Hodač je visok pedeset metara. Debele noge kojima gazi Grimiznim morem nose tijelo uravnoteženo repom. Leđima mu se proteže visoka krijesta. Nad nosom, izduženim u surlu, ima dva pipka, poput bičeva. Kad zamahne njima, vrhovi pipaca dostižu nadzvučne brzine.
Tasha Hadjor začuje prasak, proboj zvučnog zida, udar, a onda njen helikopter krene nosom dolje, otkinutog repa. Ni ne razmišljajući, nagonski, Tasha dlanom udari po tipki za izbacivanje. Eksplozivni naboji odbacili su dvostruki koaksijalni rotor, poklopac kabine, te konačno, na tridesetak metara od površine mora, i Tashu u sjedalu. Činilo joj se da će joj se kralježnica nabiti u glavu dok ju je snaga eksplozije bacala uvis, a onda se nađe okružena zračnim jastucima. Istovremeno, otvori se padobran. Usprkos njemu, napuhana spasikugla, s Tashom vezanom u sjedalu u sredini, tresne o površinu mora i stane se kotrljati po uzbibanim brežuljcima što su mu valovi.
“Van!”, natjera se Tasha. Ako hodač krene na kuglu... Tasha dohvati alku i povuče. Ventili se otvore i iz jastuka zašišti zrak. Tasha otkopča pojaseve, sklizne iz sjedala u jastuke, iskobelja se iz njih, padne na more. Hodač je bio stotinjak metara od nje. Ako krene... Na sve četiri, boreći se da održi ravnotežu, Tasha se valjala nemirnom površinom. Pod dlanovima i koljenima, more je bilo debeli hladetinasti sloj prevučen preko guste organske juhe. Tasha se prisjeti vodenog kreveta u kojem se jednom mazila...
“Što tebi pada napamet dok ti je glava u torbi”, prekori se. Puzala je morem, kotrljala se, valjala. Hladetina se pod njom zibala, ugibala, uzdizala pa opet tonula. Tasha pogleda gdje je hodač. S olakšanjem zaključi da grdosija više nije zainteresirana za letjelicu koju je srušila jednim zamahom pipka. Odmicala je, gegajući se morem na stupastim nogama.
Tasha se opruži na leđima, raširenih ruku i nogu. Pusti da se more pod njom umiri, da prestane istitravati njene nezgrapne korake. Disala je duboko, smirivala se. Ipak, znala je da ne smije predugo mirovati, inače će se pod njom ubrzo stvoriti neka probavna vakuola i hladetina će se rastvoriti i usisati je u more.
Pridigne se na laktove. Razbacana olupina helikoptera, padobran, ispuhana spasikugla. Sve se to rasipalo po površini kao da je netko istresao veliku kantu za smeće. Ali, Grimizno more ne ostaje dugo prljavo. Vidjela je snimke jedne bespilotne letjelice: u manje od sata, od nje na hladetini nije ostao ni vijak. Nadala se da će netko uhvatiti signal za pomoć, dok odašiljač još emitira.
“Pokret, dušo”, natjera se Tasha. Iz džepa na prsima izvuče navlake i navuče ih preko čizama svog lakog skafandera. Onda ih spoji na bocu komprimiranog zraka i napuše. Kao da je na nogama imala krplje, to joj je bio jedini način da hoda površinom Grimiznog mora.
Tasha se pažljivo, da pravi što manje valova, uspravi. Načini jedan nesigurni korak. Pa još jedan. Krplje su sprečavale da joj stopala tonu u hladetinu i pomagale joj održati ravnotežu. Gegavo, poput kakvog pingvina, Tasha krene put najbliže obale. Stopedeset kilometara u pravcu jug-jugoistok.
* * *
“Kako se uvijek nađeš u ovakvoj kaši?”, zapita se Tasha. More je bilo mirno, na obzoru su se nazirali obrisi desetak hodača.
“Zato jer ti je posao istraživanje nepoznatih svjetova, mudrice”, odgovori sama sebi. Baci pogled na pokazivače projicirane na vizir njenog skafandera. Hlađenje u odijelu je funkcioniralo. Srećom. To je bila dobra vijest. Loša vijest bila je da joj je transponder preminuo pola sata nakon nesreće. Spasitelji više nisu mogli slijediti njegov signal. U normalnim okolnostima, postupak je da se ostane uz olupinu. Ali, olupine više nema, znala je Tasha. I stoga, hodanje. Marš. Najkraćim putem do obale, nadajući se da će je i spasitelji krenuti tražiti u istom smjeru.
