Tasha
Hadjor pogleda savanu kroz otvor na krovu terenskog vozila. Tronošci
su sporo gmizali ravnicom: visoki dvadesetak metara s kućom, svaki
ima tri debele noge sa stopalima, sličnim puževom, pomoću kojih se
kreće. Kuća je čunjasta ljuštura, prividno teška. Ali, Tasha je
znala da su stijenke kuća šupljikave, poput saća. Istovremeno
lagane, a čvrste. Jednom kad se tronožac poklopi svojom kućom,
gotovo je neranjiv.
“Koliko
još?”, nestrpljivo upita Erben. Stajao je za strojnicom
postavljenom na krov vozila, promatrajući tronošce s izrazom
dosade. Tashu ne bi uopće začudilo da započne pucati po njima.
Onako, iz čista mira, iz zabave.
“Vidite
šumu?”, Tasha pokaže rukom na tanku zelenu liniju što se
nazirala na obzoru. “Ako nas Weltrusky ne odveze u kakvu jarugu,
tamo smo do večeri.”
Poye
opsuje iz vozila. Slušao je njihov razgovor: pred njima su bili još
sati truckanja kroz prašinu.
* * *
“Idemo!”,
zapovijedi Erben. Terenac su zatvorili i ostavili na rubu šume.
Natovareni naprtnjačama, krenuli su u šumu. Tasha Hadjor naprijed.
Erben za njom, za njim Poye, na začelju Weltrusky, automata
prebačenog preko ramena.
U
šumi je bilo prohladno i još uvijek mračno: zora je zarudjela
prije nepunih dvadesetak minuta. Ali, noćne životinje već su
ustupile mjesto danjima. Među drvećem prolamala se jutarnja rika
omanjeg krda oklopljenih surlaša i kreštanje riđih malika gore u
krošnjama i čavrljanje trnastog praseta negdje u gustom podrastu.
Trojka
za Tashom nervozno se osvrtala u svim smjerovima. Šumski zovovi
znadu biti zastrašujući za neupućene. Ali, Tasha je poznavala šumu
i znala je da ih najopasniji grabežljivac što ovdje raste neće
morati loviti. Sami su mu dolazili na stol...
Kad
joj je Erben predložio da ih odvede do
cvijeta snova, Tasha je odbila. Znala je za nekoliko mjesta gdje
cvjetovi snova rastu - sama ih je obišla - i nagrada koju je Erben
nudio bila je dobra, ali svejedno, odbila je bez premišljanja.
Preopasno je, rekla je. Uvijek je cvjetove snova proučavala sa
sigurne udaljenosti, uglavnom koristeći sonde. Tek se jednom
odvažila prići na sedamdesetak metara. I pobjegla je nakon
dvadesetak sekundi, čim je osjetila kako je cvijet snova obuzima
svojim zavodljivim šaptom. Sve je to objasnila Erbenu. Nije bio
sretan.
Odbila
je Erbena i drugi put, nekoliko dana
kasnije. Tad je već jedva suzdržavao bijes. Nije volio čuti ‘ne’
kao odgovor. A onda je, nakon još tri dana, Erben došao sa svojim
snagatorima i dao Tashi ponudu koju nije mogla odbiti. Nije se puno
ljutio, nije prijetio niti nagovarao. Samo je izvadio nešto iz
džepa, Tasha nije odmah shvatila što. Trznuo je rukom, bacio to
nešto na nju. Rastvorilo se u zraku u oblik što je podsjećao na
malu hobotnicu, uhvatilo krakovima Tashu oko vrata i u trenu se
steglo u neraskidivu ogrlicu.
Tasha
je opipa dok je gazila šumom, praćena Erbenom i njegovim ljudima.
Erben je bio izvadio crni daljinski upravljač i pokazao ga Tashi.
“Sto metara”, rekao je. “Makni se više od sto metara od mene,
i ogrlica se zateže. Budi neposlušna, pokušaj me zeznuti i
pritiskam ovu tipku - ogrlica se zateže. A onda luči neurotoksin.
Prođe ti kroz kožu, mrtva si u desetinki sekunde. Kopčaš?”
Erben je to rekao sa smiješkom koji nije nagovještavao ništa
dobra. Da mu Tasha nije trebala, možda bi pritisnuo tipku onako, iz
zabave.
I
tako Tashi nije preostalo ništa drugo već da povede Erbena i
njegove ljude kroz šumu, do najbližeg cvijeta snova za kojeg je
znala.
