Aleta iz nedjelje+2

Na prvi pogled, brod je bio dvjesta metara dugačka beživotna ljuska što se sama od sebe, po inerciji, gibala kroz svemirski beskraj, pod hladnim, bezosjećajnim pogledima milijardi zvijezda. Glavna je pogonska grupa bila odbačena i isparila je u termonuklearnoj eksploziji reaktora kojem je otkazalo hlađenje. Stražnji je dio trupa bio odvaljen, oplata na nekim mjestima probijena i razderana u naprezanjima, što su htjela raskomadati cijeli brod kad je bez kontrole ispao iz nadsvjetlosnog skoka. Manji otkinuti dijelovi lebdjeli su oko trupa, pratili ga u njegovom besciljnom putovanju, poput mjeseca oko kakvog izrovanog, sivog planeta.

Prednji je dio broda preživio udes. Hranjena pomoćnim napajanjem, crvena poziciona svjetla bljeskala su u monotonom ritmu: slabašni tračak tehničke civilizacije u nijemom međuzvjezdanom prostoru. Odašiljač je već četiri standardne godine neprestano emitirao, šaljući u svemirske dubine jedan te isti signal, šifru za pomoć i pozivni kod broda i izračunati položaj. Do brodu najbliže zvijezde, radijskim će valovima trebati sedam godina.

Posred tamne tjelesine razorenog broda, među crvenim pozicionim svjetlima, nalazilo se jedno okno. Kroz njegovo debelo neprobojno staklo, u tamu svemira prodirala je bijela svjetlost iz unutrašnjosti broda, preciznije iz blagovaonice. A naspram te svjetlosti, ocrtavala se glava jedne desetgodišnje djevojčice. I iza nje, obrisi dvoje ljudi, žena i muškarac u gibanju svakodnevnice.

Bilo je vrijeme večere.

* * *

Djevojčica je odsutno gledala zvijezde kroz debelo okno, sićušne, daleke, cijeli je svemir bio posut njima. Osjećala se kao da je gledaju, malenu, beznačajnu spram veličanstvenih kovitlanja užarenih masa plinova. I osjećala je kako ne mare za nju. Ni za njene roditelje, Doru i Morisa, ni za ostale preživjele. Na trenutak, zamrzi zvijezde.

“Aleta, dođi, sjedni!”, pozove je majka.

Aleta nevoljko posluša. Moris je sjedio nasuprot nje, Dora na stol iznese tri bijele plastične posude, u svakoj je bila topla hranjiva kaša. Onda i Dora sjedne za stol. Roditelji uzmu žlice i bace se na večeru. Aleta tek malo probrlja kašu i opet se zapilji u zvijezde.

“Jedi”, reče joj otac. “Večeras je s okusom jabuka. To voliš.” Aleta kao da ga nije čula.

“Što nije u redu, Aleta”, upita je Dora.

“Mrzim što moram ići spavati. Na punih devet dana!” Dora i Moris se pogledaju: ovo nije prvi put da su s Aletom vodili tu raspravu.

“Ali, Aleta”, pokuša joj obrazložiti majka, “nećeš ni osjetiti da je prošlo toliko. Kad se probudiš sljedeće nedjelje+2, današnji dan činit će ti se kao da je bio jučer.”

“Ali ja ću ipak biti devet dana starija. I nikad se nemam s kime igrati.”

“Dušo”, pomirljivo će otac, “znaš da smo se nakon nesreće mi preživjeli morali podijeliti u deset grupa. Prirodno je da smo se razdijelili po obiteljima. Dobro znaš zašto smo to učinili.”

“Znam”, ponovi Aleta ono što je čula već bezbroj puta. “Kad je reaktor otpao i eksplodirao, uspjeli smo sigurno zapečatiti samo hodnik s kriogenskim komorama i ovaj dio broda. Samo u njemu možemo živjeti. A tu mjesta i zraka ima za otprilike desetinu nas.”

“Točno tako”, potvrdi Moris. “Zato smo uveli desetdnevni tjedan, sedam dana i još tri nedjelje: nedjelju+1, +2 i +3. Svaka obitelj provodi jedan dan budna. Onda ide spavati, hibernirana u svojim kriogenskim komorama, a na njeno mjesto dolazi druga obitelj.”

“Ali, od nesreće je prošlo četiri godine”, zajauče Aleta.

“Da, dušo”, odgovori Dora, “ali svakoj grupi kao da je prošlo tek nepunih pet mjeseci. Ostalo smo vrijeme prespavali. Ne samo da tako možemo živjeti, a da se ne gužvamo, nego nam tako i zalihe traju deset puta dulje.”

