Otkako se prvi put pojavio na filmskom platnu 2. ožujka 1933, King Kong, proizišao iz mašte američkog avijatičara i filmaša Meriana C. Coopera, postao je jedna od najtrajnijih ikona fantastičnog filma 20. stoljeća, što je relativno uspješno, kako i priliči dobrodržećem osamdesetgodišnjaku, dočekala i naše dane. Na prvi pogled, King Kong se može činiti drugoligaškim igračem, tamo negdje iza svog idejnog potomka Gojire ili Marsovaca ili Monolita, Mr. Spocka, Dartha Vadera, Aliena, Predatora ili Terminatora, da ne govorimo o Frankensteinovom čudovištu, Draculi, Wolfmanu, ili Conanu Barbarinu, ili Supermanu, Batmanu, Spidermanu. Međutim, malo podrobnije istraživanje pokazuje da je King Kong ostavio svoje divovske otiske nogu u vrijeme i na mjestima gdje to ne bismo očekivali.
King Kong (ili neki od njegovih očitih klonova) lik je niza filmova, snimanih u SAD, Engleskoj, diljem Azije, te na Novom Zelandu; prepoznatljiv je gdje god se pojavio; od samog je početka zaživio u gotovo svim medijima popularne kulture (film, literatura, strip, animirane televizijske serije, ilustracija, glazba, tema zabavnih parkova); bio je predmetom više sudskih sporova, a o njegovu parodiranju jedva da imamo i vremena govoriti.
Prizor golemog majmuna na vrhu njujorškog nebodera, tom simbolu kapitalističke civilizacije, s prestrašenom ali suosjećajnom plavušom u šaci, u posljednjem i unaprijed izgubljenom obračunu s vojnom tehnologijom koju ta civilizacija šalje da ga uništi - kad već nije htio biti pokoren i pokoran - od samih početaka predmet je brojnih rasprava, u kojima se Cooperovoj snovitoj viziji pokušava iznaći puno značenje. Od rasnih, preko psihoseksualnih, pa do klasnih, postkolonijalističkih i ekoloških tumačenja, King Kong ostaje motivom koji će svaka generacija vjerojatno tumačiti na svoj način.
Konačno, na nivou filmske tehnologije specijalnih efekata, King Kong je uvijek bio na vrhuncu onoga što se u datom trenutku moglo napraviti; možda ne revolucionaran - jer su gotovo uvijek korištene već iskušane tehnologije - ali svakako na vrhuncu.
Put na Otok lubanja
U suštini, King Kong se naslanja na tada već postojeću tradiciju pustolovnog romana s manjim ili većim primjesama fantastike. Tu čovjeku odmah padaju na pamet H. R. Haggard, možda Verne, a svakako Arthur Conan Doyle i Edgar Burroughs, Kipling, moguće i Swift i Dafoe ... Nadalje, tu je bilo i šaroliko putopisno štivo o dalekim, još netaknutim zakutcima svijeta, rajskim otocima bez stega judeokršćanskog morala, neprohodnim prašumama kroz koje se valjaju moćne rijeke, strmim liticama pod planinama prekrivenim vječnim snijegom, vjetrom šibanim pustinjama kroz koje tumaraju karavani hrabrih. Ta se tradicija u desetljećima prije King Konga prelila u tzv. jungle movie, što dokumentarni, što igrani, što negdje između, u kome se junak - što slobodniji od civilizacijskih normi, što bliži mužjaku, to bolje - borio s prirodom i divljim zvijerima, potvrđujući pred bujnim ljepoticama svoje pravo da se s njima pari.
King Kong kao ideja i lik dijete je, međutim, jednog čovjeka, čiji bi životopis sam po sebi mogao biti materijal za film; zapravo, čovjeka o kome i jeste bio snimljen film.
Merian Caldwell Cooper (1893 - 1973) ratovao je u četiri rata, u dvije vojske, dogurao do brigadnog generala, zaradio više odlikovanja, snimio nekoliko najpoznatijih američkih dokumentaraca između dva rata, režirao i producirao - uz King Konga - niz filmova, od onih zaboravljenih do klasičnih vesterna svog prijatelja Johna Forda, Rio Grande i Tragači, te filma Miran čovjek.
Godine 1912. Cooper se upisao na Mornaričku akademiju Sjedinjenih Država, ali ju je napustio 1915, nakon razilaženja u mišljenjima o budućem utjecaju zračnih snaga. Sljedeće godine, Cooper će kao pripadnik Nacionalne garde Georgie sudjelovati u borbama protiv snaga Pancha Ville što su iz Meksika upadale u SAD. U Prvom svjetskom ratu, Cooper je pilot bombardera, ali biva oboren i kraj rata dočekuje u njemačkom zarobljeništvu. Usprkos pretrpljenih ozljeda, ostaje u službi u Francuskoj, u misiji Američkog Crvenog križa.
Od kasne 1919. pa do 1921, Cooper je dobrovoljac u američkoj Eskadrili Kosciuszko, koja se borila u sklopu Poljskog ratnog zrakoplovstva u Poljsko-sovjetskom ratu. Oboren u ljeto 1920, provesti će u zarobljeništvu devet mjeseci, ali uspješno bježi iz mlade zemlje sovjeta baš pred kraj rata. Sam maršal Pilsudski odlikovao ga je tadašnjim najvišim poljskim odlikovanjem, a o svojim je iskustvima napisao i knjigu. Cijelu je nakladu, međutim, uništio odmah nakon objavljivanja, ne želeći odati detalje o Poljakinji s kojom je imao vezu. Cooperova iskustva poslužila su kao temelj za međuratni poljski film Zvjezdana eskadrila, redatelja Leonarda Buczkowskog, čije su sve kopije uništene poslije Drugog svjetskog rata.
