PROMOCIJA!!!

Tajna Grimiznog mora

Nova tribina iz serije tribina O’Žiljak, posvećenih znanstvenoj fantastici, fantasyju i horroru u umjetnosti, popularnoj kulturi i svakodnevnom životu u nas i u svijetu, bit će zapravo besramna i bezobrazna samopromocija voditelja, posvećena njegovim najnovijim knjiškim naslovima!

30. 10. u 20 sati u Kulturnom klubu O’grada ( Trg siječanjskih žrtava 8, Zagreb)

* * *

Nažalost, rijetko se u nas događa da neki pisac znanstvene fantastike objavi dvije nove knjige u manje od mjesec dana. A upravo je to uspjelo Aleksandru Žiljku, voditelju tribina iz serije O'Žiljak! Tom skoro pa jedinstvenom događaju biti će posvećena listopadska tribina.

Nakon što je njegov hvaljeni roman-prvijenac Irbis doživio u proljeće ove godine svoje srpsko izdanje, na svjetlo dana izašao je Žiljakov novi roman Poseidonia, u izdanju Zagrebačke naklade. Ovaj steampunk roman, prvi tog podžanra u Hrvata, prati pustolovine dvije provalnice na samom kraju malo drugačijeg 19. stoljeća, dok na zagonetnoj divovskoj lađi pokušavaju spriječiti krvožednu svjetsku zavjeru.

Istovremeno s romanom Poseidonia, u izdanju Naklade Semafora izlazi i zbirka kratkih priča Aleksandra Žiljka Tajna Grimiznog mora. Niz je to od dvadesetak kratkih priča (do 6 autorskih kartica duljine), objavljenih u poznatom časopisu za tehničku kulturu ABC Tehnike. Uzbudljive pustolovine na dalekim svjetovima (a ponekad i na Zemlji) glavne su odlike tih pričica, namijenjenih prije svega mlađoj publici.

* * *

Prisustvujte jedinstvenome događaju u hrvatskome SF-u, promociji čak dvije nove knjige Aleksandra Žiljka, jednog od najznačajnijih domaćih pisaca fantastične književnosti. Samohvala? Svakako! Neskromnost? Naravno! Uostalom, zašto ne? Ako mogu političari, mogu i SF pisci! Mi barem imamo neke vizije budućnosti!

Pozvani ste, dođite!

Aleksandar Žiljak: Poseidonia

U izdanju Zagrebačke naklade, upravo je objavljen moj drugi roman Poseidonia. Nakon kritičarskog uspjeha romana Irbis, nagrađenog Nagradom Sfera za 2012. i objavljenog ove godine u Srbiji, odlučio sam se za malo promjene atmosfere i zaputio se u steampunkersko okruženje. Poseidonia  - prvi hrvatski steampunk roman - prati pustolovine dvije provalnice, Irene Orletz i Belinde Meredith, na samom kraju 19. stoljeća, koje na zagonetnoj lađi moraju razotkriti i slomiti krvoločnu zavjeru. Roman je izrastao iz priče "Der Eisendrache", objavljene u prošlogodišnjoj zbirci Priče o zmajevima, izdanoj za Festival fantastične književnosti, a koja je ovdje postala 2. poglavlje. 

Veronika Santo: Bijeli vlak na nebu moga grada

Izašla je nova zbirka priča Veronike Santo Bijeli vlak na nebu moga grada. Izdavač je Ogranak Matice hrvatske Bizovac, a urednik Vjekoslav Đaniš. Knjiga sadrži novele "Badnjak, 1994.", "Barbara ispred ogledala", "Bijeli vlak na nebu moga grada", "Kraj ljeta", "Mi i oni iza mojh leđa", "Mletački sat", "Veliko more", "Tri Laure" (nagrađena nagradom Artefakt), "Idu, idu vještice uz buru" i "Mala noćna banda", te pogovor Tomislava Šakića i uvod Milene Benini. Izlaskom ove knjige, Veronika Santo potvrdila je svoj položaj jedne od najznačajnijih hrvatskih spisateljica fantastične proze, a naši su čitatelji dobili priliku uživati u njenim neobičnim svjetovima, okupljenim na jednom mjestu. 

