Priče o zmajevima - rezultat natječaja

Evo, konačno su objavljeni rezultati natječaja za zbirku "Priče o zmajevima", za ovogodišnji Festival fantastične književnosti. Čestitke uvrštenima!

Između 55 priča pristiglih na natječaj ovogodišnjeg Festivala fantastične književnosti, za objavljivanje u zbirci "Priče o zmajevima" odabrano je sljedećih 25 priča sljedećih autora:

Dražen Horvat: Do posljednjeg zmaja
Goran Gluščić: Zmajofobija
Aleksandar Žiljak: Der Eisendrache
Sanja Tenjer: Sirotica i zmaj
Iva Šakić Ristić: Izlazak iz zmajeve sjene
Adrijan Sarajlija: Zmajeva kuhinja
Ana Domini: Anica i Vatropirka
David Kelečić: Generacijski jaz
Marija Serdar: Gospodar blaga
Barbara Pleić Tomić: Kuhinjski zmaj
Robi Selan: Na zmajevom tragu
Mirela Jovičić: Porez na nevidljive zmajeve
Vladimira Becić: Priroda i društvo
Paula Borošak: Zmajska princeza
Anto Zirdum: Plamen plavog zmaja
Đorđe Bajić: Tajna bledoružičastog zmaja
Milena Benini: Kad se zmaj ugnijezdi
Ed Barol: Olujni dom
Gorana Družeta: Opet sam sanjao ljude
Marko Fančović: Zmaj s tetovažom djevojke
Vesna Kurilić: Majčin izbor
Saša Šebelić: Onaj koji je Jama
Adnadin Jašarević: Igračka
Mirko Grdinić: Moj dom
Tihomir Jovanović: Kameni zmaj

Čestitamo uvrštenim autorima i zahvaljujemo svima koji su poslali priče! Priče je odabirao žiri u sastavu Tihana Linardon, Mirko Grdinić i Davor Šišović. Zbirku "Priče o zmajevima" objavit će Pučko otvoreno učilište u Pazinu, a knjiga i autori bit će predstavljeni na 12. Festivalu fantastične književnosti koji će se održati 9. i 10. kolovoza u Pazinu i Draguću.

Nadia - The Secret of Blue Water

Dok je 1970-ih radio u studiju Toho, Hayao Miyazaki uvalio im je sinopsis za seriju inspiriranu Jules Verneovim “fantastičnim putovanjima”, o dvoje djece što podmornicom bježe oko svijeta, skrivajući se pred negativcima. Toho je zadržao opciju, ali tek kad je studio Gainax postigao kritičarski uspjeh s filmom The Wings of Honneamise, Toho je izvukao Miyazakijev sinopsis iz ladice i ponudio ga Gainaxu da iz njega napravi TV seriju.

Rezultat je bila Nadia - The Secret of Blue Water (Fushigi na Umi no Nadia) iz 1990. Ovu seriju od 39 epizoda danas neki autori (npr. Johnathan Clements i Helen McCarthy: The Anime Encyclopedia, Stone Bridge Press, Berkeley, California, 2006.) prilično hvale, prvenstveno zbog kombinacije verneovskih motiva, bogatoj (točan termin: dickensovskoj) karakterizaciji likova, tehnološkim čudima koja ćemo nešto kasnije trpati u ladicu s etiketom steampunka, solidnoj animaciji, žestokoj i na momente brutalnoj akciji, itd., itd., itd.

Oni koji me bolje poznaju, već naslućuju što znači kad krenem nabrajati “itd., itd., itd”. Jer, je li Nadia uistinu tako solidna serija, kao što se tvrdi?

Priča počinje u Parizu 1889., na Svjetskoj izložbi. Mladi izumitelj Jean (zapravo dječak), koji se došao natjecati na takmičenju letjelica, slučajno sretne i onda spasi tamnoputu djevojčicu Nadiu, cirkusku akrobatkinju koja okolo šeta u društvu lavića Kinga, a oko vrata nosi ogrlicu s plavim kamenom, naslovnu Plavu vodu. Nju proganja komični trojac, crvenokosa gospođica Grandis i njeni pobočnici, Hanson (um) i Sanson (snaga), u svome vozilu Grantan, koje vozi po tlu, plovi i leti.

