Irbis u Srbiji!

Jučer je u Beogradu pred novinarima promovirano srpsko izdanje moga romana Irbis, nagrađenog Nagradom SFERA za 2012, u nakladi poduzeća Čarobna knjiga. Da podsjetimo, roman je prije dvije godine prvi put objavila Zagrebačka naklada, a doživio je i više no pozitivni prijem kod kritike, dok je publika reagirala po onoj Balaševićevoj "jedni ga kude, drugi hvale, treći vele: e, moj brale'', što je, kad razmislim čime sam se vodio pri pisanju ovog romana, možda i najbolje što se moglo dogoditi. Od jučer, Irbis postaje drugi hrvatski SF roman u izdanju Čarobne knjige, nakon romana Zovite ju Zemlja Ivana Lutza.

Rezultati natječaja za 13. Istrakonsku zbirku priča

Od 52 priče pristigle na natječaj Istrakona 2014. za kratku SF&F priču, za objavljivanje u trinaestoj istrakonskoj zbirci odabrana je 21 priča sljedećih autora:

Edi Ferhatović: Sa vrha
Saša Šebelić: Kovači svijesti
Vladimira Becić: Nazorova
Goran Gluščić: Kova je naša
Vedran Bokor: Đavolji triler
Aleksandar Obradović: Nasleđe
Denis Peričić: Übermensch: Čovjek od čelika
Josip Ergović: Tilt – alert
Antonio Županović: Preobrazba i mi
Nataša Milić: Darovani
Sara Kopeczky: Spoznaj samog sebe
Rudolf Lokas: Tovljenik
Ernest Sanders: Igre koje ljudi igraju
Tomislav Šestan: Krumpir i mrkva
Aleksandar Žiljak: Pismo za Kambarku
Dražen Horvat: Na Felinin način
Danijel Bogdanović: Neng’ilovi
Ed Barol: Zeko
Dragana Rajaković: Genijalci na prodaju
Jasmina Škrinjar: Neka druga stvarnost
Adnadin Jašarević: Alkibijadova gošća

Čestitamo uvrštenim autorima! Priče je odabrao žiri u sastavu Tihana Linardon, Mirko Grdinić i Davor Šišović. Zbirka će biti objavljena u izdanju Pučkog otvorenog učilišta u Pazinu i predstavljena na Istrakonu 28. - 30. 03. u sklopu svečanog programa.

Noona

Noona se spušta niz debla, okružena drvenom rešetkom što se širi na sve strane. Izduženo zmijasto tijelo pomaže joj da se provlači kroz uske prolaze među granama. Šest pari nogu čvrsto je drži za grane da ne padne. Rukama kao da određuje smjer kojim će krenuti u potrazi za gljivama kojima se hrani. Dugim repom može se uhvatiti za granu: dovoljno je snažan da može visjeti ovješena samo o njega. Krupne oči vode je kroz zelenu sjenu što vlada u šumi: kroz guste krošnje visoko iznad Noone prodire malo dnevnog svjetla, ali polutamu razbijaju kuglaste nakupine svjetlećih gljiva, rasute poput zvijezda u rešetki. Gusta siva dlaka obrasla joj je zelenkastim algama, maskiraju je pred nepoželjnim pogledima grabežljivaca.

Rešetkasti splet debala i granja i povijuša Noonin je svijet. Tu je rođena, tu je odrasla, poznaje svako deblo, svaku granu, vješto se snalazi u nepreglednoj, nesagledivoj rešetki što je šuma. Noona trzne uhom da otjera neku dosadnu bubu. Rojevi kukaca zuje posvuda. Zrak je zasićen sporama gljiva. Noona zastane kad čuje krike kljunoglavaca, krupnih letećih stvorenja. Nešto ih je uznemirilo, možda grabežljivac. Noona osluškuje, ali kljunoglavci su odletjeli dalje i u šumu se vratio spokoj.

