Lesija, u daljini Heraklovi stupovi

(Nagrada SFERA 2011. za kratku priču.)

Lesija slika more: plava joj se s kista razlijeva maramom razapetom na okviru, oplakuje školjke i oblutke i zvjezdokrake. Marama je poput svile, istkana iz niti desetonogih paučnjaka, čvršćih od čelične žice i lakših od pera iz anđelova krila.

Lesija slika more, zlaćasta joj se rasipa školjkama iscrtanim zlatnim potezom pera. Obluci su sivi i mrki, bijeli i ružičasti. Zvjezdokraki su jarko žuti i plavi i grimizno crveni, Lesija slika more što joj u noći šapće pod prozorom. Sutra dolaze novi turisti, njihov je cruiser bio plameni trag preko neba dok je prolazio visoko, visoko iznad oblaka, gdje Lesija nikad nije bila. Ova se marama neće moći pripremiti za jutro, boje treba učvrstiti u pari i oprati i uglačati. Ali, Lesija se ne uznemirava. Dvije su košare pune.

* * *

Lesija stiže prva na molo, na kamen polaže sklopivu stolicu i okvire koje je nosila u ruci. S ramena spušta motku s čijih krajeva visi po košara. Turisti će doći tek za dva sata, ali ona voli ta tiha sunčana jutra na molu, dok je more kao ulje, i nebo bistro i Heraklovi se stupovi vide jasno, pozlaćeni suncem, a jata su pterohippusa poput tamnih živih oblaka oko njih.

Lesija postavlja okvire, na njih vješa marame iz košara. Namješta ih, odmiče se, gleda, popravlja i tek kad je zadovoljna, sjeda na stolicu. Uskoro će doći i Pinga sa svojim školjkama, Gurit s ogrlicama i narukvicama, možda čak i Eba. Eba nije dobro, muž joj boluje u muškom tobolcu i nerado izlaze. Lesijin je muški tobolac već godinama prazan. Iako bi mogla, nije našla drugog partnera da joj se zavuče u meku krznatu vreću na trbuhu.

Prolazi možda pola sata u tišini mora. Sunce se diže, Lesija osjeća kako je grije po leđima i zatiljku. Podiže svoj rep nad sebe, kostriješi dugu dlaku i u trenu je u ugodnome hladu. Sjedi tako još neko vrijeme, a onda joj pažnju privuče tiho škripanje čizama niz molo.

Čovjek ne izgleda kao netko od tai chunovih ljudi: odjeven je u maskirne hlače i tamnu jaknu, ruke drži u džepu dok gleda Heraklove stupove. Lesiji se njegovo lice čini izmučenim. On je pogleda, na usnama mu zatitra prijateljski smiješak, ali oči mu sjaje ubilačkim sjajem. Lesija odjednom osjeća strah pred njim. Pokušava pronići u njega, nailazi na otpor, smjesta se povlači. Tko je on?

A onda stižu Pinga i Gurit. Ne promiče im mračni stranac, niti one njemu. Prati ih pogledom dok sjedaju uz Lesiju, pozdravljaju se, baš kao i ona podižu repove da si naprave hlad, i rasprostiru svoje dragocjenosti. Za manje od sat vremena, uz molo će pristati prvi od brodova što voze do Heraklovih stupova. Onda će doći turisti. A stranac? Sjeda na kameni blok desetak koraka od žena. Lesija, Pinga i Gurit samo se pogledaju svojim krupnim tamnim očima, a onda sliježu ramenima: nije zabranjeno sjediti na kamenu i krasti dane.

* * *

Turisti su bučna masa što se kovitla molom. Lesija, Pinga i Gurit nisu više jedine što prodaju. Tu su seljanke s brda sa svojim sočnim plodovima, ribarke s usoljenim srebrnkama, a uz usoljene srebrnke - zna se - treba nešto i popiti. Ljudi zastaju, čekajući brodove, gledaju, zapitkuju, cjenkaju se.