Ali, Jean uspješno bježi s Nadiom, koristeći svoj najnoviji izum, prototip canard-aviona. Međutim, Jean (kao i mnogi tadašnji aeronautički pioniri) ima problema s motorom, pa se Jean, Nadia i King nađu kako u avionu plutaju nasred oceana. Ma nema straha, spašava ih američka topovnjača Abraham, koja upravo lovi zagonetno morsko čudovište što potapa sve redom. (Do ovdje vam je već jasno da smo čvrsto na Jules Verneovom terenu.)

Naravno, tko traži, taj i nađe. Pa se u borbi s morskim čudovištem, Jean, Nadia i King opet nađu nasred oceana, da bi ih spasila podmornica Nautilus, kojom zapovijeda zagonetni (a tko drugi?) kapetan Nemo. Nemovi ljudi poprave Jeanov avion (zapravo ga prerade u hidroavion) i otpravljaju naše junake neka idu svojim putem. Jer, Nemo je zapravo u potjeri za pravim čudovištem, suparničkom podmornicom koju hoće uništiti pod svaku cijenu.

Prelijećući neki otok, Jeana, Nadiu i Kinga obara neočekivana paljba. Na otoku, oni nalaze pobijenu obitelj, čija je jedina preživjela mala djevojčica Marie. Tu se naša družina sreće sa stvarnim neprijateljima: tajnovitom organizacijom Neo Atlantis, koja je po prilici kao da uzmete ekipu iz Waffen SS-a, s kabuki-maskama i KKK-kapuljačama na glavama. Prema potrebi, ubijaju bez milosti, a na otoku drže i pravi radni logor.

Tu negdje na otok doplove i Grandis i njena dva bilmeza, i svi skupa, uz pomoć Nautilusa koji se pojavi u pravi čas, uspiju razoriti Neo Atlantisovu instalaciju na otoku, ali ne prije no što Neoatlantiđani upriliče demonstraciju oružja (atomska vam dođe negdje u rangu petarde) koje razvijaju i obznane svoju namjeru da pokore/unište (više ovo drugo) svijet.

Kad se opet nađu na Nautilusu, i kad Grandisova i njeni momci zajedno sa Jeanom spase Nema iz klopke u koju je upao (a njegovo je znanje podmorničke taktike takvo da svako malo upada u klopke), oni bivaju prihvaćeni u posadu.

Ovo vam je po prilici prvih deset epizoda serije.

I sad se vi pitate što ja tu hoću?

Zapravo, ništa, jer do ovdje je serija skoro pa briljantna. Brza, sa simpatičnim likovima i negativcima za koje se odmah stavi do znanja da s njima stvarno nema zajebavanja, a ni kompromisa. Neotalantiđani, kao što smo rekli, ubijaju bez pardona!

Međutim, od po prilici desete epizode, kad se Jean, Nadia, Marie i King, te gospođica Grandis, Hanson i Sanson nađu na Nautilusu kao punopravni članovi posade, kreće katastrofa! Što se događa, pitate se?

Najkraće rečeno, serija se potpuno dramaturški objesi. Pratimo uklapanje u posadu podmornice, pri čemu se javljaju dva problema: Nadia i njeno vegetarijanstvo i pacifizam, te iznenadna zaljubljenost Grandisove u kapetana Nema. Tu se još desetak epizoda i dogodi poneka pustolovina, i obiđe neko čudo (potopljena Atlantida, podvodni vulkan, Nemova baza na Antarktiku), sretne i neko čudovište (prapovijesne ribe i glavonošci, tisućljećima stari bijeli kit - ne, nije Moby Dick), ali radnja se gotovo uopće ne pomiče naprijed. Rat s Neoatlatiđanima kao da je zaboravljen! Epizode se troše jedna za drugom ni na što, manje-više da bi Nadia šizila kad se pred nju u tanjuru stavi riba, Grandisova svaki put kad vidi Nema, te da bi Jean sklapao svoje izume, kojima je tehnološki došao već do cca. 1944. (projektil s pulsnim motorom). Onda se opet na dvije epizode pojave Neoatlantiđani, ovaj put u skoro pa svemirskom brodu i doslovno izvade Nautilus iz mora pomoću elektromagneta i razvale ga po beba-zvečka sistemu.

