Na današnji dan,
4. veljače 1976, osnovano je Društvo za znanstvenu fantastiku SFera iz Zagreba,
prvo takvo društvo u Hrvatskoj. U tom trenutku, SFera još nije samostalno
društvo, već Sekcija za znanstvenu fantastiku pri Astronautičkom i raketnom klubu
Zagreb (ARKZ). Do reorganizacije i osamostaljena Sekcije, te preimenovanja u
SFeru (ime predložio Oliver Franić, po njegovim riječima izvorno za časopis
koji će postati SIRIUS), doći će u prvoj polovini 1977.
Kako sam spominjao u više navrata
baveći se hrvatskim SF-om, zanimanje za znanstvenu fantastiku u nas počinje
ozbiljnije tijekom 1950-ih, a posebno potkraj tog desetljeća i 1960-ih. Vrijeme
je to, s jedne strane, prvih spektakularnih uspjeha u svemirskim programima hladnoratovskih
suparnika, ali i industrijalizacije i urbanizacije hrvatskog i jugoslavenskog
društva, uz koju je išao i naglasak na razvoj obrazovanja i znanosti. Na
prijelazu 1950-ih na ‘60-e počinju se u nas ozbiljnije, u sklopu tematskih
biblioteka, objavljivati prevedena djela svjetskih majstora znanstvene
fantastike, te romani domaćih autora, posebno tandema Bjažić-Furtinger i Angela
Ritiga. Taj interes održavati će i program Apollo, te istraživanja nakon njega,
s kojima ulazimo u 1970-e. Godine 1972. organiziran je Sajam naučne fantastike,
manifestacija što se održavala u Zagrebu i Beogradu.
Nemam se namjeru ovdje osvrtati na
trenutak osnivanja Sekcije, kasnije SFere, iz jednostavnog razloga što tada
nisam bio prisutan tim događajima (u SFeri sam od 1988). Ono što me zanima
postignuća su SFere na polju domaće znanstvene fantastike u zadnjih 40 godina.
Mislim da mogu sasvim slobodno ustvrditi da bez SFere - iako ona poodavno nije
jedini klub u nas, niti jedini koji organizira konvencije i objavljuje publikacije
- današnjeg hrvatskog SF-a kakvoga znamo ne bi bilo.
1.
U ljeto 1976.
izlazi prvi broj legendarnog Vjesnikova SIRIUS-a, u kome su od samog
početka kao suradnici u uređivanju sudjelovali članovi tada još Sekcije. SIRIUS
se pokazao kao ključna publikacija za razvoj domaće znanstvene fantastike, jer
je našim autorima otvorio vrata praktično od početka. Kao časopis za znanstvenu
fantastiku, SIRIUS je prepoznat i u Evropi. Njegov najveći značaj, osim
predstavljanja vrhunskih stranih autora, stvaranje je (jer pisci se stvaraju,
između ostalog, i mogućnošću objavljivanja) nove generacije pisaca što su
stasali u periodu od sredine 1970-ih do gašenja časopisa 1989.
Osim toga, SFera od siječnja 1977.
pokreće i fanzin Parsek, koji živi i danas, i također ima značaj kao
mjesto gdje mnogi mlađi i neiskusni pisci (kao i oni već afirmirani) mogu
objavljivati svoje tekstove.
Raspad Jugoslavije 1991. označava
bitnu prekretnicu i smjenu generacija, kako u SFeri, tako i u hrvatskoj SF
književnosti. Do početka 1992, glavnu ulogu u Društvu preuzimaju članovi koji
su u njega došli koncem 1980-ih, dok se stariji članovi uglavnom povlače iz
SFere. Slična priča odigrala se i u našem SF-u. Tzv. SIRIUS-ovska
generacija skoro je potpuno zašutjela, a njezino je mjesto, prvenstveno u
časopisu FUTURA od 1994. zauzela (zaslugom tadašnjeg urednika Krste
Mažuranića, sferaša od početka) sasvim nova generacija, rođena plus-minus
sredinom 1960-ih. U tom turbulentnom periodu (1991-1994) SFera je kroz
književne radionice i Parsek poslužila kao uzgajalište novih talenata,
za koje je trebalo naći nova mjesta objavljivanja, nešto što će dopuniti FUTURU,
biti prostor za eksperimente i/ili načinjanje u tom trenutku vrlo škakljivih
tema.
