Umro Vladimir Pfeifer

Ovih je dana preminuo Vladimir Pfeifer, možda naš najveći prirodoslovni fotograf ikada, ljubitelj prirode i borac za njeno očuvanje. Ako sam dobro shvatio njegovu priču, ovo je mečka koja ga jednom prilikom naganjala. :) Da, biti fotograf prirode nije bezopasan posao.

Pa dobro, boga ti, šta je ovo?

Aleta iz nedjelje+2

Na prvi pogled, brod je bio dvjesta metara dugačka beživotna ljuska što se sama od sebe, po inerciji, gibala kroz svemirski beskraj, pod hladnim, bezosjećajnim pogledima milijardi zvijezda. Glavna je pogonska grupa bila odbačena i isparila je u termonuklearnoj eksploziji reaktora kojem je otkazalo hlađenje. Stražnji je dio trupa bio odvaljen, oplata na nekim mjestima probijena i razderana u naprezanjima, što su htjela raskomadati cijeli brod kad je bez kontrole ispao iz nadsvjetlosnog skoka. Manji otkinuti dijelovi lebdjeli su oko trupa, pratili ga u njegovom besciljnom putovanju, poput mjeseca oko kakvog izrovanog, sivog planeta.

Prednji je dio broda preživio udes. Hranjena pomoćnim napajanjem, crvena poziciona svjetla bljeskala su u monotonom ritmu: slabašni tračak tehničke civilizacije u nijemom međuzvjezdanom prostoru. Odašiljač je već četiri standardne godine neprestano emitirao, šaljući u svemirske dubine jedan te isti signal, šifru za pomoć i pozivni kod broda i izračunati položaj. Do brodu najbliže zvijezde, radijskim će valovima trebati sedam godina.

Posred tamne tjelesine razorenog broda, među crvenim pozicionim svjetlima, nalazilo se jedno okno. Kroz njegovo debelo neprobojno staklo, u tamu svemira prodirala je bijela svjetlost iz unutrašnjosti broda, preciznije iz blagovaonice. A naspram te svjetlosti, ocrtavala se glava jedne desetgodišnje djevojčice. I iza nje, obrisi dvoje ljudi, žena i muškarac u gibanju svakodnevnice.

Bilo je vrijeme večere.

* * *

Djevojčica je odsutno gledala zvijezde kroz debelo okno, sićušne, daleke, cijeli je svemir bio posut njima. Osjećala se kao da je gledaju, malenu, beznačajnu spram veličanstvenih kovitlanja užarenih masa plinova. I osjećala je kako ne mare za nju. Ni za njene roditelje, Doru i Morisa, ni za ostale preživjele. Na trenutak, zamrzi zvijezde.

“Aleta, dođi, sjedni!”, pozove je majka.

Aleta nevoljko posluša. Moris je sjedio nasuprot nje, Dora na stol iznese tri bijele plastične posude, u svakoj je bila topla hranjiva kaša. Onda i Dora sjedne za stol. Roditelji uzmu žlice i bace se na večeru. Aleta tek malo probrlja kašu i opet se zapilji u zvijezde.

“Jedi”, reče joj otac. “Večeras je s okusom jabuka. To voliš.” Aleta kao da ga nije čula.

“Što nije u redu, Aleta”, upita je Dora.

“Mrzim što moram ići spavati. Na punih devet dana!” Dora i Moris se pogledaju: ovo nije prvi put da su s Aletom vodili tu raspravu.

“Ali, Aleta”, pokuša joj obrazložiti majka, “nećeš ni osjetiti da je prošlo toliko. Kad se probudiš sljedeće nedjelje+2, današnji dan činit će ti se kao da je bio jučer.”

“Ali ja ću ipak biti devet dana starija. I nikad se nemam s kime igrati.”

“Dušo”, pomirljivo će otac, “znaš da smo se nakon nesreće mi preživjeli morali podijeliti u deset grupa. Prirodno je da smo se razdijelili po obiteljima. Dobro znaš zašto smo to učinili.”

“Znam”, ponovi Aleta ono što je čula već bezbroj puta. “Kad je reaktor otpao i eksplodirao, uspjeli smo sigurno zapečatiti samo hodnik s kriogenskim komorama i ovaj dio broda. Samo u njemu možemo živjeti. A tu mjesta i zraka ima za otprilike desetinu nas.”

“Točno tako”, potvrdi Moris. “Zato smo uveli desetdnevni tjedan, sedam dana i još tri nedjelje: nedjelju+1, +2 i +3. Svaka obitelj provodi jedan dan budna. Onda ide spavati, hibernirana u svojim kriogenskim komorama, a na njeno mjesto dolazi druga obitelj.”

“Ali, od nesreće je prošlo četiri godine”, zajauče Aleta.

“Da, dušo”, odgovori Dora, “ali svakoj grupi kao da je prošlo tek nepunih pet mjeseci. Ostalo smo vrijeme prespavali. Ne samo da tako možemo živjeti, a da se ne gužvamo, nego nam tako i zalihe traju deset puta dulje.”

“Ponekad poželim da se uopće ne budimo.”

“Da brod nije oštećen”, kimne Moris, “mogli bismo i tako. Ali netko mora stalno biti dežuran, paziti, nadzirati. Nikad ne znamo kad bi što moglo trajno zakazati. A onda se više nitko ne bi probudio.”

Aleta ništa ne odgovori, tek je snuždeno piljila u svoju kašu. Dobro je znala da plutaju svemirom bez ikakva pogona, na pomoćnom napajanju, i tko zna kad će ih netko naći. Šanse su im to veće što im dulje traju preostale zalihe. Aleta se nije usuđivala postaviti logično pitanje: što će biti ako ih nikad ne nađu? Ako zalihe dođu kraju, a oni i dalje budu plutali nemilosrdnim, hladnim međuzvjezdanim prostorom? Ne jednom bi osjetila jezu kad bi na to pomislila.

Dora i Moris se pogledaju. I oni su si sigurno svako malo postavljali isto pitanje. A onda Aleta uzdahne, konačno uzme žlicu i primi se kaše s okusom jabuka. Sljedeći obrok jesti će tek za devet dana.

* * *

Moris još jednom pregleda bilješke koje su na e-oglasnoj ploči ostavljali Ivirovima iz nedjelje+3. Redovna dijagnostika svih sustava. Obavijesti o manjim zastojima, brzo otklonjenim. Podsjetnik inženjeru Klattu iz četvrtka neka pogleda rashladnu jedinicu na škrinji broj 7: vjerojatnost otkaza u sljedeća dva mjeseca narasla je na 15%. Prijedlog svima da se zalihe iz nje privremeno rasporede u druge škrinje. Dora je zabrinuto listala bilješke.