Kapetan Nemo i njegova posada nestaju, a Nadia, Jean, Marie i King završe na pustom otoku. Tu se opet radnja vješa, a kad, nakon još desetak epizoda, saznamo tko je Nadia zapravo, te kad uslijedi konačni obračun kapetana Nema (ovaj put je i on u svemirskom brodu) i Neoatlantiđana nad Parizom, gledatelju je već zapravo svejedno.

Da bi stvar bila još gora, tu je ta “dickensovska” karakterizacija likova. Jean, kao izumiteljski wunderkind, ne prestaje sa svojom beskrajnom vjerom u tehnologiju i znanost, iako je imao prilike vidjeti za što se sve to koristi. Da ne govorimo kako on kao od šale sklapa stvari za koje inače treba, ako ništa drugo, barem dobro sređena radionica. Čak i u fantastičnoj seriji, dobro je negdje zadržati po koje sidro u stvarnosti i u onome što je moguće, bilo u skučenom prostoru podmornice, bilo na pustom otoku!

Tu je kapetan Nemo, koji skriva lice iza visokog ovratnika svog kaputa i pod nabijenom kapetanskom kapom, te svako malo ulijeće u glupe klopke i tajnuje neke svoje tajne, čije razotkrivanje zapravo ne pomiče radnju ni mrvu. Njegova prva časnica, Electra, potajno je u njega zaljubljena, a on baš i ne trza. Gospođica Grandis se, pak, od ne pretjerano sposobne negativke pred Nemom doslovno topi i pretvara u uzornu kuharicu, koja na sebe preuzima cjelokupnu Nautilusovu kužinu. Njeni pobočnici, Hanson i Sanson, osciliraju od junaka do bedaka, često u istom kadru. Marie je klinka, koja manje-više služi da tu i tamo upadne u nevolje, lavić King dobiva napadaje ljubomore (da ne govorimo da nešto nije u redu s njegovim hormonima rasta, jerbo Nadia kronološki traje podosta dugo, a on je cijelo vrijeme jednako velik kako je bio i na početku) i svako malo skuca u potvrdu onoga što likovi govore. Ima tu još nešto članova posade, uglavnom na mostu (jer zapravo ni ne znamo koliko Nautilus ima momaka, a nastranu te filmske podmorničke posade koje se sastoje od XYZ muškaraca i dvije žene), te zapravo najbolje karakterizirani likovi ostaju Neoatlantiđani, posebno njihov zapovjednik Gargoyle. Točno se zna što oni hoće i tako se i ponašaju, ni jednog trenutka ne sumnjajući u moralnost onoga što čine.

Pa tako dvadeset epizoda ...

Nadia je, pak, posebni slučaj. Njeno vegetarijanstvo i pacifizam, iako imaju uporište u njenom djetinjstvu, njenoj sposobnosti komuniciranja sa životinjama, te sami po sebi nisu ništa loše, manifestiraju se tako da Nadia vrlo brzo postaje jedno naporno, vječito nadureno i stalno cendravo čeljade na rubu suza, za koje se pitate je li vrijedno svih tih napora oko nje, a s obzirom da Neoatlantiđani žele njenu ogrlicu (a i nju samu), čuvanje Nadie je prilično pogibeljna zadaća. Time je glavni ženski lik potpuno uništen, a stvari i stavovi za koje se zalaže zapravo su dezavuirane u očima gledatelja. Je li u takvom postavljanju Nadjinog lika trebalo tražiti neku pedagošku potku, namijenjenu japanskim tinejdžerkama, ne znam. Ako da, meni je promaklo. Ili me, zapravo, u kontekstu nečega što počinje kao pustolovna serija, ne zanima.

