Mišoid
S014 pretrči nekoliko metara, a onda zastane. Njegovi su osjetljivi
senzori gledali, slušali, njušili. Paluba 3 bila je potpuno
razorena pri padu: pregradne stijene zdrobljene i iskrivljene, podne
rešetke izbijene iz ležišta, hodnik zatrpan cijevima i vodovima
otkinutim sa stropa. Mišoid kao da je oklijevao. Dalje je paluba
bila poplavljena: voda što se izlila iz prekinute cijevi prije no
što je središnji sustav stigao zavrnuti ventil. Srećom, i struja
je bila isključena, više nije prijetila opasnost od električnog
udara. Mišoid onjuši rub vode, a onda se baci u nju i žustro
zapliva.
Svojom
veličinom, mišoid S014 bio je bliži štakoru. Biomehanoidnom
štakoru, s čeličnim kosturom i uzgojenim mišićima i sivom
polimernom kožom preko svega. A unutra, umjesto srca i pluća i
probavila, pseudometabolička grupa i gorive ćelije da daju
energiju. I autonomna procesorska jedinica, zaštićena u svom
spremniku u tijelu. Dakle, bliži štakoru. Ali, od pamtivijeka su
štakori na lađama bili neželjeni gosti. K tome, mišoid bolje
zvuči nego štakoroid.
Mišoid
S014 izađe iz vode. Stigao je do mjesta gdje je hodnik bio potpuno
neprohodan. Za čovjeka, naravno, ne za njega. On onjuši, a onda
pronađe prolaz kroz hrpu zgnječenog metala i polimera i uvuče se u
njega. Ovdje je udar, poput kakvog silovitog udarca šakom u trbuh,
nabio palube jednu na drugu. Kobilica i rebra, pregrade, rešetke,
sve je bilo iskrivljeno, raskinuto, zdrobljeno do
neprepoznatljivosti. Mišoida S014 to nije zaustavilo. Grabio je
svojim malim nožicama, probijao se, penjao i spuštao, tražio i
njušio, vođen zapovijedima središnjeg sustava. Mozga broda.
* * *
Imali
su sreće, znao je mišoid S014. Pogonska grupa broda otpala je pri
neplaniranom iskoku i eksplodirala za njima u termonuklearnom
bljesku. Teretni moduli ispadali su jedan za drugim, rasipali se
svemirom, trag kontejnera iza upravljačkog modula što je bez ikakve
kontrole jurio prema modrozelenom planetu. Mnoštvo je mišoida
ostalo za njima, sagorjelo u trenu ili se rasipalo zajedno s teretnim
modulima: cijela skupina D, veći dio skupina E i F, svi oni iz
skupina A, M, T i U koji nisu stigli pobjeći u upravljački modul
prije no što su se sva pregradna vrata zatvorila. Ukupno skoro 37
posto.
Ali,
znao je mišoid S014, preostali su bili dovoljni za održavanje
upravljačkog modula, čak i uz još dvadesetak posto mišoida koji
se više nisu javljali nakon što je modul uletio u atmosferu,
zarezao plameni trag preko neba i srušio se u nepoznatoj šumi. Samo
su ih čvrsta konstrukcija trupa i kompenzatori sila, što su
izdržali divljačko preopterećenje, spasili od potpunog uništenja.
Mišoid
S014 još se sjećao havarije. Krik broda kako se konstrukcija lomi i
sve se uz tutanj i škripu nabija - paluba na palubu na palubu - i
gužva i gnječi i kida i para. A onda tama. Iskrenja iz presječenih
vodova. Šum vode iz prekinutih cijevi. Požari i dim. Ustrčali
mišoidi, naizgled besciljni dok mozak broda, preopterećen dojavama
i alarmima, premošćuje uništene sustave, gasi vatre, zatvara
ventile, šalje mišoide da poprave ono što se popraviti dade. Dva
standardna dana kasnije, sve što je u olupini moglo funkcionirati,
funkcioniralo je. Najvažnije od svega, najviša je paluba prošla s
minimalnom štetom. I u njoj središnji sustav, kriogene komore i
napajanje potrebno za njihov normalni rad.
A
u komorama, što čudom, što hitnim popravcima koje su izveli
mišoidi, svi su putnici preživjeli. Njih ukupno dvadeset.
Najdragocjeniji teret na brodu bez posade, automatiziranom da pod
nadzorom središnjeg sustava poleti s polazišta, izvede skok u tamu
svemira i sigurno sleti na odredište.