“Ovo će se događati sve češće”, promrmlja tiho, da je Aleta ne čuje. Moris samo slegne ramenima. Znao je da je Dora u pravu: kvarovi će biti sve ozbiljniji, sve teži za popraviti.

Konačno njih troje zatvore prostor za sobom i odu u hodnik s komorama. Presvukli su se u flanelaste pidžame. Moris otvori njihove tri kriogenske komore, odvojene od ostalih na brzinu sklepanim paravanima. Te su im tri komore između paravana bile spavaća soba. Aleta je legla u svoj ležaj, Dora je prispoji, a onda se nagne nad nju i poljubi je za laku noć. Onda priđe i Moris.

“Vidimo se sutra”, našali se, sagne i poljubi djevojčicu u čelo. Oboje su joj se smiješili dok se poklopac zatvarao. Aleta sklopi oči i uskoro, i protiv svoje volje, utone u hladni san bez snova. San od devet dana.

* * *

Sljedeće je nedjelje+2 Aleta pored spremnika za otpad našla plišanog medvjedića. Bio je izlizan, vlažan, kao da je pao u vodu. Lijeva mu je ruka bila skoro otkinuta, visjela je na još nekoliko končića. Nedostajalo mu je i desno uho, kao da se njime bilo igralo neko zločesto dijete. Aleta pogleda u spremnik i, uistinu, u otpadu koji nije bio za recikliranje, nađe i uho. Uzme sve i potraži majku.

“Mama, pogledaj što sam našla! Medvjedić. Mislim da je Lovelov, iz srijede.”

Dora podigne pogled s monitora. Na njemu su se izmjenjivale brojke. “Odakle ti?”

“Iz otpada.”

“Zašto je tako prljav i pokidan? Lovel čuva svoje igračke. Najbolje da ga baciš, Aleta, ovakav više nije nizašta!” A onda slegne ramenima - medo je bio tek još jedan komadić normalnog života, pometen borbom za preživljavanje - i vrati se monitoru.

Aleta zastane. Možda mu je bio pao negdje, domisli se, možda u kakav reciklator. S medvjedićem u rukama, Aleta otrči u hodnik s kriogenim komorama. Stane pred komorama što su pripadale srijedi. Pred njom je bila zavjesa. Aleta je znala za dogovor kako budni neće ulaziti u prostor usnulih. Osim u slučaju nužde, naravno.

Aleta se osvrne lijevo-desno, mama i tata sigurno bi se ljutili da je vide. Onda odmakne zavjesu i uđe u “sobu” što je pripadala srijedi. Lovelovoj obitelji. Četiri komore, na poklopcima iznutra nataložio se tanki sloj leda. Na komorama su bila imena, uz njih monitori na kojima su uređaji iscrtavali zelene izlomljene linije životnih funkcija. Nagnula se nad Lovelovu komoru. Bio je mlađi od nje, imao je nepunih šest godina. Gledala ga je, njegovo blijedo lice kroz led. I činilo joj se, nije bila sigurna, ali jesu li mu to na obrazima bile smrznute suze? Aleta pogleda njegove roditelje, stariju sestru.

Začuje kašalj u hodniku. Tata! Ne bi smjela biti ovdje! Osim u slučaju nužde. A zar nije hitni slučaj ako je Lovel usnuo plačući zbog uništenog mede?

* * *

Znala je da će joj za ovaj popravak trebati nekoliko nedjelja+2.

Prvu je nedjelju+2 provela čisteći medvjedića. Do večeri, našla je suho i toplo mjesto, gdje je znala da nikome neće smetati, da ga nitko neće vidjeti (čak ni Lovel, bila je odlučila, neka mu to bude iznenađenje) i gdje ga može ostaviti neka se dobro isuši.

Drugu nedjelju+2, da mama ne vidi, posudila je iglu i konac i napršnjak i škare. Veselo pjevušeći, spretno je zašila otkinute uho i ruku. I druge je šavove trebalo učvrstiti, i dvije rupe pokrpati. Sve je to bilo gotovo do ručka. Aleta podigne medvjedića, ogledala ga je sa svih strana. Bio je star, ali sad je opet bio cijeli i čist i suh. Imao je jednu zakrpu na leđima, drugu na trbuhu. Baš su bile ružne! Hm, pomisli Aleta, što da radi s njima?

A onda se dosjeti!

Treću nedjelju+2, pažljivo je iz komadića karirane tkanine iskrojila mali kaputić. Svemu ju je tome naučila mama, davno, davno, prije nesreće, prije no što su se uopće i zaputili na taj daleki put među zvijezdama. Dora i Moris samo su se pogledavali, čudili se što je Aleta tiha, a opet nekako vesela, zaokupljena nečime.

Četvrtu je i petu nedjelju+2 Aleta sašila kaputić. Imao je čak i tri dugmeta, uzela ih je iz maminog šivaćeg pribora. Našla je i tamnog debljeg platna za mali šal. Obukla je medvjediću kaputić, vrat mu omotala šalom. Uzela ga je u ruke, promatrala. Konačno se zadovoljno nasmiješi. Sad je bio kao nov!

Za večerom, stavila ga je na stol, još ga gledajući.

“Što je to?”, upita Moris.

“Hej”, sjeti se Dora, “zar to nije onaj pokidani medo? Lovelov?”

Aleta samo kimne glavom, ponosna kako ga je popravila. A prije spavanja, otrčala je do Lovelove komore, odmakla zastor, ogledala se i našla mjesto. Tu je položila medvjedića, da ga Lovel vidi odmah čim se probudi. I uz njega je ostavila presavinuti list papira. Na njemu je pisalo samo “Aleta. Nedjelja+2.”

* * *

Sljedeće nedjelje+2, kad se Aleta probudila i teturavo izvukla iz svog ležaja, dočekao ju je list papira. Aleta ga uzme u ruku. Na njemu je bio crtež djevojčice kako sjedi pod nebom posutim zvijezdama, nacrtan dječjom rukom, pobojan drvenim bojicama. U jednoj je ruci djevojčica držala pokidanog plišanog medvjedića, u drugoj iglu i konac. Aleta se nasmije, Lovel ju je baš dobro nacrtao, pogodio je njene šiške i boju kose i očiju. Znači, pomisli, da je i on, kad nitko nije gledao, došao nad njenu komoru, kao što je ona posjetila njega u snu. Ispod crteža pisalo je “HVALA!!! Lovel. Srijeda.”