Cooper je bio osnivački član upravnog odbora Pan American Airwaysa, jedne od najvećih - danas bivših - američkih zrakoplovnih kompanija. Kad je izbio Drugi svjetski rat, Cooper se prijavljuje u zrakoplovstvo. Služio je na logističkim i stožernim dužnostima u Indiji, Kini i jugozapadnom Pacifiku, gdje je bio poznat po vođenju i planiranu misija. Bio je unaprijeđen u brigadnog generala, te je prisustvovao potpisivanju japanske kapitulacije na bojnom brodu Missouri 1945.
Cooperova filmska karijera, kao producenta i režisera, ispreplela se s Ernestom Beaumontom Schoedsackom (1893 - 1979). Njihovi najraniji uspjesi bili su dokumentarci Grass (1925) i Chang (1927). Trava govori o nomadskim stočarima u središnjoj Aziji i njihovom sezonskom putovanju preko rijeka i planina sa svojom stokom. Chang, u kome ima dosta igranih sekvenci, film je o konfliktima tajlandskih seljaka i slonova koji nadiru iz prašume. 1929. Cooper u Sudanu režira pustolovni The Four Feathers, o pothvatima britanske vojske u Africi.
Kad je slavni producent David O. Selznick 1931. doveo Coopera u RKO, ovaj se već nekoliko godina igrao s idejom o gorilama koji bi se borili s - tada relativno slabo poznatim - divovskim komodskim varanima, gušterima što narastu dugi i do tri metra. Kao producent, Cooper se primio jednog drugog projekta, filma The Most Dangerous Game, o izopačenom lovcu koji na svome otoku lovi ljude. Taj je projekt povjerio Schoedsacku, a uz njega je kao ko-redatelj bio i Irving Pichel. Ovaj klasik podijelit će mnogo toga s King Kongom: iste kulise džungle, istu ekipu, i dvoje glumaca, Fay Wray i Roberta Armstronga (glavnog dečka glumio je mladi Joel McCrea).
Istovremeno, Cooper se primio posla da spasi što se spasiti dade od jednog drugog projekta, filma Creation, o brodolomcima koji dolaze na otok dinosaura.
Glavni asset tog filma bila je stop-motion animacija koju je radio Willis O’Brien (1886 - 1962). Tipično američki promijenivši niz najraznovrsnijih zanimanja, i zainteresiravši se za dinosaure, O’Brien je postao crtač u arhitektonskom uredu, potom karikaturist, pa kipar. Radio je modele prapovijesnih stvorenja, koje je počeo i animirati. 1915. radi svoj prvi film, kojim je impresionirao Edisona, slavnog izumitelja, ali i pionira američkog filma. Nakon više kratkih filmova s dinosaurima, O’Brien će postići svoj prvi trijumf u filmu The Lost World iz 1925, redatelja Harolda Hoyta, a po romanu Arthura Conana Doylea, koji se i pojavljuje u prologu. King Kong bit će O’Brienov trijumf, ali to je i vrijeme teške obiteljske tragedije, kad je njegova prva, tad već bivša, žena - teško bolesna - ustrijelila njihova dva sinčića, te pokušala ubiti i sebe. King Kong ostaje vrhunac O’Brienovog rada: njegova kasnija karijera sastojati će se od više nezapočetih negoli gotovih filmova, ali on će iza sebe ostaviti i dostojnog nasljednika, istinskog majstora stop-motion animacije, Raya Harryhausena.
Dakle, kad je Cooper vidio ono što je O’Brien napravio za Creation, shvatio je da može dobiti svoje gorile i svoje gmazove u džungli koju je već imao “posađenu”. Nakon nešto nagovaranja producenata u RKO-u, trebalo je naći scenaristu. Razvikano ime za taj posao (te za novelizaciju) bio je Edgar Wallace, poznati britanski pisac krimića. Wallace se primio posla na Novu godinu 1932, ali naglo umire 10. veljače, ostavivši iza sebe samo prvu verziju sinopsisa. Iako Wallace, realno, nije stigao napraviti ništa značajnoga, njegovo je ime ostalo vezano uz King Konga, po Cooperovim riječima zato jer mu je tako bio obećao.
Na projektu, tad još pod naslovom The Eighth Wonder, nastavit će raditi James A. Creelman, i tu već priča počinje poprimati konačni oblik. Nakon što se Creelman morao vratiti na The Most Dangerous Game, na posao dolazi Horace McCoy, a konačni oblik - remek-djelo konciznog scenarističkog pripovijedanja - razradila je Ruth Rose, inače gospođa Schoedsack, koja je u film mrtva-hladna uvela Coopera (redatelj Carl Denham), svog muža (časnik Jack Driscoll), te sebe (Ann Darrow).
Priča filma je poznata, i već viđena u The Lost World, kako u romanu, tako i u Hoytovom filmu. Najkraće prepričano, obrazac ide ovako: junaci idu negdje bogu iza nogu; nalaze čudovište; dovedu čudovište u civilizaciju; čudovište pravi rusvaj; čudovište nastrada. To je obrazac koji će se kasnije ponavljati bezbroj puta: katkad će ono “bogu iza nogu” biti svemirske dubine; ponekad će čudovište osloboditi atomske probe, pa će ono samo doći; ponegdje će čudovište biti skromnijeg stasa - recimo u seriji o Stvorenju iz Crne lagune - čudovište će uništiti znanstvenici/vojska/samo će nastradati, a i ljepotica će mijenjati boju kose iz filma u film, ali do 1933. pripovjedna šablona tzv. monster movie bila je čvrsto zacementirana.