Noona zna da najbolje gljive, najveće i najsočnije, zriju dolje, nisko nad rijekom. Silazi niz debla, u polutami nazire rijeku što polako teče kroz šumu. Bezbrojni svjetleći kukci roje se nad površinom mutne vode, tamne od drvnih smola. Noona njuši. Osjeća vlažni, hladni miris gljiva. Raduje se, po mirisu zna da je stigla baš na vrijeme, kad su gljive najukusnije. I zna, njuši, da je urod obilan, moći će pošteno napuniti svoje torbe.

Noona se isteže, treba dohvatiti onu tamo granu. Pažljivo odmjerava sljedeći korak. Daleko je, a ispod Noone je voda. Nije problem ako padne, Noona zna plivati i lako bi se dokopala kakve grane i izvukla. Ali, Noona zna i da mora biti oprezna: rijeka skriva mnogo gladnih usta.

A onda se nad rijekom razlegne krik kakav Noona nikad prije nije čula.

* * *

“K vragu!”, opsuje Tasha Hadjor. Čamac je zagrebao dnom, pramac se izdigao iz vode. Prije no što je stigla išta učiniti, Tasha je nasjela čamcem na grane skrivene u tamnoj vodi. Sad je propisno nasukana. Pokušava se odgurnuti čakljom, ali ne ide! Zapela je, ne može ni naprijed, ni natrag. “Baš k vragu!”

Tasha sjeda, od ljutnje nema koristi. Mora razmisliti kako da se odsuče. Neće joj biti drago bude li dočekala noć u čamcu. Čak i da zove pomoć radiom, potrajati će dok se uspiju spustiti do nje i naći je. A i stvarno bi se osjećala glupo, sigurno bi je smatrali paničarkom ... Iako ... Ove šume progutale su petero ljudi u zadnjih dvije godine, prisjeća se Tasha. I nikad im nisu našli ni traga.

Rijeka teče spokojno i polako. Tasha zna da ne može računati da će je podići neki rast vode. Čim se nasukala, ispipala je čakljom pod vodom. Grane na koje je naletjela prilično su debele: sjekira joj neće biti od neke pomoći. Nema joj druge, mora olakšati čamac ... Mora izaći, stati na te grane pod vodom, odsukati i pogurnuti prazni čamac i zaplivati za njim.

Osvrće se, gleda oko sebe, ne bez nelagode. Iznad nje, nepregledna drvena rešetka šume gubi se u polutami što je razbijaju nakupine svjetlećih gljiva. Svjetleći kukci vrtlože se nad vodom i među deblima, poput kakvih oblaka blijedozelenkastog i žućkastog i crvenog svjetla. Tasha zna da se šuma penje nekih sedamdesetak metara uvis. Obitavalište u kojem već četiri standardna mjeseca borave Tasha i još sedam članova znanstvene ekipe počiva gore, na krošnjama: tri lagane geodetske kugle i viseći mostovi ovješeni i učvršćeni na grane i debla, do kojih se iz glavne baze dolazi malim zračnim brodom.

Voda oko Tashe je crna, poput tekuće noći, ne vidi se ništa pod površinom. Nitko zapravo ne zna što sve živi u rijeci. Ali rijeka je kilometrima široka i Tasha dobro zna da nema nikakva razloga da njom ne plivaju divovi. Ako ne pljuskam previše, pomisli, možda neću privući ništa veliko. A možda je i grane zaštite od napada odozdo.

Ništa, nema druge: idemo! Tasha izuva cipele, skida čarape. Svlači hlače i košulju, ostaje samo u rublju. Navlači na sebe pojas i vezuje se užetom za čamac. Osvrće se još jednom oko sebe, ne vidi u polumraku nikakvu prijetnju. Polako, tiho, da ne pljuska, Tasha se prebacuje preko ruba u vodu. Voda je topla, Tasha pod stopalima osjeća granu. Proba, čvrsta je, oslanja se, staje na nju. Grana je nosi bez problema. Tasha gura sad lagani čamac, upire se o granu. Kobilica struže preko drveta, još malo i oslobodit ...

