All The Colours Of Black

For the benefit of visitors other than those from former Yugoslavia, I'm posting a short story in English, first published in Croatia in 1999. Hope you like it!

*************************

It’s sunny morning in the space port, the first after five grey days of continuous showers threatening to wash the hotel away into oblivion. Lukas is absorbed in the collected Tezuka, book three, the size of the phone-book. Suddenly, the door bell tears the morning peace apart. Lukas looks up as the entrance membrane opens and a woman with a luggage in her hand enters the vestibule. She must be about thirty-five, attractive, black-haired. She looks around, as if assessing the place, and then comes to the desk and puts her suitcases down.

“Please, do you have a double-bedded room?” A man enters immediately after her, heavy bag hanging from his shoulder. He’s older than the woman, his face is refined, his hair streaked in first traces of grey. He wears dark glasses. Lukas expects him to take them off, and it is only then that he notices a folded white cane in the man’s hand and realizes he’s blind.

“Room 109, Madam”, Lukas answers immediately. He always knows which rooms are available, he almost takes pride in it. “It also has a bath and a kitchenette. And it’s on the first floor, you don’t have too much stairs.” For a moment, there’s a barely noticeable twitch on the man’s face. Pity is the last thing he wants. “And it’s also dry”, Lukas adds quickly: a dry room is jackpot in this climate. The woman passes their IDs to Lukas. They’re married. Miryana and Lavoslav Veltz. Lukas reads the data quickly as he gives them their key-cards. And then his eyes stop on their occupations and, as the couple climbs the stairs, he hopes that his amazement wasn’t too visible. Because, Lavoslav Veltz is a painter ...

* * *

Two weeks passed since the Veltzes checked in. The day nears its end and the first purple of the twilight pours across the sky, as if spilled from a cup. It is time for the Veltzes to return, Lukas muses as he sprays the lantern-fungi with nutritious solution. They respond with contented purr and pale yellow light that tears the semidarkness of the vestibule apart. The Veltzes go out every day, weather allowing. He, wearing the somewhat outdated white suit and wide-brimmed hat, dark glasses and the white cane. She’s always next to him, in a flared skirt and a white blouse, her hair under a silk kerchief, carrying a sketch-pad under her arm. To Lukas, they look as if from some dated movie, living in a time-line of their own, lagging behind for centuries, and enjoying it in some privately quiet way of theirs. And maybe that’s why he likes them so much.

They usually don’t return until late afternoon, tired, but with the sketch-pad filled with new Lavoslav’s thumbnails, sketches and drawings. Tumbledown wooden houses by the river, some abandoned, some dangerously not, waiting to be carried away by the murky flood. Impenetrable rainforest covering the hills above the spaceport, trees almost suffocated by vines. Huge starships on the apron, waiting for their freight to be loaded. Streets flooded after night cloudbursts, market stands filled with fruits, stares from the moving, whirling mass of humans and aliens. Brief, passing moments in lives captured by the stroke of pencil across the paper. “Excuse me, we need help!”

“Right away, Mrs. Veltz.” Lukas lays down the sprinkler and follows Miryana out to the porch. Lavoslav waits next to a large root tied to a collapsible wheeled frame. The root, dug out of earth a long time ago and thrown aside, resembles some ominously twisted hand, gnarly, knotted fingers clutching greedily at some unseen treasure. The fingers are overgrown by thick velvety layers of lichens and mosses, patches of dirty grey under the soft red and green and yellow. A fine subject, Lukas approves as he and Miryana bring the frame into the vestibule. It takes them some ten sweaty minutes to rise the heavy root to the first floor and wheel it into the room.

“You are so kind, we could never manage ourselves”, Miryana wipes the sweat off her forehead as she puts the root away into the corner of the room. “In other hotels, they certainly wouldn’t even let us bring it in. Are you for some drink?”

“Not now, I’m afraid”, Lukas declines Miryana’s offer with his hand. “Lantern-fungi await me. They have to be marry and happy, or I’ll end up in the dark.”

“Perhaps tomorrow afternoon? Around five o’clock? Tea?”

