Palestina

Jajce

Da se podsjetimo starih dobrih vremena, ne da bismo za njima plakali, već da bismo imali ideju da nas vodi u izlazu iz ovog s(t/r)anja.

Irbis na Moderna vremena Info

Evo kritike Matka Vladanovića na Moderna vremena Info:
http://www.mvinfo.hr/izdvojeno-kritike-opsirnije.php?ppar=6575

Asteroid

“Dobro, i što gledamo?” Na zaslonu crnina svemira, promatram je već nekoliko minuta. Na drugom zaslonu, što glumi prozor, pada vatra. Hermes Mons eruptira, sedam kilometara visoki vulkan bljuje lavu i pepeo. Mi smo na sigurnom, ukopani u zapovjednom središtu sto metara pod zemljom, 2300 kilometara daleko. Ali zato imamo pogled iz prvog reda. Definitivno zanimljiviji prizor od onog u kojeg napeto bulji moj sugovornik, doktor Metzel.

“Ovo!”, upozori me on. Kamera klizi prema gore, u kadar ulazi asteroid posut bezbrojnim kraterima. Jedan, na jednom kraju asteroida, je velik: izdvaja se od ostalih. Kamera se približava asteroidu, on raste u vidnom polju. U kutu, crvene brojke ispisuju laserski izmjerenu udaljenost. Metzel ne skida pogled sa zaslona.

“Dimenzije?”, pitam. Udaljenost se smanjuje, gromada je povelika, nepravilnog oblika. Krumpiroid, kako bi to opisao jedan moj poznanik.

“Sedamdeset puta 43 kilometra, kapetane McKinley”, odgovara mi Metzel. “Zaokruženo, naravno.”

Kimam glavom. Prolazi nekih pet minuta. Kamera je sve bliže i bliže, Metzel sve napetiji. Asteroid je ispunio cijelo vidno polje, a i dalje se polako približava: sonda na kojoj je kamera ne žuri. Dvije minute kasnije, sonda je nad sivom površinom, daljinomjer očitava 327, 326, 325...

“Evo, sad će”, Metzel kao da mi najavljuje glavnu točku programa. “Sad!”

Sve je gotovo u manje od sekunde: trepneš i propustio si. Kao da je nešto sunulo s površine asteroida i onda slike više nema. Samo snijeg, kako je sonda prestala odašiljati.

“324 metra”, obaviještava me Metzel.

“Veselo”, primjećujem.

* * *

“Što god to bilo, kapetane”, Metzel otpija kavu, “uništilo nam je sondu. A mi smo tek siromašna rudarska kolonija, nemamo sondi za rasipanje.”

Bacam još jedan pogled na fotografije koje se dalo izvući iz snimke. Ni iz njih nije jasno što je uništilo sondu. Objekt je skoro potpuno neraspoznatljiv, moglo bi biti bilo što. Raketa? Katapultirani komad stijene? Nešto treće?

“Da ne govorimo o pitanjima sigurnosti”, dodaje pukovnik Opik. On je na koloniji zadužen za sigurnost. Znam što mu je na pameti: što ako je asteroid prerušeni ratni brod? Tko zna čiji? Za brojne davne civilizacije znamo tek da su postojale, njihove artefakte nalazimo posvuda. Neki od njih nesumnjivo su bili vojni, a dovoljno sam upućen da znam kako Opikova nelagoda nije bez osnova. Prilično je zastrašujuće ići rudariti na asteroid, a onda shvatiti da ste u dometu nepoznatog ratnog stroja što vas smatra neprijateljem.

“Planiramo poslati još jednu sondu, kapetane McKinley”, ubacuje se Metzel. “Imamo jednu staru, skinuli smo s nje sve osim najnužnijih sustava. Htjeli bismo da je vi pratite i snimate što se događa.”

“Iz mog broda?” Metzel i Opik gledaju me bez riječi. Da, očito im se ne žrtvuje ni jedan brod s kolonije. Kao što je isto tako očito da ću na svom brodu biti sam. Dobro, nisam uzalud bio u izviđačima. Samo, to košta. Trljam desni palac o kažiprst, rade frit-frit-frit. Opik uzdiše, vadi iz ladice svog stola ispunjenu novčanu doznaku, treba samo potpis. Bacam pogled, iznos je pristojan. Kimam, posao je dogovoren.

Na zaslonu što simulira prozor, erupcija je u punom jeku, nebo kao da je u plamenu. Pada vatra.

* * *

Asteroid je udaljen 53 kilometra, teleskopska kamera na mom brodu projicira mi sliku na monitor u kabini. Vidim sondu na 400 metara od mene, naprijed i lijevo. Autopilot prati malu svijetlu točkicu u stopu. Ja se usredotočujem na kamere, svoje i one sa sonde.