Odjednom, osjeća kako joj nešto dotiče lijevu nogu! Tasha zastane, a onda je nešto opet lagano dotiče, pa udari, ne prejako, kao mesnatim bičem. Trenutak zbunjenosti, a onda Tasha shvaća što je posrijedi.

Voda je mutna, crna od smola, i šuma je nad njom u vječitoj polutami. U vodi jedva da se išta vidi. Možda čak ništa, posebno dublje, pri dnu. I zato dugi osjetljivi brkovi, ticala kojima njihov vlasnik pipa pred sobom i oko sebe. Vlasnik poput kakvog soma ... A somovi na Zemlji, Tashinu rodnom planetu, nerijetko znadu narasti ogromni. Somovi iz evropskih nizinskih rijeka dugi su i do pet metara. A piraiba iz moćne Amazone možda je tek metar kraća. I o njima se svašta priča. Uglavnom da će pojesti sve što njihove ogromne gubice mogu progutati. Pse. Majmune. Ljude.

I sad joj neka lokalna verzija soma - nešto što nikad nisu vidjeli, nešto krupno i sigurno gladno - brcima opipava noge!

Tasha se upire svom snagom, gura čamac, hrve se s njime da ga odsuče i popne se u njega, možda će u njemu biti nešto sigurnija, iako ... A onda, sa strane, preko grana na kojima je zapela ... Voda se diže kako ogromna glava izranja, gubica se rastvara, preko metra široka, okružena dugačkim brcima, ispunjena zubima. Da je Tasha bila dublje u vodi, da ju je čudovište moglo napasti odozdo, ta bi je gubica jednostavno usisala. A zubi ... da je zgrabe i više nikad ne puste, da ne može izmigoljiti dok je ribetina vuče pod vodu i davi i guta i proždire ... Zubi ... Tasha se uz krik baca ustranu, pada preko grana, čeljusti se sklapaju uprazno, pregrizaju uže kojim je bila privezana za čamac.

Golema tjelesina udara u čamac, zamah snažnog repa odguruje ga. Drugi, odozdo, prevrće ga dok se ribetina okreće da iznova napadne. Tasha vrišti još jednom, pod njom su grane, ne daju joj plivati, ona se odguruje rukama i nogama po njima. Van iz vode! Van iz vode! Van!

* * *

Noona čuje još jedan krik. I buku. I pljuskanje vode. Žuri dolje, niz deblo, noge uigrano hvataju grane i povijuše. Očima pokušava razaznati što se događa. Vidi da se rijeka uzburkala, vidi jata malih svjetlećih ribica što iskaču i bježe na sve strane, poplašena pljuskanjem i bukom.

I onda vidi nešto čudno, nešto što nikad nije vidjela. Nešto za što osjeća da nije prirodni predmet, veliko, ali inače poput prevrnute posude. Nekako je morao biti napravljen, slično kao što Noona i njezini rade posude za držanje vode i sitnih plodova iz raspolućenih ljuski tzeiva oraha, i torbe iz osušenih komušina yatooba.

Noona vidi i neko biće, biće kakvo nikad nije vidjela, tamne kože, batrga se, udara - Nogama? Zar ima samo dvije noge? Samo dvije? Uf, u redu je, nije baš takvo čudovište: ipak ima dvije ruke! - dok se pokušava nekako iskobeljati iz vode. Biće viče i vrišti, preplašeno, njegove je krikove Noona čula.

A vidi Noona i golemu sooroobimuovu gubicu, samo što ne zgrabi to biće. Biće se bori, udara ga nogom, Noona osjeća strah i bijes u tim udarcima: biće se ne predaje, sooroobimu šiba brkovima i nestaje pod zapjenjenom površinom, ali Noona zna da neće samo tako odustati. Veliki je to proždrljivac, vječito gladan, vratit će se on, gonjen svojim moćnim repom, i naskočiti će na potopljene grane i onda žrtvi više nema spasa, zgrabit će je i povući pod vodu i to će biti kraj priče.