Lukas wants to refuse, he likes to keep a distance of courteous formality between himself and his guests. A matter of experience, long and occasionally painful. But he notices Lavoslav touching the canvases, delivered several days ago, stacked against the wall. Lavoslav chooses one and tries the texture of the weaving under his fingers. And Lukas recollects sketches and drawings, his curiosity becomes almost unbearable. “All right”, he agrees finally. “Tomorrow at five.”

* * *

Lukas takes a look at his watch, it’s ten minutes to five. The membrane is before him, red 109 glitters in the semidarkness of the corridor, red triangle beneath the digits. Lukas touches the triangle and rings the bell. “Come in!”, Miryana replies from the inside. Red triangle changes its colour to green and Lukas enters the room.

Miryana and Lavoslav sit before a canvas on the easel. Paints, cleaning rugs, cups and jars, painting knives, brushes neatly arranged on the table next to them. The root became a mythic monster on the canvas, alive in the inextricable knot of lines. Lavoslav dips a brush in the paint on the palette. Lukas follows him with his eyes as he skilfully goes around the sketch, laying down dark brown background. Miryana watches the canvas and Lavoslav’s movements tensely. At that moment, she becomes aware of Lukas’s presence and her eyes sway from the canvas. “You’re early!”

“Miryana!” Angry and begging at the same time, Lavoslav’s hand stops above the canvas, suddenly insecure, paralysed in the midst of a movement. Lavoslav’s hand reminds Lukas of a robot with a malfunctioning camera that he saw once. He can almost hear helpless buzzing of the servo-motors as the blinded processor tries to decide what next. Miryana immediately returns her gaze to the canvas and the hand completes its stroke.

Later, as Miryana puts the kettle on. “You wish to know, don’t you?” Lukas tries to deny it, but Lavoslav interrupts him. “You’re not the first one. I owe part of my success to my ... condition. Perhaps even bigger part, critics never liked me. Too much colour, triviality of motifs, I don’t follow trends. So they write.” Resentment in his voice is tangible. “But, people like to buy paintings painted by the blind painter. It’s a good subject for chitchat. Goes with tea and cookies. And they can only guess how I manage to do it.”

Suddenly, Lukas understands. It’s so obvious! “You and Miryana. You are connected telepathically?”

“Miryana is my sight”, Lavoslav nods. “I read her thoughts, as those who have no idea use to phrase it. And I see everything she sees. When I work, she sits next to me and I look at the canvas through her eyes. Sketch, paints, everything ...”

“Without her ...”

“Without her, there’s no light ... Nor colours, it’s all just one big black ...” Then Miryana brings the tea and sits next to Lavoslav. He takes her hand in his, tenderly, with love, but Lukas sees a spasm of fear in that touch, like a child afraid to be left alone in the dark ...

* * *

A month passed. It is late afternoon and it’s showering outside. Torrential rains last for days now. Lukas thinks of the Veltzes, rains interrupted their walks. Only Miryana goes out, for an hour or two at most, to run errands in the city. It takes her somewhat longer today, she left after lunch and still didn’t return ... Suddenly, a bell rings and a police woman enters through the membrane. Lukas looks at her questioningly, police doesn’t come here often. “You have Miryana Veltz staying at your place?”

“Yes”, Lukas replies. The police woman removes the hood from her head and takes off her cap, running her fingers through her blonde hair, looking for words. She’d rather be somewhere else now. She’s young and they sent her to do what nobody else wants to do. With chill creeping into his heart, Lukas realizes something terrible happened. “What’s the matter with her?”

“There was a disaster. A land-slide, down on the bank, the river washed away part of a street ... There are many victims, we don’t know how many yet. Rescue party recovered her body, we searched it. Found her ID and your key-card. Was she staying alone?”

“No, she was with her husband ...” And as he takes the police woman upstairs, Lukas musters his courage. He’ll need it, he knows he’ll need it. “Room 109. I’ll tell him.” The police woman gives him a grateful look as they pause before the room. Lukas rings the bell, the triangle turns green and the membrane lets them in. Just one glance and Lukas, almost relieved, realizes that Lavoslav knows. He saw everything that Miryana saw. He saw her death, too.