Na prvi pogled, asteroid k’o asteroid, sreo sam takvih na stotine. Da nisam vidio što sam vidio, prozujao bih pored njega ni ne osvrćući se, zainteresiran samo da nismo jedan drugome na putu. Ali siva stijena posuta kraterima skriva prijetnju. Opasnost.

Očitavam detektore. Nikakvih zračenja, asteroid ne emitira ni u jednom dijelu spektra. Kako je onda otkrio prvu sondu? Njeno je uništenje bilo trenutačno. To znači precizno navođenje. Radar? Ratni brod bi ga imao. S druge strane, ratni brod bi održavao radijsku tišinu. Ako je u tajnoj misiji. Prikrivao bi se. Glumio da je stijena, u kojoj se skriva, uistinu samo stijena. Ne bi uništio sondu i tako skrenuo pažnju na sebe.

Nepoznati brod na tajnom zadatku? Čiji je zapovjednik, tko god i što god bio, izgubio živce i napravio ozbiljnu grešku? Možda ograničena umjetna inteligencija? Previše je tu upitnika. Na trenutak se pitam nije li trebalo zvati Flotu, pa neka oni dalje razbijaju glavu. Imaju i čime ispitati i čime razvaliti.

Ali, Opik je imao pravo. Najbližim bi jedinicama trebala barem tri standardna tjedna da stignu. A asteroid ide svojim putem. Osim toga, ljudi na izoliranim kolonijama često vole svoje probleme rješavati sami, samo ako mogu. Nisu svima dragi Flota i Konvencije, smatraju ih nečim nametnutim, tuđim, nečim s čime se nema posla. Ja imam svoje mišljenje, ali držim ga za sebe. Ne svađate se s ljudima koji vam nude plaćeni posao.

Proučavam kartu asteroida napravljenu iz snimki s prve sonde. Rezolucija je sasvim solidna, tražim bilo kakve naznake oružanih sustava, sustava za rano otkrivanje, komunikacijskih sustava, bilo čega. Na snimkama ih ne nalazim. A prva sonda nije bila uništena naslijepo. Postajem zabrinut gotovo kao i Opik.

Jer, gdje je jedan takav asteroid, lako je moguće da ih ima još...

* * *

Pustio sam sondu neka odmakne i zadržao se na tri kilometra od površine asteroida. Takav sam pristup dogovorio s Metzelom: od izviđača ima koristi samo ako se živ vrati da izvijesti što je vidio. Snažne kamere prate sondu, na monitorima promatram snimke kao da letim tik uz nju.

Sonda je na 650 metara od površine asteroida. Na jednom monitoru prikazuje se što snima njena kamera. 640 metara. Odjednom, kao da mi se učinilo da se na sivoj stijeni pojavila crna točka. Sjena sonde? Nemoguće, svjetlo pada s druge strane. 620 metara. Bacam pogled na monitore. 610 metara. Siva površina asteroida sve je bliže i bliže. Crna točka izišla je iz kadra. 580 metara. Usmjeravam jednu kameru s broda tako da snima tlo otprilike ispod sonde. 550 metara.

Nalazim svoju crnu točku. 500 metara. A onda se javlja još jedna! Kao da se u sivoj otvorila crna rupa. I još jedna!

478 metara. K vragu! Hoću se primiti daljinskog i odmaknuti sondu.

453 metra. Prekasno!

432 metra.

S površine asteroida, iz središta jednog manjeg kratera, izlijeće nešto poput pipca. Munjevito! Ne vjerujem svojim očima, u sekundi pljusne o sondu. Očekivao bih da će je odbiti, da će sonda od udarca odletjeti u svemirski beskraj, ali ne! Pipac se vraća jednako munjevito kako je izletio, vukući sondu za sobom. I onda i pipac i ona nestaju u asteroidu!

Gledam što snimaju kamere, sve se odvija nevjerojatno brzo. Jedva stižem uhvatiti kako se za sondom i pipcem u središtu kratera zatvara otvor. Izgleda mi poput kakvih usta.

Ja sam i dalje na 3000 metara, oči mi plešu po monitorima. Asteroid se vratio u normalu, crne točke su nestale. Puštam neka kamere snimaju i dalje, a na monitorima vrtim što je snimljeno. Na tri snimke dobro se vidi pipac kako izlijeće. Usporavam snimke, gledam kadar po kadar. U krateru, točno u središtu, otvaraju se usta. I onda izlijeće pipac, nepogrešivo ciljajući sondu. Pogađa je. I zatim se vraća, sa sondom koja kao da se zalijepila na njegovu kraju.