U konkretnom slučaju King Konga, priča ide ovako: redatelj Carl Denham treba mladu glumicu za svoj novi dokumentarni film. Nalazi Ann Darrow, na rubu recesijske gladi, i lako je nagovara da mu se pridruži na brodu koji plovi na nepoznato odredište, o kome Denham ima tek šture informacije i nepreciznu kartu. Na putu se Ann zagleda u prvog časnika Jacka Driscolla. Jednom na otoku, naša ekipa otkriva golemi zid koji ga pregrađuje, te zatiče urođenike u obrednoj pripremi seoske djevojke za žrtvovanje božanstvu zvanom Kong. Kad spaze njima egzotičnu plavušu, urođenici zaključe da bi ona bila bolja žrtva i otimaju je s broda. Ali, naši filmaši i mornari hrabro kreću za njima. Međutim, stižu prekasno! Golemi čovjekoliki majmun - King Kong - grabi Ann i odvodi je u džunglu, usput je spašavajući od bezbrojnih prapovijesnih nemani. Spasitelji, koji su krenuli za njim, ginu jedan po jedan, što od čudovišta, što od samog Konga. Jedino se Jack uspijeva probiti i izbaviti Ann. Ljutiti Kong ih prati, probija vrata u zaštitnom zidu i ruši selo, doslovno gazeći sve pod sobom, ali ga Denham i mornari svladaju plinskim bombama i odvode u New York.
U New Yorku, Kong treba biti velika atrakcija. Međutim, on na premijeri kida lance kojima je vezan, grabi Ann, te nakon razaranja po gradu bježi s njom na vrh Empire State Buildinga. Tu ga konačno obaraju avioni, a Ann završi u Jackovu zagrljaju.
Kako je Cooper kao redatelj bio temeljit i polagan, a Schoedsack brz i odsječan, njih su dvojica podijelili redateljski posao: Cooper je radio scene s efektima, a Schoedsack one s glumcima. Fay Wray, glumica kanadskog porijekla, u King Konga je došla iz The Four Feathers i The Most Dangerous Game (navukavši plavu periku), isto (bez perike) važi i za Roberta Armstronga, dok je Jacques De Bujac postao Bruce Cabot u svojoj prvoj glavnoj ulozi. Iako svo troje glumca imaju za sobom bogate filmografije, danas ih se (možda s izuzetkom Cabota koji je kasnije bio čest partner Johnu Wayneu) najviše pamti upravo po ulogama u King Kongu.
Film je sniman kroz drugu polovinu 1932. i dovršen za premijeru 2. ožujka 1933, te službenu svjetsku premijeru 23. ožujka. Tehnički vrlo zahtjevan - za njega su rađeni minijaturni modeli, ali i ono što bi se danas zvalo animatroničkim modelima glave, ruke i stopala naslovnog junaka - te s tada revolucionarnom glazbom Maxa Steinera, film je postigao veliki uspjeh, zgrnuvši tadašnjih dva milijuna dolara u prvom prikazivanju. Film će ostati vrlo lukrativan i u nizu kasnijih prikazivanja do 1956, na televiziji, te od 1980-ih na VHS-u i DVD-u.
King Kong je u kasnijim prikazivanjima bio predmetom cenzorskih intervencija. Dio scena izrezao je još sam Cooper, smatrajući da odugovlače film. Tako je izletjelo još nekoliko prethistorijskih zvijeri, ali i najpoznatija scena: ona s divovskim paucima koji napadnu mornare na dnu klanca, kad ih Kong sruši s debla. Urbana legenda kaže da je ta scena izrezana nakon što je na probnim projekcijama bacala publiku u vrisku i nesvijest, ali ipak se čini da je i za nju Cooper (opravdano) smatrao da usporava priču. Bilo kako bilo, od nje su ostali tek crteži i nekoliko fotografija. Kako je u to vrijeme bilo uobičajeno jednostavno spaljivati neiskorišteni materijal, najvjerojatnije je ona izgubljena zauvijek. Što se cenzure tiče (ako izuzmemo zabranu u Trećem Reichu, jer kakve su to svinjarije gdje nekakvi majmuni napastvuju plavokose arijevke?), redovito je letjela scena u kojoj Kong razodijeva Ann Darrow, te one u kojima majmun pregriza ili s užitkom gazi svoje žrtve.
King Kong živi!
Ako mislite da je padom King Konga s vrha Empire State Buildinga priča o njemu završila, ljuto se varate!
Jedva da su se projektori ohladili od prikazivanja King Konga, a 22. prosinca 1933. premijeru je imao The Son of Kong u Schoedsackovoj režiji i s Armstrongom u glavnoj ulozi. U njemu se Carl Denham, pod prijetnjom brojnih tužbi, vraća na Otok lubanja (gdje ga dočekuju urođenici, bijesni na njega iz istog razloga kao i njujorčani), i tu sreće nešto manjeg i prijaznijeg albino-gorilu, Malog Konga. Ovaj film nije baš prošao sjajno, kritika ga je sasjekla, ali se ipak isplatio na blagajnama.
A onda se neočekivano, ili možda sasvim očekivano, stvari zahuktavaju na sasvim drugom kraju Pacifika. Naime, studio Shochiku, kuća koja je 1933. prikazivala originalnog King Konga u Japanu, producirala je iste godine kratki nijemi film Wasei Kingu Kongu (ili Japanski King Kong). Režirao ga je Torajiro Saito, a danas ga se smatra izgubljenim. Konga je, kao što će to biti česti slučaj dvadesetak godina kasnije, glumio glumac u kostimu.
Pet godina kasnije, studio Zensho Cinema poslati će King Konga natrag u vrijeme samuraja. U ožujku 1938, premijeru ima film Edo ni Arawareta Kingu Kongu: Henge no maki ili King Kong dolazi u Edo, redatelja Soya Kumagaija. Kostim je radio Fuminori Ohashi, isti onaj koji će 1956. raditi kostim za Gojiru. I ovaj film je, nažalost, izgubljen, bilo kao posljedica nebrige, ili je stradao u ratu.
Cooper i Schoedsack vratit će se 1949. velikim gorilama dovedenim u civilizaciju, u filmu Mighty Joe Young, opet s Robertom Armstrongom u glumačkoj postavi, te O’Brienom (i mladim Harryhausenom) kao majstorima efekata. Ovaj će film biti iznova snimljen 1998. u režiji Rona Underwooda, sa Charlize Theron, Billom Paxtonom i Radom Šerbedžijom u ulozi (a što bi drugo?) negativca s čudnim naglaskom.