“Ponekad poželim da se uopće ne budimo.”

“Da brod nije oštećen”, kimne Moris, “mogli bismo i tako. Ali netko mora stalno biti dežuran, paziti, nadzirati. Nikad ne znamo kad bi što moglo trajno zakazati. A onda se više nitko ne bi probudio.”

Aleta ništa ne odgovori, tek je snuždeno piljila u svoju kašu. Dobro je znala da plutaju svemirom bez ikakva pogona, na pomoćnom napajanju, i tko zna kad će ih netko naći. Šanse su im to veće što im dulje traju preostale zalihe. Aleta se nije usuđivala postaviti logično pitanje: što će biti ako ih nikad ne nađu? Ako zalihe dođu kraju, a oni i dalje budu plutali nemilosrdnim, hladnim međuzvjezdanim prostorom? Ne jednom bi osjetila jezu kad bi na to pomislila.

Dora i Moris se pogledaju. I oni su si sigurno svako malo postavljali isto pitanje. A onda Aleta uzdahne, konačno uzme žlicu i primi se kaše s okusom jabuka. Sljedeći obrok jesti će tek za devet dana.

* * *

Moris još jednom pregleda bilješke koje su na e-oglasnoj ploči ostavljali Ivirovima iz nedjelje+3. Redovna dijagnostika svih sustava. Obavijesti o manjim zastojima, brzo otklonjenim. Podsjetnik inženjeru Klattu iz četvrtka neka pogleda rashladnu jedinicu na škrinji broj 7: vjerojatnost otkaza u sljedeća dva mjeseca narasla je na 15%. Prijedlog svima da se zalihe iz nje privremeno rasporede u druge škrinje. Dora je zabrinuto listala bilješke.

“Ovo će se događati sve češće”, promrmlja tiho, da je Aleta ne čuje. Moris samo slegne ramenima. Znao je da je Dora u pravu: kvarovi će biti sve ozbiljniji, sve teži za popraviti.

Konačno njih troje zatvore prostor za sobom i odu u hodnik s komorama. Presvukli su se u flanelaste pidžame. Moris otvori njihove tri kriogenske komore, odvojene od ostalih na brzinu sklepanim paravanima. Te su im tri komore između paravana bile spavaća soba. Aleta je legla u svoj ležaj, Dora je prispoji, a onda se nagne nad nju i poljubi je za laku noć. Onda priđe i Moris.

“Vidimo se sutra”, našali se, sagne i poljubi djevojčicu u čelo. Oboje su joj se smiješili dok se poklopac zatvarao. Aleta sklopi oči i uskoro, i protiv svoje volje, utone u hladni san bez snova. San od devet dana.

* * *

Sljedeće je nedjelje+2 Aleta pored spremnika za otpad našla plišanog medvjedića. Bio je izlizan, vlažan, kao da je pao u vodu. Lijeva mu je ruka bila skoro otkinuta, visjela je na još nekoliko končića. Nedostajalo mu je i desno uho, kao da se njime bilo igralo neko zločesto dijete. Aleta pogleda u spremnik i, uistinu, u otpadu koji nije bio za recikliranje, nađe i uho. Uzme sve i potraži majku.

“Mama, pogledaj što sam našla! Medvjedić. Mislim da je Lovelov, iz srijede.”

Dora podigne pogled s monitora. Na njemu su se izmjenjivale brojke. “Odakle ti?”

“Iz otpada.”

“Zašto je tako prljav i pokidan? Lovel čuva svoje igračke. Najbolje da ga baciš, Aleta, ovakav više nije nizašta!” A onda slegne ramenima - medo je bio tek još jedan komadić normalnog života, pometen borbom za preživljavanje - i vrati se monitoru.

Aleta zastane. Možda mu je bio pao negdje, domisli se, možda u kakav reciklator. S medvjedićem u rukama, Aleta otrči u hodnik s kriogenim komorama. Stane pred komorama što su pripadale srijedi. Pred njom je bila zavjesa. Aleta je znala za dogovor kako budni neće ulaziti u prostor usnulih. Osim u slučaju nužde, naravno.