Veronika Santo: The Venetian Clock

Na ovogodišnjem Worldconu u Londonu bit će dostupna zbirka priča Veronike Santo The Venetian Clock, u prijevodu na engleski Aleksandra Žiljka. Knjigu će nuditi Luigi Petruzzelli, vlasnik nakladničke kuće Edizioni Della Vigna, koja je 2012. već objavila zbirku priča Veronike Santo Il Giardino Delle Polene - Racconti Balcanici na talijanskome.

A book of stories The Venetian Clock by Veronika Santo will be available on Worldcon in London. Veronika Santo, currently living in Italy, is one of the foremost Croatian SF writers. The stories were translated into English by Aleksandar Žiljak. The book will be offered by Luigi Petruzzelli, the owner of the publishing company Edizioni Della Vigna, that published a book of stories by Veronika Santo - titled Il Giardino Delle Polene - Racconti Balcanici - in Italian in 2012.

Festival fantastične književnosti 2014

I ove godine održava se u Istri (ovaj put u Pazinu i Svetom Petru u Šumi) Festival fantastične književnosti. Program izgleda ovako:

Petak, 8. kolovoza:

20:00 – prva književna večer Festivala u pazinskom Kaštelu: predstavljanje aktualne produkcije fantastične književnosti u regiji

Nastupaju:

Saša Šebelić (Medulin): romani "041" i "Zovite me Jurina"; Zoran Antičević (Poreč): roman "Evanđelje tame"; Goran Skrobonja (Beograd): roman "Sva Teslina deca"; Dragić Rabrenović (Bijelo Polje): zbirka priča "Prsten s one strane sna" (Refesticon); Ivana Delač Horvatinčić (Zagreb): zbirka priča "Ukronije" (Sferakon); Zoran Vlahović (Zagreb): zbirka priča "Ljudski faktor"; Aleksandar Žiljak: srpsko izdanje romana „Irbis“ i dvije nove knjige u pripremi; Ljiljana Avirović, Carla Rotta, Antonio Giudici (Pula): talijanski prijevod zbirke "Priče o starim bogovima" (FFK 2007.); Vanja Spirin (Zagreb), gost Kuće za pisce: lik i djelo; moderator: Davor Šišović

Subota, 9. kolovoza:

21:00 – književna večer u klaustru pavlinskog samostana – predstavljanje zbirke "Samostanske priče"

Nastupaju: Dragić Rabrenović, Ivana Delač, Dajana Šalinović, Vesna Kurilić, Ed Barol, Marko Fančović, Tihomir Jovanović, Goran Gluščić, David Kelečić, Aleksandar Žiljak, Goran Skrobonja, Milena Benini; moderator: Davor Šišović

Festival fantastične književnosti organizira udruga Albus u suradnji s Muzejem grada Pazina i općinom Sveti Petar u Šumi. Zbirku „Samostanske priče“ objavljuje Pučko otvoreno učilište u Pazinu.

U pratećoj zbirci priča "Samostanske priče" odabrane su sljedeće priče autora:

Dragić Rabrenović: Ivanine suze
Ivana Delač: Dijete zemlje
Dajana Šalinović: Zlo i naopako
Vesna Kurilić: Gdje dobri vukodlaci odlaze umrijeti
Ed Barol: Poslanici pakla
Dragana Stojiljković: Ispovest
Marko Fančović: Tajna trećeg Ivana
Tihomir Jovanović: Samostan svetog Kristifora
Goran Gluščić: Metak
David Kelečić: Ptica nebeska
Petar Gljuščić: Trojstvo
Aleksandar Žiljak: Samostan na kraju Svijeta
Goran Skrobonja: Hrid
Milena Benini: Poruka sa zvijezda

Vidimo se!