Hodanje po Grimiznom moru mukotrpno je. Svaki korak istovremeno je borba da se održi ravnoteža. Krplje su pomagale, ali krplje nisu bile čizme od sedam milja. U jednom danu Tasha nije prevalila ni dvadeset kilometara. Hranjiva smjesa koju je sisala kroz cjevčicu u skafanderu davala joj je snage da nastavi. Grimizno more nije mjesto na kome se može stati i odmoriti. Barem ne dulje od dvadesetak minuta. Toliko je potrebno da se pod bilo čim nepomičnim pojavi probavna vakuola.
“No dobro, sad bar znamo da hodači ne vole zvuk helikopterskih rotora”, promrmlja Tasha. Zapravo, nije znala zašto ju je hodač oborio. Ali, sad zna da se treba držati izvan dometa njihovih pipaca. Korisna informacija. Ako preživi da je proslijedi dalje...
* * *
Dan za danom za danom. Pod crvenim suncem što je obasjavalo svijet oko nje. I noću. Pod blijedim svjetlom tri mjeseca što su u elipsastim orbitama kružili oko planeta. Gdje su bili spasitelji, Tasha nije znala.
Tasha pogleda kartu iscrtanu na viziru, prešla je oko pola puta. Hranjiva smjesa održavala ju je u hodu, budnom, živom. Srećom, mjeseci su još bili daleko, predaleko da njihove privlačne sile uzburkaju Grimizno more u divljoj plimi.
Nešto krupno, tamno, desetak metara dugačko, plivalo je ispod Tashe, ispod sloja hladetine. Vijugalo je i mahalo širokim perajama. A onda se ribolika neman počela penjati. Tasha se ukipi, sigurno su je privukli titraji njenih koraka po hladetini. Vidjela je dva hladna oka na vrh glave, široka bezuba usta. Neman okrzne perajom hladetinu pod Tashinim nogama, uzdigne je, strese djevojku. Ona jedva ostane stajati dok je neman zaranjala u dubinu juhe, proždirući putem sve što nije bilo dovoljno brzo da joj izmakne.
Srećom, koliko se znalo, površina Grimiznog mora bila je čvrsta granica između dva svijeta, onog ispod i onog iznad. Vakuole su bile jedini prolaz kroz nju.
* * *
Tasha ugleda gejzir u daljini. Probavna je vakuola obavila svoje i sad se vratila na površinu i ispustila otpadne plinove. Tasha je bila vidjela rezultate analiza plinova. Samo smrad bio je dovoljan da onesvijesti čovjeka, čak i da u njima nije bilo otrova.
Iznad Tashe, zrakom su klizili letači. Znalo se za tucet vrsta. Tri su bile malene, ne veće od vrana. Ali ovi iznad nje, najveći, imali su raspon krila od deset metara. Lijeno su mahali krilima, tjerali se naprijed, držani u zraku vodikom što su ga proizvodile bakterije u posebnim plinskim vrećama u vretenastim tijelima.
Nebo je bilo prekriveno niskim oblacima. Tasha pogleda letače. Nisu izgledali uznemireni. Vodik i munje završavaju u spektakularnim eksplozijama, pa su letači dobro njušili oluje. Sudeći po njima, ostati će oblačno, ali mirno.
* * *
Dan za danom za danom. Vjetar je s kopna nosio oblake spora, valjali su se nad obzorom. Ali to je značilo da je kopno blizu. Tasha je gazila morem, krplje su klizile hladetinom kako je vukla noge. Krvlju su joj kolali stimulansi, bez njih bi se davno srušila. I više nikad ne bi ustala, progutana vakuolom dok bi spavala.
Kopno. Dokopati se kopna. Maknuti se s ove grimizne plohe, kao u kakvoj psihedeličnoj kompjuterskoj simulaciji, što se ziba i propinje i pada, a ispod kruže tamni obrisi, lijeno mašu perajama. I iznad, letači, ogromna jata, sjene što su brisale preko hladetine. A u daljini grdosije, hodale su u neprekidnoj potrazi za hranom. I među svima njima Tasha, sićušna, na izmaku snaga, bunovna, nadrogirana stimulansima, nakon sedam dana i šest noći marša nepoznatim morem, tek otkrivenim, punim opasnih tajni.