Nepoznato dvonožno biće hvata neku granu ne bi li se povuklo gore i uspelo na sigurno. Ali grana je trula, a biće to ne zna, sigurno nije odavde - Noona nikad ne bi uhvatila takvu granu - i grana uz prasak puca, pada u vodu, ruke posižu za višom granom. A pod vodom, sooroobimu se vraća.

Ne oklijevajući više ni trenutka - jer vremena za oklijevanje nema, zna Noona - ona se sjuruje niz deblo.

* * *

Tasha udara svom snagom stopalom po ribljoj gubici i glavi, jednom, dva put, tri. Pogađa u sitno oko, bolni udarac tjera ogromnu ribetinu. Čudovište šiba brkovima svuda oko sebe, bičuje vodu, Tashu po nogama, po tijelu, a onda se povlači, za njim ostaje samo pjena i vrtlozi crne vode.

Tasha čisto sumnja da je ribetina odustala. Grabežljivci koji odustaju samo tako, nakon što se plijen malo rita nogama, ne narastu toliko veliki! Iznad nje su nekakve grane, debele, čine joj se čvrstima. Tasha se isteže i grčevito hvata jednu. Hoće se povući iz vode gore, u drvenu rešetku što je šuma nad rijekom. Ali, grana puca pod njenom težinom. Tasha psuje i grabi za novom granom, a onda vidi kako se voda diže. Golema tjelesina zalijeće se svom snagom, tjerana snažnim repom, masa se baca na grane i one popuštaju. Tasha gubi oslonac: odjednom je do grla u vodi, potpuno bespomoćna pred razjapljenim čeljustima.

Iznenada, Tasha krajičkom oka spazi nešto iznad sebe. Nešto što joj se pruža! Ruka! I par krupnih očiju! I neki nerazumljivi pisak, poput poziva!

Tasha posiže za pruženom rukom, ruke se hvataju i nešto je snažno, presnažno za svoju veličinu, povlači iz vode. Tasha ne dopušta da bude tek vreća, nogama smjesta nalazi oslonac na deblu, slobodnom rukom hvata neku povijušu. Nepoznati je spasitelj povlači gore, Tasha se sad čvrsto drži.

Ribetina iskače iz vode za njom, crna se jama divovskih čeljusti rastvara, ali uzalud, Tasha je previsoko i gubica se zaklapa uprazno. Teška tjelesina tresne o deblo i klizi dolje i pljuska u vodu i konačno se gubi u crnoj rijeci. Uskoro je prevrnuti čamac jedini znak da se dolje odigrala borba na život i smrt.

Tasha podiže pogled. Njen je spasitelj neobično stvorenje, zmijolikog tijela. Drži se za debla i grane sa šest pari nogu i snažnim repom.

Stvorenje je promatra krupnim žutim očima. Tashi ne promiču dvije torbe, pritegnute uz tijelo remenjem: njen je spasitelj razumno biće, sposobno izrađivati predmete. Tasha se nasmiješi, oprezno, da ne pokaže zube: u mnogih je životinja pokazivanje zuba znak prijetnje.

* * *

Neobično biće koje je spasila smiješi se Nooni. Ona uzvraća osmijehom. A onda se okreće, zaboravivši na gljive. Treba biće pokazati svojima, treba mu pomoći: izgubilo se, treba ga vratiti gdje mu je mjesto. Poziva biće rukom da je slijedi. Biće shvaća. Gleda gdje se Noona hvata, tu se hvata i ono. Noona malo odmakne, onda zastane i osvrne se, pričeka da je biće sustigne pa krene dalje.

Polako, oprezno, jedna za drugom, Tasha i Noona penju se kroz šumu, kroz polutamu, do krošnje, do Noonina plemena, do plavetnila toplog kasnog poslijepodneva.

Ljudski faktor - nova zbirka Zorana Vlahovića

U izdanju zagrebačkog društva SFera, pojavila se nova zbirka Zorana Vlahovića Ljudski faktor, čiji sam urednik. Zbirka obuhvaća uglavnom Vlahovićeve priče objavljene u časopisu UBIQ. Zoran Vlahović višestruko je nagrađivani majstor space opere, military SF-a i hard SF-a, pa će ljubitelji ovih podžanrova sigurno doći na svoje. Sadržaj zbirke je:

Petar se vratio kući

Padalica

Ljudski faktor

Lov

Plavušan

... je najteže

Svaki put kad se rastajemo ...