SF O'ŽILJAK - nova SF tribina

Irbis u Srbiji!

Jučer je u Beogradu pred novinarima promovirano srpsko izdanje moga romana Irbis, nagrađenog Nagradom SFERA za 2012, u nakladi poduzeća Čarobna knjiga. Da podsjetimo, roman je prije dvije godine prvi put objavila Zagrebačka naklada, a doživio je i više no pozitivni prijem kod kritike, dok je publika reagirala po onoj Balaševićevoj "jedni ga kude, drugi hvale, treći vele: e, moj brale'', što je, kad razmislim čime sam se vodio pri pisanju ovog romana, možda i najbolje što se moglo dogoditi. Od jučer, Irbis postaje drugi hrvatski SF roman u izdanju Čarobne knjige, nakon romana Zovite ju Zemlja Ivana Lutza.

Rezultati natječaja za 13. Istrakonsku zbirku priča

Od 52 priče pristigle na natječaj Istrakona 2014. za kratku SF&F priču, za objavljivanje u trinaestoj istrakonskoj zbirci odabrana je 21 priča sljedećih autora:

Edi Ferhatović: Sa vrha
Saša Šebelić: Kovači svijesti
Vladimira Becić: Nazorova
Goran Gluščić: Kova je naša
Vedran Bokor: Đavolji triler
Aleksandar Obradović: Nasleđe
Denis Peričić: Übermensch: Čovjek od čelika
Josip Ergović: Tilt – alert
Antonio Županović: Preobrazba i mi
Nataša Milić: Darovani
Sara Kopeczky: Spoznaj samog sebe
Rudolf Lokas: Tovljenik
Ernest Sanders: Igre koje ljudi igraju
Tomislav Šestan: Krumpir i mrkva
Aleksandar Žiljak: Pismo za Kambarku
Dražen Horvat: Na Felinin način
Danijel Bogdanović: Neng’ilovi
Ed Barol: Zeko
Dragana Rajaković: Genijalci na prodaju
Jasmina Škrinjar: Neka druga stvarnost
Adnadin Jašarević: Alkibijadova gošća

Čestitamo uvrštenim autorima! Priče je odabrao žiri u sastavu Tihana Linardon, Mirko Grdinić i Davor Šišović. Zbirka će biti objavljena u izdanju Pučkog otvorenog učilišta u Pazinu i predstavljena na Istrakonu 28. - 30. 03. u sklopu svečanog programa.

Noona

Noona se spušta niz debla, okružena drvenom rešetkom što se širi na sve strane. Izduženo zmijasto tijelo pomaže joj da se provlači kroz uske prolaze među granama. Šest pari nogu čvrsto je drži za grane da ne padne. Rukama kao da određuje smjer kojim će krenuti u potrazi za gljivama kojima se hrani. Dugim repom može se uhvatiti za granu: dovoljno je snažan da može visjeti ovješena samo o njega. Krupne oči vode je kroz zelenu sjenu što vlada u šumi: kroz guste krošnje visoko iznad Noone prodire malo dnevnog svjetla, ali polutamu razbijaju kuglaste nakupine svjetlećih gljiva, rasute poput zvijezda u rešetki. Gusta siva dlaka obrasla joj je zelenkastim algama, maskiraju je pred nepoželjnim pogledima grabežljivaca.

Rešetkasti splet debala i granja i povijuša Noonin je svijet. Tu je rođena, tu je odrasla, poznaje svako deblo, svaku granu, vješto se snalazi u nepreglednoj, nesagledivoj rešetki što je šuma. Noona trzne uhom da otjera neku dosadnu bubu. Rojevi kukaca zuje posvuda. Zrak je zasićen sporama gljiva. Noona zastane kad čuje krike kljunoglavaca, krupnih letećih stvorenja. Nešto ih je uznemirilo, možda grabežljivac. Noona osluškuje, ali kljunoglavci su odletjeli dalje i u šumu se vratio spokoj.