And now he sits before the canvas, holding a flat brush in his hand. His sketches are scattered around, some torn, some crumpled in helpless fury. The tubes are squeezed empty, all the colours are mixed on the palette into one. The brush dips into a dense, sticky mass. Heavy, oily drops drip as the brush searches for the canvas. A desperate stroke filled with grief, then another, and another. From one edge of the canvas to the other, horizontally, vertically, in all directions. More paint, the brush collides with the canvas, dark brown background and the root disappear beneath it, stroke after stroke. The root like an ominous hand, twisted, gnarly, knotted, the grey under the red and green and yellow, covered by the thick layer of black. In the silence of the room, as it showers relentlessly outside, one world becomes a big black, without light, without colour, just the black.

Vrijeme darivanja!

Pitate se što pokloniti za Božić i/ili Novu godinu? E pa, poklonite Žiljka! (rekoh da je ovo blog i za samopromociju)

Na primjer, moje zbirke priča "Slijepe ptice" ili "Božja vučica", obje u izdanju Mentora iz Zagreba. Ili časopis UBIQ, koji uređujem zajedno s Tomislavom Šakićem. Kontakt mail: darko@mentor.hr

Ili, knjige pisca Joze Vrkića - u potpunosti s mojim ilustracijama; ljudi zaboravljaju da mi je to primarno zanimanje - o hrvatskoj prirodi "Bijela vrana" i "Crna vrana", zatim knjigu o hrvatskoj prapovijesti "Divlja naša", te putopise s naših otoka "Modre oči Lijepe naše". Sve su ove knjige Vrkićevi samostalni projekti (jedino što ne radi sam u cijelom proizvodno/prodajnom lancu je ilustriranje, izrada filmova i tisak), i nema ih u slobodnoj prodaji. Možete ih "prelistati" na adresama:
http://glagol.hr/modre-oci-lijepe-nase
http://glagol.hr/divlja-nasa
http://glagol.hr/bijela-vrana-cudne-zgode-iz-nase-prirode
http://glagol.hr/crna-vrana-hude-zgode-iz-nase-prirode

Toliko za sada. Ne škrtarite, ako je Majanski kalendar točan, sljedeću priliku možda nećete imati! :)

Tragovi na žalu

Zubi! Oštri i nemilosrdni, provalili su iz polutame, zagrizli u krdo, rasparali ga i rastjerali.

Dva megalosaura zaletjela su se među iguanodone na čistini i bacila ih iz jutarnjeg smiraja u bezumnu paniku. U prasku krikova, kroz uskovitlanu prašinu, Ona je bila svjesna jedino zuba što su je progonili. Tu su, za njom, samo što je ne dograbe! Ne razmišljajući, nagonski, Ona naglo zamahne repom i zakrene. Čeljusti škljocnuše u prazno. Ona se zaleti među visoke cikase i ginkoe i magnolije, u gustoj šumi krvolok joj možda izgubi trag. Njeno masivno tijelo lomilo je mladice i gnječilo pod sobom nježnu paprat. Nešto sitno pobježe pred njenim teškim nogama i nestade u gustišu.

Njoj za repom krik, bolan, jeziv, užasavajući kroz topot rastjeranih životinja. Režanje gladnih megalosaura, čupanje mesa, pucanje kostiju, liptanje krvi. Nije se zaustavljala, krčila si je prolaz kroz prašumu, tjerana urlicima klanja što joj nisu prestajali odjekivati u ušima. Nakon tko zna koliko vremena, Ona konačno stane, zadihana, i osluhne. Tišina šume. Tiho čavrljanje malih dinosaura skrivenih u paprati, brze noge razbacuju šušanj. Pištanje letećih gmazova što su iznad nje lovili kukce, lepet kožnatih krila. Uobičajeni zvuci. Opasnost je prošla: ostala je daleko za njom, na rubu šume.

Mamutovci oko nje bili su joj nepoznati. Ona shvati da nikad prije nije bila ovdje. Uzme dah, podigne glavu i dozove dugim, žalobnim, prodornim zovom. Posluša. Sve se oko nje umirilo, utihnulo. Dozove još jednom i osluhne. Tišina. Prolazila je s otkucajima njena srca. Dozivala je i slušala. Nitko joj nije odgovarao. Krdo je više nije čulo.