* * *

Na prvi pogled, brod je bio beživotna ljuska što se sama od sebe gibala kroz beskonačnost, praćena nijemim pogledima milijardi zvijezda. Ali posred tamne tjelesine, među crvenim pozicionim svjetlima, nalazilo se jedno okno. Kroz njega je u tamu svemira prodirala bijela svjetlost. A naspram te svjetlosti, ocrtavala se glava jedne djevojčice. Gledala je svemir oko sebe nekim novim očima, sa spoznajom kako je učinila dobro djelo, usrećila jednog dječaka. I odjednom joj se zvijezde više nisu činile tako stranima, niti se ona osjećala tako beznačajnom. Netko je iznutra pozove i djevojčica skoči i veselo otrči do stola.

Bilo je vrijeme večere.

Ludi Horho

Svakog dana, rano izjutra, orang vodi svog badaka u brda. Badak, mirna tovarna životinja s dva mala roga na nosu, natovaren je tek samarom s metlama, motikama, lopatom, nešto praznih vreća od čvrstog grubog platna, te mješinom s vodom i torbom u kojoj je vjerojatno siromaški ručak. Samar je sklepan od šupljih čeličnih cijevi, orang ih je sigurno pokupio na otpadu, dao ispresavijati prema leđima svoje beštije i zavariti u okvir.

Promatram ga ispod suncobrana kantine. Kantina je odbačena bijela kamp-prikolica na rubu otpada, skinutih kotača, ali uredna i s neonskim natpisom nad ulazom i velikim ekranom na kojem oranzi navečer gledaju košarku. Ovdašnju verziju, igra se s dvije lopte. Zaguljena igra. Nedavno su domaći u prijateljskoj utakmici zgazili NBA-selekciju sa 123:74. Gledao sam: kad nema redovnih utakmica, onda gazda pusti baš tu snimku, na sveopću radost.

S rezališta i otpada dolazi buka. Dva su teretna broda na rezanju, roboti ih laserima rasijecaju u manje sekcije, a onda u još manje. Razvrstani metali idu u solarne talionice, nerazvrstani otpad prepušta se oranzima. Sve je manje-više robotizirano, cijelo rezalište održava možda tridesetak što ljudi, što oranga. Kad se sve zbroji, na kraju se ništa ne baci.

I moj je brod na otpadu. Neki bi rekli da mu je tu i mjesto. Zapravo, otpad počinje uz ogradu uzletišta, uz njega je i nekoliko radionica. Brod mi čuči na stajanci dok mi ne dostave novi supranamot. Stari još radi, ali kad dijagnostika kaže da je vjerojatnost otkaza u sljedećih mjesec dana preko 30%, bolje je ne igrati se sa skokovima. I zato čekam novi. Već dva tjedna.

Rano je jutro, a sunce već pošteno grije. Ubrzo će zrak titrati nad pustarom i putem kojim orang odlazi u brda. Ispijam kutcheru, mašem gazdi, prstom pokazujem još jednu. Gazda je također orang, donosi mi novu šalicu. Drži je u donjim rukama.

“Opet u brda, Horho?”, podsmjehljivo dovikuje orangu na putu. Ovaj mu samo odmahuje, a gostioničar sliježe ramenima i kucka se prstom po čelu. To je naučio od ljudi. “Lud.”

* * *

Horho vodi svog badaka. Promatram ga, svakog jutra iz sela u brda. Svake večeri, istim putem natrag. Konobar mi donosi novu šalicu kutchere.

“Opet u brda, Horho?” Horho ovaj put staje.

“U brda”, odvraća. “U brda. Bogovi imaju šest ruku.”

Gostioničar se kucka u čelo, dok Horho i njegov badak odlaze dalje putem. “Lud, kapetane Makinli. Lud, cijelo selo kaže. I njegov otac. I otac njegova oca. I otac oca njegova oca. Svi ludi. Otkako se pamti.”

“Što radi gore?”, pitam gostioničara. “Traži zlato?”

“Da bar! Koliko kopa, možda bi već nešto i našao, kapetane Makinli”, gostioničar ima problema s lingvom, prezime mi nije naučio izgovarati. “Mete. I okopava. Crteže.”

“Crteže?”, mrštim se i gledam za Horhom i njegovim badakom, tek titravim obrisima u jari. “Nisam znao da ih itko održava.”

* * *

Zakrećem ručicu, skakavac poda mnom oživljava i dižem se sa stajanke. Pogled mi puca na uzletište, moj brod, radionice, otpad. Kosturi razrezanih brodova poput izumrlih prapovijesnih divova. Sunce bljeska na poljima pomičnih zrcala solarnih talionica: vrlo je loše po zdravlje naći im se u žarištu. Dizalice, uskotračna željeznica kojom se ingoti dovoze na utovar u pristanište. Malo dalje, polje solarne elektrane, dva vodotornja, tornjevi reciklatora i pročiščivaća. Plastenici, njive oranga, i još dalje mala krda badaka.

Dalje, možda pola sata hoda od rezališta, sela oranga. Kućice poput valjaka, oko njih kružna dvorišta što se naslanjaju jedno na drugo, obzidana niskim zidovima od kamena. I ljudski gradić, montažne kuće u pravilnom rasteru: sve iste, samo se upravno-općinska zgrada ističe veličinom. Iz najbližeg sela oranga vodi put u brda. Slijedim ga, Horho je sigurno već gore, na nekom od crteža.

Crteži su vidljivi već iz orbite. Najveće grupe su tri sa pet kilometara. Badaci, krda badaka. Oranzi, redovi oranga što kao da hodočaste preko blago valovitih bregova. I druge životinje, sitni stanovnici suhe pustare iscrtani u mreži puteva među njima. I svako toliko cvjetovi ahole, biljke bodljikavih listova što cvate krupnim bijelim cvjetovima kad padne kiša, u prosjeku jednom u sedam ovdašnjih godina. Cvijet ahole oranzima je simbol mira: seoski starjože brižno ih čuvaju sušene i nose na svaku svečanost ili u službenim prilikama.

Horha nalazim na crtežu jedne hutije. Hutija je ovdašnji glodavac, stane na dlan. Crtež je dug pedesetak metara od njuške do vrha repa, iscrtan linijama širokim oko metra. Načinjene su uklanjanjem površinskog sloja crvenkastog kamenja da bi se otkrila svjetlija zemlja ispod njega. Horho donjim rukama brižno pljevi korov sitnih kožastih listića što raste na liniji. Iščupani korov baca na uredne hrpe. U gornjim rukama ima usku motiku: naiđe li na kakav duboki korijen, zamahne i iskopa ga van. Badak mu počiva s druge strane puta.