Jedna forumska diskusija na koju sam naišao upućuje da su i inače te tzv. otočne epizode (cca. od 20. do 30.) na zlu glasu, te neki čak preporučuju da ih se pri gledanju serije jednostavno preskoči. A razgovaramo o četvrt serije! I kao što sam primijetio, problemi počinju i znatno ranije. Otočne epizode, koje se onda nastavljaju u Africi (jednako tako glupost!) su, izgleda, rezultat pritiska naručitelja da se serija umjetno produži, što je rezultiralo jedino kako je i moglo, padom u pripovijedanju, ali i animacijskoj kvaliteti. Sam Hideaki Anno odriče se tih epizoda, a složio je i, recimo to tako, director’s cut, ali iz današnje perspektive, šteta je učinjena.

Dakle, nakon solidne i dinamične prve četvrtine, Nadia se dramaturški potpuno zakoči, naslovni lik postaje nezanimljiv, a, na kraju krajeva, niti sve ono što se dogodi i razotkrije u priči (a u konačnom obračunu dvaju svemirskih brodova bude razoreno pola Pariza) kao da na alternativnu povijest koja je prikazana nema nikakva utjecaja.

Možemo ovdje napraviti usporedbu s Miyazakijevim filmom Laputa: dvorac na nebu. Jer, tko je gledao Laputu, sigurno je dosad već shvatio da je stari lisac u taj film prenio puno toga što mu nisu dali napraviti s Nadiom: djevojčica (u Laputi, Sheeta) koja nosi zagonetni kamen na lančiću i bježi od komičnih negativaca (klan Dora), poduzetni tehnički vudreni dječak koji gradi avione (Pazu), ubojiti ostatci stare civilizacije (sama Laputa), mračna organizacija, roboti, leteće lađe ... Međutim, dok serija u jednom trenutku uleti u dramaturški krug u kome se vrti i vrti i vrti skoro 30 epizoda, Miyazakijeva Laputa jednom kad krene - a krene i prije najavne špice - više ne staje, sve do furioznog finala. Da, bilo je to vrijeme Miyazakijevih ranijih filmova, dok je još uspijevao svoje radnje završiti u minutaži koju si je zadao ...

Da se vratimo na Nadiu: što god tko o njoj pisao, krajnji rezultat je bezobrazno razvučena i iritantna serija, koja je krasno započela, ali kao da se onda njom demonstrira redateljska i scenaristička nesposobnost da se održava započeti ritam i sama tema pripovijedanja. Možemo samo plakati nad time što je Nadia mogla biti da je postala Miyazakijev projekt onda kad je bio ponudio sinopsis. Ovako, kao da su Hiedaki Anno i ekipa iz Gainaxa Nadiom najavili svoj sljedeći epic fail (doduše, iz ponešto drugih razloga) - Neon Genesis Evangelion.

Ali, to je neka druga priča. Za koju tek skupljam pljuvačku.

 Naravno da postoje i porno-uratci, ali ovo je ipak iz originalne serije ...

 

Preminuo je Zoran Kravar

Dana 23. lipnja 2013. preminuo je profesor dr. Zoran Kravar, član savjeta časopisa UBIQ, te dobitnik dvije nagrade SFERA, za esej "Duboka fikcija - J. R. R. Tolkien: The Children of Hurin, London 2007" (UBIQ 1, rujan 2007), te za knjigu Kad je svijet bio mlad (Mentor, Zagreb, 2010). Istraživanja antimodernističkih tendencija dovela su profesora Kravara do fantasy književnosti, a njegov - možemo to reći - bestseller Kad je svijet bio mlad kao da je u zadnje tri godine u nas pokrenuo niz naslova koji se na ovaj ili onaj način bave fantastičnom književnošću općenito. Njegov optimizam u suočavanju s teškom bolesti ispunjavao nas je divljenjem, a vjerujemo da njegov rad na području fantasyja sigurno neće ostati bez nastavljača.

U nastavku, donosimo podrobniju biografiju profesora Kravara odaslanu iz Hrvatskog društva pisaca, čiji je bio član.