Cijelog će tog dana dozivati i slušati, dozivati i slušati, dozivati i slušati, konačno samo dozivati, već očajna. Po prvi put otkad pamti, odvojena od sigurnosti krda u kojem je provela cijeli život.

Sama.

* * *

Vesna sjedi na klupi pod borovima, predvečerje plamti nad morem. Iza nje, u lovorici, mali dinosaur svima oglašava da je mačka u lovu, šulja se, ali nije promakla njegovu budnom oku. Dinosaur ima krila, crno perje, žuti kljun i obično ga zovu kos. Do Vesne, u mapi, počivaju neki drugi dinosauri, davni, daleki preci kosa i vrabaca i sjenice nad djevojkom i galebova što se vraćaju na noćna počivališta.

Pramen plave kose pada Vesni preko oka, odmiče ga rukom. A onda odjednom cijeli taj dan provaljuje iznutra i modre se oči pune suzama. Vesna pokriva lice rukama i trese se, grč ju je stezao od jutra, sustezala ga je na nalazištu, pred drugima, sve do sada. Ali, jecaji istovremeno donose olakšanje i nakon nekoliko minuta Vesna se smiruje, šmrca, hoće otrati suze s obraza i tek tada postaje svjesna pružene ruke i maramice u njoj.

Djevojka podiže suzni pogled. Pred njom stoji gospodin u šezdesetima, sijede kose i urednih brkova, u laganom odijelu primjerenom ranoj jeseni, s maramom oko vrata i štapom za šetnju u drugoj ruci.

“Hvala”, uzima Vesna maramicu i briše suze, a onda ispuhava nos i vraća je s osjećajem nelagode i osmijehom kojim kao da se ispričava što je, eto, napravila glupaču od sebe. “Bojim se da baš ...”

“Sve je savršeno u redu, gospođice”, odgovara čovjek uz lagani naklon, dok se Vesna pokušava sjetiti kad ju je netko zadnji put oslovio s ‘gospođice’. Onda ustaje i uzima mapu, lovorike i oleanderi i borovi tonu u mrak, nad šetalištem pale se svjetla. Vrijeme je da se vrati u svoju sobu, vjerojatno na još plakanja.

“Oprostite”, u muškarčevu glasu Vesna osjeća tračak molbe. Zastaje, okreće se. “Čini mi se - ispravite me ako griješim - da ste imali naporan dan. Ako mi dopustite ... Možda da vas izvedem negdje ...”

Vesna ostaje bez riječi, muškarac pred njom lako bi joj mogao biti djed. Dinosaur, zlobno pomisli i istog se trena postidi. Iako, osjeća da ni on, baš kao ni dinosauri, ne pripada ovom vremenu i ovom svijetu, i možda je baš to privlači. A onda pomisli: zašto ne?

“Vesna”, nasmiješi se i pruža ruku. On je uzima i ovlaš poljubi, poput pravog džentlmena.

“Šarić. Profesor Šarić”, predstavlja se uz lagani naklon i nešto u tom naklonu ispunjava Vesnu povjerenjem i ona mu dopušta da je uzme pod ruku i povede popločanom stazom, desetak minuta hoda do restorana s ugodnom terasom. Čim ga je predložio, Vesna je shvatila koliko je zapravo gladna. Negdje iznad njih, u gustim borovim krošnjama, pozdravlja ih mali noćni dinosaur velikih očiju i oštra kljuna, obično poznat kao ćuk.

* * *

Na obalu je mora Ona izbila petog jutra. Slijedila je rječicu na koju je naišla sljedećeg dana nakon napada. Rječica se probijala šumom, proširila se u rijeku. Bistra je voda tažila žeđ, bistra je voda bila vodič.

Pred njom se prostiralo more, u daljini je vidjela duge vratove pleziosaura kako izranjaju iz valova i opet zaranjaju. Visoko nad morem, veliki su pterosauri klizili u krugovima, uzdizani toplim zrakom. Nekoliko malih, sklopljenih krila i dugih repova, goluždravih glava, čeljusti načičkanih iglastim zubima, gostilo se na plaži uginulim ribama.

