi se nad njih, dok se tijela batrgaju i ruke mlataraju ne bi li odagnale smrt. Ni ne razmišljam, pritiskam tipku i kroz kovitlanje gustog plina bljesne električno pražnjenje. Okidam još jednom i još jednom, nadajući se da su u skafanderima zaštićeni od struje. Čudovište šišti i sikće i pušta plijen, mahnita po cijeloj komori. Okidam ga s još dva naboja, a onda se neman smiruje na podu.

Tko, što, kako? Nemam vremena postavljati pitanja. Izboji su samo omamili čudovište, na IC-u vidim kako se krakovi trzaju. Znam da čudovišta nema u katalogu rasa, nekako se teleportiralo zajedno s ... djecom, odlučujem ... i sad je s njima u komori i ...

Hitna procedura! Plin u komori je smrtonosan po mene. Trčim do ormara sa skafanderom, uvlačim se u njega. Šištanje kako se skafander hermetizira. Grabim električnu palicu.

Ulazim u pretkomoru, vrata se zatvaraju za mnom. Ulazim u komoru, ne vidim ništa, pipam. Grabim prvo dijete, vučem ga u pretkomoru. Pipam, pipam ... Krak! Trza se, hoće me obaviti, udaram ga strujom. Napipavam nogu drugog djeteta. Hvatam i povlačim, s druge strane ga hvata krak. I još jedan, čudovište dolazi sebi. Bodem električnom palicom u maglu, iskri, krakovi se trzaju, bodem još jednom. Krakovi klonu, povlačim drugo dijete van i zatvaram pretkomoru.

Na sigurnom smo! Pokrećem sterilizaciju, čekam dok se ulazna vrata pretkomore ne otvore. Vučem djecu van u hodnik, a onda alarm! Gledam što je i krv mi se smrzava u žilama. Dva kraka prislonjena su cijelom duljinom uz staklo. Žlijezde iz njih luče nekakvu kiselinu, izjeda staklo! I to brzo, u minutu-dvije čudovište će izbiti van! Tek sad primjećujem i da su mali skafanderi nagriženi.

Normalno bih sad zvala ljude u crnom da odluče što s čudovištem. Ali, nemam vremena! Ako neman probije u bunker, tko zna što se može dogoditi. Možda bi ga podrumska vrata zadržala. A možda i ne!

I zato pokrećem svoju proceduru. Utipkavam koordinate koje sam sama smislila, baš za ovakve situacije. Dajem zeleno i čudovište u bijelom svjetlu odlazi u točku negdje na pola puta između Sunca i Alpha Centauri. Pa kad se ne zna ponašati, da vidimo kako mu se sviđa goli međuzvjezdani prostor!

Dok se komora 2 sterilizira, vraćam se svojim gostima. Jedno se dijete već pridiglo. Smiješim se, umirujem ga. Zajedno pridižemo drugo, shvaćam da je djevojčica. Dopadaju mi se. Okruglih lica, prekrivenih kratkim zlaćastim krznom, gledaju me okruglim očima. Onda dječak očitava nekakve podatke i pritiska dvije tipke na kacigi svog skafandera. Vizir se podiže. Hoću ga zaustaviti, ali umiruje me osmijehom dok udiše zrak punim plućima. Nekako mi se čini da im nije prvi put na Zemlji.

Ne znam jesu li u tranzitu ili planiraju boravak, ali znam da moram zvati ljude u crnom. Moji gosti izvlače se iz skafandera. Skidam i ja svoj. Rukom ih pozivam da me slijede. Dok čekamo ljude u crnom, mogla bih ih počastiti čajem i kolačićima. Nadam se samo da mi nisu zagorjeli u svoj ovoj strci.