Stojim pored skakavca, promatram Horha nekih pola sata. Ne obazire se na vrelinu, radi s predanošću koja se ne da pripisati običnom ludilu, kako to selo misli. Sve mi se više čini kako Horho zna nešto što drugi ne znaju. Ili su zaboravili, pritisnuti svakodnevnom mukom na škrtim gorskim njivama.

Horho ne obraća pažnju na mene. A onda čujem vozilo. Okrećem se, mali kombi trucka se putem. Znam da je neki dan stigla manja grupa turista, sad obilaze crteže. Horho se pridiže, donjim rukama otire znoj s čela, naslanja se na motiku dok kombi prolazi, ni ne zastajući, ostavljajući nas u prašini. S tla se crteži najbolje vide ako se popne na vrh na drugoj strani visoravni, tamo su i ruševine malog hrama. I turistima je Horho tek lud, ako uopće i znaju tko je on. Iako, pomišljam dok gledam nisko žilavo raslinje što raste naokolo, pitanje je što bi se od crteža uopće i vidjelo bez njegova rada. I rada njegova oca. I oca njegova oca.

Prašina se razilazi, Horho kao da tek u tom trenutku priznaje da sam tu.

“Znatiželjni, Makinli?”, pita. Sela su mala, vijesti o svakom strancu koji dulje ostaje šire se, uskoro se za svakog zna kako se zove. “Ili i vi mislite da sam lud?”

“Ne mislim”, odgovaram. “Samo se pitam čemu?”

“Kad bogovi dođu”, Horho se uspravlja, isteže leđa i gleda me tamnim očima, “da odmah vide crteže. Da znaju kako ih je netko štovao otkako su zadnji put bili ovdje.”

“Bogovi?”

“Bogovi”, Horho pokazuje prstom gornje desne ruke u nebo. Ima smisla, pomišljam, crteži se najbolje vide iz visine. Nije ih problem napraviti i ako se ne zna letjeti - dovoljno je iskolčiti i užadima povući pravilnu mrežu na tlu i pomoću nje prenijeti crteže s nacrta - ali punu svrhu postižu tek ako se gledaju odozgo. Iz zraka. Ili iz orbite.

“Nisu li bogovi već stigli?”, pitam. Ako su crteži tu da pozdrave neku rasu iz svemira ... Pa, zadnjih desetljeća nekoliko ih je obišlo ovaj svijet. Ljudi su i ostali.

Horho se hrapavo nasmije.

“Bogovi imaju šest ruku.” Gledam ga upitno. “Šest ruku, Makinli! Vrijediš onoliko koliko ruku imaš. Mi oranzi imamo četiri ruke. Vi ljudi ... samo dvije, što se tu može”, sliježe Horho ramenima. Nismo mi krivi, ali eto, imamo manje ruku od oranga, pa stoga ... “I svi ostali koji su došli. Samo dvije ruke, Makinli. A bogovi mora da su bolji od nas, oranga. I stoga moraju imati šest ruku. Barem.”

Nemam što odgovoriti na takvu logiku. Horho mi okreće leđa, prima se motike, udara po nekakvom dubokom korijenu.

Na tlu je odložio još jednu motiku. Uzimam je. Horho me pogleda, malo začuđen, a onda se smiješi i pokazuje mi prstom dalje niz liniju. “Da, među vašima se priča da ste i vi ludi, Makinli. Dolje niže, sami ćete vidjeti gdje treba. Samo ne kvarite liniju.”

I tako nas dvojica cijeli taj dan okopavamo crteže. Dijelimo vodu, dijelimo hranu i kopamo i pljevimo i metemo i poravnavamo. Do večeri, hutija je očišćena, počupani korov u vrećama: Horho ga suši, od lišća se radi lokalni čaj. To je ono od čega Horho zapravo živi. Samo, do lišća se dade doći i jednostavnije, a ne okopavanjem davno iscrtanih linija. Ali zato su sada linije crteža jasne, oštre, svijetla zemlja naspram crvenkastog kamenja i žilavih biljaka kožastih listova.

“Sad se na njoj ne mora raditi kojih godinu-dvije”, kaže Horho dok zadovoljno gleda naših ruku trud.

“Da”, kimam glavom. Večernje sunce žari mi leđa, danas nema vjetra da pirka i hladi. “Dva luđaka naprave dvostruko više posla nego jedan.”

Horho praska u grohot, naš se smijeh prolama brdima, vjetar ga raznosi u dolinu i dalje, prema hladnom moru što oplakuje ovu surovu iscrtanu zemlju.

* * *

Prodorni jauk sirene trga me iz sna. Skačem iz kreveta, ni ne razmišljam, ne obazirem se na leđa što bole nakon pet dana grbačenja na crtežima. Grabim hlače i trčim u upravljačku kabinu svog broda. Na zaslonu signal za uzbunu, uspostavljam vezu s kontrolom i šaljem svoj pozivni znak.

“Halo, kontrola, što se događa?”, vičem kroz sirenu što ne prestaje. Nitko mi ne odgovara, ponavljam pitanje. Ignoriraju me dok čekam da se podignu zasloni s prozora kabine. Gledam naprijed, lijevo, desno -

Svjetla nad brdima! Kao planina posuta svjetlima, odavde procjenjujem da je bar dva kilometra visoka! I snopovi jarko bijelog svjetla što iz nje bodu u noć. Jasno mi je da su u kontroli napunili gaće, sad samo da netko ne izgubi glavu i ne počne pucati. A onda mi pišti u komunikacijskom kanalu, primam vojni signal.

“Kapetane McKinley?”, netko me zove, sasvim mimo procedure.

“Da?”

“Ovdje general Indradžaja, zapovjednik sektora! Imate li vanjske kamere na brodu?” Ni ne odgovaram, aktiviram ih i preusmjeravam sliku stajanke i radionica na vojni kanal. “Odlično! Dignite se i polako priđite objektu što bliže možete! Hoću vizualno izbliza!”

O krasno! Usput hoće vidjeti pucaju li prvo, pa onda pitaju? Da, i ovdje znaju da sam bio izviđač ... Psujem, bacam se u sjedalo, nekoliko naredbi skida Mlokosziewiczev pogon s fuzije. Supranamot mi treba za skokove, ne za lebdenje na antigravitaciji. Tri minute da mi svi zasloni pozelene, a onda hvatam upravljač, podižem se s uzletišta i poput kakve lebdjelice, na pedesetak metara visine, prelijećem sela oranga - uzbunjeni oranzi, staro i mlado, trče van iz svojih dvorišta, rukama pokazuju svjetla na nebu - i slijedim put do brda.