Ona je gazila pijeskom. Zastala je na trenutak da onjuši veliku spiralnu ljušturu amonita što ju je izbacilo more. Spazila je niz tragova, išli su plažom i onda skretali i gubili se u šumi, među cikasima i araukarijama. Pogledala je pažljivije, tragova je bilo još. Sitnih, što su ih u trku ostavile hitre noge malih dinosaura. I krupnih, što su ih utisnule stupaste noge tko zna koliko teškog sauropoda, troma tijela i dugog vrata i repa.

Ona se osvrnula za sobom: i ona je ostavljala tragove. A onda je spazila još jedan niz otisaka. Osjetila je miris, prepoznala smrad, sledila se. Tu se nedugo prije šuljao grabežljivi megalosaur, ovdje je zastao da onjuši zrak. Možda je tražio kakvu strvinu prije no što se vratio u polutamu šume. Zubi. I ovdje vreba opasnost, shvatila je Ona. Morat će biti oprezna. Ipak, dok je na plaži, teško će je zaskočiti.

Tada se nad obalom razlio duboki zov.

* * *

Vesna pogleda mobitel. Nema poruka. Zna da se uzalud nada, Slaven se više neće javiti. Svečano si obećaje da od sada više ne hoda s tipovima koji raskidaju veze preko mobitela.

Djevojka se zavaljuje, vjetrić s mora ugodno rashlađuje. Nebom klize bijeli dinosauri, obično zvani galebovima, klikću, na kamenu se dva otimlju za zalogaj. Vesna uzima mapu s klupe, rastvara je i premeće crteže okamenjenih otisaka preko kojih je brižno izvučena mreža pravokutnika. Na nalazištu, ista je mreža povučena razapetim užadima. Jutros je ekipa čistila daljnjih trideset kvadrata parcele, novootkriveni dio još nije bio iskolčen.

Vesna se trgne iz svojih misli. Profesor Šarić stoji pored klupe, trudi se ne pokazati kako ga zanima što je u mapi. “Znatiželja je odraz inteligencije, profesore”, našali se Vesna. Čak i ako je pomalo nepristojna, pomisli.

“Hvala”, zarumeni se profesor. Vesna se pomakne malo u stranu i to je neizrečeni poziv kojeg on s olakšanjem prihvaća. Šetnja mu se danas čini zamornijom nego inače. Godine ... “Dopuštate?”

Vesna mu pruža crteže, profesor smjesta shvaća da se nastavljaju jedan na drugoga. “Ovo je ono o čemu pričaju?” Vesna kima glavom, cijela Istra bruji o novom nalazištu, stotine otisaka zamrznutih u kamenu. Bar pet vrsta dinosaura i tko zna koliko pojedinih životinja: iguanodoni, sauropod, mnoštvo manjih biljoždera, jedan mesožder.

“Rana kreda”, pokazuje Vesna na crtežima. “Ovo je najvjerojatnije neki sauropod, samo je prošetao. Ovo tu je mesožder, možda megalosaur. A ovo su iguanodoni ...”, Vesna zastaje pred profesorovim zbunjenim pogledom.

“Ja sam ipak negdje drugdje, znate. Engleski, njemački, talijanski ...”

“Oprostite”, nasmije se djevojka, “ponekad se zanesem. Evo”, vadi među papirima nekoliko rekonstrukcija što ih je nacrtala zadnjih dana, u pauzama pažljivog precrtavanja otisaka u mreži. Profesor Šarić kima glavom, zadivljen, kao da ih prvi put vidi.

“Znači, ovo su iguanodonovi otisci?”

“Da, ali ne znamo što znače. Nikad prije nije nađeno nešto slično! Pogledajte kako je izgaženo”, Vesna uzima crtež i uzbuđeno pokazuje. “Ovo je jedna životinja. Prilazi drugoj, manjoj, vidite, to je ovaj trag. A gledajte ovdje”, Vesna preskače nekoliko listova. “Kao da su se okrenuli jedan prema drugome! I kao da su se tako okretali u krug ... Tjedan dana cijela ekipa mozga i nismo izmozgali! Možda nikad nećemo ni znati”, uzdahne djevojka.