Pred Lesijom je bračni par, ljudski, zna da su srednjih godina. Vidi u njima ljubav što je bila, a sad se već ohladila, vidi prepirke i zadjevice i svađe, suze i pomirenja, obećanja i nove svađe. Vidi zadnji pokušaj da se nekoć sretna veza obnovi putovanjem do najudaljenijih krakova poznatog svemira, do neslućenih čudesa zabačenih svjetova kao što je Lesijin. I vidi da je ono što je nekoć bilo među njima i dalje tu, ali zatrpano i pušteno da utrne pod otpadom svakodnevice. A ne treba puno ... Žena prebire po maramama na okviru, čini to gotovo sa strahopoštovanjem pred Lesijinim umijećem. Muž joj stoji po strani, nestrpljivo pogledava malo ženu, malo bijeli brod što će ih odvesti do Stupova. A onda Lesija iz košare vadi jednu maramu, oslikanu plodovima gorskog kakija. Jedna kap njegova soka - tako se kaže - budi strast u mrtvih. “Probajte ovu!”, nudi Lesija ženi, mučeći se s lingvom. Ljudski jezik zvuči iz njenih usta kao da su joj puna kamenja.

Žena uzima maramu, širi je, prstima klizi sjajnom tkaninom. Onda je prebacuje preko glave. “Sviđa ti se?”, pita muža, okrećući se, odjednom nekako nestašna. Muž je pogleda, iritiran, ali čim je vidi, tamne kose pod crvenim plodovima, oči mu se ispunjavaju sjajem i smiješi se i žena plaća Lesiji i zajedno, ruku pod ruku, smijući se, njih dvoje hitaju na brod.

* * *

Turisti dolaze i odlaze, zastaju zadivljeni Stupovima, gledaju ih kako se penju put neba. Mladi muškarac gramzivim rukama skoro dere marame na okvirima dok mu ljubavnica prezrivo frkće nosom na Pingine školjke i Guritin nakit. Čovjek je uspješni burzovni mešetar, proniče Lesija, iako nije baš sigurna što su to burza i mešetar, ali zna da je na pragu svog prvog milijuna. Što je milijun, to Lesija zna. Njene mu se marame podaju pod prstima, koliko bi ovo vrijedilo doma, pita se on u sebi. “Idemo, pusti to”, nestrpljivo ga poziva ljubavnica i on hoće krenuti za njom, kad mu Lesija u ruku tutne plavu maramu sa zlaticom u jednom kutu, crvenom ribom posutom zlatnim ljuskama. “Za bogatstvo”, namigne njemu, nasmiješi se njoj. Bljesak zlata na ribljim bokovima privlači djevojčinu pažnju. Isprva sumnjičava, ona uzima maramu. Zlato je mami, poziva, nudi joj se, i ona si prebacuje maramu preko ramena, miluje si obraz, uzdiše na njenu finoću i mekoću, još jednom s pohlepnim oduševljenjem gleda sliku i čovjek uzdiše i posiže u džep i na jedva jedvite jade broji sitniš Lesiji u dlan, da ne bi slučajno preplatio. Marama će im donijeti bogatstvo, zna Lesija. Ali ne i sreću: par pred Lesijom ne zaslužuje oboje.

Jedan je brod otišao prema Stupovima, molo se na neko vrijeme ispraznilo. Stranac i dalje sjedi na kamenu, ne obazire se na sunce. U ruci mu lepinja, na njoj usoljene srebrnke. Pored noge čutura s vodom, Lesija je njuši čak odavde. Ne pije naša vina, primjećuje. Zna da na njegovu svijetu ima ljudi kojima vjera brani vino, ali stranac joj ne izgleda kao netko tko mari za vjeru.

Pogledi im se susreću, dovoljno dugo da mu Lesija u očima iščita užase. Stranac, kojemu ne može ni ime proniknuti, hoda u društvu smrti. Istovremeno, u sebi nosi nešto dobro, blago, pravedno. Ta suprotnost ispunjava Lesiju nelagodom.

* * *

Dolazi nova grupa turista. Jedna djevojčica - ima deset-jedanaest ljudskih godina - staje pred Pingu dok joj roditelji sa zanimanjem razgledaju Guritine narukvice. Pingin muž ispuzao je iz svog tobolca, promatra djevojčicu i svu tu gužvu. Lesija prati djevojčicu kako znatiželjno gleda Pingina muža, sivu krznenu lopticu krupnih crnih očiju što bi joj mogla stati u dlan. “Maja, nije pristojno tako piljiti!”, prekorijeva djevojčicu njena majka i smiješi se Pingi s nelagodom. Lesija se pita čemu, tobolac ljudima ne bi smio biti nešto strano: cijeli jedan kontinent na njihovu svijetu naseljen je bićima što imaju tobolce. Doduše, oni imaju samo onaj za mlade.