Cijeli prizor mi je odnegdje poznat. Gdje sam ga vidio? Pokušavam se prisjetiti... Pa da!

Kameleon! Zemaljski kameleon!

Na Zemlji sam bio tri puta, u prolazu - istovari teret, utovari teret, dva tjedna najviše. Nisam odlazio u tamošnje tropske šume. Ali vidio sam snimke nepomičnog guštera krupne glave kako se nogama i repom drži za granu. Savršeno miran i prikriven. A onda na susjednu grančicu sjeda skakavac. Gušter se polako namješta, oči se okreću kako odmjerava udaljenost. I onda jezik, ljepljiv na vrhu, izlijeće van brže no što oko stigne pratiti, pogađa kukca i vuče ga i velika se usta zatvaraju i kameleon guta plijen.

Asteroid nije asteroid, shvaćam. Asteroid je MPO, međuplanetarni organizam. Grabežljivac prerušen u stijenu izrovanu kraterima. Odakle je došao? MPO-i su najslabije ispitani organizmi u cijeloj poznatoj galaksiji. Većina vrsta je izuzetno rijetka, viđaju se nekoliko puta u sto godina. A svi su izuzetno otporni. Moraju biti da bi preživjeli negostoljubivi svemir.

Sumnjam da su kameleonskom asteroidu preda mnom glavni plijen rudarske sonde. Možda je zalutao u ovaj dio galaksije. Možda se hrani nečim što nismo otkrili. Time neka se bavi netko drugi. Ja sam zagonetku riješio, preostaje mi...

Odjednom, asteroid se okreće. Sam od sebe! Organizam sigurno negdje izbacuje plin pod tlakom, kao da ima manevarske rakete. Nemam vremena ni razmisliti više o tome, kad shvaćam da se onaj najveći krater kreće prema meni. I to brzo! 

Mali plijen - mala usta. Veliki plijen - velika usta!

Bacam se za upravljač, palim retro-rakete. Što dalje odavde! Tri kilometra se čini sigurnom udaljenošću, ali sjećam se zemaljskih kameleona, jezičine su ime itekako dulje od tijela. A astreoid je dug 70 kilometara! 

Što dalje!

A onda se velika usta otvaraju u krateru. Iz crnog otvora sune prema meni pipac - ne, ne pipac, jezik. Njegov vrh juri za mnom. Sustiže me, ne ubrzavam dovoljno... 

Nagonski mu okrećem trbuh broda. Jezik me pogađa, baca me u sjedalu kako me vuče u krater, zalijepljenoga tko zna čime. Vuče me brzo, skoro kao sondu, bez obzira na razliku u masi. A ja nabijam rakete do maksimuma. Treba se otkinuti od jezičine! Kad me uvuče u krater, bit će kasno. Sigurno ima nekakve zube kojima će me samljeti kao od šale.

Ljepilo ne popušta! I mišići jezika mora da su nevjerojatno snažni, sile bi inače iščupale jezik iz usta. I tako se igramo povlačenja konopca, moj desantno-transportni brod i ogromno čudovište skriveno u asteroidu. Ni sam ne znam koliko to traje, rakete me pokušavaju otrgnuti iz smrtonosne klopke. 

Odjednom, nešto se lomi. Čujem stenjanje metala i prasak i slobodan sam! Rakete me tjeraju od asteroida. Istovremeno mi uši probija zavijanje sirene, u praznom prostoru za teret nastupila je eksplozivna dekompresija. Teška pregradna vrata zatvaraju se uz potmulu tutnjavu, u djeliću sekunde sve je hermetički zatvoreno. Prostor za teret ispražnjen je od zraka. Ostatak broda - prostor za posadu i putnike - siguran je.

Odmah shvaćam što se dogodilo. Konstrukcija nije izdržala, jezik je otkinuo vanjsku oplatu i kostur i unutarnju oplatu. Na trbuhu imam rupetinu. Koliku, tek ću vidjeti. Ukratko, pametniji je popustio! 

Bacam pogled na monitore, jezik se vraća u usta, veliki se krater zatvara. A ja okrećem brod i, dalje snimajući, žurno ostavljam asteroid za sobom. Treba se odmaknuti, tko zna koliki je domet jezika.

Znam da u koloniji neće biti nimalo oduševljeni. O ovome će se morati izvijestiti Flotu. A ubuduće će svakom asteroidu morati prilaziti s pažnjom. 

Jer, nikad se ne zna u kome se možda skriva kameleon!