Profesor opet uzima crtež i pažljivo promatra. Mršti se, otisci mu se čine nekako poznatima. Kvragu, to može biti samo ... Ali, nije moguće! Pa ipak, da su ljudska stopala, ne bi posumnjao ni na trenutak. Onda jedva čujno zapjevuši i da, to je to, ne može biti ništa drugo, pa pričali što im drago. A dijete to ne vidi, siroto, naravno da ne vidi, ova današnja omladina ... Konačno profesor vraća list papira, zamišljen, ništa ne govoreći. Ali Vesni se učini da se - jedva primjetno - nasmiješio.

* * *

Njeno srce zadrhti! Smjesta je prepoznala zov mužjaka svoje vrste! Odgovorila je, osluhnula, odmah dobila odgovor. Pohitala je preko vlažnog pijeska, zapljuskala kroz valove što su oplakivali žal, rastjerala nekoliko malih letećih gmazova. Gdje je, ne vidi ga, gdje se skriva? Dozove još jednom.

On je iskoračio iz sjene drvenastih paprati, krupan, snažan, smeđeg tijela popruganog bijelim prugama.

Koliko god mu htjela prići i pozdraviti ga, koliko god mu se radovala, Ona ipak zastade, oprezna. Nije ga poznavala, možda čuva svoje krdo i u tom bi slučaju mogao i nasrnuti na neznanku. Gledali su se tako tko zna koliko dugo, skoro nepomični. Nitko više nije izašao iz šume, nikog više nije čula i Ona shvati da je i On sam. Oboje su sami i oboje su nepovjerljivi, ne poznaju se. Svaki bi se nagli pokret mogao shvatiti kao nasrtaj. I zato nepovjerenje. Podozrivost. Samoća.

A onda Ona odluči da više ne može podnijeti samoću.

* * *

Vesna silazi kamenim stubama. Profesor sjedi ispod zida što se izdiže nad malom uvalom, more oplakuje pješčani žal. Kasno je poslijepodne, nekoliko šetača gore na stazi glasno razgovara i smije se. Nad njima, iz krošnje medunca zvonko doziva mali dinosaur. Sjenica.

Kad spazi Vesnu, profesor Šarić ustaje i gubi dah, kao okamenjen.

“Nešto nije u redu?”, Vesna će zabrinuto. Odjenula je haljinu krem boje, preko ramena prebacila laganu bijelu vestu, oko vrata šal od svile. Ništa posebno, ništa sračunato. Profesor se trgne.

“Da li vam se ...”, zastaje, ne skidajući pogleda s djevojke. “Da li vam se ikad dogodilo da ugledate nešto tako lijepo da je bolno? Toliko bolno da vas stegne oko srca ...”

Vesna šuti, ne zna što odgovoriti. Da nema te boli u profesorovim očima, shvatila bi njegove riječi kao neobični kompliment. Ali ... Sad nekako nije sigurna idu li stvari putem kojim želi. Ni sama ne zna kako i zašto, tek, ono što je trebalo biti samo bezazleno, ugodno druženje kojim je htjela razblažiti gorčinu nakon svađa i suza, odjednom prerasta u nešto što je hvata potpuno nespremnom. I ima li prava tako se poigravati sa starim čovjekom? Ili treba ...

“Oprostite mi”, profesor Šarić uzima Vesnu za ruku i vodi je sa stuba na žal. “I ja ponekad trabunjam gluposti. Zbog ovoga sam vas, zapravo, pozvao baš ovamo.”

Vesna tek sad vidi da je profesor sa sobom donio mini-liniju, radio, CD-plejer, zvučnici. “Možda ću vas razočarati, ali gramofon na navijanje bio mi je malo pretežak za nositi.” Vesna se nasmije profesorovoj šali, a on pritisne tipku i pod zidom se razliježe glazba. Valcer, djevojka se ne sjeća da ga je ikad čula, svakako ništa što se vrti u klubovima i na radiju.

“Čajkovski. Nekome možda zvuči sladunjavo, ali iskreno, Strauss mi je davno dosadio. Dopuštate?” Profesor joj nudi ruku, Vesna oklijeva.

“Bojim se da na ovo nisam nikad plesala”, priznaje s nelagodom.