Pa je tako u okrilju uglavnom
neformalnih sastanaka članova SFere osmišljena ideja godišnje zbirke. Prva, pod
uredničkom palicom Darka Macana, bila je slavni i prijelomni Zagreb 2004
iz proljeća 1995, koja je postavila standarde dotad neviđene u hrvatskom SF-u.
Ta je zbirka bila prethodnik tzv. sferakonskog niza, zbirki koje se objavljuju
- do dana današnjega - svake godine za SFeraKon i distribuiraju uračunate u
cijenu kotizacije. Ovaj mehanizam distribucije zapravo je posljedica slabe
komercijalne prođe Zagreba 2004, a inspiriran je zbirkom koju su Škoti
objavili i dijelili na isti način na Worldconu 1995. u Glasgowu, na kojem je
bila prisutna poprilična “delegacija” iz SFere.
“Sferakonski niz” praktično je
stvorio suvremeni SF u Hrvata, prije svega time što je teme znanstvene
fantastike pripovjedno i likovima smjestio u našu sredinu, suvremenu ili
buduću. Prosjek literarne kvalitete bio je znatno viši od većine onoga što se
od hrvatskog SF-a čitalo na stranicama SIRIUS-a, pa čak (od sredine
1990-ih) i FUTURE, a našlo se mjesta i za književne eksperimente, kojima
komercijalni časopisi po prirodi stvari nisu baš skloni.
Sferakonskim zbirkama pridružila su
se od 2003. do 2005. i tri kola Biblioteke SFera, niza od 12 autorskih zbirki
tada najaktivnijih i najboljih hrvatskih pisaca SF-a, koji je objavljivalo
poduzeće Mentor, a iza koga su stajali Tatjana Jambrišak (kao vlasnica) i Darko
Macan, opet kao urednik. Oboje, naravno, u to vrijeme nezaobilazni sferaši.
Iz SFere, preciznije na SFeraKonu
2004, iznjedrila se i ideja jedne ozbiljne antologije hrvatske SF novele. Posao
je to kojega smo sljedeće dvije godine žvakali Tomislav Šakić i ja, a rezultat
je obimna knjiga Ad astra, 40 najboljih hrvatskih SF pripovjedaka u
periodu prethodnih 30 godina, referentni rad za svakoga tko želi proučavati ta
tri desetljeća stvaranja modernog SF-a u nas.
Od 2008, SFera objavljuje godišnje
po jednu autorsku zbirku, koja je ili autorski prvijenac, ili pregled rada
nekog od veterana našeg SF-a. Konačno, SFera je na sebe preuzela, a u suradnji
s firmom Hangar 7, objavljivanje časopisa UBIQ, nakon što se Mentor
povukao iz aktivnog nakladništva. UBIQ, kojeg uređujemo Tomislav Šakić i
ja, postao je novo mjesto okupljanja kvalitetnih žanrovskih autora, prvo iz
Hrvatske, a u zadnjih nekoliko brojeva i sa šireg prostora bivše Jugoslavije, a
svojom je kvalitetom prepoznat i u evropskim okvirima (nagrada kao najbolji
časopis na Euroconu u Stockholmu 2011). UBIQ je pružio priliku novoj
generaciji pisaca, stasalih u zadnjih desetak godina, ali je bio i poticaj da
se reaktiviraju (neki manje, neki više) i autori(ce), kojih nije bilo za čitati
još od gašenja SIRIUS-a i ranih 1990-ih.
Očito je iz navedenog (a tko sumnja,
neka čita naslove iz pobrojanih biblioteka/projekata/publikacija i sam se
uvjeri) kako je SFera, bilo kao ishodište literarnih inicijativa i projekata,
bilo kao neformalno okupljalište autora i urednika, bilo kao krug iz koga su na
suradnju zvali drugi nakladnici, odigrala presudnu ulogu u stvaranju hrvatske
SF književnosti. Kako bi suvremena SF literatura u Hrvata izgledala bez SFere,
teško je reći. Napravimo, međutim, sljedeći misaoni eksperiment: iskrižajmo iz
bibliografije hrvatskog SF-a (prijevodi nas tu ne zanimaju!) sve ono što je
napravila SFera, što je objavljeno u njezinom krilu, ili je iz njega na ovaj
ili onaj način niknulo, pa pogledajmo što je ostalo. Nije da baš nema ništa,
ali odjednom se hrpa jako, jako smanjila.