Zoran KRAVAR povjesničar i teoretičar književnosti, pjesnik (Zagreb, 25. V. 1948). Osnovnu školu pohađao je u Zagrebu, a gimnaziju u Zadru. Komparativnu književnost i filozofiju diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1972), gdje je od 1973. bio asistent na Odsjeku za komparativnu književnost. Doktorirao je 1977, a od 1984. redoviti je profesor. Tri su temeljna područja Kravarova mnogostrana znanstv. rada: knjiž. barok i njegove pojave u hrv. književnosti, esteticizam i antimodernističke tendencije u kulturi s kraja XIX. i na početku XX. st. te teorija stiha i povijest hrv. versifikacije. Prvu fazu znanstv. rada posvetio je starijoj hrv. književnosti. Kravar pripada generaciji knjiž. povjesničara koja je 70-ih i 80-ih god. XX. st. pridonijela pozitivnom prevrednovanju hrv. književnosti XVII. st. Najvažniji je zastupnik stilističkoga shvaćanja knjiž. baroka, prema kojemu se barok određuje kao specifičan nadindividualni stil čije je osnovno obilježje naglašena upotreba retoričkih figura. Takav figuralni stil u XVII. i XVIII. st. nije poznavao ni jezičnih ni žanrovskih granica te je bio u stanju, osobito u lirici, nadrediti se drugim slojevima knjiž. strukture. U Kravara su, za razliku od periodizacijskog shvaćanja toga pojma, barokom označene samo određene pojave u književnopov. vremenu, a ne čitav njegov odsječak (Studije o hrvatskom književnom baroku, 1975; Das Barock in der kroatischen Literatur, 1991; Nakon godine MDC, 1993). Zanimanje za knjiž. formu očituje se u Kravarovu intenzivnom bavljenju teorijom i poviješću stiha; stihološka se pitanja u pravilu razmatraju u širemu kontekstu, u kojem postaju očita njihova poetička i povijesna značenja. Njegovi stihološki radovi, nerijetko potkrijepljeni statističkim analizama, posvećeni su, između ostaloga, općim problemima stihovnoga ritma, prijevodnoj versifikaciji te analizi pojedinačnih autorskih, prije svega lirskih stihovnih repertoara. Pritom se kao najvažnije domaće stihovnopov. teme izdvajaju hrv. versifikacija XIX. st. i moderne, uvođenje akcenatsko-silabičke norme u hrv. književnost te pojava nepravilnih stihova (Tema »stih«, 1993; Stih i kontekst, 1999). U novijim radovima Kravar se okreće kontekstualizacijskim čitanjima književnosti kasnoga XIX. i ranoga XX. st. Zanimaju ga oblici u kojima se knjiž. svjetovi toga doba suprotstavljaju procesima liberalno-kapitalističke modernizacije, odnosno svjetskopovijesnoj moderni. Takve tendencije, ne samo književne nego i filozofske i ideološke prirode, Kravar obuhvaća pojmom antimodernizma, zamjenjujući pritom, da bi izbjegao zabunu, pojam književnopovijesne moderne terminom esteticizma. Nakon što se antimodernizmom pozabavio u eur. kulturi (Antimodernizam, 2003), očitovanja regresivnih svjetonazora raščlanjuje i na primjerima iz hrv. književnosti ranoga XX. st. (V. Nazor, A. G. Matoš, I. Vojnović, M. Krleža) u knjizi Svjetonazorski separei (2005). I sam pjesnik, Kravar u svojoj lirici sjedinjuje svakidašnju doživljajnost s intelektualnošću i poznavanjem knjiž. tradicije, učeno metričko pjesništvo s onim u proznoj formi (Vinograd, 1998). U knjizi Uljanice i duhovi (2009) u formi svojevrsne intelektualne autobiografije govori o različitim umjetničkim i filozofskim djelima i pojavama koji su presudno utjecali na njegovo intelektualno formiranja. U studiji Kad je svijet bio mlad (2010) analizira žanr fantasyja dovodeći ga u vezu s doktrinarnim antimodernizmom.