UBIQ 11

UBIQ 11 je od jučer dostupan na Interliberu, na štandu Mentora u paviljonu 6. Stariji brojevi (oni koji već nisu rasprodani) dostupni su po dam-samo-da-proda cijenama! Navali narode, još malo pa nestalo! Boljeg SF-a u Hrvata nema!

SF u Booksi: regionalni SF

Dana 20. studenoga bit će održana nova tribina iz serije SF u Booksi, s temom regionalne znanstvene fantastike. Gost će biti beogradski pisac, urednik, nakladnik i prevoditelj (ne nužno tim redoslijedom) Goran Skrobonja. http://www.booksa.hr/program/booksa/sf-u-booksi-znanstvena-fantastika-u-regiji

Zvonimir Furtinger: in memoriam

Na jučerašnji dan, prije sto godina, rodio se Zvonimir Furtinger, pionir hrvatske znanstvene fantastike, strip scenarist, novinar, feljtonist i još puno toga. Više o Furtaču možete pročitati u zbirci njegovih novela Psihophor i u tekstu u UBIQ-u 11, koji je upravo izašao. (crtež Jules Radilović)

Irbis na Interliberu

Čort je potpuno poludio! Neka idem - u po bijela dana - na Zagrebački Velesajam, na Interliber, među hiljade ljudi. Posao? Idi prvo u paviljon 5, na štand Zagrebačke naklade. Tamo će mi dati što da prenesem. A onda u petak, u 16:30, u autorski kutak u paviljonu 6. Tamo neka tražim nekog tipa, nosi naočale, ima bradu, u kariranoj košulji. Navodno u ženskom društvu. Navodno potpisuje neki svoj roman, Irbis ili tako nešto. I sve to neka obavim sam samcijat. Arnold, jasno, nije pri ruci: traži priručnike o održavanju mehanizama za robotske ruke s beskonačno SSG. Tigrica utjeruje zaštitu od prodavača hrenovki, a Babu da ni ne spominjem, liječi reumu u toplicama. Bolje da je nema, što god napravila, mrtvi bi se brojali u stotinama. Navodno je i Starac tu, prerušen u burku na štandu ahrm-stanskog kulturnog centra. Fale još samo bruslijevci, pa da društvo bude kompletno. Mislim, ludilo! Pa ipak, osjećam da će biti zabavno...

Ustajte, vi, zemaljsko roblje!

Na današnji dan izbila je Oktobarska revolucija. Da, mnoge su njene postavke ubrzo iznevjerene na najbrutalniji način, ali cjelokupno povijesno iskustvo od 1917. do danas jasno nam ukazuje da nema drugog puta prema slobodi i rušenju eksploatatorskih sistema do onog koji su trasirali Lenjin i boljševici. Ni jedan lopov neće sam vratiti ono što je ukrao od naroda!

Džaba vam novci, moji sinovci

Da se razumijemo, ne tvrdim da je Obama neki wunderpresident, ali Romney kao predsjednik, sparen s talibanima koji i dalje imaju većinu u Kongresu, je nešto što se vjerojatno ne bi dalo podnijeti. Ako ne bi bilo i opasno po sve nas. Podsjećam, i nacisti su se dokopali vlasti na izborima...
Da, možda je svejedno tko je u Bijeloj kući, ali veseli vidjeti kako su neki kapitalisti, koji su za Romneyja pljunuli obscene svote novca, taj novac bacili u vjetar. A za neke bitne promjene u US-of-A nisu više dovoljni izbori svake četiri godine. Tu treba jača medicina.

Petra Mrduljaš Doležal: Prstenovi koji se šire

 

Nakon više desetljeća skoro potpunog zanemarivanja spekulativne fikcije u našoj književnoj teoriji, primjećujemo u zadnje dvije godine niz knjiga posvećenih sveprisutnom fenomenu fantasyja, koje bjelodano pokazuju kako se takav odnos u našoj akademskoj zajednici bitno mijenja.

Podsjetimo, prvo je u izdanju Mentora iz Zagreba objavljena knjiga Kad je svijet bio mlad Zorana Kravara (2010). Potom je Algoritam 2011. objavio knjigu Marijane Hameršak Pričalice - o povijesti djetinjstva i bajke (vidi osvrt na ovom blogu!), koja se, doduše, ne bavi fantasyjem, već recepcijom bajke u Hrvatskoj kroz 19. stoljeće, ali se dotiče tog žanra makar rubno. Konačno, ove godine objavljene su dvije knjige. Prva je bila Prstenovi koji se šire Petre Mrduljaš Doležal (Algoritam), te najnoviji Mentorov naslov Preživjeti Potop Darka Suvina, u kojem se ovaj vrhunski svjetski teoretičar znanstvene fantastike kroz tri eseja morao, premda naizgled nevoljko, uhvatiti u koštac s fantasyjem.