2.
Po mom mišljenju,
druga najznačajnija aktivnost SFere i njezino nasljeđe u hrvatskoj znanstvenoj
fantastici i našem fandomu je SFeraKon.
Spomenuo sam već Sajmove naučne
fantastike koje je organizirao Želimir Koščević. Prvi je bio 1972, a drugi
1977. i baš njega smatra se na neki način pretečom najstarije SF konvencije u
Hrvatskoj i Jugoslaviji - SFeraKona, s tada vrlo bitnim podnaslovom “Dani
znanstvene fantastike u Zagrebu”.
SFeraKoni su krenuli početkom
1980-ih (moj prvi bio je 1988) i rasli su sve do danas. Od osamostaljenja,
konvencije po Hrvatskoj niču maltene kao gljive poslije kiše: neke su se
ugasile, neke se održale, pojavilo ih se i nekoliko sasvim novih, te toliki
broj konvencija predstavlja omanji fenomen u zemlji u kojoj se domaći SF,
koliko možemo zaključiti, ne čita baš jako. Htio to netko priznati ili ne (jer
naravno, najbolja je konvencija ona koja se održava u mom gradu - ni ja nisam
sasvim imun od lokalpatriotizma), SFeraKon je vjerojatno poslužio kao uzor i
mjerilo većini ostalih hrvatskih konvencija. Ne ulazeći sad u uspoređivanje
podataka o broju posjetitelja, SFeraKon ostaje među najposjećenijima, a uvjeren
sam kako je i najbogatiji programom.
Predavanja, projekcije, okrugli
stolovi, tribine, strani počasni gosti, izložbe, aukcija, dječji natječaji,
igre, nagrada SFERA, sadržaji su koje se svake godine osmišljavaju u SFeri, a
organiziraju ih i u njima sudjeluju kako članovi SFere, tako i članovi drugih
klubova, kao i osobe sasvim izvan fandomskih krugova.
SFeraKoni su imali svoje uspone i
padove, po prirodi stvari ovisni su o dobroj volji ljudi izvan Društva
(prostor, sredstva), ali sama činjenica da se manifestacija uspjela održati u
jednom vrlo kolebljivom vremenu, financijski ali i ideološki ne nužno sklonom
SF-u, kao i da se virus organiziranja konvencija iz Zagreba proširio skoro
cijelom Hrvatskom (nekoć Kutina i Osijek, sada Pazin, Opatija, Rijeka,
Slavonski Brod, Split, uz još manifestacija vezanih uz SF/F, a koje nisu
klasične konvencije, npr. u Zadru), razlog su za zadovoljstvo.
SFera je uspjela u svojoj povijesti
organizirati i dva Eurocona. Prvi je bio Ballcon iz 1986, odvojen od SFeraKona,
a drugi je bio vrlo uspješni Contact - SFeraKon/Eurocon iz 2012, koji je u
evropskim SF krugovima ostavio i više nego izvrstan dojam, a čija se pojedina
rješenja zadnjih godina kopiraju na nekim evropskim konvencijama. Da, spomenimo
i nesuđeni Eurocon iz 1992, koji je zbog rata prebačen (po mom mišljenju,
sasvim nepotrebno) negdje u Njemačku.
Nakon uspjeha Eurocona 2012, opet se
pojačano aktualiziralo pitanje dovođenja Worldcona u Zagreb. Na toj temi koplja
su se lomila još 1990-ih, a tadašnje kandidiranje Zagreba ostalo je mnogim
posjetiteljima Worldcona u dobrom sjećanju. Međutim ...