Zoran Vlahović: Pjesnik prokletih među zvijezdama (urednikov pogovor)

Zbirku je moguće nabaviti u SFeri nakon praznika, a bit će organizirana i njena šira distribucija.

 

Jebem te u nos!

ili: Kratki prilog raspravi o Referendumu

Kao što znamo, prethodi nam referendum, iznuđen od strane desničarskih marginalaca u faktičnoj sprezi s potpuno bezvoljnom i bezidejnom Vladom, o uvođenju definicije braka kao zajednice muškarca i žene u Ustav RH.

Neću ovdje gubiti puno vremena o povlačenju paralela između homofobije u nas danas i judeofobije u Evropi do Drugog svjetskog rata (kada su, htjeli mi to priznati ili ne, ciljevi te mržnje prema Židovima u Evropi u najvećoj mjeri postignuti, bilo istrebljenjem, bilo emigracijom preživjelih u Palestinu).

Niti ću elaborirati da ti razni ______________-fobni (Židovi, Romi, žene, LGBT, imigranti, upiši po izboru) diskursi posebno cvatu upravo u vremenima teških strukturnih kriza i sveprisutnog egzistencijalnog straha.

Niti ću daviti raspravljajuću kako antimanjinske kampanje - u kojima je uvijek većina “ugrožena”, u kojima cvjetaju najfantastičnije zavjere protiv obitelji, naroda, države, kralja, Boga (ne nužno tim redoslijedom) - zapravo služe da prikriju pravo stanje stvari, da skrenu pažnju s klasnog konflikta, da dimnom zavjesom zamagle činjenicu da jedna klasa sistematski iskorištava i pljačka drugu i da mržnju, koja neizostavno izlazi iz straha, a koja može buknuti u revolucionarnom činu, preusmjere na sasvim krivi kolosijek. Ne, neću se baviti time. To su rekli mnogi prije mene, i daleko bolje.

* * *

Pozabaviti ću se jednim drugim argumentom koji se česti ističe u homofobnim istupima. A to je, ukratko, da su homoseksualnost i lezbijstvo, takvi spolni odnosi, neprirodni, protuprirodni, da maltene ugrožavaju biološku osnovu ljudskoga bića.

            E pa, drugarice i drugovi homofobi, slijedi vam spisak životinja u kojih su zamijećeni, opisani i dokumentirani, foto i filmskim zapisima, homoseksualni i lezbijski činovi i ponašanje. U sastavljanju ovog spiska referiram se na knjigu doktora Brucea Bagemihla Biological Exuberance - Animal Homosexuality and Natural Diversity (New York: St. Martin’s Press, 1999). Uglavnom ću se suzdržati od detalja, pobližih opisa svih mogućih naskakanja, felacija, kunilingusa, trljanja genitalija, uzajamnog draškanja istih, masturbacija i ostalih figurae veneris, ne zato što bi me u tome spriječavao ikakav osjećaj stida, već zato što knjiga ima 750 stranica, a ovo je ipak članak za blog.

            Naravno, na vrhu naše top-liste je bonobo ili patuljasti čimpanza. Gledati pola sata dokumentarca o bonoboima ne razlikuje se puno od gledanja pola sata pornića, samo su glumci nešto dlakaviji. Bonoboi one stvari rade svaki dan, više puta na dan, pri čemu homoseksualne i lezbijske aktivnosti sačinjavaju 40-50% svih seksualnih interakcija. Svaka ženka trlja genitalije s nekom drugom u prosjeku svaka dva sata. Mužjaci naskaču jedni na druge, puše jedni drugima, trljaju se, mačuju se veseljkom (not kidding!), itd., itd., itd. Masturbaciju da i ne spominjem. Moj omiljeni prizor: bonobo se dvjema rukama drži za granu, odupire se o deblo jednom nogom, a nateže si majmuna prstima druge.