Djevojčicu primame Lesijine marame što se njišu na povjetarcu s mora. Majka je prati i zastaje pred okvirima, ruka joj sama klizi među marame: licem joj se razlijeva užitak dok je miluju. Lesijinu pažnju privlači djevojčica. Na prvi pogled vesela i zdrava, ali Lesija se mršti, prodire dublje, traži i nalazi, srce joj oblijeva studen. Osjeća kako se u Maji nešto začelo, nešto zloćudno što će iz sićušne kvržice izrasti u smrt. Ona ustaje, na drugom okviru hitro nalazi maramu oslikanu zlaćanima. Rastu na dalekim planinskim proplancima i nema toga što neće izliječiti. Što ne liječi korijen, liječit će list. Što ne izliječi list, proći će nakon čaja od sušenih cvjetova. “Evo, djevojčice, ova je baš lijepa za tebe!”

Maja uzima maramu među ruke, gladi si njom obraz, ostaje opčinjena zlatnim cvjetovima u zelenoj travi. Njena se majka uspravlja. “Oprostite, ali mi ...” Maja pogleda majku, u očima joj molba. “Stvarno ...”, nećka se žena, zapravo nije imala namjeru ništa kupiti, a sad su je dijete i lukava prodavačica dovele u neugodnu situaciju. Lesija zna da ljudi tako razmišljaju, svjesna je toga, ali isto tako zna da majci nema smisla išta objašnjavati: ni riječi joj ne bi povjerovala.

“Uzmite je, ovo je marama za zdravlje”, samo je pogleda Lesija svojim krupnim očima. “Ništa mi ne morate platiti, najdragocjenije stvari u životu ionako se ne mogu kupiti. Niti prodati. One se mogu samo pokloniti.”

Žena se još jednom nasmiješi. Lesija joj u licu čita zahvalnost, iskrenu. U ljudskom svijetu malo tko išta poklanja. A Maja veselo prebacuje maramu preko ramena: već i ovako mala, zna kako se nosi. “Kaži teti hvala, Maja!”

“Hvala”, glasno će djevojčica.

“Čuvaj je”, uzvraća joj Lesija kimanjem glave i smiješkom, “dobro je čuvaj. I uvijek je nosi!”

“Hoću, obećajem”, uzvraća djevojčica i pruža ruku svojoj majci. Praćene Lesijinim pogledom, njih dvije zajedno s ocem odlaze na brod što će ih odvesti do Heraklovih stupova.

* * *

Cijeli dan turisti dolaze i odlaze put Stupova i vraćaju se, puni dojmova nakon plovidbe među njima. Stupovi se penju do neba, sedam ih je, poredanih u nizu prema pučini kao u kakvoj kolonadi. Toliko su veliki da se čine nadohvat ruke. A Lesija dobro zna da ljudskim brodovima treba preko sata plovidbe do najbližega. Do nje dopiru uzbuđeni komentari, malo tko neće biti ganut jednom kad se nađe podno Stupa, kome se vrh ne nazire, koliko god tko dizao glavu i istezao vrat. A oko njih lete milijuni pterohippusa, malih četverenožnih krilatih stvorenja, što su se prvim ljudima koji su obišli Stupove (i nazvali ih po Heraklu, nekom njihovom davnom junaku) učinili poput sićušnih konja. Lesija je vidjela konje na snimkama, pokušala ih je čak slikati na maramama, ali nije išlo, nisu dio njenog svijeta. I zato slika more i zlaćane i planinske kakije.

A turisti njene marame kupuju. Neki sami uzmu, plate i odu. Ti Lesiju baš i ne zanimaju. Ali svako toliko, netko joj privuče pažnju, ispuni um. Takvima ona bira marame, nepogrešivo, uvijek prema potrebi i zasluzi. Bolesnima, marame za zdravlje, za ljubav nesretnima, za strast iscrpljenima ... Zlima, pak, za primjerenu kaznu. Lesija ima maramu za svakoga.

Samo za stranca, što cijeli dan samo sjedi i ne skida pogleda sa svog tog mnoštva što se giba, brodova što odlaze i vraćaju se, i prodavačica što im nude svoju robu, svoj rad, svoja nadanja i strahove i boli i radosti i živote, samo za tog zagonetnog stranca Lesija nema marame. I to je ispunjava tjeskobom.

* * *

Tai chunovi ljudi dolaze predvečer, nakon što se i zadnji turist vrati u hotel, a svi izletnički brodovi u luku. Izlaze iz crne lebdjelice, trojica. U rukama im štapovi, Lesija i ostale dobro znaju da im ne trebaju za hodanje.