Uopće me ne čudi kad u brdima spazim Horha. Kako je znao? Bilo kako bilo, stoji usred crteža oranga i maše sa sve četiri ruke i razdragano viče, osvijetljen snopovima svjetla iz divovskog broda. U jednoj mu ruci osušeni cvijet ahole.

Zaustavljam svoj brod, lebdim, snimam svjetlećeg levijatana. Podižem Janeov vodič kroz svemirske brodove, vrti sve poznate, suvremene i povijesne. A onda poruka: čiji god brod bio, Jane’s ga nema u bazama. Gadno. Što Jane’s nema u bazama, to civilizacije Konvencija nisu nikad srele. Bogovi. Horhovi bogovi.

Ludi Horho kliče i maše. Zumiram na jedno od okana svemirskog broda. Bogovi stoje okupljeni, vitkog stasa, na prividno krhkim nogama. Naravno, imaju šest ruku. Svjetlima prate crteže i smiješe se i mašu.

Zajedno s ludim Horhom, mašem im i ja.

Nagrade, nagrade...

Ovogodišnji dobitnici Nagrade SFERA:

• kratka priča – Aleksandar Žiljak, Lesija, u daljini Heraklovi stupovi (Turističke priče, Pučko otvoreno učilište, Pazin, 2011.)
• priča – Igor Rendić, Jednom, negdje (Ubiq 9, Mentor, 2011., Zagreb)
• roman – Franjo Janeš, Formula za kaos (Algoritam, 2011., Zagreb)
• roman za djecu – Darko Macan Djed Mrz (Knjiga u centru, 2011, Zagreb)
• esej – Milena Benini, Divide et morere, (Književna republika 10-12, 2011. Zagreb)
• ilustracija u boji – Zdenko Bašić, ilustracije u izdanju Sjeverozapadni vjetar, (Planetopija, 2011., Zagreb)
• posebna kategorija: Časopis Književna republika za temat o Darku Suvinu
• životno ostvarenje: Želimir Košćević
• Protosfera: Antonija Mežnarić, Svakoj priči jednom mora doći kraj (Laboratorij Fantastike 2, 2011, Rijeka)

Ovogodišnji dobitnici nagrada ESFS:

 

I. Hall of Fame:

• Best Author: Ian McDonald (UK)
• Best Publisher: Ailleurs et Demain (Francuska)
• Best Artist: Nela Dunato (Hrvatska)
• Best Promoter of Science Fiction: the SF Encyclopedia Online team (UK)
• Best Magazine: Galaxies (Francuska)
• Best Translator: Pavel Weigel (Češka Republika)
• Best Website: Concatenation (UK)
• Grand Master: Brian Aldiss (UK)
• Honorary Award: Jean Giraud / Moebius (Francuska)

II. Spirit of Dedication

• Best Artist: Zdenko Bašić (Hrvatska)
• Best Dramatic Presentation: Divadelni spolek Kaspar (Češka Republika) za adaptaciju novele Daniela Keyesa “Cvijeće za Algernona”.
• Best fanzine: Eridan (Hrvatska)

III. Encouragement Awards:

• Oliviu Crâznic (Rumunjska)
• Alexander Ruda (Ukrajina)
• Marki Istvan (Madžarska)
• Ilya Tyo (Rusija)
• Katarina Brbora (Hrvatska)
• Rod Rees (UK)
• Lucia Droppova (Slovačka)
• January „Johnak” Kotouc (Češka Republika)

Kao što vidite, Hrvatska se pretvara u solidnu evropsku SF silu! Čestitke svim dobitnicima

Lesija, u daljini Heraklovi stupovi

(Nagrada SFERA 2011. za kratku priču.)

Lesija slika more: plava joj se s kista razlijeva maramom razapetom na okviru, oplakuje školjke i oblutke i zvjezdokrake. Marama je poput svile, istkana iz niti desetonogih paučnjaka, čvršćih od čelične žice i lakših od pera iz anđelova krila.

Lesija slika more, zlaćasta joj se rasipa školjkama iscrtanim zlatnim potezom pera. Obluci su sivi i mrki, bijeli i ružičasti. Zvjezdokraki su jarko žuti i plavi i grimizno crveni, Lesija slika more što joj u noći šapće pod prozorom. Sutra dolaze novi turisti, njihov je cruiser bio plameni trag preko neba dok je prolazio visoko, visoko iznad oblaka, gdje Lesija nikad nije bila. Ova se marama neće moći pripremiti za jutro, boje treba učvrstiti u pari i oprati i uglačati. Ali, Lesija se ne uznemirava. Dvije su košare pune.

* * *

Lesija stiže prva na molo, na kamen polaže sklopivu stolicu i okvire koje je nosila u ruci. S ramena spušta motku s čijih krajeva visi po košara. Turisti će doći tek za dva sata, ali ona voli ta tiha sunčana jutra na molu, dok je more kao ulje, i nebo bistro i Heraklovi se stupovi vide jasno, pozlaćeni suncem, a jata su pterohippusa poput tamnih živih oblaka oko njih.

Lesija postavlja okvire, na njih vješa marame iz košara. Namješta ih, odmiče se, gleda, popravlja i tek kad je zadovoljna, sjeda na stolicu. Uskoro će doći i Pinga sa svojim školjkama, Gurit s ogrlicama i narukvicama, možda čak i Eba. Eba nije dobro, muž joj boluje u muškom tobolcu i nerado izlaze. Lesijin je muški tobolac već godinama prazan. Iako bi mogla, nije našla drugog partnera da joj se zavuče u meku krznatu vreću na trbuhu.

Prolazi možda pola sata u tišini mora. Sunce se diže, Lesija osjeća kako je grije po leđima i zatiljku. Podiže svoj rep nad sebe, kostriješi dugu dlaku i u trenu je u ugodnome hladu. Sjedi tako još neko vrijeme, a onda joj pažnju privuče tiho škripanje čizama niz molo.

Čovjek ne izgleda kao netko od tai chunovih ljudi: odjeven je u maskirne hlače i tamnu jaknu, ruke drži u džepu dok gleda Heraklove stupove. Lesiji se njegovo lice čini izmučenim. On je pogleda, na usnama mu zatitra prijateljski smiješak, ali oči mu sjaje ubilačkim sjajem. Lesija odjednom osjeća strah pred njim. Pokušava pronići u njega, nailazi na otpor, smjesta se povlači. Tko je on?