            Homoseksualne i lezbijske aktivnosti dokumentirane su i u čimpanza, gorila, orangutana (poludivljih i u zatočeništvu), gibona (mužjaci, pri čemu se radi o incestnim homoseksualnim odnosima, s obzirom na njihovu socijalnu strukturu - par i potomci), langura (kod Hanumanovih langura, ženke redovito i učestalo naskaču jedna na drugu), nosatih majmuna, nekoliko vrsta makakija, više vrsta pavijana, te nekih južnoameričkih majmuna i lemura.

            Netko će reći, OK, pa i mi smo majmuni, što nas tu ima čuditi? E, ali spisak nije ni približno gotov.

            Muška homoseksualnost redovito se bilježi kod botoa ili amazonskih riječnih dupina u zatočeništvu (bilješki u prirodi nema, ali kako je promatrati dupine u mutnim vodama Amazone i Orinoka malo problem, to ne znači da nema i sličnog ponašanja). Pri tome mužjak ponekad penisom penetrira otvor za disanje drugog mužjaka. Ukratkom, jebe ga u nos. To je primijećeno i u heteroseksualnih činova. Mužjaci i masturbiraju. Kako, pitate se, kad nemaju ruku? Ha, gle, zato su tu peraje! Ženke se trljaju o podvodne predmete. I tako to.

Ženke dobrih dupina trljaju jedna drugoj klitoris, nosom ili perajama. U jedne druge vrste, ženke “jašu” jedna drugoj na leđnoj peraji. Ili jedna drugoj zabije kljun u stidni otvor i onda pliva naprijed, tjerajući obje kroz vodu. Ima toga još. Sve što mogu reći: ne pokušavajte to kod kuće, u kadi ili bazenu! Jasno, i dečki se znadu zabavljati! Homoseksualnosti ima i u kitova ubojica, sivih kitova (ispreplitanje penisa, razgovaramo o batini dugoj metar do metar i pol!) i grenlandskih kitova (homoseksualne orgije na površini!), a vjerojatno i u drugih vrsta. Ne zaostaju ni tuljani i morski lavovi, zabavno je gledati morža kako si ga nateže perajom, ili kako jedan morž naskače na drugoga, a homoseksualnost je česta i među karipskim lamantinima.

            Idemo van iz vode! Homoseksualnost i lezbijstvo česti su kod jelena, sobova i losova, žirafa, rašljorogih antilopa, više vrsta afričkih i azijskih antilopa, divljih ovaca, mošusnih goveda, američkih planinskih koza, američkih (homoseksualno naskakanje češće je od onog heteroseksualnog) i evropskih bizona i afričkih bivola, svinja, divljih konja (a i onih domaćih, kao i kod svih drugih domaćih životinja) i zebri, vikunja, slonova (mužjaci redovito najahuju jedan drugoga u divljini, a u zatočeništvu je zapaženo kako si ženke uzajamno surlom draškaju klitoris, 17 palaca dug).

            Među zvijerima, na spisku su lavovi i gepardi, lisice (ženke osobito naskaču jedna na drugu) i vukovi, a među grizlijima ima medvjedica koji se drže zajedno i zajedno podižu svoje medvjediće, kao da su u obiteljskoj vezi, da ne kažemo braku!

Lezbijstva ima i među pjegastim hijenama, gdje doduše morate paziti tko je dečko, a tko cura! Ženkin klitoris je dug skoro kao muški penis, ženka se kroz njega pari i rađa potomke. Da, to je vrlo čudna anatomija, bolna za štenjenje, a smrt i prvorodilja i mladunčadi je česta. S druge strane, očito to nije smetalo hijenama da u savani postanu grabežljivci sposobni pograbiti se s čoporima lavova.