Obično
se takvim brodovima šalje teret. Ali, uvijek ima onih koji ne mogu
platiti kabine i obroke i društvo, onih koji mogu izdvojiti tek za
zamrznuti san u kriogenoj komori u upravljačkom modulu
automatiziranog teretnjaka. A središnji sustav i mišoidi
programirani su da taj
teret smatraju prioritetnim. I stoga je mišoid S014 - kao i svi
drugi mišoidi na olupini - osjetio nešto što bi se moglo zvati
ponosom kad je mozak razglasio da su svi putnici živi i sigurni u
svojim komorama.
* * *
Osmi
dan nakon havarije, dok je mišoid S014 provjeravao podatkovne
kablove na oštećenoj palubi 6, središnji je sustav objavio uzbunu.
Nešto je iz šume u koju su se srušili ušlo u brod. Mišoidi su se
uzbunili, iako su takvu mogućnost očekivali. Oplata ispod palube 6
bila je razderana, ostali mišoidi već su davno prijavili razna
sitnija stvorenja u brodu.
Ali
ovaj put, uljez je bio krupan. A mišoid S014 bio je najbliži. I
stoga je središnji sustav baš njega poslao da izvidi. Mišoid nije
bio sretan zbog svog novog zadataka. Jer, na brodu se, mišoidnim
rječnikom rečeno, pojavila mačka.
* * *
Mačka
je imala veze s mačkama utoliko što je imala krupno tijelo, četiri
noge, rep i čeljusti ispunjene oštrim zubima. Mišoidu je iz
zaklona izgledala prijeteće. Opasno. Bez sumnje, u brod je iz šume
oko njih ušao grabežljivac. Nije imao dlaka, tamno mu se smeđa
koža sjajila na svjetlu što je u snopovima probijalo kroz rupe u
oplati.
Mišoid
je promatrao mačku, snimajući je iz zaklona i pohranjujući sve u
memoriju. Na trenutak je zvijer pogledala prema njemu, četiri su
zelena oka bljesnula u tami, sumnjičavo škiljeći, ali nije jurnula
na mišoida. Nije raspoznala malo nepomično tijelo skriveno u
zdrobljenom metalu.
Odjednom,
nešto privuče mačkinu pažnju. Usmjerila je duge šiljate uši
negdje u tamu, pratila je njima nevidljivi plijen kao kakvim
radarskim antenama. Mišoid poveća osjetljivost sluha do maksimuma.
Čuo je sitno struganje pandžica, nečujno za sve osim za
najosjetljivije senzore. Poput njegovih. Ili uši. Poput mačjih.
Mačka se nečujno sakrije iza jedne grede i ukipi. Stopila se sa
sjenom, nestala iza metala, postala nerazdvojivo jedno s olupinom.
Mišoid je promatrao kako čeka, strpljivo, nečujno, a onda se
napinje, svaki joj je mišić bio spreman na ubojiti skok.
U
snop svjetla, njuškajući i zastajkujući, uđe sitna životinjica,
ništa ne sluteći. Mišoid S014 smjesta osjeti neku povezanost s
njom: moglo bi je se smatrati sličnom mišu. Njemu samom.
Životinjica je trčkarala u svjetlu, nesvjesna grabežljivih očiju,
šiljatih ušiju, snažnih mišića, oštrih zuba.
Odjednom,
kao s opruge, mačka skoči! Životinjica se istog trena baci u
bijeg. Refleksi su joj bili dobri, noge hitre, nije izgubila ni
otkucaja srca razmišljajući o prijetnji. Mišoid S014 gledao ju je
kako bježi. Još malo, samo malo, i izmaći će mačjim raširenim
šapama, oštrim pandžama, razjapljenim čeljustima. Još malo -
A
onda nešto bljesne u tami! Mišoid se ukipi, iznenađen. Električno
pražnjenje! Snažno, kroz zrak. Iz prednjih mačjih nogu! Njen
plijen ležao je nepomično na podu, pokošen munjom. Trenutak
kasnije, više ga nije bilo. Mačka ga je zgrabila zubima i odnijela
u tamu, da ga na miru proždre.
Mišoid
S014 nije se usudio ni mrdnuti. Njegov je procesor pokušavao
shvatiti što je vidio. Mačka očito ima električne organe. Njima
omamljuje ili ubija plijen. Toliko je bilo jasno. Kao što je mišoidu
bilo savršeno jasno i da ne bi izdržao takav strujni udar. I da na
njemu ima dovoljno mesa, makar uzgojenog u biolabu, da bude zanimljiv
plijen.