* * *
“Znaš
li koliko stoji 10 mililitara esencije cvijeta snova?”, upita
Erben. Među prstima vrtio je malu kristalnu bočicu. Bili su duboko
u šumi, podigli su logor za noć. Šumski glasovi su se promijenili,
u noćnoj tami zvučali su još zlokobnije. Weltrusky bi svako malo
nervozno pogledao preko ramena, u crno. Poye je otpio još jedan
gutljaj iz svoje pljoskice. Nešto žestoko, naslućivala je Tasha. I
on je bio nervozan. Preplašen. Ali Tasha je znala da im ne prijeti
neka opasnost. Ne još.
“Premalo
za rizik”, odbrusi Tasha. Dobro je znala koliko je tragača
izgubilo glave u pokušaju da se domognu mirisnih žlijezda cvijeta
snova. Neobična je biljka lučila možda najzamamniji miris u
poznatom dijelu galaksije, miris što je obećavao ostvarenje svih
snova, nudio nezamislive užitke, zadovoljavao najdublje žudnje.
Miris što se plaćao suhim zlatom. Miris koji je značio smrt.
“Nećete se moći oduprijeti -”
“Pripremljeni
smo”, prekine je Erben, ne dopuštajući nikakvog pogovora.
Svjetiljka je obasjavala njegovo grubo lice, iskrivljeno pohlepom.
“Radit ćemo s maskama. Neće nas omamiti, niti zaskočiti.”
“Dobro”,
slegne Tasha ramenima. “Ako vi tako kažete.” S budalama se nema
smisla prepirati.
* * *
“Što
je to bilo?”, nervozno se osvrtao Poye. Weltrusky posegne za svojim
automatom, Erben ga zaustavi pokretom ruke. Krik je još uvijek
odjekivao među stablima, cijela je šuma zamukla kad se prolomio.
“Cvijet
snova”, nasmiješi im se Tasha. “Upravo je zgrabio žrtvu.”
“Odlično!”,
naceri se Erben. “Znači da je sit. Koliko još?”
“Petstotinjak
metara, onamo”, pokaže Tasha nakon što se posavjetovala s GPS-om.
Uskoro
su stajali na rubu proplanka promjera
stotinjak koraka. U sredini, rastao je cvijet snova. Zapravo, cvat.
Debeli klip s bijelim cvjetovima penjao se dva metra uvis, pri tlu
obavijen ružičastim tuljcem iščehana ruba. Oko cvata širilo se
čvrsto korijenje, prekrivalo je cijelu čistinu. A među njim,
smrtonosne klopke... Za koje se Erben nadao da su neaktivne, sad kad
je cvijet ugrabio plijen.
To
je Erbenu i bio plan. Čekati - pod maskama, da ih miris ne nadvlada
- dok cvijet ne ulovi neku životinju. I onda brzo obaviti posao, dok
biljka spokojno razgrađuje svoju žrtvu. Samo, znala je Tasha,
prevario se...
“Idemo”,
zapovijedi Erben. Weltruski i Poye skinuli su naprtnjače s leđa,
izvadili maske i pribor za izvlačenje mirisnih izlučevina iz
cvjetova.
“Ja
ne idem”, odvrati Tasha. Erben je pogleda kroz masku koju je
navukao na lice. U očima mu je bio čudan sjaj i Tasha je shvatila
da tragovi mirisa u zraku već djeluju na njega. I na njegove
snagatore, samo još nisu toga bili svjesni. Već im je moć
rasuđivanja bila smanjena. Maske tu ne pomažu, filtri nisu
dovoljni, nešto mirisa prodire čak i kroz zaštitu klase M. I to
nešto sasvim je dovoljno da se izgubi razum. A cvijet još nije ni
počeo lučiti...
I
Tasha je osjećala kako joj se magli pred
očima, kako joj neki nježni glas počinje šaputati i obećavati
ispunjenje njenih najskrivenijih snova. Tasha strese glavom, stisne
oči, otvori ih. Bilo joj je bistrije, ali znala je da se mora
skloniti ako ne želi proći kao i ove tri budale. “Ne trebate me
za izvući sok.”
“Dobro”,
Erben odmahne rukom. Mislio je samo na cvijet snova i na bogatstvo
koje će zgrnuti: bilo mu je tu, nadohvat ruke. “Samo, nemoj
pobjeći, trebaš nam za natrag. Zapamti”, on pokaže daljinski za
ogrlicu, “sto metara...”
“Ne
brinite”, odvrati Tasha. “Ne idem nigdje bez vas.”
Erben
više nije obraćao pažnju na nju. Tasha
nije gubila vrijeme. Otrčala je do jednog stabla, iz svoje platnene
torbe izvukla uže i vezala se njime za deblo. Čvrsto, da ne bi
slučajno popustilo. Poput Odiseja vezanog za jarbol. Ali, nikakav
vosak nije mogao prigušiti zov sirene što je vabila na sred
čistine. Tasha konačno, drhtavim prstima, zaveže čvor. U zadnji
čas, osjećala je kako je cvijet obuzima.