Ovdje nas zanima knjiga Petre Mrduljaš Doležal Prstenovi koji se šire, s podnaslovom Junačka potraga u djelima J. R. R. Tolkiena. Petra Mrduljaš Doležal diplomirala je 2003. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu komparativnu književnost i engleski jezik, a doktorirala je 2010. na studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture. Predavačica je na Odsjeku za kroatistiku, te prevoditeljica s engleskog. Teorijske je radove objavljivala u Književnoj republici i Ubiqu.

Iako Tolkien ni u kom slučaju nije začetnik fantasyja, činjenica je da su upravo njegova djela - a Petra Mrduljaš Doležal se u svojoj knjizi prvenstveno bavi Gospodarom prstenova i Hobitom, a u manjoj mjeri Silmarillionom i drugim posthumnim naslovima - postigla komercijalni uspjeh i u značajnoj mjeri oblikovala današnju percepciju tog književnog žanra, njegovu produkciju, te sve prateće manifestacije.

Pošavši od definicije žanra - a fantasy se ovdje rabi u značenju high fantasy ili visoka ili junačka fantastika - te odnosa prema pojmu fantastike u književnosti općenito, Mrduljaš Doležal nedvojbeno pozicionira Tolkiena u samo središte fantasyja. Pozabavivši se prvo odnosom kritike prema žanru, autorica iz poglavlja u poglavlje - knjiga je podijeljena u tri dijela s ukupno 20 poglavlja - iscrpno i na nadasve zanimljiv način prolazi Tolkienovim opusom, njegovim izvorima (Beowulf, Kalevala, Arturijanski ciklus, Nibelunzi...), prethodnicima i suvremenicima, smještajući ga u širi kontekst mita, iskonskih prapriča i obrazaca koji su u svojoj osnovi definirani još u davnim početcima čovječanstva, te nalazi u Tolkienovu djelu i u sudbinama njegovih likova, kako pojedinačnih, tako i na nivou rasa, dublja značenja. Ukratko, Prstenovi koji se šire sveobuhvatan je uvod i pregled onoga što bismo mogli, u nedostatku boljeg pojma, zvati tolkienologijom. U toj namjeri, knjiga uspijeva gotovo u potpunosti.

Moguće je da Petra Mrduljaš Doležal na nekim mjestima izbjegava odgovor na primjedbe i kritike izrečene na Tolkienov račun, one ideološke i estetske prirode. Mislim da se i premalo bavi društvenim, političkim i ekonomskim okruženjem - posebno u SAD-u 1960-ih - u kojem je Tolkien postigao toliki uspjeh. Iz takve bi se analize, naravno, mogli iščitati i socijalni razlozi tog uspjeha, oni izvan samog djela, što bi nam pak dalo dodatne, pomalo mračne, uvide bitne za razumijevanje našeg trenutka ovdje i sada. To ne znači da je to područje ostalo u nas nepokriveno. Njime se, primjerice, bavi Suvin u središnjem eseju “Što znači “fantasy” ili “fantastična fikcija”: izljev osjećaja” svoje knjige Preživjeti potop.

Također, s obzirom da nisam upućen u “tolkienologiju” (a nisam čitao niti samog Tolkiena), ne mogu odgovoriti na pitanje gdje Prstenovi koji se šire stoje u odnosu na druga djela koja se bave tom temom. Ona strana, naravno, jer domaćih, koliko znam, jedva da ima, osim onih pobrojanih na početku. U kontekstu baš tog “jedva da ima”, knjiga Petre Mrduljaš Doležal vjerojatno se može bez zadrške smatrati pionirskim radom posvećenim baš Tolkienu. Čini mi se da staza koju je ona prokrčila kroz prašumu Tolkienova opusa olakšava daljnje proučavanje, za koje se nadam da neće izostati.

Osim toga... Moram priznati, kao netko tko se Tolkiena do sada nije laćao, da mi je Petra Mrduljaš Doležal svojom knjigom, pisanom tečno, zanimljivo, na momente i duhovito, više uspjela približiti Tolkienov svijet i “narajcati” me da počnem razmišljati o čitanju Hobita i Gospodara nego što je to učinio, primjerice, Peter Jackson sa svojim filmovima (što ne znači da oni nisu bez svojih vrlina, ali nažalost i mana). Za jedan stručni rad o Tolkienu, vjerujem, to je sa stanovišta potpunog laika najbolja preporuka koju mogu dati.