Homoseksualni i lezbijski odnosi zabilježeni su i kod nekih vrsta klokana i valabija, kod koala (ženke naskaču jedna na drugu, uz puno režanja) i nekih manjih tobolčara. Na spisku su i neke američke vjeverice (za evropske se valjda nitko nije trudio gledati), američki svisci (ženke) i neki južnoamerički glodari. U jedne vrste ježeva zapaženo je udvaranje među ženkama u zatočeništvu. (Kako se pare ježevi? Pažljivo.) Homoseksualna aktivnost bilježi se i u šišmiša i letipasa.

Dobro je poznato da se mužjaci sive guske sparuju u trajne parove. To u nekih drugih vrsta gusaka (npr. kanadska, gdje je zabilježen i menage a trois, da prostite na mom Francuskom) čine i ženke. Te veze, opisane i kod labudova, te pataka, znadu biti višegodišnje, ptice grade gnijezda i polažu neplodna jaja. Kod lezbijskih parova snježnih gusaka, jedna ili obje guske kopuliraju s mužjacima, pa par odgaja guščiće.

Popis ptica u kojih su zbilježeni homoseksualni i lezbijski odnosi je podugačak i uključuje albatrose, vrance, gnjurce, čaplje, liske, plamence, žalare i prutke, galebove i čigre (slično kao i u snježne guske, ima lezbijskih brakova u kojima se uspješno odgaja potomstvo), neke ptice pjevice (uključivo i u nas česte zebu bitkavicu i plavetnu sjenicu), lastavice, svrake, čavke, gavrane, rajske ptice, nojeve (u kojih se homoseksualno snubljenje bitno razlikuje od heteroseksualnog), emue, ree, pingvine, vjetruše, bjeloglave supove, neke kokoši, golubove, kolibriće, papige, žune, vodomare ... Možda sam nekoga i preskočio, ali vidite kuda ciljam! Pri tome vodite računa da je broj vrsta sigurno i veći, ali navodimo samo one za koje postoje dokumentirana zapažanja.

Konačno, tu su i neke vrste vodozemaca i gmazova (spisak u knjizi je vrlo American-biased), riba, te brojnih kukaca (jedna od prvih slika životinjske homoseksualnosti s konca 19. stoljeća su dva mužjaka skarabeja kako “rade radnju”).

* * *

Što sve možemo zaključiti iz iznešenoga? Ukratko to da su homoseksualnost i lezbijstvo savršeno normalni i prirodni obrasci seksualnog ponašanja, u nekih vrsta sasvim redoviti, u nekih rjeđi, ali ni u kome slučaju nešto nastrano, neprirodno ili što bi ugrožavalo biološki reproduktivni proces vrste. Također (o čemu se u knjizi opsežno raspravlja, ali smo ovdje preskočili), životinje se ne seksaju samo i jedino kad se pare za potomstvo. U mnogih vrsta nereproduktivni, da ne kažem rekreacijski, seks sasvim je uobičajen. A Homo sapiens je, htjeli mi to ili ne, ipak životinja.

Odatle jasno proizlazi odgovor na pitanje kako se postaviti prema ovom referendumu?

Za početak, on hoće u Ustav uvesti nešto što će služiti za ograničavanje prava i obaveza građana jedne spolne orijentacije, koji su odabrali jedan stil života, a koji trebaju imati ista prava i obaveze (a brak znači i jedno i drugo) kao i ostali građani.

Ako ne pripadamo LGBT zajednici, onda nas se to možda i ne tiče, ali ... Budimo svjesni da desnice rade u malim koracima. Danas LGBT, sutra ... Tko zna? A onda, ako se stvari dovoljno zaoštre, prekosutra opet radi Jasenovac. Dakle, rušenjem tog i takvog referenduma svatko od nas štiti u budućnosti i svoja prava, ako ne i fizički opstanak!