Korak po korak. Tasha očita položaj.
“Još malo”, promrmlja. Znala je to po sporama i malim letačima i sitnim trčečim stvorenjima, Tashi do koljena. “Možda sam na kopnu već noćas.” Bol u mišićima propara joj svijest. Tasha si ubrizga još jednu dozu analgetika i stimulansa. Sve si je to normalan čovjek davao samo u iznimnim situacijama, kad je nekoliko mjeseci odvikavanja u bolnici bila prihvatljiva alternativa smrti.
A od spasitelja ni traga. Moguće da nisu uhvatili ni onaj prvi signal s helikoptera: cijela elektronska mreža oko planeta još se postavljala. Netko drugi čekao bi da sve proradi, još godinu ili dvije, pa tek onda krenuo u istraživanja.
“Taman da me izguraju”, promrmlja Tasha. Znala je da bi je dobro potkožene znanstvene ekipe, u lovu na što zvučnije teme stručnih članaka i prestižne doktorate, sasvim istisnule iz istraživanja. “Tko prvi, tome djevojka.” Tko prvi, tome Grimizno more s njegovim tajnama. Do nesreće, Tasha je bila skupila gradiva za tri sveska preliminarnih izvještaja.
“Samo ako preživim da ih objavim.” I zato, korak po korak, ka kopnu, preko hladetine besćutnog Grimiznog mora.
* * *
Tri su mjeseca obasjavala Grimizno more i Tashu na njemu. Vidjela je daleki, tamni obris planina na obzoru. “Još sedam kilometara”, očita s vizira. Hvala nebu, GPS je radio bez greške. Uostalom, GPS je prvo što se postavlja oko novootkrivenog svijeta.
More je već mjestimice bilo sasvim plitko: dok je još bilo dana, Tasha je kroz juhu jasno vidjela dno obraslo gustim algastim pokrivačem. Sad je pod hladetinom bila tama, posuta treperavim zvijezdama bioluminiscentnog planktona što se komešao u organskoj juhi, nošen polaganim strujama.
A onda Tasha primijeti tamni obris u moru svjetla. Vretenasto tijelo s četiri peraje, što su polako veslale kružnim pokretima i tjerale ga kroz vodu, ostavljajući za sobom vrtloge svjetla. Činilo se da je juha ovdje dublja, uz obalu dno kao da je bilo niz jaraka. Tijelo je bilo krupno, Tashi se činilo dugim dvadesetak metara.
Približavalo se Tashi. Kao da ju je neman spazila. Tasha se nagonski ukipi, suočena s levijatanom, bez obzira što je od njega bila odijeljena hladetinastom površinom. Napeto je iščekivala, prijetnja je iz nje istjerala umor i bunilo.
A neman se približavala. Onda, odjednom, po njenom se tijelu upali niz svjetala, žuti tragovi probili su kroz tamu. Kružili su naokolo, a onda se svi usredotoče na Tashu. Osvijetlili su je odozdo. Obris je rastao kako je izranjao i konačno se zaustavio na desetak metara dubine. A onda djevojka kroz svjetlo spazi - naspram tamnog obrisa tijela - lica.
“Ne, ne tijelo!”, shvati Tasha s uzbuđenjem. “Trup, izdubljeni trup!” Neman nije bila živa, već nekakav podvodni čun. A lica, poput tuljanskih, su je promatrala. Desetak ju je pari krupnih crnih očiju gledalo, zapanjeno nečim što nikad nisu vidjeli, istovremeno zadivljeni i znatiželjni.
Čun se još malo podigao. Oko Tashe zabljesne još svjetala. Još ronilica, jatile su se oko nje: našla se u krugu živih podmornica. Iz jedne počne rasti vakuola. Jedini način da se prođe kroz hladetinu Grimiznog mora. Jedina vrata između dva svijeta, dva razuma.
Plima radosti obuzme djevojku. Smijala se, iscrpljena, pod stimulansima. Smijala se, ushićena otkrićem. A ispod nje, vakuola se popne i rastvori i Tasha sklizne u nju. Mjehur je povuče dolje, prema najbližoj ronilici. Srca što joj je tuklo kao ludo, nađe se oči u oči s najvećom tajnom Grimiznog mora.
Nasmiješi se očima što su je promatrale. Mahnula je licima, pitajući se razumiju li gestu. Lica joj odvrate smiješkom.
Nema komentara:
Objavi komentar