Svijetom će od 1956. zavladati čudovišta iz produkcije japanske filmske kuće Toho. Prvi je, naravno, bio Gojira u režiji Ishira Honde, i gotovo je sigurno da su ova čudovišta također inspirirana King Kongom, uz specifično japanski duh, proizišao iz činjenice da Japanci žive na, blago rečeno, nesigurnom tlu pod nogama, te da je u tom trenutku još bilo vrlo živo sjećanje na američka atomska bombardiranja 1945.
Godine 1960, King Kong seli se u Englesku. U režiji Johna Lemonta, studio Anglo Amalgamated snima film Konga. Kako je američka tvrtka American International Pictures dala pola novca, film se smatra englesko-američkim, a dvije su tvrtke podijelile svjetsko tržište i prihode, pri čemu ni RKO nije ostao zakinut: plaćena im je svota za pravo na ime. Sinopsis Konge je ponešto drugačiji, ali svejedno ne baš originalan: poludjeli znanstvenik ubrizgava ženki čimpanze serum za ubrzani rast. Ubrzo divovska majmunica ubije svog tvorca i krene haračiti Londonom, prije no što je ubije Britanska vojska. Konga je generirala omanju franšizu: novelizacija je objavljena odmah, a strip serija je trajala kroz cijelu prvu polovinu 1960-ih.
A onda, zar ste stvarno mislili da se njih dvojica neće potući?
Jer, 1962. studio Toho lansira film Kingu Kongu Tai Gojira, ili King Kong protiv Gojire, u režiji oca japanskih kaiju filmova, Ishira Honde. Efekte je radio još jedan majstor, Eiji Tsuburaya. Treći po redu film s Gojirom, ovaj je ostao i komercijalno najuspješniji. Sinopsisi filmova o Gojiri nisu baš najinteligentniji, i bojim se da ni ovaj nije iznimka. Recimo samo da ovaj put Japan baš nema sreće: umjesto jednog, na njemu su se stjecajem okolnosti našla dva arhetipska čudovišta: Gojira, oslobođen iz svoje ledene tamnice, i King Kong, kojeg je jedan kompanija dovela s njegova otoka u svrhu promocije. Mašti čitatelja prepuštam da zamisli kečerski meč dva kaskadera u gumenim kostimima. Ishod? Konačna tučnjava je bila pod morem. King Kong je izronio. Gojira nije.
Zanimljivo, ovaj je film nastao iz sinopsisa i materijala koje je oko 1960. okolo nudio Willis O’Brien, a koje su onda američki producenti uvalili Japancima, koji su pak priliku da rade svoju verziju King Konga dočekali raširenih ruku. Film je bio naznaka okretanja japanskih filmova o čudovištima dječjoj publici, s čime Honda i nije bio sretan. Također, to je početak crossovera, u kojima se Gojira iz filma u film tuče s nekim novim čudovištem. Nažalost, u cijelom je dogovaranju O’Brien ostao kratkih rukava, a nije uspjela ni Cooperova tužba. Konačno, američki su producenti napravili svoju verziju, premontiranjem japanskog filma, te ubacivanjem novosnimljenih i arhivskih materijala.
Od 1966. do 1969, producenti Arthur Rankin mlađi i Jules Bass radili su animiranu seriju The King Kong Show, u kojoj se naš junak sprijatelji s obitelji Bond, a glavni im je protivnik zli Dr. Who (toliko o originalnosti!). Ova serija - jednosatni pilot i 50 šestminutnih epizoda, izvorno emitiranih po dvije, između kojih je bila po epizoda serije Tom of T.H.U.M.B. o sićušnom špijunu - koju je animirao japanski studio Toei, smatra se jednom od prvih anima rađenih za američkog naručitelja, a tvrtka Rankin/Bass tu će praksu nastaviti i sljedećih desetljeća - prisjetimo se Posljednjeg jednoroga ili Leta zmajeva.
Ta animirana serija bila je dovoljno popularna da 1967. izrodi još jedan Tohov naslov u suradnji s Rankin/Bassom i režiji Ishira Honde, Kingu Kongu no Gyakushi ili King Kong Escapes. Efekte je opet radio Tsuburaya, a uz japanske glumce, nastupaju i američki, koji glume likove iz serije. Ovaj put se King Kong bori na tokijskom tornju sa svojim mehaničkim dvojnikom, a tu su negdje i dinosauri i morske zmije, a uostalom, koliko ozbiljno treba shvatiti film u kojem se jedan od likova zove Madame Piranha? Koliko se dade vidjeti iz sinopsisa, ovaj film posudio je dosta toga iz originalnog King Konga, a ujedno je, zbog poteškoća s pravima, bio i zadnji Tohov izlet u ovu franšizu.
David L. Hewitt režirao je The Mighty Gorga iz 1969, u kome vlasnik cirkusa lovi naslovnog divovskog gorilu u Africi. Ta nezavisna produkcija, poznata po lošim efektima, očito je inspirirana King Kongom, a do danas je po nekim mišljenjima spala u kategoriju toliko-loših-da-su-dobri filmova. Drugi pak tvrde da ne treba gubiti vrijeme.
Ako je to preživio ...
Po mom dubokom uvjerenju, 1970. nisu bile najbolje vrijeme za King Konga. Naravno, prvenstveno mislim na remake iz 1976, kojeg je producirao Dino De Laurentiis, a režirao solidni redateljski zanatlija John Guillermin. U glavnim ulogama bili su Jeff Bridges, Jessica Lange u svojoj prvoj glavnoj ulozi, te Charles Grodin.
Priča filma, iako u osnovi slijedi original, modificirana je u svjetlu naftne krize 1974. Sad istraživači koji dolaze na tajnoviti otok nisu filmski snimatelji, već naftaši. Broj čudovišta sveden je na jednu divovsku zmiju. Konačni obračun ne odigrava se više na Empire State Buildingu, već na tada sasvim novim Tornjevima-Blizancima.