“Samo se prepustite”, nasmiješi se profesor i Vesna popušta. Njenom rukom u njegovoj zastruji toplina nekih prošlih vremena, ne tako davnih poput onih u njenoj mapi, ali svejedno proteklih u nepovrat, vremena ni boljih ni lošijih od ovog danas, ali zauvijek izgubljenih. Profesor je obuhvaća oko struka i vodi žalom, Vesnina stopala nakon par nespretnih koraka sama hvataju ritam i njih dvoje skladno poleti pijeskom, nošeno melodijom valcera, ushićeno u vrtlogu plesa. Svijet oko Vesne i profesora više ne postoji, dinosauri na nebu i more i stabla i toplo poslijepodne, ostaju samo njih dvoje, zamrznuti, učahureni glazbom u nekom svome vremenu što kao da nikada neće proći ...

A onda valceru ipak dolazi kraj i vrtuljak usporava i staje. Vesna, zarumenjena, bez daha, zatetura, ali ostaje na nogama, držana sigurnim profesorovim rukama. “A sad pogledajte tragove, Vesna”, smiješi se profesor.

* * *

Cijeli su dan proveli zajedno, Ona i On, obilazeći obalu i šumu uz nju, hraneći se sočnim izdancima, pojeći se na rijeci. Tek bi tu i tamo, među zalogajima, najprije stidljivo, a onda sve drskije, On svojim rožnatim kljunom dotakao njen vrat. Onda bi je pokušao liznuti po obrazu. Isprva bi mu Ona izmigoljila, zamahnuvši repom kao da tjera dosadna kukca. Jednom ga je čak pokušala i ugristi, napola ozbiljno. On bi odskočio, izmaknuo se njenom repu, izbjegao njen kljun, ali nije se dao otjerati. Pričekao bi, a onda bi joj opet prišao, liznuo je, ovlaš protrljao svoje tijelo o njeno. Ona bi ga tek pogledala, naizgled nezainteresirana, napravila korak-dva dublje u šumu, potražila nešto još sočnije za odgristi, sažvakati moćnim zubima i progutati. A On bi je slijedio, gdje bi odgrizla Ona, odgrizao je i On.

Potom je On poveo nju, još dublje kroz hlad šume, uz rijeku. Odveo ju je do osunčane čistine, tajnog mjesta za koje je samo On znao, skrivenog mjesta, idealnog za podići potomstvo. Upoznavao ju je sa svojim obitavalištem, u šumi na obali mora, cijeli taj dan, sve dok se sjene nisu izdužile i šuma počela tonuti u tamu.

Ona je odjednom zastala, okrenula se, pošla natrag, slijedeći rijeku, a kad je čula šum valova što se lome na plaži, pohitala je. I On za njom.

Na žalu, na samom rubu mora, pričekala je da joj On priđe i uspravila se na stražnje noge. Gledala ga je, mužjaka u punoj snazi, i On je gledao nju, mladu ženku, spremnu da s njime zasnuje krdo. Uspravio se i dodirnuli su se prednjim nogama i stali se okretati, nagonski, u polaganim krugovima, u prastarom ritualu kome nisu shvaćali značenja ni smisla, ali okretali su se, vođeni nečim pradavnim u sebi, jedno oko drugoga, snažnim nogama ugazujući tragove u vlažnome pijesku. Okretali su se dok su nad njima leteći gmazovi klizili sumrakom prije no što će napraviti još jedan krug nad rasplesalim ljubavnicima i vratiti se u svoja noćna počivališta. A Ona i On su plesali, more im je bilo sva glazba koju su trebali. Pjevali su im valovi, svirao im vjetar, pljeskali su im pterosauri svojim kožnatim krilima. Plesali su kao što će plesati još desetljećima, kao što su plesali njihovi roditelji i kao što će im plesati djeca, jednom kad stasaju za ples ...

Negdje u šumi prolomio se gladni urlik mesoždera, ali Ona i On nisu se obazirali, nisu zastajali, ni na trenutak. Sad su zajedno, nerazdruživi, snažni: grabežljivac im više ništa ne može. Plesali su za nova pokoljenja, skladno, kao da su to cijelog života činili, kao da se nisu tek tog jutra sreli. Plesali su u polaganom ritmu kojeg su dopuštala njihova teška tijela, dva tamna obrisa naspram neba, plamtećeg u sutonu.