A onda stižu Pinga i Gurit. Ne promiče im mračni stranac, niti one njemu. Prati ih pogledom dok sjedaju uz Lesiju, pozdravljaju se, baš kao i ona podižu repove da si naprave hlad, i rasprostiru svoje dragocjenosti. Za manje od sat vremena, uz molo će pristati prvi od brodova što voze do Heraklovih stupova. Onda će doći turisti. A stranac? Sjeda na kameni blok desetak koraka od žena. Lesija, Pinga i Gurit samo se pogledaju svojim krupnim tamnim očima, a onda sliježu ramenima: nije zabranjeno sjediti na kamenu i krasti dane.

* * *

Turisti su bučna masa što se kovitla molom. Lesija, Pinga i Gurit nisu više jedine što prodaju. Tu su seljanke s brda sa svojim sočnim plodovima, ribarke s usoljenim srebrnkama, a uz usoljene srebrnke - zna se - treba nešto i popiti. Ljudi zastaju, čekajući brodove, gledaju, zapitkuju, cjenkaju se.

Pred Lesijom je bračni par, ljudski, zna da su srednjih godina. Vidi u njima ljubav što je bila, a sad se već ohladila, vidi prepirke i zadjevice i svađe, suze i pomirenja, obećanja i nove svađe. Vidi zadnji pokušaj da se nekoć sretna veza obnovi putovanjem do najudaljenijih krakova poznatog svemira, do neslućenih čudesa zabačenih svjetova kao što je Lesijin. I vidi da je ono što je nekoć bilo među njima i dalje tu, ali zatrpano i pušteno da utrne pod otpadom svakodnevice. A ne treba puno ... Žena prebire po maramama na okviru, čini to gotovo sa strahopoštovanjem pred Lesijinim umijećem. Muž joj stoji po strani, nestrpljivo pogledava malo ženu, malo bijeli brod što će ih odvesti do Stupova. A onda Lesija iz košare vadi jednu maramu, oslikanu plodovima gorskog kakija. Jedna kap njegova soka - tako se kaže - budi strast u mrtvih. “Probajte ovu!”, nudi Lesija ženi, mučeći se s lingvom. Ljudski jezik zvuči iz njenih usta kao da su joj puna kamenja.

Žena uzima maramu, širi je, prstima klizi sjajnom tkaninom. Onda je prebacuje preko glave. “Sviđa ti se?”, pita muža, okrećući se, odjednom nekako nestašna. Muž je pogleda, iritiran, ali čim je vidi, tamne kose pod crvenim plodovima, oči mu se ispunjavaju sjajem i smiješi se i žena plaća Lesiji i zajedno, ruku pod ruku, smijući se, njih dvoje hitaju na brod.

* * *

Turisti dolaze i odlaze, zastaju zadivljeni Stupovima, gledaju ih kako se penju put neba. Mladi muškarac gramzivim rukama skoro dere marame na okvirima dok mu ljubavnica prezrivo frkće nosom na Pingine školjke i Guritin nakit. Čovjek je uspješni burzovni mešetar, proniče Lesija, iako nije baš sigurna što su to burza i mešetar, ali zna da je na pragu svog prvog milijuna. Što je milijun, to Lesija zna. Njene mu se marame podaju pod prstima, koliko bi ovo vrijedilo doma, pita se on u sebi. “Idemo, pusti to”, nestrpljivo ga poziva ljubavnica i on hoće krenuti za njom, kad mu Lesija u ruku tutne plavu maramu sa zlaticom u jednom kutu, crvenom ribom posutom zlatnim ljuskama. “Za bogatstvo”, namigne njemu, nasmiješi se njoj. Bljesak zlata na ribljim bokovima privlači djevojčinu pažnju. Isprva sumnjičava, ona uzima maramu. Zlato je mami, poziva, nudi joj se, i ona si prebacuje maramu preko ramena, miluje si obraz, uzdiše na njenu finoću i mekoću, još jednom s pohlepnim oduševljenjem gleda sliku i čovjek uzdiše i posiže u džep i na jedva jedvite jade broji sitniš Lesiji u dlan, da ne bi slučajno preplatio. Marama će im donijeti bogatstvo, zna Lesija. Ali ne i sreću: par pred Lesijom ne zaslužuje oboje.

Jedan je brod otišao prema Stupovima, molo se na neko vrijeme ispraznilo. Stranac i dalje sjedi na kamenu, ne obazire se na sunce. U ruci mu lepinja, na njoj usoljene srebrnke. Pored noge čutura s vodom, Lesija je njuši čak odavde. Ne pije naša vina, primjećuje. Zna da na njegovu svijetu ima ljudi kojima vjera brani vino, ali stranac joj ne izgleda kao netko tko mari za vjeru.

Pogledi im se susreću, dovoljno dugo da mu Lesija u očima iščita užase. Stranac, kojemu ne može ni ime proniknuti, hoda u društvu smrti. Istovremeno, u sebi nosi nešto dobro, blago, pravedno. Ta suprotnost ispunjava Lesiju nelagodom.

* * *

Dolazi nova grupa turista. Jedna djevojčica - ima deset-jedanaest ljudskih godina - staje pred Pingu dok joj roditelji sa zanimanjem razgledaju Guritine narukvice. Pingin muž ispuzao je iz svog tobolca, promatra djevojčicu i svu tu gužvu. Lesija prati djevojčicu kako znatiželjno gleda Pingina muža, sivu krznenu lopticu krupnih crnih očiju što bi joj mogla stati u dlan. “Maja, nije pristojno tako piljiti!”, prekorijeva djevojčicu njena majka i smiješi se Pingi s nelagodom. Lesija se pita čemu, tobolac ljudima ne bi smio biti nešto strano: cijeli jedan kontinent na njihovu svijetu naseljen je bićima što imaju tobolce. Doduše, oni imaju samo onaj za mlade.

Djevojčicu primame Lesijine marame što se njišu na povjetarcu s mora. Majka je prati i zastaje pred okvirima, ruka joj sama klizi među marame: licem joj se razlijeva užitak dok je miluju. Lesijinu pažnju privlači djevojčica. Na prvi pogled vesela i zdrava, ali Lesija se mršti, prodire dublje, traži i nalazi, srce joj oblijeva studen. Osjeća kako se u Maji nešto začelo, nešto zloćudno što će iz sićušne kvržice izrasti u smrt. Ona ustaje, na drugom okviru hitro nalazi maramu oslikanu zlaćanima. Rastu na dalekim planinskim proplancima i nema toga što neće izliječiti. Što ne liječi korijen, liječit će list. Što ne izliječi list, proći će nakon čaja od sušenih cvjetova. “Evo, djevojčice, ova je baš lijepa za tebe!”