Međutim, dojam cijelog filma ostaje, usprkos komercijalnom uspjehu i jednom od trijumfa majstora za specijalne efekte Carla Rambaldija, vrlo slab. Za razliku od originala, ovaj remake jednostavno ne uzbuđuje. Jessica Lange glumi blago rečeno somnambulno, kao da je cijelo vrijeme pijana ili napušena ili oboje - njena prva rola skoro ju je uništila, i trebalo je proći tri godine glumačke pauze i poduke da postane ono što je postala. Od svega skupa, preživjelo je nešto antikorporacijskog raspoloženja posthipijevske epohe. I da, naravno, obračun na WTC-u danas se, htjeli-ne htjeli, obavezno promatra kroz naočale 11. rujna 2001.
Iste je godine svjetlo dana ugledala i engleska parodija Queen Kong, u režiji Franka Agrame. De Laurentiisova tužba spriječila je njegovo prikazivanje u Britaniji, ali ne i u Italiji i Njemačkoj, a film je u međuvremenu dosegao kultni status u Japanu.
Da bi se nabralo para na iščekivanom De Laurentiisovom remakeu, pojavila se i južnokorejsko/američka verzija pod naslovom A*P*E, ili King Kong eui daeyeokseup u režiji Paula Ledera. I ovaj film je bio predmetom sudskog spora, a smatra se jednim od najgorih filmova svih vremena. U njemu je dežurni neprijatelj bio divovska bijela psina!
Jasno, ni honkonška kuća Shaw Brothers, znana po kung fu filmovima, nije mogla ostati po strani. Pa je 1977. Ho Meng Hua režirao The Mighty Peking Man ili Sing Sing Wong, također poznat pod naslovom iz američke distribucije, Goliathon. Ovdje ekspedicija na Himalaju pronalazi naslovnog majmuna, ali i ljepoticu u bikiniju, i odvodi ih u Hong Kong. Ovaj film, međutim, neslavno je propao na blagajnama.
Deset godina nakon remakea, Dino De Laurentiis i John Guillermin vratili su se na mjesto zločina s filmom King Kong Lives ili King Kong 2. King Kong preživio je pad s WTC-a, u komi je deset godina, i hitno mu je potrebna transfuzija krvi i umjetno srce. Za krv, znanstvenici dovode ženku, Lady Kong. Iako na kraju King Kong gine junačkom smrću, ipak se stigao pobrinuti za potomstvo. Dok za gore navedene trešine mnogi kritičari još i raspravljaju jesu li dovoljno zabavni za gledanje, King Kong Lives definitivno se smatra dnom dna cijele franšize, a ispao je i komercijalni neuspjeh.
1990-te vidjele su animirani mjuzikl The Mighty Kong u režiji Arta Scotta, s pričom vrlo bliskom originalnoj, ali uz majmuna koji preživi pad s Empire State Buildinga. 2001. pojavila se još jedna animirana serija, Kong.
A onda su se u priču upleli Novozelanđani ...
Ep o napaljenom gorili
Peter Jackson, kojeg je baš King Kong iz 1933. naveo da se uopće bavi filmom, počeo je o remakeu razgovarati sa studijom Universal još sredinom 1990-ih. Do 1996, Jackson i Fran Walsh već su pisali prvu verziju scenarija. Plan je bio da film bude gotov do 1998, pa se u Weti počelo s prvim probnim snimkama. U tom trenutku, Universal oklijeva, pa se Jackson prihvaća Tolkiena. S upjehom prva dva filma Gospodara prstenova, Universal se vraća u igru, a u scenarističku ekipu uskače Philippa Boyens, i produkcija se zahuktala, sa snimanjem završenim u ožujku 2005. i premijerom 13/14 prosinca 2005. Kritičarski prijem bio je općenito dobar, a film je postigao i zavidni komercijalni uspjeh.
Iskreno, kad sam čuo da čovjek ide raditi novu verziju King Konga, pitao sam se, čemu? Pogotovo što u tom trenutku nisam bio baš pretjerano odvaljen Gospodarom prstenova kao cjelovitim ostvarenjem. Na momente je Gospodar dobar, vizuelno je impresivan, ali u cjelini tu ima jako puno rupa koje Jackson nije uspio popuniti.
I onda sam otišao u kino. I zasjeo tri sata. I izvrsno se zabavljao cijelo vrijeme. I otišao još jednom, deset dana kasnije. I opet se izvrsno zabavljao puna tri sata. Jer, Jacksonov je King Kong vrlo zabavan film. Možda nije remek-djelo, sigurno ima gomilu nedostataka, ali je ipak vrlo dobar. Ali ...
Kao prvo, Jackson je napravio pametan potez što je svoju verziju smjestio u vrijeme Depresije, ostavši tako vjeran originalu iz 1933. Nova modernizacija sigurno bi upropastila stvar: dokazala je to već verzija iz 1976. Ovako je Jackson iskoristio okruženje velike ekonomske krize da na likove nabaci krvi i mesa, istovremeno davši kroz niz vinjeta atmosferu ondašnjeg New Yorka, razdijeljenog između onih što žive od danas do sutra, i novih nebodera, simbola Amerike, koji su upravo u to vrijeme nicali po gradu.
S druge strane, Jackson je značajno zahvatio u originalnu priču. Za početak, prekrojio je likove. Denham (Jack Black) ovdje bježi pred svojim producentima, laže, vara, mulja, potpisuje sumnjive čekove, sve podmazano s poprilično šarma. Skoro se mogao snimiti vrlo zabavan film samo o njegovim mućkama. Osim toga, Denham se otpućuje na otok ni ne sluteći što ga tamo čeka. Podsjetimo, Cooperov je Carl Denham bio znatno uspješniji filmaš i znao je za Konga, samo nije ni sanjao što se točno krije iza vjerovanja u drevno božanstvo.