Osobno sam mišljenja da nismo
spremni za suvremeni Worldcon, koji sada već raste na manifestaciju od preko 10
000 ljudi (a onda dođu poljske konvencije od 30 000 ljudi, pa se i Worldconi
mogu sakrit!). Na takvom projektu mora raditi, u pripremi i na licu mjesta,
nekoliko stotina ljudi, budžet mu je milijunski (i to ne samo u kunama!), a
Zagreb i Hrvatska, čini mi se, jednostavno nigdje nemaju izgrađen objekt poput
konvencijskih centara na koje su navikli posjetitelji Worldcona, a posebno oni
koji odlučuju gdje će se Worldconi održati. Vidio sam materijale u kojima je
predstavljen jedan takav centar (Dublin) - tu ima pedesetak odvojenih dvorana
kapaciteta od cca 20 do nekoliko tisuća sjedala, uz ogromne površine predvorja,
sve pod jednim krovom. Da ne govorimo da se traže i hoteli s kapacitetom da
prime sve goste, po mogućnosti u sastavu, čitaj fizički spojeni, s
konvencijskim centrom. Mislim da nemamo objekt za Worldcon, pitanje je i
financiranja, a bojim se da bi cjelokupni hrvatski fandom naprosto izgorio u
samom organiziranju, s posljedicama koje bi mogle biti nesagledive. Povijest
poznaje bankrotirane Worldcone i to vjerojatno nije nešto što si SFera, niti
svi ostali koji bi bili angažirani na takvom projektu, želimo.
S druge strane, nije da Worldcon u
Zagrebu ne bi imao posjetitelja. Ako bi priliv Amerikanaca bio manji, tu je
cijela srednja i istočna Evropa, kojoj bi to bila prilika da uživa u glamuru
velike SF konvencije uz male putne troškove (Oleg bi vam tu mogao dati savjet
ili dva, ako stvarno morate skresati izdatke!).
Naši uspjesi u Evropi, te činjenica
da je Zagreb u zadnjih nekoliko godina iskočio kao
turistička
destinacija, prilika su koju bi SFera mogla iskoristiti baš u pripremi
manifestacija evropskog značaja. Ovo ostaje tema za daljnja razmišljanja.
3.
Iako su
nakladnički program i SFeraKon ono po čemu je SFera najvidljivija prema van,
sama činjenica da postoji okupljalište ljubitelja, poznavatelja i stvaratelja
znanstvene fantastike vrlo je bitna. Književni klubovi, filmske i TV tribine,
uspješna scenaristička radionica, sve to na redovnoj osnovi, temelji su na
kojima se može graditi nove programe i projekte. Ono što je SFera u hrvatskom
SF-u napravila u proteklih 40 godina osnova je i uzor za daljnji rad.
A okolnosti pod kojima se u SFeri radi
i stvara cijelo su to vrijeme nepovoljne. Od hiperinflacije ‘80-ih i međurepubličkih
previranja koja su završila ratom, do najsvežije kontaminacije hrvatskog
društva talogom (jer to se više ne da drugačije nazvati, barem ne ako želimo
ostati pristojni) s lijeva i desna, djelovali smo u uvjetima koji bi zatukli
mnoge. Hrvatska tzv. službena kultura nikad nije bila sklona žanrovskoj
književnosti, pa ni SF-u. To ukratko znači skoro potpuni izostanak valorizacije
izvan žanrovskih krugova. S druge strane, hrvatski SF nije komercijalan. Ne
prodaje se, niti manifestacije imaju toliku posjetu, da bi mogao biti
financijski samoodrživ. Ovisni smo o sustavu potpora, i za financiranje
nakladništva, i za održavanje konvencija. A u ekonomskim uvjetima u kojima smo,
te se potpore smanjuju i njihovo presušivanje nas uopće ne treba čuditi.
Posebno kad nam se iznova nameće duhovna i kulturna klima u kojoj se bojim da bi
se na znanstvenu fantastiku - ono što SF, pa i fantasy i horror, treba
biti: sredstvo kritičkog propitivanja sadašnjosti i položaja ljudskog bića u toj
sadašnjosti - moglo gledati, recimo to otvoreno, sumnjičavim pogledom.
Usprkos tome, vjerujem da će SFera i
njezini projekti nastaviti živjeti i razvijati se. Vjerujem u SFeru, u
prijateljstva stvorena u njoj, u osjećaj koji svakog utorka tjera preko cijelog
grada na susret s poznatim licima, bez kojih bi život bio siromašniji. Teško je
reći u kom smjeru ćemo ići, svi mi u SFeri i u žanru koji volimo, ali upravo je
u nepredvidivosti ljepota budućnosti.
O da, skoro sam zaboravio! Utorkom
od osam. IV. Podbrežje 5, na Kajzerici.