Maja uzima maramu među ruke, gladi si njom obraz, ostaje opčinjena zlatnim cvjetovima u zelenoj travi. Njena se majka uspravlja. “Oprostite, ali mi ...” Maja pogleda majku, u očima joj molba. “Stvarno ...”, nećka se žena, zapravo nije imala namjeru ništa kupiti, a sad su je dijete i lukava prodavačica dovele u neugodnu situaciju. Lesija zna da ljudi tako razmišljaju, svjesna je toga, ali isto tako zna da majci nema smisla išta objašnjavati: ni riječi joj ne bi povjerovala.

“Uzmite je, ovo je marama za zdravlje”, samo je pogleda Lesija svojim krupnim očima. “Ništa mi ne morate platiti, najdragocjenije stvari u životu ionako se ne mogu kupiti. Niti prodati. One se mogu samo pokloniti.”

Žena se još jednom nasmiješi. Lesija joj u licu čita zahvalnost, iskrenu. U ljudskom svijetu malo tko išta poklanja. A Maja veselo prebacuje maramu preko ramena: već i ovako mala, zna kako se nosi. “Kaži teti hvala, Maja!”

“Hvala”, glasno će djevojčica.

“Čuvaj je”, uzvraća joj Lesija kimanjem glave i smiješkom, “dobro je čuvaj. I uvijek je nosi!”

“Hoću, obećajem”, uzvraća djevojčica i pruža ruku svojoj majci. Praćene Lesijinim pogledom, njih dvije zajedno s ocem odlaze na brod što će ih odvesti do Heraklovih stupova.

* * *

Cijeli dan turisti dolaze i odlaze put Stupova i vraćaju se, puni dojmova nakon plovidbe među njima. Stupovi se penju do neba, sedam ih je, poredanih u nizu prema pučini kao u kakvoj kolonadi. Toliko su veliki da se čine nadohvat ruke. A Lesija dobro zna da ljudskim brodovima treba preko sata plovidbe do najbližega. Do nje dopiru uzbuđeni komentari, malo tko neće biti ganut jednom kad se nađe podno Stupa, kome se vrh ne nazire, koliko god tko dizao glavu i istezao vrat. A oko njih lete milijuni pterohippusa, malih četverenožnih krilatih stvorenja, što su se prvim ljudima koji su obišli Stupove (i nazvali ih po Heraklu, nekom njihovom davnom junaku) učinili poput sićušnih konja. Lesija je vidjela konje na snimkama, pokušala ih je čak slikati na maramama, ali nije išlo, nisu dio njenog svijeta. I zato slika more i zlaćane i planinske kakije.

A turisti njene marame kupuju. Neki sami uzmu, plate i odu. Ti Lesiju baš i ne zanimaju. Ali svako toliko, netko joj privuče pažnju, ispuni um. Takvima ona bira marame, nepogrešivo, uvijek prema potrebi i zasluzi. Bolesnima, marame za zdravlje, za ljubav nesretnima, za strast iscrpljenima ... Zlima, pak, za primjerenu kaznu. Lesija ima maramu za svakoga.

Samo za stranca, što cijeli dan samo sjedi i ne skida pogleda sa svog tog mnoštva što se giba, brodova što odlaze i vraćaju se, i prodavačica što im nude svoju robu, svoj rad, svoja nadanja i strahove i boli i radosti i živote, samo za tog zagonetnog stranca Lesija nema marame. I to je ispunjava tjeskobom.

* * *

Tai chunovi ljudi dolaze predvečer, nakon što se i zadnji turist vrati u hotel, a svi izletnički brodovi u luku. Izlaze iz crne lebdjelice, trojica. U rukama im štapovi, Lesija i ostale dobro znaju da im ne trebaju za hodanje.

Tai chun je stigao prije pet godina, nitko ne zna otkuda. U početku se tek tu i tamo o njemu čulo: kako ima velike namjere, kako želi graditi na samim Stupovima (svima im se to činilo nemogućim, čak svetogrđem), kako će privući kapital (žene baš i nisu bile sigurne što je to), kako je od ljudskih vlasti dobio koncesiju na obalu (ženama pogotovo nije bilo jasno što to znači). A onda se pojavio jedno rano jutro, prije prvih turista, i ponudio ženama zaštitu. Uz poštenu naknadu, tako je govorio. Dvije desetine onog što zarade. Žene su ga pitale od koga će ih štititi, ta nitko ih ne uznemirava. On im je odgovorio da s turistima dolazi svakakva bagra, da se nikad ne zna. A treba i ceste urediti, i molove osigurati da ih more ne razbija. Žene su mu odbrusile da se znaju i same braniti, da su ceste dovoljno široke, a molovi stoje već stoljećima. Tai chun je samo slegnuo ramenima i otišao u svojoj crnoj lebdjelici.

Dva dana kasnije, jednu su ženu pretukli nepoznati napadači. Muža su joj zatukli u tobolcu. Nikad nisu pronađeni, ali svi su pogledi bili uprti u vilu koju si je tai chun sagradio na brdu povrh mjesta. Nekoliko je žena otišlo šerifu, požaliti se. Najglasniju je more izbacilo tri dana kasnije. Lesija se u sve to nije miješala. Lesija je slikala cijelu noć, slikala je crnog paučnjaka na srebrnoj mreži, malog crnog paučnjaka čiji je jedan ugriz dovoljan za brzu smrt.

A kad je, još tri dana kasnije, tai chun ponovno stigao, žene su prihvatile njegovu ponudu. A Lesija mu je darivala maramu. Raširio ju je, ugledao paučnjaka, grohotom se nasmijao, zgužvao maramu i strpao je u džep. “Ti plaćaš dvostruko”, rekao je Lesiji i dalje se smijući cijelim putem do lebdjelice. I od tada mu plaćaju. Svaki dan, bez riječi, bez prigovora. Bio je to jedini put, koliko Lesija zna, da njena marama nije djelovala.

Trojica stižu molom, primjećuju stranca. Zastaju, odmjeravaju ga sumnjičavo: ne izgleda kao turist. On se pak ponaša kao da ne postoje. Konačno trojica odmahuju rukom - očito neka protuha - i prilaze ženama.