Kao treće, kao što sam pokazao (i kao što se može uvjeriti svatko tko si nabavi spomenutu knjigu), argumentacija prema kojoj su homoseksualnost i lezbijstvo nešto neprirodno, pa time i izopačeno, porok kojeg treba iskorijeniti (jer na to se sve konačno svodi, desnica uvijek raspravlja o istrebljenju, samo to ponekad radi u demokratskim rukavicama - sjetimo se da je i Hitler došao na vlast izborima), dakle takva je argumentacija sasvim pogrešna, bez ikakve znanstvene podloge, po svojim krajnjim ciljevima nemoralna, a pobijaju je izravna opažanja bezbroja zoologa koji su proveli godine proučavajući ponašanje raznih životinjskih vrsta.

To su sad već barem tri neoboriva razloga zbog kojih treba izaći na referendum 1. prosinca i glasati PROTIV!

Izlazi UBIQ 13!

Iz tiska izlazi UBIQ 13, zadnji u nakladi poduzeća Mentor, koje prestaje s radom. Kako stvari sada stoje, to ne znači i gašenje časopisa UBIQ. Između dva broja, UBIQ je izgubio dva člana svog uredničkog tima, profesora Zorana Kravara i Borisa Švela. A i postaje sve teže doći do novih priča za časopis. Ali, u međuvremenu, evo sadržaja nesretnog 13. broja:

Novele

Antonija Mežnarić: Djevojka, žena i jedan izgubljeni leš

Marko Fančović: Ljubav i Smrt

Darko Macan i Tatjana Jambrišak: Marijana

Vladimira Becić: Pas tragač

Igor Rendić: Ljuska

Iva Šakić Ristić: Pravilan raspored

Dajana Šalinović: Sloboda se skrivala u njezinim uvojcima kose

David Kelečić: Dječak i Mora

Marko Marciuš: Kalifova šahovska ploča

In memoriam: Boris Švel

Boris Švel: Leonardova podvala (s Branimirom Stipčevićem) * Jedan dan u životu socijalnog radnika * Smrtonosna zraka svjetla * Razgovor u birtiji * Mi te ... * Nevjerojatne pustolovine baruna Trenka * Razvod * Prinosi izučavanju korespondencije Julesa Vernea i Pierrea-Julesa Hetzela (neuređeni) * Hrustavci na vjetru * Crna latimerija

In memoriam: Zoran Kravar

Ante Jerić: Znanstvena ekskurzija u nepoznate svjetove

Zoran Kravar: Odnos autoriteta i posluha u visokoj fantastici

Kritička praksa

Silvestar Mileta: O vazda mladim svjetovima: uz knjige o fantasyju Zorana Kravara, Petre Mrduljaš Doležal i Darka Suvina

Boris Švel - u spomen

Danas nas je sve koji smo ga poznavali bolno zatekla vijest da je od komplikacija nakon operacije preminuo Boris Švel.

Premlad da umre (svoj 42. rođendan dočekao je u bolnici), Boris je u zadnjih desetak i nešto godina postao jedna od nezaobilaznih pojava na našoj znanstvenofantastičnoj sceni. Prisutan na svakom Istrakonu i SFeraKonu, voditelj Bočkoteke, duhoviti predavač i još duhovitiji pripovjedač viceva o bosanskom svemirskom programu (možda je trebao biti stand-up komičar), spreman sudionik rasprava o svemu esefičnome i mnogo toga ne-esefičnog, urednik Parseka s najvećim brojem uređenih brojeva, član uredništva časopisa UBIQ, pisac koji je u ono malo svojih objavljenih priča pokazao koji je talent bio, člankopisac, ukratko vjerni fan ... Sve je to bio Boris.
I odvjetnik, i dugogodišnji kolumnist specijaliziran za mornaricu i pitanja obrane i sigurnosti ... Sve je to on bio.
I prijatelj, svakako. Koji je bio spreman uskočiti kad je bilo teško: osobno mi je pomogao, vrlo nedavno. Uvijek spreman poslušati, dati svoj komentar, čak i onaj koji čovjek možda ne bi htio čuti, što je uostalom osobina pravog prijatelja.
Sve je to bio Boris. I zbog toga je nakon njega ostala praznina koju više ništa neće ispuniti.
A s druge strane ... Tko zna, možda sad negdje upravo časka s Heinleinom.