Aleta se osvrne lijevo-desno, mama i tata sigurno bi se ljutili da je vide. Onda odmakne zavjesu i uđe u “sobu” što je pripadala srijedi. Lovelovoj obitelji. Četiri komore, na poklopcima iznutra nataložio se tanki sloj leda. Na komorama su bila imena, uz njih monitori na kojima su uređaji iscrtavali zelene izlomljene linije životnih funkcija. Nagnula se nad Lovelovu komoru. Bio je mlađi od nje, imao je nepunih šest godina. Gledala ga je, njegovo blijedo lice kroz led. I činilo joj se, nije bila sigurna, ali jesu li mu to na obrazima bile smrznute suze? Aleta pogleda njegove roditelje, stariju sestru.

Začuje kašalj u hodniku. Tata! Ne bi smjela biti ovdje! Osim u slučaju nužde. A zar nije hitni slučaj ako je Lovel usnuo plačući zbog uništenog mede?

* * *

Znala je da će joj za ovaj popravak trebati nekoliko nedjelja+2.

Prvu je nedjelju+2 provela čisteći medvjedića. Do večeri, našla je suho i toplo mjesto, gdje je znala da nikome neće smetati, da ga nitko neće vidjeti (čak ni Lovel, bila je odlučila, neka mu to bude iznenađenje) i gdje ga može ostaviti neka se dobro isuši.

Drugu nedjelju+2, da mama ne vidi, posudila je iglu i konac i napršnjak i škare. Veselo pjevušeći, spretno je zašila otkinute uho i ruku. I druge je šavove trebalo učvrstiti, i dvije rupe pokrpati. Sve je to bilo gotovo do ručka. Aleta podigne medvjedića, ogledala ga je sa svih strana. Bio je star, ali sad je opet bio cijeli i čist i suh. Imao je jednu zakrpu na leđima, drugu na trbuhu. Baš su bile ružne! Hm, pomisli Aleta, što da radi s njima?

A onda se dosjeti!

Treću nedjelju+2, pažljivo je iz komadića karirane tkanine iskrojila mali kaputić. Svemu ju je tome naučila mama, davno, davno, prije nesreće, prije no što su se uopće i zaputili na taj daleki put među zvijezdama. Dora i Moris samo su se pogledavali, čudili se što je Aleta tiha, a opet nekako vesela, zaokupljena nečime.

Četvrtu je i petu nedjelju+2 Aleta sašila kaputić. Imao je čak i tri dugmeta, uzela ih je iz maminog šivaćeg pribora. Našla je i tamnog debljeg platna za mali šal. Obukla je medvjediću kaputić, vrat mu omotala šalom. Uzela ga je u ruke, promatrala. Konačno se zadovoljno nasmiješi. Sad je bio kao nov!

Za večerom, stavila ga je na stol, još ga gledajući.

“Što je to?”, upita Moris.

“Hej”, sjeti se Dora, “zar to nije onaj pokidani medo? Lovelov?”

Aleta samo kimne glavom, ponosna kako ga je popravila. A prije spavanja, otrčala je do Lovelove komore, odmakla zastor, ogledala se i našla mjesto. Tu je položila medvjedića, da ga Lovel vidi odmah čim se probudi. I uz njega je ostavila presavinuti list papira. Na njemu je pisalo samo “Aleta. Nedjelja+2.”

* * *

Sljedeće nedjelje+2, kad se Aleta probudila i teturavo izvukla iz svog ležaja, dočekao ju je list papira. Aleta ga uzme u ruku. Na njemu je bio crtež djevojčice kako sjedi pod nebom posutim zvijezdama, nacrtan dječjom rukom, pobojan drvenim bojicama. U jednoj je ruci djevojčica držala pokidanog plišanog medvjedića, u drugoj iglu i konac. Aleta se nasmije, Lovel ju je baš dobro nacrtao, pogodio je njene šiške i boju kose i očiju. Znači, pomisli, da je i on, kad nitko nije gledao, došao nad njenu komoru, kao što je ona posjetila njega u snu. Ispod crteža pisalo je “HVALA!!! Lovel. Srijeda.”

* * *

Na prvi pogled, brod je bio beživotna ljuska što se sama od sebe gibala kroz beskonačnost, praćena nijemim pogledima milijardi zvijezda. Ali posred tamne tjelesine, među crvenim pozicionim svjetlima, nalazilo se jedno okno. Kroz njega je u tamu svemira prodirala bijela svjetlost. A naspram te svjetlosti, ocrtavala se glava jedne djevojčice. Gledala je svemir oko sebe nekim novim očima, sa spoznajom kako je učinila dobro djelo, usrećila jednog dječaka. I odjednom joj se zvijezde više nisu činile tako stranima, niti se ona osjećala tako beznačajnom. Netko je iznutra pozove i djevojčica skoči i veselo otrči do stola.

Bilo je vrijeme večere.