“Hajde, novac na sunce!” Žene vade utržak, trojica prebrajaju, uzimaju dvije desetine, sve se skuplja i zbraja: uigrani ritual u kome svi znaju pravila. U kome rade štapovi ako se pravila krše. Ako ih žene krše.

“Tko je taj tamo?”, pita glavni dok sprema skupljeni novac. Žene samo odmahuju glavama. Zapravo, nijedna ne zna odgovor. Ali, isto tako, nijedna ne napominje da stranac cijeli dan sjedi na molu: to bi tai chunovim ljudima sigurno bilo sumnjivo. “Dobro onda. Do sutra, moje dame!”

Tai chunovi ljudi vraćaju se molom, praćeni prikrivenim bijesom žena. Prolaze pored stranca. On podiže pogled.

“Sad ćete taj novac vratiti tamo gdje ste ga uzeli!”, procjeđuje studenim glasom.

Nad molo se spušta grobna tišina. Trojica staju kao ukopani, šake stežu štapove. Žene se ukipljuju. Trojica se međusobno pogledaju, a onda se glavni nasmije i priđe strancu. “Ti si očito ovdje novi, pa ti neke -”

Lesija nije ni vidjela udarac, tek s nevjericom gleda kako glavnom iz nosa kulja krv dok se ruši na kamen. Hladni dah smrti zaliže oko nje, tek joj sad postaje jasna jeza koju je osjećala pred strančevim pogledom. Druga dvojica posižu za oružjem u jaknama, ali prespori su, dva se pucnja razliježu nad morem.

Žene su skamenjene, nitko ne zna što će stranac sljedeće učiniti. Tad Lesija iskorači: “Tai chun ima mnogo ljudi.”

“Utoliko gore po njih.” Stranac podiže pogled: gdje je do maločas bio ubilački bijes, Lesija čita blagost, sasvim u neskladu s tri leša nad kojima stoji. “Idite svojim kućama”, govori im tihim glasom. “I ostanite u njima. Prenesite i drugima.” Žene ostaju gledati za njim dok sjeda u lebdjelicu i odlazi cestom što vodi do tai chunove vile.

* * *

Lesija uspuhana stiže kući, zatvara vrata, ključa i kračuna. Ruši se na pod, prevrće košare, hvata dah. Usplahireni glas širi se mjestom, od kuće do kuće, sama ih je deset obišla. U manje od sata, cijelo je mjesto bilo pod ključem.

Onda Lesija ustaje, uzima maramu, veliku, bijelu, netaknutu, razapinje je pribadačama na okvir. Pred oči joj se vraćaju slike, smrt, trojica, stranac, njegov bijes. Iscrtava linije po svili, likove, stvorenja, ni sama ne zna što crta. Odjekuje eksplozija. Lesiji staje srce, odjekuje još jedna. Dolaze iz smjera tai chunove vile.

Lesija miješa boje, uzima kist i slika. Iznad mjesta razliježu se pucnjevi. A na marami, boje se razlijevaju i stapaju i miješaju u košmaru, potpuno mimo Lesijine volje. To je ona njena marama, ona što ju je tai chun zgužvao u džep: stranac je crni paučnjak, shvaća. Cijelu noć traje pucnjava, zavijaju sirene i odjekuju eksplozije. I cijelu noć Lesija slika rat i smrti i uništenja, na svili joj se, užasnutoj, rastvara strančev život proživljen pod bijesom i mržnjom. Nitko ne bi smio nositi u sebi toliko bijesa, pomišlja Lesija. Ali, shvaća odmah, može li po njega biti drukčije? Jer, on radi ono što su same trebale, ali nisu imale hrabrosti.

* * *

Mir se nad mjesto vraća pred zoru. Lesija ispušta kist, potpuno iscrpljena. Marama je gotova, tamna, mračna, krvava, tek jedna bijela ptica (vidjela je ptice s ljudskog svijeta na snimkama, takve ne žive na njenom planetu) kojoj Lesija ne zna značenja. I konji, ljudski, po prvi su joj put ispali živi, trebao joj je stranac da joj ih dočara. Ni njima slikarica ne zna značenja. I zlato, zlatna boja što se prelijeva na svjetlu. Lesija je promatra sumnjičavo. Bogatstvo? Da, zaključuje, ali kakvo? Da je stranac htio zlato, pravo zlato, prije bi se pridružio tai chunu nego krenuo protiv njega. Konačno, san je lomi i ona se slaže na prostirku i pušta vrtlogu boja da je povuče prema zlatu.

* * *

Prolaze tri dana, svi govore samo o strančevu obračunu s tai chunom. Njegovih ljudi nema, ne dolaze više po svoje dvije desetine. I turisti se Lesiji čine tišima nego inače. Znaju što se dogodilo, ali ne slute da je počelo upravo na ovom molu.

A Lesija i Pinga i Gurit i sve ostale žene tek se zavjerenički pogledavaju. Naučile su uz ljude šutjeti, čuvati tajne za sebe. I naučile su - stranac ih je naučio - da nisu ti tai chuni tako strašni, samo ih se ne smije pustiti da se zakorijene i osile. Jučer ih je Pinga, kad su ostale same na molu, sve pozvala rukom. Skupile su se oko nje, a ona je iz tobolca za mlade izvukla pištolj. Da ne smeta mužu, nasmijala se, a mlade ionako sad nemam. Ne bojte se, rekla im je i pokazala kako dobro leži u ruci, premda je bio ljudski. A ovako se puni, pokazala im je. A vidjele smo kako se njime puca, konačno je namignula. Nije htjela reći odakle joj. Ali zna gdje ih ima još, dodala je.

Nad more se spušta večer, žene skupljaju svoje košare, jedna po jedna odlaze. “Ideš?”, pita Gurit Lesiju.

“Još bih ostala”, odgovara Lesija i naslanja se na topli kamen. Ostaje sama, gleda kako Heraklovi stupovi gore u sumraku, pterohippusi su već u gnijezdima. Je li i taj Heraklo bio kao stranac, pita se Lesija, usamljeni prokletnik što ide svijetom i ispravlja zlo?

Odjednom, čuje tiho škripanje čizama. Stranac sjeda do Lesije, gleda Stupove. Lesija bez riječi otvara jednu od košara i iz nje vadi maramu, strančevu maramu. “Ne znam što znači. Pokušavam shvatiti, ali ...”

Stranac je uzima, rastvara, gleda, raspoznaje trenutke svog života. “Ja znam. Hvala vam. Koliko tražite?”

Lesija se nasmije. “Najdragocjenije stvari u životu ionako se ne mogu kupiti. Niti prodati. Mogu se samo pokloniti.”