Jack Driscoll (Adrien Brody) više nije grubi časnik na sumnjivom brodu, već dramski pisac kojeg Denham gotovo na silu zadržava da mu napiše scenarij. Da se dosjetka nastavi, Driscoll je za vrijeme putovanja smješten u kavezu za divlje zvijeri, gdje mu Denham kao producent praktično diktira tekst. Međutim, jednom kad postane gusto, i ovaj će se Driscoll pokazati doraslim situaciji.
Najbliža je izvorniku ostala Ann Darrow (Naomi Watts), glumica kojoj u općoj krizi ne ide baš najbolje, ali koja će u svemu sačuvati minimum dostojanstva. Jackson je očito birao glumicu fizički sličnu Fay Wray. Doduše, ovdje Naomi Watts ima vremena razviti svoj lik, od neuspješne komičarke, potajno zaljubljene u djelo (kasnije i lik) Jacka Driscolla, pa do Kongove žrtve, prijateljice i konačno (neuspješne) zaštitnice.
Jackson je dodao i hrpu novih likova, filmsku ekipu i mornare, u Cooperovom filmu reducirane na statiste. Ovdje ih karakterizira kroz dijaloge i postupke, u kratkim epizodicama koje doduše upotpunjavaju kostur priče, ali je upitno koliko joj pomažu da se kreće. Nažalost, Jackson ipak nije znao kako iskoristiti sve novouvedene likove. Pa kad mu netko dojadi, ili zgodno strada ili jednostavno nestane iz filma.
Jackson očito voli izvornog King Konga. Njegova je verzija prepuna citata i aluzija na original. Čitavi dijalozi prebačeni su u novi film, bez i jednog slova izmjene, iako se ponekad izgovaraju u drugačijim situacijama i svakako ne na onaj mitraljeski način, tipičan za američke filmove tridesetih.
Međutim, koliko se god Jackson držao osnovne priče, ipak je, kao što smo već rekli, dosta i mijenjao, ne nužno nabolje.
Počnimo od prvog susreta s urođenicima. Tu su se Jacksonu u King Konga potkrali neki drugi uzori. Cooper-Schoedsackovi urođenici zapravo nisu nasilni. Oni žive u strahu pred silom koju ne razumiju i traže najbolju žrtvu da umilostive svoje božanstvo, ali nisu brutalno nasilni. Na kraju, sami ispadaju žrtve, kad im razjareni Kong sravni cijelo selo sa zemljom. Jacksonovi su urođenici divljaci kakvih nema čak ni u najvećoj divljini. Dio njih kao da je pobjegao sa snimanja Mad Maxa, a dio s nekog od Romerovih zombi-derneka. Njihovo je nasilje neisprovocirano i zapravo ispadaju gomila opasnih degenerika. Čini se da je tu Jackson odao priznanje tzv. kanibalskim filmovima, jednom opskurnom, pornografski brutalnom talijanskom podžanru s kraja sedamdesetih. Bilo kako bilo, Cooper i Schoedsack su urođenike prikazali znatno poštenije, ne bez stereotipa, ali čini mi se da je tu njihovo dokumentarističko iskustvo odigralo ulogu. Problem je kod Jacksona i to što nakon početnog sukoba i žrtvovanja Ann, urođenici potpuno nestaju iz filma, rastjerani s par rafala u zrak. Nema ih, kao ni scene u kojoj im Kong ruši selo, što bi ovdje bilo skoro pa ispunjenje neke pravde.
Jednom kad krene jurnjava kroz prašumu, Jackson se raspištoljio do kraja. Uveo je podosta novih opasnosti i čudovišta. Attractions? Stampedo brontosaura kroz uski klanac i na rubu litice! Ultimate fight Konga s tri tiranosaura kojima je jedino na pameti zagristi u batak, čak i kad vise na lijanama iznad provalije! Puzeća i gmizeća smrt na memljivom dnu klanca! (To je ona slavna scena koju je Cooper bez puno ceremonije izbacio, iako ona ovdje u svojoj prigušenosti i jezivoj polaganosti dobro sjedi kao kontrapunkt sumanutom obračunu s dinosaurima.) Napad odvratnih šišmiša-vampira! Ann Darrow u zabavljačkoj izvedbi života! (Doduše, Jackson je izbacio onu slavnu scenu u kojoj Kong skida komad po komad odjeće s Ann. Zašto, ne znam, ali mislim da ima neke veze s MPAA i njihovom ocjenom.) Kong u saobraćajnoj gužvi! Kong protiv američke armije! Posljedično, mnoge scene su predugačke, prenatrpane nepotrebnim detaljima, k tome u suvišnom slow-motionu, koji bi trebao potencirati emocije, a zapravo prijeti ispasti izvještačen. Sve to skupa itekako usporava temeljnu priču.
Ovo je očito vizija redatelja koji nakon uspjeha Gospodara prstenova može raditi što hoće, pa to i radi. Možemo samo razgovarati koliko je on u tome uspješan.
Jacksonov King Kong varira između zabavnih scena od kojih stvarno zastaje dah i čiste šećerane (klizanje na jezeru u parku ukrašenom za Božić), od koje također zastane dah (u smislu: WTF?). Ni patetike ne manjka, posebno na kraju. Od one prigušene, kad je apatični Kong na Broadwayu sveden na otužni predmet eksploatacije, do otvorene, kad Ann Darrow suznih očiju pokušava zaustaviti avione u napadu.
I logika se u brojnim scenama može baciti kroz prozor: kako Kong premeće Ann po rukama, cura bi završila slomljenog vrata od golog djelovanja sila. Takvih detalja ima još, poput čučanja na vrhu Empire State Buildinga u zimsku zoru, samo u tankoj haljinici i visokim petama.