Odjednom
se olupina pretvorila u lovište. A mišoidi su bili lovina. A bez
mišoida, prije ili kasnije, bio je ugrožen i prioritetni teret!
Dvadeset ljudi u kriogenim komorama, što nisu ni slutili, zamrznuti
u svom snu, da je počela borba za opstanak.
* * *
Mišoid
S014 hitao je preko srušene cijevi. Morao se što prije vratiti na
palubu 6, obavijestiti središnji sustav, uzbuniti ostale mišoide.
Mačka je bila opasna prijetnja kojoj su se samo zajedno -
Iznenada,
zvijer skoči s grede na cijev i prepriječi mu put. Odakle? Kako?
Mišoid nije imao vremena razmišljati. Mačka ga je nekako osjetila
- možda, čak i skoro bešuman, nije bio dovoljno tih, ili je
spazila kretnju u tami - i prestigla i zaskočila. Grabežljivac se
približavao plijenu, mišići su se napinjali ispod sjajne kože,
četiri oka kao da su prikivala mišoida u mjestu. Da potrči natrag?
Ne bi daleko došao. Da se baci sa cijevi?
To
možda ne bi bila loša ideja. Koliko god visoko bilo, mišoidi su
mogli preživjeti pad. I tako, dok se mačka spremala na napad,
mišoid S014 baci se sa cijevi u tamu. Za njim zabljesne, zakrcka,
zrak se ispuni mirisom ozona. Ali munja ga je promašila i mačka je
mogla samo frktati, bijesna zbog plijena što je pobjegao.
PLJUS!
Mišoid izroni, ispod cijevi bilo je poplavljeno. Hitro je plivao,
mahnito veslajući nožicama. A mačka je pojurila niz cijev,
preskočila na gredu, u tri skoka stuštila se do ruba vode. Mišoid
zastane. Čak je i on znao da mačke ne vole vodu. A onda se sledi.
Jer je itekako dobro znao da voda izvrsno provodi električnu struju!
Mačka
na cijevi kao da se zlobno kezila. Nije skidala pogleda s mišoida u
vodi. Nagnula se nad vodu, ispružila nogu, umočila šapu... Mišoid
S014 se okrene i zapliva što je brže mogao. Uzalud! Strujni udar
protresao mu je tijelo. I još jedan! I još jedan! I onda tama.
Mišoid
S014 došao je sebi nakon nekoliko minuta. Kad se autonomna
procesorska jedinica konačno resetirala i podigla, srušena udarom,
shvatio je da leži na cijevi. Mačka mora da je pohitala u vodu,
zgrabila ga zubima, omamljenog, nepomičnog, i popela se natrag. A
sad se odmarala, kao na kakvoj granu, ližući šapu, dok je mišoid
bespomoćno čekao svoju sudbinu.
Neki
drugi mišoid bi se branio: razni modeli imali su kružne pile,
lasere, zavarivače. Ali mišoid S014 bio je dijagnostički model.
Zvijer sigurno neće svladati dijagnostičkim kablom s univerzalnim
priključkom.
A
onda se mačka pridigne i zgrabi mišoida zubima i baci ga u zrak.
Igrala se njime! Dohvatila ga je šapama i opet bacila i skočila za
njim, da ga uhvati. A mišoid iskoristi jedinu priliku koju će
imati, izvije se u zraku i repom dohvati električni kabel što je
visio nad cijevi. Obavije rep oko kabela i povuče se gore i šmugne
uz kabel. U zadnji čas! Mačka skoči za njim, bijesno frkćući.
Pandže su zafijukale zrakom na centimetar ispod njega. Mačka
doskoči na cijev, zastenjala je i zaljuljala se pod težinom njenog
tijela. Zvijer se nije obazirala. Skoči još jednom, doskoči, a
onda prekinuta cijev popusti i grabežljivac uz bijesno zavijanje
propadne u vodu. Štropot i pljuska kako se sve ispod survalo, a onda
tišina.
Mišoid
S014 pogleda s kabla dolje. Vidio je snažno tijelo kako pliva i
izvlači se iz vode i bijesno frkće i otresa se. Izbjegao je
zvijeri, ali ona je još tu. Zašto ga nije omamila strujom? Možda
se ispraznila? Da, bit će da je to. Izvukao se. Ovaj put.
Penjao
se uz kabel, pomažući si repom, a onda se izvukao na stropnu gredu
i pohitao gore, grabeći natrag na palubu 6. Da javi što je vidio i
doživio. Da svi zajedno, mozak i njegovi mišoidi, isplaniraju kako
otjerati zvijer. I zaštiti brod. I sačuvati prioritetni teret.