Kao
kroz mutno staklo, vidjela je Erbena,
Weltruskog i Poyea kako srljaju preko čistine, namamljeni mirisom,
privučeni snovima o bogatstvu, poput noćnih leptirića neodoljivo
privučenih žaruljom. A u njenom umu, snovi su se rastvorili, Tasha
im se više nije ni pokušavala oduprijeti. Oplakivale su je vizije
neizrecivih užitaka, strujale su joj tijelom, plavile samu srž
njenog bića. Cvijet ju je vukao sebi, više mu se nije mogla
othrvati. Otimala se i bacala, željela je samo pasti ničice pred
cvijet snova i zaplivati tim morem neopisivih zadovoljstava. Ali, uže
ju je čvrsto držalo uz deblo, kao sidro barku. Obeznanjena kakva je
bila, Tasha više nije mogla odvezati čvrsti mornarski čvor. Mogla
je samo bezumno vrištati i urlati, do promuklosti, suza što su joj
se slijevale niz obraze.
A
na čistini, pred Tashinim zamućenim
pogledom, nešto je sunulo iz mekog vlažnog tla i poput zmije oplelo
se Weltruskom oko noge. On zaprepašteno zastane, a onda, kad je
shvatio da ga to nešto čvrsto drži i vuče, zavrišti. Pokušao se
dograbiti automata, ali iz zemlje su jurnuli novi pipci i obavili se
oko njega. Tasha je kroz suze gledala kako ga biljka vuče pod
zemlju: koliko god se opirao i urlao i udarao nogama i mahao rukama,
vukla ga je, nemilosrdno.
Erben,
potpuno u vlasti cvijeta snova, nije bio
svjestan što se događa. Bogat je! Bogat! Samo da izvuče sokove iz
cvjetova! Tek kad je Poye kriknuo, užasnut, obavijen snažnim i
neumoljivim pipcem oko struka, osvrnuo se. Weltruskom je vani bila
još samo glava, Poye je već bio do pojasa u zemlji. Možda je nekim
čudom Erben još i mogao izbjeći sudbini svojih drugova, ali cvijet
ga opet obuzme i, umjesto da bježi, on se isceri. Utoliko bolje!
Neće morati dijeliti! Bogat je! Bogat! Suhim zlatom plaća se sok
cvijeta snova, treba samo zagrabiti! A kad je konačno shvatio da
nešto nije u redu, da se san pretvara u moru, bilo je prekasno:
pipci su ga držali u mjestu, nije mogao ni mrdnuti dok su ga vukli
pod zemlju.
Tasha
je vrištala i otimala se, mahnita! Tu, pred njom, bilo je ispunjenje
svih njenih snova i želja i nada! Negdje, u nekom zabitom kutku
njene svijesti, nešto je bilo prestravljeno pred vrištećim
tijelima koja su pipci uvlačili u zemlju. Ali nešto drugo, strano,
obuzelo ju je i mamilo i vuklo i dozivalo: htjela im se pridružiti.
Uže nije dalo. Držalo ju je na sigurnom, čvrsto, snažno:
posljednja spona sa stvarnošću, da ne odjuri u smrt.
A
onda Tasha klone. Naglo, kao da joj je sva
snaga istekla iz tijela, kao da je njenu mahnitost upilo tlo pod
njom. Na trenutak joj se zamrači. Ona zatrese glavom, trebala je
sačuvati svijest. Um joj se polako bistrio, čistio od izdajničkih
obećanja.
Znala
je što se događa. Cvijet se tek sad
konačno zasitio i prestao je oko sebe širiti svoj zlokobno zamamni,
dragocjeni miris. Tri ljudska tijela i ona zvjerčica koju je
progutao prije toga bili su mu dovoljni. Tjednima će iz njih crpiti
hranjive sastojke. Znojna, drhturava, Tasha se primi rasplitanja
čvora. Prokletnici joj nisu dali nož. Možda i bolje, možda bi
jednostavno prerezala uže i bacila se u pogibelj. Morat će
razvezati čvor prstima, trajati će.
Tasha
pogleda čistinu. Odjednom iz meke zemlje iskoči automat kojeg je
nosio Weltrusky. Biljka odbacuje neprobavljive sastojke, znala je
Tasha. Tako će odbaciti i Erbenov daljinski za ogrlicu oko njena
vrata. Trebati će samo otići po njega: bezopasno, sad kad biljka
više nije širila miris.
Tasha je rasplitala čvor. Polako, strpljivo. Imala je vremena dok
biljka ne odluči kako je daljinski upravljač loš za probavu.