Međutim, kad idemo gledati takve filmove, moramo biti svjesni da zapravo idemo gledati crtić s ubačenim glumcima. Najbolji je lik, kako to obično biva u zadnje vrijeme, kompjuterski animirani Kong. On sad stvarno liči na gorilu, hoda četveronoške, bacaka se naokolo, skače, čak dobije i histerični napadaj, što visoki primati znadu upriličiti. A i faca je. Potiče emocije, ne samo kod Ann Darrow. Dakle i ukratko, crtić. A onda su i gegovi i rješenja iz crtića na mjestu. Jackson je to, izgleda, tako shvatio. Ako i mi tako shvatimo kao gledatelji, onda u redu. Ako ne, i ako fali kulturološka pozadina cijelog fenomena, te ako nismo u stanju izvući konotacije i prenesena značenja odnosa na relaciji Ann - Kong i Kong - civilizacija, onda bismo već sa samom postavkom filma mogli imati ozbiljnog problema.
Usporedimo li pristupe Coopera i Schoedsacka, te Jacksona, odlično se vidi razlika između filmaša stare škole koji točno znaju što uzeti, a što odbaciti, i filmaša koji je kao dijete u slastičarni, ima pun novčanik i nitko mu ništa ne brani. Netko će preferirati disciplinirano i sažeto pripovijedanje, drugi će se oduševiti baroknom prenatrpanošću. Ja u slučaju King Konga shizofreno pripadam u obje skupine.
Ovime, naravno, eksploatacija King Konga nije ni približno završena. Jacksonova verzija povukla je još dva animirana filma, Kong: King of Atlantis i Kong: Return to the Jungle. Konačno, tu je i Banglar King Kong iz 2010, bangladeški mjuzikl u režiji Iftekara Jahana, navodno s puno umontiranog footagea iz originalnog filma. Preskočit ćemo dva filma na hindiju, King Kong iz 1962, i Tarzan i King Kong iz 1965, u kojima glumi profesionalni hrvač tog nadimka, talijanski Kong Island iz 1968, s gorilom normalnog stasa, te meksički Las Munecas Del King Kong s egzotičnim prašumskim ljepoticama. Ne znam ima li i pornića s ovim naslovom: nisam siguran da bi pornografski producenti mogli izdržati troškove tužbe.
Novelizacije, bilo filmova, bilo razrade cijelog svijeta, teku još od prosinca 1932, kad se kao dio promotivne kampanje pojavio prvi roman, iz pera Delosa W. Lovelacea, ali potpisan s Edgar Wallace i Merian C. Cooper. Iz tih ranih promotivnih aktivnosti teku i prve strip adaptacije, od kojih je uz meksičke možda najzanimljivija ona s početkom u 1964, u nakladi britanskog IPC Media. Izvorno je nazvana Mytek the Mighty, ali diljem Evrope (uključivo i Stripoteku) objavljivana je kao King Kong, i priča o divovskom majmunolikom robotu izgrađenom da pacificira neko divlje afričko pleme, a kojim upravlja operater smješten u glavi (mecha manga anybody?). Robota-majmuna otme zli asistent, ali ovaj kasnije stekne samosvijest i počne pomagati čovječanstvu. Adaptacija je bilo i dalje, kroz rane 1990-te, sve do u novo stoljeće, a King Kong gostovao je i u brojnim drugim stripovima. Naravno, tu su i brojne računalne igre, zabavni parkovi, pojavljivanja u reklamama, na omotnicama proizvoda i tko zna gdje sve ne, kako to već biva kod jedne franšize.
Konačno, o čemu se tu radi?
Na kraju, kad smo razložili, makar u najkraćim crtama, povijest jedne medijske ikone, postavlja se pitanje kako je danas možemo interpretirati?
Naravno, prvo tumačenje može biti rasno. Je li Kong, onako, na prvu loptu, oličenje tamnoputih urođenika, koji u džunglama tad još kolonijalne Crne Afrike ugrožavaju - seksualno, a što drugo? - plavokosu ljepoticu, oličenje bjelačke ljupke nevinosti i čednosti, te - još gore - sam kolonijalni poredak zasnovan na manjem ili većem stupnju rasne segregacije, gdje se točno zna tko vlada, a tko je sluga? I gdje se na spolni odnos bijele gospodarice s crncem gleda s možda mrvicu manje gađenja nego na spolni odnos te iste gospodarice s njenim, na primjer, ridgebackom? A jednom kad taj tamnoputi majmun dođe u New York, vječiti simbol zapadne civilizacije, što on predstavlja? Izvorne afričke crnce? Uhvaćene u svojoj domovini, bačene u slične lance kao i Kong, te dovedene u Ameriku brodovima kao roblje, da zarađuju za bijelog gospodara? A koji onda, jednom oslobođeni u krvavom građanskom ratu, u potrazi za poslom nadiru u američke gradove? Je li King Kong odraz straha bijele WASP-ovske Amerike pred tom umišljenom najezdom onih drugih, da ne kažemo niggera?
Možda tumačenje treba tražiti u širem (post)kolonijalnom ključu. Je li Kong iskaz straha pred svim tim prekomorskim narodima, pokorenima u kolonijalnim carstvima, ali koji su se već u tom trenutku dizali u borbi za nacionalnu slobodu (Gandhi, Kenyatta, Sukarno, na primjer, a oni nisu bili jedini), koju će za koje desetljeće i steći? Je li to odraz nelagode pred novim igračima na svjetskoj političkoj sceni, za koje je bilo jasno da izlaze na teren i da će promijeniti geopolitičku kartu svijeta i položaj tadašnjih sila u njemu, a u svakom slučaju do kraja razdrmati udobnost malograđanske Amerike, već načete Depresijom? Ovo tumačenje svakako može biti iznova aktualizirano danas, s izgradnjom novog bombardersko-globalizacijskog kolonijalizma, kad se, u odgovor, King Kong stvarno sjurio na Ameriku, samo sada u avionima. (Mislim da možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Osama bar jednom u životu vidio originalnog King Konga ...)