DJELA: Studije o hrvatskom književnom baroku, Zagreb 1975; Funkcija i struktura opisa u hrvatskom baroknom pjesništvu, Zagreb 1980; Das Barock in der kroatischen Literatur, Köln–Weimar–Wien 1991; Nakon godine MDC, Dubrovnik 1993; Tema »stih«, Zagreb 1993; Lirika i proza Antuna Gustava Matoša (s D. Oraić-Tolić), Zagreb 1996; Vinograd, Zagreb 1998; Stih i kontekst, Split 1999; Književni protusvjetovi (s N. Batušićem i V. Žmegačem), Zagreb 2001; Antimodernizam, Zagreb 2003; Sinfonia domestica, Zadar 2005; Svjetonazorski separei, Zagreb 2005; Uljanice i duhovi, Zagreb 2009 ; Kad je svijet bio mlad, Beograd-Zagreb 2010.

Future Boy Conan

Future Boy Conan (Mirai Shonen Conan) televizijska je serija iz 1978. u 26 epizoda. Ta serija danas zaslužuje pažnju kao ostvarenje na kome su u svojoj televizijskoj fazi - uz Keijija Hayakawu - kao redatelji svoje predghiblievske zube brusila dva velikana japanske animacije, Hayao Miyazaki i Isao Takahata, a i zbog toga što se brojne teme i motivi iz Conana bez poteškoća prepoznaju u kasnijim Miyazakijevim remek-djelima.

Priča Future Boy Conana je postapokaliptična. Godine 2008, globalni je rat - vođen elektromagnetskim oružjima - uzrokovao potpuni smak svijeta. Kontinenti su potonuli, a ono malo preživjelih spas je potražilo na razbacanim otocima koji su preostali.

Dvadeset godina kasnije, na jednom otočiću žive dječak Conan i njegov djed, uvjereni kako su posljednji pripadnici ljudskog roda. Zato njihovo iznenađenje, kad more na plažu izbaci djevojčicu Lanu, graniči sa šokom. Međutim, za Lanom na otok dolazi hidroavion i iz njega se iskrcavaju naoružani ljudi. Djed pogiba, djevojčica biva ugrabljena, a Conan se baca u potjeru za Lanom i njenim otmičarima.

Otmičari pripadaju Industriji, vojno-tehnološkoj diktaturi koncentriranoj oko velikog trostrukog tornja. Lana je, naime, putokaz do doktora Laoa, njenog djeda, znanstvenika presudnog za ovladavanje sunčevom energijom. Conan će izbaviti Lanu i pobjeći s njom do drugog otoka, Visoke Luke, na kojem postoji manje-više agrarna utopija. Međutim, Industrija se suočava s velikom prijetnjom: potonuti će u nadolazećem tektonskom poremećaju, pa joj se doslovno postavlja pitanje Lebensrauma. Snage Industrije vrše invaziju Visoke Luke. Nakon niza peripetija, unutrašnjih previranja, izdaja i promjena strana, Industrija konačno propada u potresu i tsunamiju. Njeni preživjeli stanovnici (od kojih su većina obespravljeno roblje) nalaze svoj novi dom na Visokoj Luci, ali ne prije no što im diktator svima zaprijeti strašnim bombarderom, istim onakvim kakvi su uništili svijet.

Već u ovako skiciranom sinopsisu prepoznajemo motive iz kasnijih uradaka Studija Ghibli. Miyazaki se u dva svoja rana filma bavio postapokaliptičnim scenarijima. To su, naravno, Nausicaä iz Doline vjetra i Laputa, dvorac na nebu. Mnogo toga iz Conana (a scenarij su pisali Takaaki Nakano i Soji Yoshikawa, inspirirani romanom The Incredible Tide Alexandera Keya) ponovit će se u ta dva filma: mirna ruralna zajednica koju ugrožava vojno-industrijska diktatura, djevojčica koju progone i dječak koji je odlučno spašava, oružja zaostala iz strašnog rata, razbacani ostatci starih tehnologija, nevjerojatne letjelice ...