Tai chun je stigao prije pet godina, nitko ne zna otkuda. U početku se tek tu i tamo o njemu čulo: kako ima velike namjere, kako želi graditi na samim Stupovima (svima im se to činilo nemogućim, čak svetogrđem), kako će privući kapital (žene baš i nisu bile sigurne što je to), kako je od ljudskih vlasti dobio koncesiju na obalu (ženama pogotovo nije bilo jasno što to znači). A onda se pojavio jedno rano jutro, prije prvih turista, i ponudio ženama zaštitu. Uz poštenu naknadu, tako je govorio. Dvije desetine onog što zarade. Žene su ga pitale od koga će ih štititi, ta nitko ih ne uznemirava. On im je odgovorio da s turistima dolazi svakakva bagra, da se nikad ne zna. A treba i ceste urediti, i molove osigurati da ih more ne razbija. Žene su mu odbrusile da se znaju i same braniti, da su ceste dovoljno široke, a molovi stoje već stoljećima. Tai chun je samo slegnuo ramenima i otišao u svojoj crnoj lebdjelici.

Dva dana kasnije, jednu su ženu pretukli nepoznati napadači. Muža su joj zatukli u tobolcu. Nikad nisu pronađeni, ali svi su pogledi bili uprti u vilu koju si je tai chun sagradio na brdu povrh mjesta. Nekoliko je žena otišlo šerifu, požaliti se. Najglasniju je more izbacilo tri dana kasnije. Lesija se u sve to nije miješala. Lesija je slikala cijelu noć, slikala je crnog paučnjaka na srebrnoj mreži, malog crnog paučnjaka čiji je jedan ugriz dovoljan za brzu smrt.

A kad je, još tri dana kasnije, tai chun ponovno stigao, žene su prihvatile njegovu ponudu. A Lesija mu je darivala maramu. Raširio ju je, ugledao paučnjaka, grohotom se nasmijao, zgužvao maramu i strpao je u džep. “Ti plaćaš dvostruko”, rekao je Lesiji i dalje se smijući cijelim putem do lebdjelice. I od tada mu plaćaju. Svaki dan, bez riječi, bez prigovora. Bio je to jedini put, koliko Lesija zna, da njena marama nije djelovala.

Trojica stižu molom, primjećuju stranca. Zastaju, odmjeravaju ga sumnjičavo: ne izgleda kao turist. On se pak ponaša kao da ne postoje. Konačno trojica odmahuju rukom - očito neka protuha - i prilaze ženama.

“Hajde, novac na sunce!” Žene vade utržak, trojica prebrajaju, uzimaju dvije desetine, sve se skuplja i zbraja: uigrani ritual u kome svi znaju pravila. U kome rade štapovi ako se pravila krše. Ako ih žene krše.

“Tko je taj tamo?”, pita glavni dok sprema skupljeni novac. Žene samo odmahuju glavama. Zapravo, nijedna ne zna odgovor. Ali, isto tako, nijedna ne napominje da stranac cijeli dan sjedi na molu: to bi tai chunovim ljudima sigurno bilo sumnjivo. “Dobro onda. Do sutra, moje dame!”

Tai chunovi ljudi vraćaju se molom, praćeni prikrivenim bijesom žena. Prolaze pored stranca. On podiže pogled.

“Sad ćete taj novac vratiti tamo gdje ste ga uzeli!”, procjeđuje studenim glasom.

Nad molo se spušta grobna tišina. Trojica staju kao ukopani, šake stežu štapove. Žene se ukipljuju. Trojica se međusobno pogledaju, a onda se glavni nasmije i priđe strancu. “Ti si očito ovdje novi, pa ti neke -”

Lesija nije ni vidjela udarac, tek s nevjericom gleda kako glavnom iz nosa kulja krv dok se ruši na kamen. Hladni dah smrti zaliže oko nje, tek joj sad postaje jasna jeza koju je osjećala pred strančevim pogledom. Druga dvojica posižu za oružjem u jaknama, ali prespori su, dva se pucnja razliježu nad morem.

Žene su skamenjene, nitko ne zna što će stranac sljedeće učiniti. Tad Lesija iskorači: “Tai chun ima mnogo ljudi.”

“Utoliko gore po njih.” Stranac podiže pogled: gdje je do maločas bio ubilački bijes, Lesija čita blagost, sasvim u neskladu s tri leša nad kojima stoji. “Idite svojim kućama”, govori im tihim glasom. “I ostanite u njima. Prenesite i drugima.” Žene ostaju gledati za njim dok sjeda u lebdjelicu i odlazi cestom što vodi do tai chunove vile.