A onda, pod treperavim zvijezdama, stali su, Ona i On, i prepustili se jedno drugom. Pod njegovom je uspuhanom težinom Ona zaboravila svoje staro krdo, zaboravila zube i smrt i užas. Nagon ju je vodio u budućnost, prema velikom gnijezdu iskopanom u mekoj zemlji i pokrivenom suhim lišćem, i jajima u njemu, i mališanima što će se iz njih izvaliti i rasti pod njenom i njegovom budnom paskom, sazrijevati im pred očima da bi jednog dana i sami zaplesali u beskonačnom ritmu života, smrti i ponovna rađanja.

* * *

Vesna se priljubljuje profesoru uz prsa, njegova šaka počiva na njenoj dojci. Noći su već prohladne, njegova joj se toplina ugodno razlijeva leđima, prija joj njegov dah u kosi.

Trebalo joj je tog poslijepodneva dok shvati, dok je uzela u obzir proprocije životinja, razmak među nogama, dok shvati i dok prihvati. Ali, kolikogod se njen um opirao, kolikogod joj nešto unutra govorilo kako je to nemoguće, nije bilo nikakve sumnje. Njihovi otisci na plaži, u pijesku, otisci njenih i profesorovih cipela ... Vesna ih je zamijenila otiscima iguanodonovih nogu na njenim crtežima: manjih, sigurna je da su bile ženkine, i većih, mužjakovih. Prije mnogo, mnogo milijuna godina te su noge iscrtale analogne otiske kao i profesor i ona tog poslijepodneva. A to može značiti samo jedno: plesali su. Iguanodoni su plesali. Nisu tek izvodili nagonske rituale snubljenja - to ne bi bilo ništa novo, to se već desetljećima pretpostavlja da su radili, dozivali se i šepirili - već plesali!

Zašto? I to je dokazano poslijepodnevnim pokusom. Kad je, ushićena spoznajom, Vesna zagrlila profesora i kad ga je, ni sama još ne shvaćajući što zapravo čini, poljubila. A onda su se zagledali jedno drugome u oči i još se jednom poljubili. Da bi konačno, nakon večere, najbolje koju je Vesna u životu kušala, završili u profesorovu stanu, u njegovoj postelji, u zagrljaju nakon kojeg će Vesna zauvijek promijeniti svoje mišljenje o postarijoj gospodi.

“Ne spavaš?”, profesor joj šapće na uho. Lagano se počinje trljati uz njeno bedro, djevojka s radošću shvaća da noć još nije gotova. Sutra će biti vremena za razmišljati ...

“Muči me nešto.” Negdje u kutu svijesti, Vesna se pita čemu uporno i s jednakim poraznim ishodom psihoanalizira svaku vezu u kojoj se nađe? Zašto se jednostavno ne prepusti, do kraja, bez zadrške, bez sumnje, zašto ne posluša srce što joj šapuće kako je najzad našla ono što već dugo traži?

“Što?”, profesor ljubi Vesnin obraz, rukom joj mijesi dojku, tijelom joj počinje mravinjati, disanje im je sve ubrzanije. Vesna mu se okreće, gleda ga u oči, ljube se, ona mu se rastvara, prepušta strasti, stenje pod njegovim poljupcima, u sebi zahvaljuje nekim davnim grdosijama što su joj sasvim neočekivano, milijunima godina nakon svoje smrti, pomogle naći novu ljubav.

I kasnije, u smiraju, dok prstima mrsi profesorovu znojnu kosu i polaže mu nježni poljubac na čelo: “Iguanodoni. Tko im je svirao valcer?”


Ovo je priča iz zbirke Priče o dinosaurima s Festivala fantastične književnosti, Pazin / Bale, 2009.

Those who want to read a somewhat expanded version in English, it is available here:
http://www.smashwords.com/books/view/77705




It is a story in the anthology Extinct Doesn't Mean Forever edited by Phoenix Sullivan and available here:
http://www.amazon.com/Extinct-Doesnt-Mean-Forever-ebook/dp/B004SUOWMU