Noona zna da najbolje gljive, najveće i najsočnije, zriju dolje, nisko nad rijekom. Silazi niz debla, u polutami nazire rijeku što polako teče kroz šumu. Bezbrojni svjetleći kukci roje se nad površinom mutne vode, tamne od drvnih smola. Noona njuši. Osjeća vlažni, hladni miris gljiva. Raduje se, po mirisu zna da je stigla baš na vrijeme, kad su gljive najukusnije. I zna, njuši, da je urod obilan, moći će pošteno napuniti svoje torbe.

Noona se isteže, treba dohvatiti onu tamo granu. Pažljivo odmjerava sljedeći korak. Daleko je, a ispod Noone je voda. Nije problem ako padne, Noona zna plivati i lako bi se dokopala kakve grane i izvukla. Ali, Noona zna i da mora biti oprezna: rijeka skriva mnogo gladnih usta.

A onda se nad rijekom razlegne krik kakav Noona nikad prije nije čula.

* * *

“K vragu!”, opsuje Tasha Hadjor. Čamac je zagrebao dnom, pramac se izdigao iz vode. Prije no što je stigla išta učiniti, Tasha je nasjela čamcem na grane skrivene u tamnoj vodi. Sad je propisno nasukana. Pokušava se odgurnuti čakljom, ali ne ide! Zapela je, ne može ni naprijed, ni natrag. “Baš k vragu!”

Tasha sjeda, od ljutnje nema koristi. Mora razmisliti kako da se odsuče. Neće joj biti drago bude li dočekala noć u čamcu. Čak i da zove pomoć radiom, potrajati će dok se uspiju spustiti do nje i naći je. A i stvarno bi se osjećala glupo, sigurno bi je smatrali paničarkom ... Iako ... Ove šume progutale su petero ljudi u zadnjih dvije godine, prisjeća se Tasha. I nikad im nisu našli ni traga.

Rijeka teče spokojno i polako. Tasha zna da ne može računati da će je podići neki rast vode. Čim se nasukala, ispipala je čakljom pod vodom. Grane na koje je naletjela prilično su debele: sjekira joj neće biti od neke pomoći. Nema joj druge, mora olakšati čamac ... Mora izaći, stati na te grane pod vodom, odsukati i pogurnuti prazni čamac i zaplivati za njim.

Osvrće se, gleda oko sebe, ne bez nelagode. Iznad nje, nepregledna drvena rešetka šume gubi se u polutami što je razbijaju nakupine svjetlećih gljiva. Svjetleći kukci vrtlože se nad vodom i među deblima, poput kakvih oblaka blijedozelenkastog i žućkastog i crvenog svjetla. Tasha zna da se šuma penje nekih sedamdesetak metara uvis. Obitavalište u kojem već četiri standardna mjeseca borave Tasha i još sedam članova znanstvene ekipe počiva gore, na krošnjama: tri lagane geodetske kugle i viseći mostovi ovješeni i učvršćeni na grane i debla, do kojih se iz glavne baze dolazi malim zračnim brodom.

Voda oko Tashe je crna, poput tekuće noći, ne vidi se ništa pod površinom. Nitko zapravo ne zna što sve živi u rijeci. Ali rijeka je kilometrima široka i Tasha dobro zna da nema nikakva razloga da njom ne plivaju divovi. Ako ne pljuskam previše, pomisli, možda neću privući ništa veliko. A možda je i grane zaštite od napada odozdo.

Ništa, nema druge: idemo! Tasha izuva cipele, skida čarape. Svlači hlače i košulju, ostaje samo u rublju. Navlači na sebe pojas i vezuje se užetom za čamac. Osvrće se još jednom oko sebe, ne vidi u polumraku nikakvu prijetnju. Polako, tiho, da ne pljuska, Tasha se prebacuje preko ruba u vodu. Voda je topla, Tasha pod stopalima osjeća granu. Proba, čvrsta je, oslanja se, staje na nju. Grana je nosi bez problema. Tasha gura sad lagani čamac, upire se o granu. Kobilica struže preko drveta, još malo i oslobodit ...