Naravno, format serije omogućuje dublji uvid u dvije oprečne zajednice. Industrija je visokotehnološka diktatura na zalasku, koja je iscrpila raspoložive resurse. Iako pogonjena atomskim reaktorom i nadohvat sunčeve energije, ona ovisi o reliktima propale civilizacije - stari avioni, jedan jedrenjak, topovnjača preživjela iz rata, putnički brod za evakuaciju koji tek treba podignuti s morskog dna. U njoj se čak i kruh sintetizira iz plastike reciklirane sa smetlišta. K tome, Industrija poput Metropolisa u svojim temeljima skriva obespravljene mase, gurnute daleko od očiju uniformiranih građana koji za svoje zasluge zarađuju - ili gube - bodove potrebne za uspon u društvenoj hijerarhiji. Oko Industrije, kako je i za očekivati u ovakvom prikazu stvari, vlada pustoš i potpuno odsustvo života, kao što i među njenim stanovnicima vlada emotivna praznina.

S druge strane, Visoka Luka je zeleni otok, ruralna zajednica slobodnih i, recimo to jednostavnim jezikom, veselih ljudi, poljoprivrednika, ribara i zanatlija, koji si svojim radom osiguravaju prilično obilje. I Visoka Luka ima tehnologiju, ali to je tehnologija vjetra, možda na nivou predindustrijske Nizozemske. Doduše, nije Visoka Luka bez tenzija, posebno na relaciji ratari - stočari. A nisu ni Visokolučani tamo nekakvi Amiši - kad krene industrijska invazija, stvar poprima razmjere prosječnog partizanskog filma, sve s općenarodnim otporom, hrabrim pomorskim diverzantima, neizbježnim domaćim izdajnikom i, naravno, neminovnim slomom mrskog okupatora. Ali, Visokolučani se istovremeno pokazuju i velikodušnima ...

Ovakvo kontrastiranje dvaju svjetova - urbano-industrijskog i ruralnog - naći ćemo nešto suptilnije i u drugim Miyazakijevim filmovima, primjerice Moj susjed Totoro i Princeza Mononoke. U njemu se zasigurno odražava post-šezdesetosmaška razočaranost suvremenom civilizacijom i kapitalističkim sustavom, koja je, što se tiče fantastike općenito, vjerojatno u korijenu procvata fantasy žanra zadnjih četrdesetak godina.

Naravno, na nivou dječje serije, za očekivati je da će stvari biti postavljene prilično crno-bijelo, iako u Conanu itekako ima dovoljno međutonova da se izbjegne šablonizirana podjela dobro/zlo. U praksi, kad promišljamo pitanja koja načinje Conan, kao i kasniji Miyazakijevi filmovi, moramo biti svjesni da će uspješna rješenja uzeti ono najbolje od oba svijeta. Odgovor nije ili-ili, već i-i. S jedne strane, primjena visokih tehnologija, čak i u ruralnom okruženju. S druge strane, istovremeno razbijanje urbano/industrijskog sivila očuvanjem, te fizičkim povratkom/unošenjem prirode u urbani okoliš. Svijest o tome raste i može postati važnim okidačem zahtjeva za promjenama - prisjetimo se od čega su krenuli recentni nemiri u Turskoj: od protesta protiv uništavanja jednog parka, dakle oaze makar uređene prirode u centru megalopolisa. U samoj seriji, takvo sveobuhvatno rješenje možda je naznačeno na širem planu, odlukom Visokolučana da među sebe prime i poražene industrijske vojnike i izbjegle Industrijce.

Naravno, i jedno i drugo zahtijeva uklanjanje danas nametnutih i silom održavanih političkih sustava i paradigmi, koji sad već neskriveno klize u diktature. Da diktaturu sile treba srušiti izravnom akcijom, borbom, subverzijom, revolucijom, o tome ni Conan, ni Nausicaä, ni Laputa ne ostavljaju nimalo dvojbe, što je uostalom sasvim u skladu s Miyazakijevim proklamiranim političkim uvjerenjima.