* * *

Lesija uspuhana stiže kući, zatvara vrata, ključa i kračuna. Ruši se na pod, prevrće košare, hvata dah. Usplahireni glas širi se mjestom, od kuće do kuće, sama ih je deset obišla. U manje od sata, cijelo je mjesto bilo pod ključem.

Onda Lesija ustaje, uzima maramu, veliku, bijelu, netaknutu, razapinje je pribadačama na okvir. Pred oči joj se vraćaju slike, smrt, trojica, stranac, njegov bijes. Iscrtava linije po svili, likove, stvorenja, ni sama ne zna što crta. Odjekuje eksplozija. Lesiji staje srce, odjekuje još jedna. Dolaze iz smjera tai chunove vile.

Lesija miješa boje, uzima kist i slika. Iznad mjesta razliježu se pucnjevi. A na marami, boje se razlijevaju i stapaju i miješaju u košmaru, potpuno mimo Lesijine volje. To je ona njena marama, ona što ju je tai chun zgužvao u džep: stranac je crni paučnjak, shvaća. Cijelu noć traje pucnjava, zavijaju sirene i odjekuju eksplozije. I cijelu noć Lesija slika rat i smrti i uništenja, na svili joj se, užasnutoj, rastvara strančev život proživljen pod bijesom i mržnjom. Nitko ne bi smio nositi u sebi toliko bijesa, pomišlja Lesija. Ali, shvaća odmah, može li po njega biti drukčije? Jer, on radi ono što su same trebale, ali nisu imale hrabrosti.

* * *

Mir se nad mjesto vraća pred zoru. Lesija ispušta kist, potpuno iscrpljena. Marama je gotova, tamna, mračna, krvava, tek jedna bijela ptica (vidjela je ptice s ljudskog svijeta na snimkama, takve ne žive na njenom planetu) kojoj Lesija ne zna značenja. I konji, ljudski, po prvi su joj put ispali živi, trebao joj je stranac da joj ih dočara. Ni njima slikarica ne zna značenja. I zlato, zlatna boja što se prelijeva na svjetlu. Lesija je promatra sumnjičavo. Bogatstvo? Da, zaključuje, ali kakvo? Da je stranac htio zlato, pravo zlato, prije bi se pridružio tai chunu nego krenuo protiv njega. Konačno, san je lomi i ona se slaže na prostirku i pušta vrtlogu boja da je povuče prema zlatu.

* * *

Prolaze tri dana, svi govore samo o strančevu obračunu s tai chunom. Njegovih ljudi nema, ne dolaze više po svoje dvije desetine. I turisti se Lesiji čine tišima nego inače. Znaju što se dogodilo, ali ne slute da je počelo upravo na ovom molu.

A Lesija i Pinga i Gurit i sve ostale žene tek se zavjerenički pogledavaju. Naučile su uz ljude šutjeti, čuvati tajne za sebe. I naučile su - stranac ih je naučio - da nisu ti tai chuni tako strašni, samo ih se ne smije pustiti da se zakorijene i osile. Jučer ih je Pinga, kad su ostale same na molu, sve pozvala rukom. Skupile su se oko nje, a ona je iz tobolca za mlade izvukla pištolj. Da ne smeta mužu, nasmijala se, a mlade ionako sad nemam. Ne bojte se, rekla im je i pokazala kako dobro leži u ruci, premda je bio ljudski. A ovako se puni, pokazala im je. A vidjele smo kako se njime puca, konačno je namignula. Nije htjela reći odakle joj. Ali zna gdje ih ima još, dodala je.

Nad more se spušta večer, žene skupljaju svoje košare, jedna po jedna odlaze. “Ideš?”, pita Gurit Lesiju.

“Još bih ostala”, odgovara Lesija i naslanja se na topli kamen. Ostaje sama, gleda kako Heraklovi stupovi gore u sumraku, pterohippusi su već u gnijezdima. Je li i taj Heraklo bio kao stranac, pita se Lesija, usamljeni prokletnik što ide svijetom i ispravlja zlo?

Odjednom, čuje tiho škripanje čizama. Stranac sjeda do Lesije, gleda Stupove. Lesija bez riječi otvara jednu od košara i iz nje vadi maramu, strančevu maramu. “Ne znam što znači. Pokušavam shvatiti, ali ...”

Stranac je uzima, rastvara, gleda, raspoznaje trenutke svog života. “Ja znam. Hvala vam. Koliko tražite?”

Lesija se nasmije. “Najdragocjenije stvari u životu ionako se ne mogu kupiti. Niti prodati. Mogu se samo pokloniti.”