Odjednom, osjeća kako joj nešto dotiče lijevu nogu! Tasha zastane, a onda je nešto opet lagano dotiče, pa udari, ne prejako, kao mesnatim bičem. Trenutak zbunjenosti, a onda Tasha shvaća što je posrijedi.

Voda je mutna, crna od smola, i šuma je nad njom u vječitoj polutami. U vodi jedva da se išta vidi. Možda čak ništa, posebno dublje, pri dnu. I zato dugi osjetljivi brkovi, ticala kojima njihov vlasnik pipa pred sobom i oko sebe. Vlasnik poput kakvog soma ... A somovi na Zemlji, Tashinu rodnom planetu, nerijetko znadu narasti ogromni. Somovi iz evropskih nizinskih rijeka dugi su i do pet metara. A piraiba iz moćne Amazone možda je tek metar kraća. I o njima se svašta priča. Uglavnom da će pojesti sve što njihove ogromne gubice mogu progutati. Pse. Majmune. Ljude.

I sad joj neka lokalna verzija soma - nešto što nikad nisu vidjeli, nešto krupno i sigurno gladno - brcima opipava noge!

Tasha se upire svom snagom, gura čamac, hrve se s njime da ga odsuče i popne se u njega, možda će u njemu biti nešto sigurnija, iako ... A onda, sa strane, preko grana na kojima je zapela ... Voda se diže kako ogromna glava izranja, gubica se rastvara, preko metra široka, okružena dugačkim brcima, ispunjena zubima. Da je Tasha bila dublje u vodi, da ju je čudovište moglo napasti odozdo, ta bi je gubica jednostavno usisala. A zubi ... da je zgrabe i više nikad ne puste, da ne može izmigoljiti dok je ribetina vuče pod vodu i davi i guta i proždire ... Zubi ... Tasha se uz krik baca ustranu, pada preko grana, čeljusti se sklapaju uprazno, pregrizaju uže kojim je bila privezana za čamac.

Golema tjelesina udara u čamac, zamah snažnog repa odguruje ga. Drugi, odozdo, prevrće ga dok se ribetina okreće da iznova napadne. Tasha vrišti još jednom, pod njom su grane, ne daju joj plivati, ona se odguruje rukama i nogama po njima. Van iz vode! Van iz vode! Van!

* * *

Noona čuje još jedan krik. I buku. I pljuskanje vode. Žuri dolje, niz deblo, noge uigrano hvataju grane i povijuše. Očima pokušava razaznati što se događa. Vidi da se rijeka uzburkala, vidi jata malih svjetlećih ribica što iskaču i bježe na sve strane, poplašena pljuskanjem i bukom.

I onda vidi nešto čudno, nešto što nikad nije vidjela. Nešto za što osjeća da nije prirodni predmet, veliko, ali inače poput prevrnute posude. Nekako je morao biti napravljen, slično kao što Noona i njezini rade posude za držanje vode i sitnih plodova iz raspolućenih ljuski tzeiva oraha, i torbe iz osušenih komušina yatooba.

Noona vidi i neko biće, biće kakvo nikad nije vidjela, tamne kože, batrga se, udara - Nogama? Zar ima samo dvije noge? Samo dvije? Uf, u redu je, nije baš takvo čudovište: ipak ima dvije ruke! - dok se pokušava nekako iskobeljati iz vode. Biće viče i vrišti, preplašeno, njegove je krikove Noona čula.

A vidi Noona i golemu sooroobimuovu gubicu, samo što ne zgrabi to biće. Biće se bori, udara ga nogom, Noona osjeća strah i bijes u tim udarcima: biće se ne predaje, sooroobimu šiba brkovima i nestaje pod zapjenjenom površinom, ali Noona zna da neće samo tako odustati. Veliki je to proždrljivac, vječito gladan, vratit će se on, gonjen svojim moćnim repom, i naskočiti će na potopljene grane i onda žrtvi više nema spasa, zgrabit će je i povući pod vodu i to će biti kraj priče.