Međutim, iako načinje teme što su danas još aktuelnije nego u vrijeme kad je snimljen, nije Future Boy Conan bez nedostataka. Iako jurnjava traje cijelo vrijeme, uz tek malo posustajanja kad Conan i njegov drug Jimsy (inače veliki lovac) upoznaju i uklapaju se u način života Visokolučana, stječe se dojam da je serija mogla biti koju epizodu kraća. Osim toga, a to vjerojatno proizlazi iz orijentiranosti prema dječjoj publici, način kako se rješavaju pojedine akcijske situacije u jednom trenutku otklizi u neuvjerljivost. Conan je, naime, u sve praktične svrhe super-junak. On roni koliko treba. On trči po krilu aviona u letu. On se na okomitom zidu od čeličnih ploča nožnim prstima hvata za var. On, doduše, ne može iščupati iz zida okove kojima je sputan. Zato iščupa cijeli zid. I tako dalje, i tako dalje: ako je i geg mišljen za djecu, ponekad je previše. Future Boy Conan ni produkcijski nije sasvim na nivou kojeg će kasnije doseći Ghibli, iako se već u cjelokupnom izgledu serije - likovi, dizajn hardwarea, pozadine - naziru obrisi onoga što će doći.

Da zaključim: zbog tema kojima se bavi, a usprkos mogućim primjedbama, Future Boy Conan svakako je zanimljiv komad povijesti japanskih anime, kojeg bi trebao proučiti svaki poštovatelj i ljubitelj ostvarenja Studija Ghibli i Miyazakija ponaosob.

Salacious Tales

Nakon godina jebancije :), teške trudnoće i porođajnih muka, napokon je svjetlo dana ugledala zbirka erotskih SF/F/H priča Salacious Tales. Urednik je David M. Fitzpatrick, a zbirka sadrži čak pet priča hrvatskih autora - dvije Milene Benini, jednu Dalibora Perkovića, te dvije moje. Zbirku sam i ilustrirao, te zapravo glumio talent scouta u Hrvatskoj. Knjiga je sada dostupna na Amazonu:

http://www.amazon.com/Salacious-Tales-David-M-Fitzpatrick/dp/0983334625/ref=cm_cr_pr_product_top

Denis Peričić: Božja vučica

Denis Peričić

BOŽJA VUČICA

Za Aleksandra Žiljka

„Jambrek, di mi je vučina?“, je zavpila Jana

Začuteč kerv psoglavega khana;

„Daj da zopet postanem zverina,

da kak vučica povrnem nam sina“.

V jurti, v stepi, šaman videl je

Da za khana dete najti je

Od najvekšega značenja

I od nebeškega znamenja

V zemlo slabeg sonca je dojahal

Celo selo z mačem je razjahal;

Zel je sina od Jane i Jambreka

Ne znajoč da nakopal si je dreka.

Vučino si Jana je oblekla,

Ljudsko kožo pri tem si je slekla,

Da v zverinjo zopet se obrne

I da khanu požirak zavrne.

Jer to je od največega značenja

I bormeš od nebeškega znamenja;

Tak je khanu prišlo kaj je štel:

Smert; postal mertvi je i bel.

Psoglavemu skočila je za vrat,

Ne bu več joj mogel srat;

Ze zobmi mu ztrgala je gotu tu

A woman's got to do what a woman's got to do.

Aleksandar Žiljak napisal je pripoved „Božja vučica“ (v istoimeni knigi, Mentor, Zagreb, 2010.) prama legendi z varaždinskeg kraja.

A woman's got to do what a woman's got to do – Ženska mora napraviti ono kaj ženska mora napraviti.

NOVA 21 - najava

 
Dana 30. svibnja izlazi 21. broj njemačkog SF časopisa Nova, kojeg je jedan od urednika Michael Iwoleit, svojevremeno SFeraKonski gost. Časopis donosi i moju priču "Dani orgona", u prijevodu Tommija Bremma, pod naslovom "Die Orgon-Ära". Detaljnije ovdje:
http://nova-sf.de/wp/