A klasno tumačenje? Što predstavlja poniženi i okovani Kong na broadwayskoj pozornici, svezan za zabavu tzv. kremi društva? Svu onu potlačenu radničku klasu, proletarijat u punom Marxovom smislu, uhvaćen u kapitalističkom, u ovom slučaju showbiz, žrvnju? Iako mislim da to Cooperu, s obzirom na snažnu crtu antikomunizma u njegovu liku i djelu, nije bila namjera, kad Kong počne u kazalištu kidati lance, najprimjerenija glazba koja mi pada na pamet je Internacionala. A kada se Kong oslobodi i počne razarati po newyorškim ulicama, je li to simbol radničke, komunističke revolucije, spremne da poput Lenjina u onoj slavnoj karikaturi pomete svu tu gospodu u frakovima i dame u večernjim toaletama i sve te malograđanine, da zaurla, tražeći slobodu? Podsjetimo se, vrijeme je to Depresije, i mnogi danas smatraju kako je samo FDR svojim u suštini socijaldemokratskim mjerama otupio oštricu mogućih revolucionarnih stremljenja u SAD.
I je li onda Kongov last stand na vrhu nebodera Cooperovo uvjerenje kako će američka vojna sila slomiti svaku rasno-emancipacijsku/nacionalno-oslobodilačku/klasno-revolucionarnu prijetnju ustoličenom poretku? Ili upozorenje da borba za slobodu neće ići jednostavno i bez žrtava? Ili tek podilaženje vladajućoj ideologiji? Površinsko mazanje očiju, da ne bi netko slučajno prepoznao ono što se možda skriva u jednoj pustolovnoj fantaziji?
Jer, i u Coopera, i u svim potonjim verzijama, očita je simpatija prema velikom majmunu, pa pretpostavljamo, i prema onima koje bi on mogao predstavljati. On stječe nedvosmislenu naklonost Ann Darrow, ali i publike. Smatram da, namjerno ili slučajno, tu Cooper - jer o njegovoj je viziji riječ - ostaje neodređen, možda i sam u dvojbi: boji se sve glasnijih zahtjeva za rasnom/nacionalnom/klasnom slobodom, često utrpanih u ideološki osmišljenu vreću “bezbožnog boljševizma”, i razaranja koja će oni neminovno za sobom donijeti, ne samo materijalnih, već i u tkivu društva iz kojeg Cooper u krajnjoj liniji potječe, ali istovremeno, možda, i razumije njihovu opravdanost i neminovnost njihove pobjede. I dok se malograđanin može iz kina vratiti kući umiren, jer će Ann Darrow na kraju završiti u naručju Jacka Driscolla, mi malo zlobniji ne prestajemo se pitati koga bi ona ipak radije odabrala? Ovo je sve izraženije u svakoj novoj reinterpretaciji King Konga.
Konačno, Kong se može sagledati i kao oličenje elementarnih sila prirode, koje će biti slomljene tehnološkim napretkom civilizacije, iskazanim u svojem najvećem dostignuću, vojnom avionu. Međutim, u slučaju Konga, ta pobjeda dolazi s cijenom, a cijena je osjećaj gubitka nečeg veličanstvenog, neponovljivog, nečeg što se više ne može vratiti. Ta cijena je uništenje ljepote živog svijeta, bogatstva vrsta, čistoće okoliša. I nije tu u pitanju samo gubitak duše.
Što će nam Kong? Ili, da metaforu svedemo na ono što možda znači, što će nam gorila, slon, nosorog, lav, tigar, medvjed, panda, jelen, kit, morski pas, tuna, koraljni greben, prašuma? Više nema vrste, nema staništa koje bi bilo dovoljno daleko, dovoljno beznačajno, da ne bude ugroženo djelovanjem čovjeka, zaprljano krvlju, otrovima, naftom, ugroženo antropogenim klimatskim promjenama, ratovima, izgradnjom, rudarenjem. Posljedica će biti okoliš u kojem više neće biti moguće uzgojiti hranu, disati neotrovan zrak, piti nezagađenu vodu. Konačni pad King Konga, ako se dogodi, bit će konačni pad ljudske vrste u barbarizam, u kome će se, pozivajući se na borbu za opstanak ove ili one rase/nacije/vjere/ideologije, u uvjetima sveopće gladi i ekološkog kolapsa, činiti genocidi.
Možda je tek koincidencija, ali kratko prije premijere King Konga, na vlast je došao Adolf Hitler. Filmski ekocid na Otoku lubanja i vrhu Empire State Buildinga, kao metafora onog koji se odigravao i odigrava se i danas, kao da je najavio genocid u Drugom svjetskom ratu. Ta koincidencija trebala bi biti shvaćena vrlo doslovno, kao krajnje ozbiljno upozorenje o tome kuda idemo. Uvjeren sam da je odnos čovjeka prema prirodi i životinjama pokazatelj odnosa čovjeka prema drugom čovjeku. Društvo koje prihvaća ekocid i okrutnost prema životinjama kao nešto normalno, nešto što se čini za dobrobit čovjeka, nešto što je ljudsko bogomdano pravo, na isti će način - emotivno prazno, desenzibilizirano za ikakvu patnju, zatupljeno, podložno najjeftinijoj manipulaciji - prihvatiti i opravdati genocid.
Primjeri, urlate? Kulturno-prigodničarski, pada mi na pamet Picassova Guernica, i bik koji na njoj simbolizira fašizam. Ali, zar bi nas trebala čuditi Guernica i druga zvjerstva Španjolskog građanskog rata, ili stoljećima prije toga, zvjerstva pokoravanja Latinske Amerike, u sredini koja se divi, veseli i zabavlja u jednoj potpuno besmislenoj i okrutnoj zabavi poput koride?
Depresija je, kao i u vrijeme King Konga. Ekocid je u toku. A beznadni narod po ulicama, otuđen od prirode, zaglupljen, klasno onesviješten, očito nesposoban da se sam izbori za bolje sutra, traži da kroz kvazidemokratske izborne predstave ustoliči novog Ducea i Fuehrera.
Kao što je neka tiskarska firma napisala na svom automobilčiću parkiranom u mom kvartu: Proleteri svih zemalja - uozbiljite se!