Nepoznato dvonožno biće hvata neku granu ne bi li se povuklo gore i uspelo na sigurno. Ali grana je trula, a biće to ne zna, sigurno nije odavde - Noona nikad ne bi uhvatila takvu granu - i grana uz prasak puca, pada u vodu, ruke posižu za višom granom. A pod vodom, sooroobimu se vraća.

Ne oklijevajući više ni trenutka - jer vremena za oklijevanje nema, zna Noona - ona se sjuruje niz deblo.

* * *

Tasha udara svom snagom stopalom po ribljoj gubici i glavi, jednom, dva put, tri. Pogađa u sitno oko, bolni udarac tjera ogromnu ribetinu. Čudovište šiba brkovima svuda oko sebe, bičuje vodu, Tashu po nogama, po tijelu, a onda se povlači, za njim ostaje samo pjena i vrtlozi crne vode.

Tasha čisto sumnja da je ribetina odustala. Grabežljivci koji odustaju samo tako, nakon što se plijen malo rita nogama, ne narastu toliko veliki! Iznad nje su nekakve grane, debele, čine joj se čvrstima. Tasha se isteže i grčevito hvata jednu. Hoće se povući iz vode gore, u drvenu rešetku što je šuma nad rijekom. Ali, grana puca pod njenom težinom. Tasha psuje i grabi za novom granom, a onda vidi kako se voda diže. Golema tjelesina zalijeće se svom snagom, tjerana snažnim repom, masa se baca na grane i one popuštaju. Tasha gubi oslonac: odjednom je do grla u vodi, potpuno bespomoćna pred razjapljenim čeljustima.

Iznenada, Tasha krajičkom oka spazi nešto iznad sebe. Nešto što joj se pruža! Ruka! I par krupnih očiju! I neki nerazumljivi pisak, poput poziva!

Tasha posiže za pruženom rukom, ruke se hvataju i nešto je snažno, presnažno za svoju veličinu, povlači iz vode. Tasha ne dopušta da bude tek vreća, nogama smjesta nalazi oslonac na deblu, slobodnom rukom hvata neku povijušu. Nepoznati je spasitelj povlači gore, Tasha se sad čvrsto drži.

Ribetina iskače iz vode za njom, crna se jama divovskih čeljusti rastvara, ali uzalud, Tasha je previsoko i gubica se zaklapa uprazno. Teška tjelesina tresne o deblo i klizi dolje i pljuska u vodu i konačno se gubi u crnoj rijeci. Uskoro je prevrnuti čamac jedini znak da se dolje odigrala borba na život i smrt.

Tasha podiže pogled. Njen je spasitelj neobično stvorenje, zmijolikog tijela. Drži se za debla i grane sa šest pari nogu i snažnim repom.

Stvorenje je promatra krupnim žutim očima. Tashi ne promiču dvije torbe, pritegnute uz tijelo remenjem: njen je spasitelj razumno biće, sposobno izrađivati predmete. Tasha se nasmiješi, oprezno, da ne pokaže zube: u mnogih je životinja pokazivanje zuba znak prijetnje.

* * *

Neobično biće koje je spasila smiješi se Nooni. Ona uzvraća osmijehom. A onda se okreće, zaboravivši na gljive. Treba biće pokazati svojima, treba mu pomoći: izgubilo se, treba ga vratiti gdje mu je mjesto. Poziva biće rukom da je slijedi. Biće shvaća. Gleda gdje se Noona hvata, tu se hvata i ono. Noona malo odmakne, onda zastane i osvrne se, pričeka da je biće sustigne pa krene dalje.

Polako, oprezno, jedna za drugom, Tasha i Noona penju se kroz šumu, kroz polutamu, do krošnje, do Noonina plemena, do plavetnila toplog kasnog poslijepodneva.